Postoji samo jedna istina

Prateći kako istina ipak probija, doduše polako, ali se probija među Hrvatima, te se spoznaja o Beiburgu polako pretvara u naučene lekcije, bez obzira na otpore i kontre „srpske istine“ i „naivnih gusaka u magli“. Bleiburg (uključujući Križni put) je je danas identitetskim Hrvatima simbol teškog stradanja, identitetskim Jugoslavenima simbol pobjede nad „unutarnjim neprijateljem“, a identitetski potrošači na takve teme ne gube vrijeme. Druga i treća kategorija izlazi s krilaticom „ne živimo u prošlosti, dođimo u budućnost“ što je temeljno polazište gubitka nacionalnog identiteta.

Kada se dublje razmotri stanje dolazi se do spoznaje da je Bleiburg pitanje pouke iz ogromne nacionalne katastrofe. Nažalost, malo je onih koji su iz toga naučili nešto vrijedno za sljedeći naraštaj. „Mali Bleiburg“ su današnje generacije vidjele 1991. u Vukovaru. Da je Hrvatska poražena 1991., gotovo sigurno bi bila poprište još jednog genocida, kao što je bilo 1995. u Srebrenici.

Činjenica je da narod koji ne poznaje svoju povijest nema budućnosti, pa da je pameti i domoljublja u vlasti, Hrvatska bi 30 godina samostalnosti bila iskoristila za pripremu da se takva katastrofa nikad više ne dogodi nikada više. Na primjeru onog drona, koji je pao u Zagrebu, vidimo da Hrvatska za mnoge realne izazove uopće nije spremna. I iz toga razloga trebalo bi svakoj nadolazećoj generaciji posvijestiti što se i zašto dogodilo u Bleiburgu. Širi se teka da je „istina voda duboka“, još jedna u nisu srpskih manipulacija, jer istina je damo jedna, a sve ostalo su laži.

Prema britanskim obavještajnim izvorima, koji se ne mogu osporiti, početkom svibnja 1945. mnoštvo od oko 200 000 vojnika i 500 000 civila, većinom Hrvata, koje se iz Hrvatske povlačilo prema južnoj Koruškoj, zaustavile su na Dravi britanske postrojbe, te ih na prijevaru razoružale i predale partizanskim postrojbama koje su svoje barbarstvo započele još na austrijskom teritoriju gdje je tamo na samom početku „Križnog puta“ ostalo oko 1 000 žrtava. Zarobljenike su potom poveli na marševe prema jugoistoku, te ih usput ubijali, ostavljajući leševe pored puteva, a na nekoliko mjesta su se zaustavili i počinili masovna ubojstva, o čemu svjedoči oko 1 800 poznatih grobišta, većim dijelom još uvijek neistraženih. Kako god računali, između popisa stanovništva 1931. i 1948. nedostaje najmanje pola milijuna Hrvata, od kojih se vrlo malo spasilo bijegom u inozemstvo. U istom razdoblju broj Srba porastao je za oko 700 000. Tu je i odgovor na pitanje tko je nad kim počinio genocid. Na Bleiburgu su najviše stradali Hrvati, međutim stradali su i pripadnici ostalih naroda, no čini se da se osim u Sloveniji i Hrvatskoj taj zločin u najmanju ruku zataškava, ako ne i opravdava.

Ako se samo malo zaviri ispod razloga nečinjenja, situacija je nažalost puno gora. Slovenija i Hrvatska jedine su dvije članice Europske unije koje nisu provele rezolucije Europskog parlamenta o osudi totalitarnih režima i to zato što su premrežene upravljačkim strukturama koje potječu iz bivšeg režima. Ne samo da se o zločinima „jugokomunizma šuti, nego ga se pokušava uglancati. Na spomendan žrtava totalitarnih režima, 23. kolovoza lanjske godine, najmlađi hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu ponosno je položio vijenac na grob Jakova Blaževića, vjerojatno da mu iskaže zahvalnost (u čije ime) za progon „narodnih neprijatelja“ poput Stepinca. To je metafora za sva moralna posrnuća aktualne hrvatske politike.

Po svim raspoloživim dokumentima te izjavama svjedoka, pokolji u Bleiburg i na Križnome putu bili su počinjeni planski, da se uništi biološki potencijal hrvatskog naroda, u čemu su nažalost u znatnom dijelu uspjeli.

Austrijski povjesničar Florian Rulitz u svome kapitalnom djelu Tragedija u Bleiburgu i Viktringu, koje bi trebala imati svaka hrvatska kuća, donosi brojne dokaze da se radilo o „specijalnoj operaciji“ koju su predvodile srpske postrojbe iz istočne Bosne, sastavljene od prekvalificiranih četnika. On tako citira slovenskog oznaša Zdenka Zavadlava koji u svojim sjećanjima donosi da su slovenski oznaši bili zgroženi barbarstvima srpskih partizana. U tome smislu, povezivanje Jasenovca i Bleiburga je čista konstrukcija, da se opravdaju zločini nad Hrvatima. Inače, Titovi partizani na sličan su način postupali s protukomunističkim Slovencima, iako tamo nije bilo nikakvog Jasenovca.

Britanski arhivi su još uvijek zatvoreni. Britanske vlasti dobro znaju zašto. Postoje mnoga svjedočenja britanskih časnika, koja podupiru sumnju da su izbjeglice iz Hrvatske na zapovijed odozgo bile poslane u progon i smrt.

U postupanju britanskih vojnih i civilnih vlasti u Koruškoj u proljeće 1945. ima dosta elemenata koji bi se mogli koristiti kao dokazi u eventualnoj tužbi zbog genocida Republike Hrvatske protiv Ujedinjenog Kraljevstva pred Međunarodnim sudom u Den Haagu.

Svjedočanstva se mogu nači na youtube autora Johann Neubersch i Maria Leitgeb do u tančine opisuju zvjerstva koja su počinili srpski partizani, prekvalificirani četnici iz istočne Bosne, nad hrvatskim izbjeglicama. Takvo barbarstvo najzornije pokazuje da posrijedi nije bila nikakva osveta, nego plansko istrjebljenje Hrvata.

U javnosti se često plasira sintagma za nekoga tko ističe ili obilježava tragediju Beiburga da je nacionalist, što je još jedan vid ušutkavanja onih koji govore o istini.

Pojam „nacionalist“ je još od komunističkog vremena ozloglašen te se koristi kao sinonim za šovinizam, mržnju prema pripadnicima drugog naroda. U tome smislu, samo izjašnjavanje kao Hrvat, a pogotovo katoličke vjere, bilo je povodom za sumnjičenje i stigmu što je mnoge Hrvate koštalo zatvora.

Nedavno je jedan poznati novinar u Njemačkoj otvoreno priznao da je bio obmanut glede tzv. „ustaškog grba“. Zabrinjava što neki visoki hrvatski državni dužnosnici „savjetuju“ javnosti da se klone onih koji i spominju Bleiburg, jer to su Ustaše. Da farsa bude potpuna, pobrinula se Slovenka Olga Voglauer, zastupnica Zelenih u austrijskom Parlamentu. Iako svake godine ljetuje u Hrvatskoj, ona je kolovođa protuhrvatske hajke u Austriji.

A da bi pravda progovorila, čega u 33 godine hrvatske državnosti nažalost još nismo doživjeli, za to bi se pobrinula vlast, ponajprije Vlada RH. Jedan e-mail ili telefonski razgovor predsjednika Vlade RH s Bečom uklonio bi problem kao da nikad nije postojao. Austrijskoj Vladi treba postaviti samo jedno pitanje: Koje je pravo ili propis povrijeđeno ako se Hrvati u Bleiburgu spominju svojih mrtvih? Spomen na pokojne jedna je od temeljnih ljudskih prava te državnih obveza što sadašnja vlast nažalost ne ispunjava.

Optužbe o nekom nacionalističkom ili fašističkom skupu u Bleiburgu potpuno su neutemeljene. Katolička Crkva u Austriji potresena je nizom skandala, pa je kao takva podložna političkim utjecajima. Skrb za neometano komemoriranje hrvatskih žrtava u inozemstvu, ne samo u Austriji, nego npr. u Ukrajini, spada u zadaće Vlade RH koja kao članica Europske unije i Vijeća Europe ima brojne instrumente da to provede. Crkva je tu samo možebitni izvršitelj.

Čeprkanja po povijesti

Neke društvene strukture u Hrvatskoj se zdušno trude da se povijest zaboravi ili još gore da se povijest krivotvori, što ostavlja bolne rane Hrvatima i njihovoj opstojnosti. Poznato je da na svijetu jedino mijena stalna jest, ali to ne znači da se ne smijemo znato tko smo i odakle dolazimo, da ne znamo zašto država Hrvatska danas podsjeća da nagriženu kiflu. Povijest pokazuje da su nekim gradovima koji su sada u Bosti i Hercegovini stolovali hrvatski kraljevi, a i da su na tom području živjeli Hrvati, kojih je sve manje. 

Ako zavirimo u povijest naći ćemo da je u 16. st. turski znanstvenik Tarihi Aali (1542-1599) koji je trideset godina je živio u Bosni, čiji znanstveni rad značajan za razumijevanje događanja u Bosni i Hercegovini kroz povijest i kako je BiH odvojena od matice zemlje (Hrvatske), vjerojatno i nepovratno. Taj turski povjesničar, rodom iz Galipolja, je živio na dvoru bosanskih valija ili namjesnika. Tarihi Aali, je prvi u turskoj povijesti koji je bosanskohercegovačke muslimane nazvao Hrvatima. U svom djelu Tarihi Aali, piše sljedeće:
“Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj obrazuje u veseloj naravi. Oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo. Većinom su stasiti i prostodušni. Njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su na daleko po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog koji se uzvisuje i uzdiže, u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli s visokih položaja u državi odlikuje se velikodušje, to jest čašću i ponosom. Malo ih je koji su tjesnogrudi, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na megdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije prostodušni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom… Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom. Ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave.”

Tako je Tarihi Aali iz prve ruke potvrdio kako u Bosni i Hercegovini žive Hrvati katolici, ili bliže i u zemljopisnom smislu rečeno, Bošnjaci prozvani po dolini rijeke Bosne, koji su dio hrvatskog naroda. Bošnjake nitko ni od Turaka nije smatrao narodom, nego je to bila zemljopisna odrednica za Hrvate nastanjene u dolini rijeke Bosne, jednako kao što su regionalne odrednice u hrvatstvu i pojmovi Međimuraca, Dalmatinaca, Ličana, Slavonaca, Zagoraca, Istrijana…......

Nadalje turski ratnik i putopisac Evlija Čelebija je u 17. stoljeću u Bosni i Hercegovini, kao i njegov sunarodnjak Tarihi Aali zamijetio u Bosni i Hercegovini postojanje samo naroda Hrvata. Isto to zabilježeno je i u brojnim turskim defterima, točnije zabilješkama o popisu pučanstva Bosne i Hercegovine tijekom četiri stoljeća turske okupacije Bosne i Hercegovine. Pismohrana o svim turskim popisima pučanstva Bosne i Hercegovine i danas je smještena i sačuvana u Istanbulu, nekadašnjem Carigradu.

Dalje kroz povijest se nalaze istovjetne potvrde o iskonskom hrvatstvu i katoličanstvu predaka današnjih Bošnjaka muslimana, sve do turskih znanstvenika današnjice. To nam potvrđuju istraživanja turskog povjesničara Omer Lufti Barkana, rođenog u Jedrenu 1902., a preminulog u Istanbulu 1979. godine, sveučilišnog profesora povijesti iz Istanbula, kao i najnovija znanstvena otkrića suvremenih turskih povjesničara bosanskih korijena. Doktor povijesti Abaz, rođeni Sarajlija, nastanjenom u Istanbulu, kao i o još jedan pisac mlađe generacije Osman Karataj, također podrijetlom iz Bosne, argumentirano i znanstveno tvrde da su Bošnjaci muslimani potomci Hrvata katolika iz Bosne i Hercegovine.

Dr. Abaz uz ostalo, tvrdi da od 78 milijuna ljudi u Turskoj, njih 10 milijuna ima hrvatske etničke korijene, računajući brojne valove prisilnih seoba Hrvata u Tursku od Krbavske bitke 1493. godine nadalje, gdje potvrđuje njihovo prisilno novačenje u janjičare u Turskoj, kao i islamizaciju i nacionalno poturčivanje nebrojeno mnogo hrvatskih naraštaja za gotovo pola tisućljeća. Hrvati su nasilno odvođeni iz Bosne i Hercegovine u Tursku od 15. pa do 19. stoljeća ili točnije od 1463. do 1878. koliko je trajalo tursko vladanje Bosnom i Hercegovinom.

Quo vadis Srbija

Srbija je otvoreno krenula s provedbom Memoranduma SANU II tj. aktivnostima da političkim spletkama ostvari ciljeve koje nije uspjela ratom. Modeli su vrlo slični pokretanju oružane agresije. Krenulo se sa stvaranjem priče kako su jadni Srbi neravnopravni u Hrvatskoj, kako su marginalizirani i proganjani. Nažalost Hrvatski političari nisu našli način da svijetu kažu istinu.

Hrvatska je krenula modelom koji su Srbi koristili u SFRJ pred raspadom, kada su za predsjedavajuće predsjedništva postavili lojalnog Albanca kako bi svijetu pokazali da su Albanci ravnopravni sakrivši time teror na Kosovu. Ali umjesto da hrvatski političari naprave savez sa Srbima – hrvatskim braniteljima kojih je bilo po nekim podacima preko 10% u sastavu Hrvatske vojske, sklopili su savez sa Srpskom grupacijom koja je povela balvan revoluciju i rat protiv Hrvatske devedesetih. Čim su ti Srbi ušli u Vladu RH, Srbija je odmah nestrpljivo krenula s provedbom Memoranduma SANU II, svjesna da kad uče u EU, te svoje ciljeve više neće moći realizirati.

Stoga sve što se događa u zadnje vrijeme je samo nastavak velikosrpske politike koja se ne želi suočiti s činjenicama, već na neki svoj, nama neshvatljiv način, pokušava zamagliti uzroke rata, tijek rata te prikazati neku svoju povijest. Obilježavajući Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima iz prigodnih govora u Hrvatskoj jasno se vidjelo da ti režimi nisu ubijali samo ljude, već i istinu. Takav je ‘modus operandi’ i dan danas vidljiv u Srbiji i to još od Domovinskog rata.

U tom procesu provedbe Memoranduma SANU II je vrlo aktivan i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u tandemu s istomišljenicima koji su uvjeravali Srbe na okupiranim područjima da će to biti Srbija te je “a priori” odbijen ponuđeni Plan Z4, a koji bi omogućio Srbima praktično “državu u državi”.

Za oslobodilačke vojno redarstvene operacije OS RH, pa tako i za VRO „Oluja“ i za žrtve u toj operaciji, najveću odgovornost imaju upravo oni koji nisu pristali na mirno rješenje zbog kojih je ta operacija jednostavno bila neizostavna. Žalosno je kada u ratu ginu i civili, posebno žene, djeca i starci, ali je činjenica da odgovornost za stradavanje civila je isključivo na zapovjednicima tzv. RSK koji su vojnu tehniku, naoružanje i vojsku, izmiješali s civilima. To je bila taktika još iz „partizanskih vremena“, sjetimo se velikih „civilnih“ zbjegova prilikom ofenziva na Kozari, Neretvi i Sutjesci, kada su partizani istjerali narod iz svojih kuća i pomiješali se sa civilima, a istovremeno naoružali mnoge civile „da se brane“ koristeći ih pri tom kao „topovsko meso“ ne bi li ishodili samilost međunarodne zajednice, pričom o stradavanju djece, žena i staraca. Dokazana je činjenica da za vrije okupacije Hrvatske od strane Srbije na području koje su oni držali pod kontrolom nije bilo civila. Jer vojnika ne čini odora, nego oružje, a bili su naoružani svi od 15 do 99 godina i muško i žensko, sve ostalo su priče i zamagljivanje činjenica. Hrvatski branitelji znaju o čemu govorim, jer mnogo suboraca je poginulo i poslije VRO kad su krenuli pomagati lokalnom srpskom stanovništvu koje je ostalo u svojoj kući, ali su hrvatske branitelje dočekali s oružjem. Kad su tu „jadni nenaoružani starci“ ubili neke hrvatske vojnike, događala se odmazda, koje se danas prikazuje kao „ratni zločin“.

Sve je to bila i je smišljena srpska politika, koja je u svojoj bahatosti otišla puno dalje od društvenih svjetskih normi. Naime sada Srbi kao poraženi agresor u ratu, žele suditi pobjednicima u ratu? To nije palo na pamet ni Nijemcima ni Japancima da sude pobjednicima za npr. granatiranje Dresdena ili za Hirošimu i Nagasaki. Ovo što se danas događa je krajnji srpski cinizam i Hrvatska mora poduzeti protumjere i objasniti svijetu o čemu se radi inače katarze u Srbiji neće biti, a njihova ekspanzionistička politika će se provoditi i u budućnosti. U svim VRO Hrvatske vojske i policije u Domovinskom ratu na udaru hrvatskih snaga bili su isključivo vojni ciljevi i to prvenstvo naoružanje i tehnika i zapovjedni centri. Pa je tako činjenica i da su svi ciljevi koje je HRZ odradilo u Oluji bili su isključivo vojni ciljevi, što se u srbijanskim medijima i javnosti uporno prešućuje.

Kada gledamo izjave njihove premijerke to je nevjerojatno koliko je tu zamjena teza, prešućivanja. Mediji i tužitelji prešućuju i to da je taj predmet već bio predmet istrage i na Haaškom sudu te na međunarodnim institucijama, koje naravno nisu utvrdile odgovornost hrvatskog zrakoplovstva. Takve montirane političke optužnice su koristili Staljin i Tito u svojoj politici razračunavanja s „klasnim neprijateljem“. Očigledno da Srbija danas nastavlja s takvim isprobanim političkim floskulama.

Sve obavještajne informacije Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata pokazuju koje postrojbe vojske RSK su bile na području gdje su bili i civili. Niti jedan cilj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nije bio civilni, već samo i isključivo vojni. Dostupne su informacije o svakom uzletu zrakoplova, što je bio cilj i što je pogođeno. Upravo u tim spornim situacijama, na tom području, su pogođeni tenkovi, vojna vozila itd. Nevjerojatno je da je danas netko u stanju da selektivno tumači dokumente, da ih interpretira na način koji njemu odgovora. Hrvatska vojska zna koje su postrojbe bile na tom području. Uostalom i povjesničari u Srbiji kada pišu o tom događaju spominju da su u koloni bili protuzrakoplovni raketni sustavi.

Po međunarodnom ratnom pravu Hrvatska je imala pravo na odmazdu. Izgleda da je greška što to nije iskoristila, već je pobunjenim Srbima i Srbiji pružila manirom humanog pobjednika ruku pomirenja.

Događaji pokazuju da je takva hrvatska politika pogrešna, jer Srbi koji imaju povlašteno mjesto u hrvatskom Izbornom zakonu, pa i hrvatskom društvu priliko ostvarivanja građanskih prava i dalje ne poštuju Hrvatsku državu, već govore da je glavni grad hrvatskih Srba Beograd. Nameću hrvatskim političarima krimen ustaštva iako dobro znaju da su Srbi sve Ustaše sa bližom i daljnjom rodbinom poubijali, oduzeli im imovinu, pa čak i mrtvima, sva građanska prava.

Srpski političari pokušavaju stvoriti mit o „hrabrom srpskom vojniku“ i Srbima kao ratničkom narodu,

a činjenica je da su izgubili sve ratove koje pokrenuli u povijesti, jer srpski vođe nisu vodili svoj narod u borbe, nego su ih slali da ginu za njihove bolesne interese. Uvijek su kroz povijest tražili saveznike („nas i Kineza ima miljardu i pol“), ali takva politika je dovela do toga da su sve usamljeniji na svjetskoj političkog sceni, jer Balkan je izgubio svjetski stratešku važnost, na čemu je Srbija gradila svoj imperij.

Pojačanim aktiviranjem Memoranduma SANU II Srbija pokušava neutralizirati negativne posljedice ratova koje su pokrenuli na Balkanu devedesetih, ali sve je to kratkog daha, a ostaviti će velike posljedice za Srbiju, jer takva ratno-huškačka politika je postala degutantna, a Međunarodno ratno pravo nije uvelo pravilo da poraženi u ratu sudi pobjedniku.

Sve ovo su spinovi srpskih političara pred izbore, ne bi na krilima nacionalizma ostali na vlasti. Izbori će pokazati zrelost srpskog naroda i jesu li spremni živjeti u miru, slobodi i uzajamnom uvažavanju sa susjednima.

Sami će odlučiti hoće li imati Srbiju u granicama kakva je danas ili će se svesti na „Beogradski pašaluk“.

Zbivanja oko 2. svjetskog rata

Na kraju 1. svjetskog rata nezadovoljstvo najširih slojeva naroda u svim je zemljama Austro-Ugarske monarhije, pa i u Hrvatskoj, bilo golemo. Preživjelima je bilo dosta ratnih bojišnica, blata, gladi i umiranja. Kada su pak po slomu bojišnica konačno došli svojim domovima, dočekalo ih je strašno siromaštvo, bijeda, bolest i smrt, razorene obitelji i korupcija. Bilo je naravno i onih koji su iskoristili rat i nagomilali bogatstvo. Oni ratne strahote nisu niti osjetili. Bili su to gospoda birovi, bilježnici, različiti državni službenici, trgovci, odvjetnici, zemljoposjednici i zelenaši. Nije trebalo dugo da plane iskra bunta sa snažnim socijalnim i nacionalnim nabojem.

Prilike pred 2. svjetski rat pružale su nadu da je došao povijesni trenutak da Hrvati ponovo imaju svoju državu. No međunarodni događaji jako su otežali realizaciju hrvatskoga sna. Naime, 25. ožujka 1941. u bečkom dvorcu Belvedere predstavnici Kraljevine Jugoslavije Cvetković i Cincar-Marković potpisuju pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Samim time izgubljena je nada za stvaranje hrvatske države. Ali na sreću, Hrvatima tradicionalno neskloni Britanci, preko svoje su tajne službe uspjeli pridobiti skupinu zrakoplovnih časnika oko generala Borivoja Mirkovića, da pod vodstvom tadašnjeg zapovjednika zrakoplovstva, generala Dušana Simovića, uz pomoć stranačkih prvaka, u noći od 26. na 27. ožujka 1941. izvrše državni udar: svrgnu vladu Dragiše Cvetkovića, odstrane kraljevske namjesnike, dovedu na vlast malodobnog kralja Petra II. i isprate kneza Pavla preko granice u Grčku te preuzmu vlast. Ovaj udar poznat je kao „beogradski puč".

Novonastalu situaciju koriste Hrvati okupljeni oko Ante Pavelića te 3. travnja 1941. šalju kapetana Vladimira Krena, koji zrakoplovom odlazi u njemačko zapovjedništvo u Grazu, gdje je uspio postići dogovor s Nijemcima da njihovo zrakoplovstvo neće bombardirati hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva.
Tako se ponovo javlja nada da će na svetome hrvatskome tlu, tu gdje su naši preci stoljećima branili svoju slobodu, a time i slobodu Europe, Hrvati ponovo imati svoju državu. Hrvati su svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima Europe. Ali 1918. godine Srbija je na prevaru zaposjela hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija. Beograd je pod pokroviteljstvom Velike Britanije i Francuske, od prvog časa uvodio i podržavao najstrašniju tiransku strahovladu ad Hrvatskom, koju su plaćale hrvatske zemlje, obeščašćujući hrvatska seljačka ognjišta. Tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao je, povješao i utamničio samo zato što se nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa. (o.a. izdaja Britanaca na Bleiburškom polju samo je slijed takvog stava prema Hrvatskoj).
Beogradski su vlastodršci uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo zavarati hrvatski narod da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu. 6. travnja 1941. počeo je rat između Sila osovine i Jugoslavije. Beograd je bombardiran, a dan kasnije njemačka vojska prodire iz Bugarske u Srbiju. U Zagrebu se užurbano priprema doček njemačkih vojnika koji su doživljeni kao oslobodioci. 7. travnja 1941. mr. ph. Teodor Košak preuzima građansku vlast u Međimurju. Ondje je ustrojena prva hrvatska vojna jedinica - Čakovečka konjanička pukovnija pod zapovjedništvom satnika Ivana Žagara. Proglas o preuzimanju vlasti u Međimurju glasio je:

"Hrvatice, Hrvati! Međimurci, Međimurke! Nepokolebivom voljom hrvatskog naroda, preuzimam ovim časom građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo obćinu Strigovu sa Razkrižjem. Povodom toga pozivam cjelokupno pučanstvo, da se svim mojim naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir. Najmanji rad protiv interesa hrvatskog naroda kaznit će se najstrožom kaznom.
Mr. Teodor Košak, ljekarnik, povjerenik za Hrvatsko Međimurje.
U Čakovcu, dne 7. travnja 1941. godine"

Istog dana dogodio se sukob između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, pri čemu je đakovačka katedrala pogođena topovskom granatom. U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara pobunio se 108. pričuvni puk kojeg su činili Hrvati. Zapovjedništvo puka preuzeo je Hrvat, narednik Cvek. Na putu prema Bjelovaru pridružuje im se 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć hrvatskoga građanstva, vojnici slamaju otpor preostale vojske i srpskih žandara. Pobunjena vojska, poduprta gradskim načelnikom dr. Julijem Makancem, narodnim zastupnikom Franjom Hegedušem, Fabijanom Antoljakom, v.d. kotarskog predstojnika Verhasom i Tomom Funtekom, ušla je 8. travnja u Bjelovar, zaposjela vojarne i razoružala oficire Srbe.
Prijetnje koje su hrvatskim ustanicima uputili ban Šubašić i zapovjednik srpske vojske general Nedeljković, ostale su bez učinka. Maček je 8. travnja preko radija pokušao Hrvate nagovoriti da ostanu vjerni jugoslavenskim vlastima te da se ipak odupru njemačkom napadu na Jugoslaviju. Svi njegovi pokušaji ostali su bez učinka.
Već 9. travnja 1941. slijedi srbočetnička odmazda. Tog dana je 2. konjički puk „Car Dušan Silni" iz Virovitice, povlačeći se s položaja iz sela Peteranca kod Koprivnice stigao u selo Donji Mosti kod Bjelovara, a sljedeće jutro, 10. travnja 1941. na sam Veliki četvrtak, počinio gnusni pokolj nenaoružanih mirnih seljaka u selu Donji Mosti.

Josip Broz Tito u to vrijeme traži od srbijanskog generala Orlovića oružje za borbu protiv Ustaša i hrvatskih „zaštitara" - seljačkih vojnih postrojbi HSS-a. Na Veliki četvrtak 10. travnja njemačka vojska ulazi u Zagreb. Po cijelom gradu izvješene su hrvatske trobojnice, Hrvati na ulicama slave dolazak njemačkih osloboditelja u grad, jugoslavenski vojnici s glava skidaju šajkače i gaze ih, ljudi se penju na njemačke tenkove i grle začuđene njemačke vojnike, u gradu vlada opća euforija.
Tog je dana pukovnik Slavko Kvaternik preko radio valova proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sadržaj proglasa je sljedeći: „Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan Uzkrsnuća Božjeg Sina, uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska! Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve častnike, dočastnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika! Bog i Hrvati! Za Dom spremni!„ Isti dan i dan nakon toga Hrvati dižu bunu u Bilom Brigu kod Vagnja u Dalmaciji, u Crikvenici, Šibeniku, Splitu, Sisku, Kerestincu, Doboju, Livnu i Rijeci.
Ustaše kao najorganiziranija skupina u tom općem metežu, uspostavljaju Glavni Ustaški Stan u Zagrebu u Ilici 8, pod zapovjedništvom Ćire Ćudine. Poglavnikov zamjenik Slavko Kvaternik 12. travnja uspostavlja privremenu vladu, koja je dobila naziv Hrvatskog državnog vodstva. Poglavnik dr. Ante Pavelić u Hrvatsku ulazi preko Sušaka u rano jutro 13. travnja, u pratnji ustaške vojnice. Budući da mu je priređen svečani doček u svim mjestima kroz koja je prolazio, u Zagreb je stigao tek 15. travnja u 4 sata ujutro. Njegov dolazak objavio je službeno toga dana S. Kvaternik , a u 6,45 sati poslijepodne govorio je preko krugovala sam Poglavnik, najavivši da je preuzeo vlast, da je jučer zamolio, a danas od Hitlera i Mussolinija dobio priznanje Nezavisne Države Hrvatske. 16. 04. 1941. godine sastavljena je prva hrvatska državna vlada i izvršena je prisega vjernosti. Kralj Petar II. i njegova vlada pobjegli su sa 27 zrakoplova, krcatih zlatom, u Grčku, a zatim u Egipat. 17. travnja jugoslavenska vojska bezuvjetno kapitulira. Isti dan izbija pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, a Srbi dižu u zrak razarač „Zagreb".

Komunistička je partija Jugoslavije od svog osnutka, godine 1919. stajala na jugoslavenskom stanovištu, na čelu s Titom. Tito je zabilježio: „Dva dana prije ulaska njemačkih trupa u Zagreb, CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) - koji se u to vrijeme nalazio u Zagrebu - održao je zajedničku sjednicu sa CK KPH (Centralnim komitetom Komunističke partije Hrvatske), na kojoj je odlučeno da se pošalje delegacija u štab IV armije sa zahtjevom da se izda oružje radnicima i antifašistima za borbu protiv Ustaša. Na dan ulaska Nijemaca u Zagreb, CK KPJ na svojoj je sjednici odlučio da se većina članova CK probije pješice u Bosnu, Crnu Goru, Srbiju i Sloveniju radi preuzimanja u svoje ruke rada oko pripreme Partije i naroda za ustanak. Politbiro CK KPJ odredio je Beograd za svoje središte; odatle je bilo lakše rukovoditi pripremama u svim oblastima".

Kako je iznio Vladimir Dedijer ("Tito - Prilozi za biografiju", Beograd 1954., str. 53) -"... u Hrvatskoj su ne samo seljaci, već i radnici predavali komuniste u ruke Ustaša..." - pak je vodećim komunistima bilo vruće pod nogama.

Od svibnja 1941. Jugoslavija više ne postoji na međunarodnoj pozornici pa je tako npr. jugoslavensko poslanstvo moralo je napustiti Moskvu, no KPJ je ostala i dalje jugoslavenska. Ona se u duhu njemačko-sovjetskog sporazuma nije ničime dizala protiv Osovine i NDH sve do njemačkog napada na Sovjetski savez 22. lipnja 1941. Tada je pozvala "narode Jugoslavije" da podignu oružani ustanak protiv "okupatora" i "sluga okupatora". Komunistička partija Jugoslavije uvijek je ostala na načelu zakonitosti Jugoslavije, protiv bilo kakve nezavisne hrvatske države.
Jugoslavenska je kraljevska vlada pod britanskom zaštitom u Ateni izjavila već 18. IV. da predaja ne vrijedi i da Jugoslavija nastavlja rat na strani Velike Britanije. Ova vlada u izbjeglištvu, u kojoj je dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik HSS-a, bio dopredsjednik, a krilnik Draža Mihajlović ministar vojske, mornarice i zrakoplovstva, odnosila se dakako potpuno neprijateljski prema državi Hrvata. Ona je tek obećavala da će nakon rata Banovina Hrvatska u okviru Kraljevine Jugoslavije biti ne samo poštivana, već i njena prava proširena. Dr. Vladko Maček poslao je tajnu poruku britanskom predsjedniku vlade Winstonu Churchillu, u kojoj kaže da je "stvar Engleske stvar hrvatskog naroda".

Mnogi pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske i ratne mornarice, posebice Hrvati, dragovoljno su se uključili u redove novoformirane hrvatske vojske.

Svibanjska katastrofa hrvatskog naroda 1945. godine, slom NDH, predaja hrvatske vojske i fizičko uništenje života zarobljenih hrvatskih vojnika, časnika i branitelja Hrvatske od strane jugokomunističkog partizanskog režima, zajedno s ubojstvom brojnih zarobljenih hrvatskih civila u pratnji vojske NDH, koincidirala je temporalno i kauzalno s političkom i vojničkom kapitulacijom Njemačke, ali nije bila posljedica sloma 3. Reicha nego fatalne politike vladara Nezavisne Države Hrvatske, poglavnika Ante Pavelića.

Zbog Pavelića, hrvatska država kao takva, ne samo Nezavisna Država Hrvatska, doživjela je sudbinu 3. Reicha – slom, propast i nestanak, dok je njemačka država preživjela, a hrvatska država, dakle, nije.

Sreća koja je Pavelića dovela na vlast pretvorila se, paradoksalno, u nesreću za hrvatski politički narod jer je Pavelić prihvatio Hitlerov diktat o progonu i istrebljenju hrvatskih i bosanskohercegovačkih Židova koji su bili hrvatski državljani i prirodno integralni dio hrvatskog političkog naroda.

Rasni propisi koje je Pavelić na pritisak 3. Reicha dao donijeti na samom početku svoje vladavine zavele su u crno hrvatske obitelji židovskoga podrijetla, nanijele ideji hrvatske države i Hrvatima sramotu te pola stoljeća i dulje donijele hrvatskom narodu nezasluženu etiketu koju su Titovi komunisti kao pravi licemjeri kolektivno nalijepili hrvatskom narodu.

Partizani i komunisti hrvatskim Židovima nisu nadoknadili ili vratili imovinu koju im je ustaški režim oteo, niti su rehabilitirali progonjene Židove nego su manipulirali holokaustom i upotrebljavali ubojstvo židovskog naroda za vrijeme NDH kao batinu protiv hrvatskog naroda. Istina je da se titoistima fućkalo za tužnu sudbinu Židova. Osim toga, jugokomunistički režim bio je antisemitski - nakon rata je minirao preostale židovske sinagoge u Jugoslaviji i preživjelim Židovima oduzimao imovinu u zamjenu za vizu kojom su žrtve iselile u državu Izrael, čije je arapske neprijatelje desetljećima pomagao titoistički jugoslavenski režim.

Anti Paveliću hrvatska država je darovana od strane Adolfa Hitlera i prava je šteta za hrvatski narod što se Pavelić ponašao kao vladar onako loše i neodgovorno kako se ponašao odnosno kako je vladao.
Najgore je bilo što je Pavelić sudbinu Nezavisne Države Hrvatske vezao lancima za svoju vlastitu, političku i osobnu sudbinu. Stoga je hrvatska država kao prirodna tvorevina silom prilika i zbog sile 1945. morala ustupiti mjesto neprirodnoj odnosno umjetnoj jugoslavenskoj tvorevini, a Pavelićevu despotsku vlast zamijenila je (ništa manje) divlja ili anti-civilizacijska vlast Titovih partizana.

Jugoslavenske su komunističke oružane snage "maršala" Tita krajem 1944. uz izravnu pomoć Crvene armije zavladale u potpunosti istočnim dijelom bivše Jugoslavije; Makedonijom, Srbijom, Vojvodinom i Crnom Gorom, ali tada ne još i zapadnim dijelom prijeratne Jugoslavije: Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom i Slovenijom.

Prostor zapadno od Drine jugoslavenske su snage osvojile u cijelosti tek u travnju/svibnju 1945. godine. Zajedno sa slovenskim nacionalistima vođa se hrvatskih nacionalista Pavelić mogao povezati u savezništvo protiv proširenja obnovljene Jugoslavije na politički teritorij Hrvatske i Slovenije, zapadno od Drine, i to upravo argumentom sprječavanja širenja komunizma na Zapad. Velikosrpski odvjetnici i glasnogovornici Jugoslavije sjedili su tijekom četiri godine rata u Londonu, a komunisti i partizani su u šumi 29. "novembra" godine 1943. obnovili Jugoslaviju i zajedno se sa četnicima borili za Jugoslaviju oružjem, svatko iz svojih motiva: komunisti da bi nakon rata instalirali komunizam, a četnici da bi nakon rata pod plaštom Jugoslavije stvorili novu veliku Srbiju za koju su etničkim čišćenjem Hrvata i bosanskih Muslimana pripremali teren još za vrijeme Drugog svjetskog rata. Da Jugoslavija nije kao država obnovljena 1943. od strane komunista, Jugoslaviju bi obnovili velikosrpski nacionalistički šovinisti, uz pomoć ili odobrenje ratnih pobjednika sa Zapada, jer je Velika Britanija kroz Jugoslaviju branila svoje nacionalne interese u vidu interesne sfere utjecaja na Balkanu. Uspostavom komunističke Jugoslavije Hrvati se 1945. nisu, unatoč marksističkoj propagandi, spasili od velikosrpskog uništenja, jer su Hrvati uništenje doživjeli 1945. od Titovih jugokomunista.

Poglavnik Pavelić mogao je pred kraj rata proglasiti vojnu neutralnost Nezavisne Države Hrvatske, kao što je to učinila Rumunjska, nakon što je u drugoj polovici 1944. napustila Osovinu. U tom slučaju je hrvatska vlada mogla njemačke jedinice pustiti da se kao bivši saveznici izvuku iz Hrvatske, bez da ih hrvatske oružane snage smatraju neprijateljskim formacijama na svom teritoriju, i pružiti njemačkom povlačenju zaštitu od napada Titovih partizana odnosno tada već respektabilne Jugoslavenske armije.

Međutim, najkasnije tijekom prvih pet mjeseci 1945. godine, a posebno u siječnju/veljači 1945. godine NDH se trebala izvući iz Osovine i prebaciti na stranu zapadnih saveznika, bez obzira prihvatili to angloamerički saveznici ili ne. Bio bi to pozitivni signal koji bi se čuo sve do Jalte gdje su u tom trenutku pregovarali antifašistički saveznici i krojili novu političku kartu Europe.

Gesta dobre volje trebala je doći s hrvatske strane jer angloamerički saveznici nisu prvi objavili rat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske objavio rat Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Vlada u Zagrebu, na čelu s poglavnikom NDH, nije 1941. sebi smjela dopustiti luksuz da objavi rat vladi SAD u Washingtonu i britanskoj vladi u Londonu, čime je NDH od strane zapadnih saveznika još za vrijeme rata stavljena na optuženičku klupu kao agresor i kao država članica Osovine koja je prva objavila rat Amerikancima i Englezima, a ne obratno (Španjolska, članica Osovine, i Finska, također članica Osovine u 2. Svjetskom ratu, nisu objavile rat zapadnim saveznicima, i Hitler ih zbog toga nije kaznio). Posljedice su jednostrane objave rata NDH bile da su zapadni saveznici u samom startu odbacili mogućnost razgovora i pregovora s hrvatskim vlastima i Nezavisnu Državu Hrvatsku izložili ubitačnim masovnim zračnim napadima svojih moćnih, angloameričkih zračnih snaga.

Nezavisna Država Hrvatska imala je mogućnost opstati nakon 1945. godine, ali uzroci njenog sloma ne leže samo kod jugoslavenskih partizana i četnika, nego i kod poglavnika ustaškog pokreta i šefa Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića.

Koliko god negirali postojanje Hrvatske u vrijeme od 1941. do 1945., ona je postojala. Teoretski Hrvati su ponovo dobili svoju državu u Socijalističkoj Jugoslaviji Ustavom iz 1974. kojim su Republike sastavnice Federacije dobile atribute državnosti, grb, zastavu, himnu, Vladu, mogućnost samoodređenja do odcjepljenja tj. izlaska iz Federacije, što je omogućilo domoljubno orijentiranim Hrvatima da se pripreme za ponovno stvaranje samostalne hrvatske države. U tome im je išla na ruku velika ekonomska kriza koja je prouzročila krah i raspad socijalizma u Istočnoj Europi.

Najspretnije su to iskoristili domoljubi okupljeni oko dr. Franje Tuđmana. Na prvim demokratskim izborima u do tada jednopartijskoj Jugoslaviji 1990. godine premoćnu pobjedu ostvaruje HDZ predvođen dr. Tuđmanom koji 30 svibnja 1990. konstituira višestranački Sabor. Referendumom održanim 19. svibnja 1991. većina od 93.24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu. Slijedom te odluke Sabor Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojim se Hrvatska uspostavlja kao neovisna država. Neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida državnopravne sveze s dosadašnjom SFRJ.

Oružanom pobunom dijela srpskog stanovništva počinje Domovinski rat, koji je završio 1995. godine hrvatskom pobjedom u operaciji „Oluja". Hrvatska je 22. svibnja 1992. godine primljena u Ujedinjene narode kao punopravni član, od 01. travnja 2009. godine je članica NATO saveza, a od 01.srpnja 2013. godine je članica Europske unije. Hrvatska je danas pored navedenog i članica Vijeća Europe, Svjetske trgovinske organizacije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju.

Prčkanja po povijesti

Proučavanja i istraživanja porijekla Hrvata započela se činjenično tek kad se javlja ideja o ujedinjenju Južnih Slavena i IX stoljeću. Današnja proučavanja i istraživanja jako su opterećena „političkoj historiografiji“ po stvaranju Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije) preko koje je Srbija više-manje širila svoj utjecaj na Jugoistoku Europe.
Takvim „istraživačkim dokazima“ opterećeno školstvo u tim krajevima, te su se ljudi putem školovanja (što je bilo razvijenije to je jači utjecaj) pripremali za stvaranje jedne hibridne nacije, koja je čak u nekim dijelovima Jugoistočne Europe i prihvaćena, a to je „Jugoslaven“ ili „Jugosloven“ zavisi od izričaja, što je u nekim krugovima smatrano kao istoznačnica za „Srbin“.

Po tom „proučavanju“ tzv. „tradicionalno prihvaćena teorija“ je svrstala Hrvate u Južne Slavene, te je opće prihvaćeno je bijele Hrvate iz Velike/Bijele Hrvatske u 7. stoljeće, prvenstveno na temelju kasnijeg bizantskog dokumenta De Administrando Imperio. Kao takav, dolazak Hrvata smatran je drugim valom slavenskih migracija, koje su preuzele Dalmaciju od avarske hegemonije.

Međutim, već 1970-ih znanstvenici su doveli u pitanje pouzdanost Porphyrogenitusova djela, napisanog kao što je bilo u 10. stoljeću. Umjesto da bude točan povijesni prikaz, De Administrando Imperio točnije odražava političku situaciju tijekom 10. stoljeća. Uglavnom je služila kao bizantska propaganda hvaleći cara Heraklija za ponovno naseljavanje Balkana (prethodno razorenog Avarima) s Hrvatima, koje su Bizantinci smatrali naseljenicima koji su živjeli na onome što je oduvijek bila "rimska zemlja". Znanstvenici su pretpostavili, a pojavilo se sve više dokaza da bi ime Hrvat (Hrvat) moglo biti iransko, što upućuje na to da su Hrvati vjerojatno bili sarmatsko pleme iz pontičnog kraja koje je bilo dio većeg pokreta u isto vrijeme kada su se Slaveni kretali prema Jadranu.

Glavna osnova za tu povezanost je percipirana sličnost između Hrvata i natpisa iz Tanaisa iz 2. i 3. stoljeća, spominjući ime Khoro(u)atos. Slični argumenti izneseni su i za gotičko-hrvatsku vezu. Iako doista postoje mogući dokazi o kontinuitetu stanovništva između gotičkog i hrvatskog doba u dijelovima Dalmacije. Ideje s dokazima o gotičkom podrijetlu Hrvata javlja se u vremenima kad su Hrvati imali svoju državu, što čak i suvremeni znanstvenici pod utjecajem s Istoka pokušavaju povezati s ustaškim pokretom, što je samo još jedan u nizu od dokaza negacije Hrvata kao samostalnog i autohtonog naroda.

Danas je područje Jugoistočne Europe tzv „Balkan“ opterećeno međunacionalnim sukobima i traženju identiteta naroda koji nastanjuju taj prostor. Najveću ekspanziju na tom području napravili su Srbi. Vidjevši da su vojno preslabi za protjerivanje autohtonih naroda na tom području, posebno poslije velikih poraza od Turaka, pokreću ideju o „vekovnu težnju ka ujedinjenju Južnih Slavena“, te su sve narode regije proglasili Južnim Slavenima (čitaj „Srbima“). Takva determinacija je dovela do stalnih sukoba naroda na tim prostorima poznato u Europi i svijeta kao „Bure baruta“, što nesumnjivo koriste i današnje Velike sile.

Kako su drugi pokušaji neslavno propali, a upitno je zadržavanje teritorija u današnjoj Bosni i Hercegovini od strane Srba i Srbije, isti autori su krenuli s teorijom o nepostojanju Albanaca kao autohtonog naroda, tvrdeći da se područje Kosova, pa i Albanije bilo „vekovno srpsko ognjište“. U poraću II. svjetskog rata pregovaralo se da Albanija bude uključena u Jugoslaviju, ali kako je u to tvorevini bilo predviđeno na Albanija bude Autonomna pokrajina u Republici Srbiji, ideja je propala iako je dio Albanaca smještenih na Kosovo proglase kako je planirano – Autonomnom pokrajinom - u Jugoslaviji u sastavu Republike Srbije. .

Dostupni podaci i povijesne činjenice pokazuju da su Albanci Indoeuropski narod nastanjen u Albaniji i susjednim područjima Makedonije i Kosova, te u Crnoj Gori i Grčkoj. Albanci su svakako jedan od najstarijih suvremenih naroda nastanjen na zapadnom području balkanskog poluotoka. U VI. stoljeću za vrijeme tzv. Velike seobe naroda, tjeraju Ilire na današnje područje Albanije. Od nekada jakih plemena Dalmata, Autarijata, Liburna, i mnogih drugih, u povijesti je ostalo zabilježeno i ime plemena Albanoi, prema samom imenu, a i po vjerovanju samih Albanaca oni bi trebali biti njihovi potomci. Albanoi (u izgovoru Albani) su otprilike naseljavali područje danas naseljeno Gegima, odnosno južno od Skadarskog jezera. U 2. stoljeću poslije Krista spominje ih Ptolemej iz Aleksandrije.

Podrijetlo Albanaca gubi se u dalekoj prošlosti. S drevnim Ilirima danas ih uglavnom povezuje ime plemena Albanoi, kao i njegov oblik Albanitai. Značajna poveznica Albanaca sa drevnim Ilirima je općeprihvaćen stav u konvencionalnoj povijesti da su teritorij na kojem tradicionalno žive balkanski Albanci (Albanija, Kosovo, dijelovi Makedonije, Crne Gore i južne Srbije) nastanjivali upravo Iliri, te da je jedna od tradicionalnih prijestolnica jednog od najznačajnijih ilirskih kraljevstava, onog Ardijejskog, bio upravo današnji grad Skadar u Albaniji, tada poznat kao Scodra, čije ime se nalazi i na ilirskom kovanom novcu, uz druge značajne ilirske gradove poput današnjeg Durresa (Dyrachion) u Albaniji, itd.

Ne postoje neposredni i autentični izvori koji govore o bilo kakvom naseljavanju ili migraciji balkanskih Albanaca na Balkan, što je najveći broj stručnjaka u ovoj oblasti i navelo na općeprihvaćeni stav da bi Albanci, ako ni zbog čega drugog, ono bar zbog naprijed navedenog, morali bar djelomično biti potomci drevnih Ilira koji su vrhunac svog razvoja postigli upravo na širem području današnje Albanije i graničnih dijelova susjednih zemalja.

Albanski jezik je član indoeuropske porodice jezika, i danas mu nije srodan nijedan drugi živi jezik na svijetu. Ukoliko su Albanci stvarno ilirskog porijekla, onda su jedini živi narod koji jezično još pripada Tračko-ilirskoj grani Indoeuropljana. Gegijskim dijalektom, po jednom podatku, govori 2,8 milijuna ljudi. Rasprostranjen je na Kosovu, zapadnoj Makedoniji i sjevernoj Albaniji. Toskijski govori oko 3 milijuna ljudi u južnoj Albaniji, susjednoj Grčkoj, te u Turskoj i Italiji. Oba ova dijalekta imaju pisanu tradiciju. Toskijski se pisao grčkim pismom, a gegijski latinskim. U tursko vrijeme koristio se arapski alfabet. Od 1909. godine albanski jezik, baziran na toskijskom dijalektu, piše se latinskim pismom.

Albanci su po kulturi, premda im se domovina prostire uz more, tipičan kontinentalni narod, orijentiran više prema svojoj brdovitoj zemlji i uzgoju sitne stoke, nego prema moru i pomorstvu. Međusobno se također veoma oštro razlikuju, sjeverni ratoborni Gegi od južnih miroljubivih Toska. Sjeverna plemena Gega, mnogi su od njih katolici, kulturno su dosta u nekim narodnim običajima slični Crnogorcima. Prema nekim crnogorskim autorima (Jovan Vukmanović), raznim malisorskim plemenima porijeklo se dovodi u vezu s crnogorskim plemenima iz Brda, ili pak iz Bosne. Sličnosti ovih nekih običaja prije se mogu dovesti u vezu s miješanjem ili kontaktima arbanaškog stanovništva s tamošnjim crnogorskim plemenima. Takav jedan običaj je da se prilikom slave kolje brav (ovan). I kod Crnogoraca i kod Arbanasa, za vrijeme ručka dižu se zdravice, najvažnije su one koje se diže domaćinu i 'u slavu božju i krsnog sveca'. 'Poslužbica' ili 'prislužbica' je još jedan stari običaj arbanaških i crnogorskih plemena, tom prilikom u kuću se poziva svećenik, s tom razlikom, što kod Crnogoraca dolazi samo ako se pozove.

Ovakav površni pregled povijesnih činjenica na Jugoistoku Europe, pokazuje da se migracije naroda, te ponovno osvješćivanje naroda, koje je često bili zatomljeno siromaštvom i hegemonijom drugih, nisu završile. Pri tom ratnim epizodama od strane Srbije se nastoji zastrašivanjem posebno Hrvata i Albanaca, na napuštanje ovih nesigurnih područja. Stalna ratna opasnost i nesigurnost rezultira time da su ovo područja ostala daleko iza ekonomskog razvoja ostalih dijelova Europe. Tako da širenju (utjecaja) Srbije doprinose u ekonomske migracije, što se činjenično pokazuje u smanjenju broja stanovništava Hrvatske i Albanije. Hrvatima je otvoren put za iseljavanje članstvom Hrvatske u EU, ali i Albanija teži Euro-atlanskim integracijama te se i oni iseljavaju posebno u Italiju i prekomorske zemlje.

U prilog ovoj tvrdnji govori činjenica o sve češćim genocidnim parolama od strane Srba, kao što je npr. „Ubij Hrvata, a Šiptar nema brata!“. Nisu ovo naučna istraživanja, ovo je samo promišljanje jednog prosječnog Hrvata, a zasnovana na aktualnom političkim previranjima na Jugoistoku Europe, a koje Europa i NATO gledaju kao „zanimljivu predstavu“ poput gladijatorskih borbi u rimskim arenama.

Okupanija ili oslobođenje ?

Ovo je promišljanje temeljem povijesnih činjenica, bez glorificiranja bolo koje strane iz onoga vremena. Svakim danom postaje sve očitije da su tzv. „partizani“ stvarali svoju Veliku Srbiju nadjenuvši joj naziv „Jugoslavija“ u kojoj se širila floskula o „bratstvu i jedinstvu“ (ako priznaš vlast Srbije) a definitivno se radilo o porobljavanju naroda na Jugoistoku Europe. Malo tko danas zna ja cilj Titovih partizana bio stvoriti moćnu silu na tom dijelu Europe kojom je upravljati Srbija kao „najjača sila na Balkanu“.

Ljudi danas znaju da je postojala Jugoslavija (neki gorke suze rone na njezinom zgarištu) koja je obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Makedoniju. No, manje je poznato da je Jugoslavija trebala osim navedenih država obuhvatiti i Bugarsku, Rumunjsku, Grčku i Albaniju. Tito je vodio vrlo aktivne pregovore i s tim državama i zamalo da uspije, da saveznici na vrijeme nisu shvatili da se tim projektom Srbija želi nametnuti kao lider na Balkanu (što i danas poslije svih izgubljenih ratova pokušava), te su na vrijeme upozorili navedene države što im se sprema. Srpsko-partizanski teror poslije II. svjetskog rata je pokazao koliko su saveznici bili u pravu, jer se u Jugoslaviji prepolovilo stanovništvo svih država (naroda) osim Srbije, koja je stalno rasla.

Danas se ti okupatori hvale kako su oni „pripojili Dalmaciju i Istru matici zemlji“ u rujnu 1943. godine, povijesna istina je „malo“ drugačija.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. rujna 1943. objavio Državno pravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi: “…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poretku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.

S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić. Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.“

Time Rimski ugovori prestaju biti međunarodno važeći dokument između NDH i Italije, ali posljedično time i oni dijelovi Rapalskih ugovora koji su bili implementirani u njih. Talijanska vlast nakon 43 godine odlazi iz hrvatskih krajeva pripojenih temeljem Rapalskih ugovora, kao i nakon dvije godine temeljem Rimskih ugovora između NDH i Italije. Niti su partizani otjerali Talijane, niti su nešto „pripajali“ već su se kao lešinari bacili na ratni plijen umiruće fašističke Italije. Rimski ugovori su ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. svibnja 1941. potpisali su ih Ante Pavelić i Benito Mussolini. Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska).

NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji. U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Prije toga, nakon I. svjetskog rata Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, grad Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. Tako je i Rijeka u Italiji. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku.

Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Činjenica je da je vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji. Talijanska se vlast morala tolerirati, ali čim su Talijani napustili istočni Jadran, ustaška je propaganda učinila sve da proglasi povratak svoje vlasti kao pravedan povratak u maticu državu. Zbog toga je NDH ustrojila novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio splitski odvjetnik Edo Bulat.

Uprava NDH je postojano mogla održavati poziciju samo u gradovima, a ponekad ni tamo. Slabe domobranske i ustaške postrojbe bile su izravna posljedica talijanskoga protivljenja stacioniranju hrvatskih snaga za vrijeme njihove vladavine. Kad je u Drnišu uspostavljen VII. ustaški stajaći zdrug za zadarsko područje te vojna posada u Splitu i okolici, to su bili najjači vojni garnizoni NDH. Šibenik je imao vrlo slabe postrojbe NDH, a na dalmatinskim otocima uopće ih nije bilo. To je na kraju dovelo do velike ovisnosti o njemačkoj vojnoj prisutnosti. Godina je 1943. u Istri se događa kulminacija narodnih previranja. Desetljećima prije se vodi nacionalna bitka, s jedne strane hrvatstvo promoviraju Crkva, dio domaćih intelektualaca, te prekoučarski intelektualci izbjegli pred fašizmom. S druge strane talijanaštvo promoviraju talijanski iredentisti. Sukob se tako zahuktava još za vrijeme austrijske uprave u Istri, a 18. listopada 1910. se zaustavlja djelovanje Istarskoga sabora nakon incidenta u kojemu su sudjelovali zastupnici Zuccon, Spinčić, Kurelić i Trinajstić koji su fizički prekinuli rad sabora. Naime, predsjedavajući nije dopustio zastupniku Zucconu (kojemu je Spinčić stalno upadao u riječ) govor na hrvatskome jeziku. Raspadom Monarhije Istra je pripala Kraljevini Italiji, a uskoro na vlast dolaze fašisti. To stvara plodno tlo za talijanski trijumfalizam, te ugnjetavanje i progone hrvatskog življa. Veliki dio Hrvata iz Istre se iseljava pod talijanskim pritiskom, a u gradove doseljavaju Talijani. Za tim dolazi i II. svjetski rat što prilike dodatno pogoršava, a nasuprot talijanskim fašistima jača antifašistički otpor. Istra je u II. svjetski rat već ušla kao dio države Italije, a hrvatski je narod Istre već gotovo 20 godina stenjao pod fašističkim progonima Nakon pada Italije, prvo pripojenje Istre Hrvatskoj dolazi 10. rujna 1943. kada Ante Pavelić ukida sve sporazume sa Italijom (tj. Rimske ugovore) te pripaja Istru NDH.

Antifašisti, na čijem su čelu su već ojačali komunistički elementi, su imali drugačije ideje pa 25. rujna 1943. u Pazinu donose proglas o sjedinjenju Istre sa Hrvatskom, u okviru željene buduće Jugoslavije. Te se odluke potom potvrđuju u Jajcu na zasjedanju AVNOJ-a dva mjeseca kasnije. Formalno pravno pitanje koje se ovdje javlja je, ako je Istra sastavni do NDH, a partizani nešto kasnije pripajaju Istru Hrvatskoj(čitaj Srboslaviji) nije li to okupacija tada međunarodno priznate države ? To isto je Milošević napravio 1990. godine proglasivši da je granica Srbije na crti: Virovitica – Karlovac – Karlobag.

No, tu nije kraj priče o Istri. Nakon kraja II. svjetskog rata problemi ne nestaju, nego se 1947. sjeverozapadna Istra djeli na tzv. Zonu A (saveznička uprava) i Zonu B (jugoslavenska uprava). Oba su teritorija de iure bili samostalne države. Londonskim sporazumom 1954. Zona A ulazi u sastav Italije, a Zona B u sastav Jugoslavije. Zonu B su pak podijelile federalne jedinice unutar Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska, te je tako Istra većinom postala dio Hrvatske u okviru Jugoslavije. Ali se u toj povijesnoj činjenici krije jedna povijesna istina, a to je da su Talijani zaista uspjeli asimilirati ili prognati većinu hrvatskoga življa iz Istre. Titovi partizani su pak u svojim krvavim pirovima (vidi „fojbe“) porognali Talijane i na njihovo mjesto doselili ne Hrvate, nego Srbe i Crnogorce. Kasnije se pokazalo da to samo priprema za provedbu politike: „gdje je Srbin to je srpska zemlja“.

Konačna jugoslavensko-talijanska granica na definirana je Osimskim sporazumom tek 1975. godine.

Hrvatska jučer, danas, sutra !

Koliko god se negira činjenica je da je NDH je od povijesne težnje Hrvata da imaju svoju državu. NDH prostorno bila duplo veža od sadašnje Republike Hrvatske, a bila je otprilike kao Banovina Hrvatska. Za vrijeme II. svjetskog rata sve države sadašnje EU su imale nacističke (fašističke) Vlade. Za se onda jedino Hrvatima uskraćuje ili spočitava pravo da imaju svoju državu?  

Nije li to licemjerje? 

S druge strane potpuno se ignorira povijesna činjenica da je manipulacijama i malverzacijama Ante Pavelića i Ustaša koji su 13 godina bili Mussolinijevi miljenici i plaćenici, NDH nažalost pretvorena u Pavelićevu osvetu Hrvatima i Srbima za progonstvo iz Hrvatske (Kraljevine Jugoslavije) kao zastupnika u Narodnoj Skupštini Kraljevine Jugoslavije 1928. godine u vrijeme poznatog atentata na Hrvate u toj Skupštini. Činjenica je i da nitko ne može obrisati svoju povijest ili dio povijesti.  Činjenično postoje dvije povijesti svuda u svijetu, politička povijest koja se koristi u međunarodnim odnosima i tajna povijest koje se prenosi usmenom predajom s koljena na koljeno. 

Hrvatska je jedinstvena po tome što joj političku povijest kreira i piše Srbija. Razlog ležu u tome što Hrvatska nema svoju diplomaciju, a sav društveno-ekonomsko-politički život od stvaranja SHS, preko NDH, SRH do suvremene države Hrvatske je činjenično premrežen sa srpskim tajnim službama koje su djelovale čak i za vrijeme Domovinskog rata. Da srpski špijuni nisu ubačeni u sam politički, gospodarski i vojni vrh prilikom osamostaljenja Hrvatske, rat u Hrvatskoj ne bi trajao duže nego u Sloveniji. 

S tog promišljanja može se zaključiti:

Prvo: Po Ustavu Republike Hrvatske koja je međunarodno priznata država, članica UN-a, EU-e i NATO-a Republika Hrvatska nije slijednica Nezavisne države Hrvatske. Svima su puna usta tvrdnji da "nema kolektivne krivice". Ako je tako u čije ime, kojeg to kolektiva su se Mesić, Josipović i Kitarović kao predsjednici Republike Hrvatske išli ispričavati u Knesset?

Drugo: Na nikakvom suđenju NDH nikada kao ni Njemačka, Italija, Japan, Srbija, ... nije osuđena kao zločinačka država  (sve su imale nacističke/fašističke Vlade),  koja je usput budi rečeno bila međunarodno priznata država, pa zašto onda Hrvati ne priznaju taj dio svoje borbe za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku?

Treće: Onima koju su činili zločine pod krinkom NDH (Ustaše su bili osobna Pavelićeva garda, nad kojom npr. Ministar domobranstva Slavko Kvaternik nije imao nadležnost, pače sa Domobranima se borio i sprječavao još veće zulume Ustaša) je suđeno, da ne ulazim u pridružene montirane optužbe, osuđeni su svi redom i to gubitkom svih građanskih prava, oduzimanjem imovine i jedni su streljani, a drugi vješani. Činjenično radilo se "zakonitoj" otimačini i pljački.

Četvrto: Republika Hrvatska je u Ustav ugradila antifašizam, koji se neprimjereno pripisuje partizanima i Komunističkoj partiji jer su oni činili masovne pokolje i zvjerstva te potpuno fizički eliminirali sve protivnike pod krinom "klasne borbe", koje je činjenično bilo genocid nesrpskih naroda, posebno Hrvata i Muslimana.  Nitko, osim srpskih tajnih službi koje su izlobirale takvo rješenje, ne vidi da je i to jedna velika podvala. Naime ubacivanjem titovih partizana u Ustav, Hrvatska je preuzela odgovornost za sva zla koja je počinio komunistički režim.  Zbog toga mora vraćati nekretnine stvarnim vlasnicima i plaćati obeštećenja ljudima raseljenim po svijetu kojima su nemjerljivu štetu napravili partizani u komunistička vlast. 

Peto: NDH, ma kakva bila je država Hrvata. Kažu da su komunisti (partizani) stvorili Hrvatsku i da su joj priključili Dalmaciju, Istru, Baranju i Međimurje, što je činjenično, postoje dokumenti, kićenje tužim perjem, kada se pročita povijesna dokumentacija. Nepobitna je činjenica da je poslije kapitulacije Italije NDH proglasila ništetnim Rimske ugovore koje je s Italijom sklopila Kraljevina SHS (Srbija) darovavši joj Jadransku obalu sa otocima i Istrom, te je te krajeve pripojila NDH. Tada kreće ono što nitko ne vidi, okupacija Hrvatske (NDH) od strane titovih partizana, jer je NDH već bila toliko iscrpljena ratom da nije imala snage za oduprijeti se partizanskom pokretu. Kažu neki i da ne Pavelić dao Međimurje Mađarima što je notorna izmišljotina i podvala srpskih tajnih službi. Međimurje je od Mađara oslobodio suprotno volji Kraljevine Srbije, koja nije htjela ni pomoći Slavko Kvaternik, kasnije Ministar domobranstva u NDH do 1942. godine. U NDH se obilježavao Dan oslobođenja Međimurja i Međimurje se smatralo privremeno okupiranim teritorijem, a posebno svečano je bilo 1943. godine kada se obilježavala 25. godišnjica oslobođenja Međimurja od Mađara, pri čemu su se dodjeljivale i nagrade i odlikovanja zaslužnim učesnicima te akcije vojske Slavka Kvaternika. 

S druge strane, ako su partizani tolike krajeve i teritorije vratili Hrvatskoj (pripojili matici zemlji), kako to da je SRH u Jugoslaviji i sada Republika Hrvatska samo 1/3 NDH ? 

Peto: Samo hrvatskim političkim analfabetima nije jasno i ne vide zašto nam se stalno nameće neka kolektivna krivica, kako Hrvatima slučajno ne bi palo na pamet zatražiti vraćanje u sastav RH, svih otetih teritorija. Nije riječ o nekakvoj "Velikoj Hrvatskoj", jer i Banovina Hrvatska je bila veća od sadašnje "kifle". U današnjem svekolikom životu u Hrvatskoj je dokumentirano jasno da je aktivirana srpska vanjska politika i strategija  u cilj stvaranja "Velikoj Srbiji" koja je u zadnjih 100-tinjag godina od Beogradskog pašaluka, postala najveća država Balkana i to otimanjem prostora od Albanaca, Hrvata i Crnogoraca !  Ta srpska politika pod nazivom "Memorandum SANU II" je veliki destabilizirajući čimbenik na jugoistoku Europe, kao politički tako posebno gospodarski. Poznata je uzrečica Mao ce-Tunga da je "prazan želudac najveći politički problem". Samo politički slijepci ne vide da "Memorandum SANU II" temelji upravo na toj činjenici, jer sa sirotinjom je najlakše manipulirati. Među sirotinjom se pravili mobilizira i stvara agresivni (negativni) nacionalizam, koje treba jasno razlikovati od domoljublja.

Sve je više činjenica da Hrvatski političari vode Hrvatsku u neku novu asocijaciju sa Srbima koja je u suradnji s EU s fraze "West Balkan and Turkey" (Gospodarski i financijski dijalog između EU-a te zapadnog Balkana i Turske održan je u Bruxellesu 19. svibnja 2020. godine) sve više zamjenjuje izrazom "Euroslavija"?

Malo tko u Hrvatskoj uočava da u predizbornim kampanjama nitko od političara ne nudi Strategiju međunarodnog pozicioniranja Hrvatske, niti Strategiju političkog razvoja Hrvatske tj. od nikoga se ne čuje kakva će Hrvatska biti sutra, a predizborne kampanje se baziraju na često nedemokratskoj borbi protiv postojeće vlasti.  Ne nude se programi, vizije, strategije koje će se realizirati dolaskom na vlast, nego "oni ne znaju", što činjenično rezultira i osigurava "onima koji ne znaju da ostanu na vlasti".