Uz kavicu po Hrvatskoj, a i diljem Balkana, vode se vrlo žučne rasprave o tome koliko su Ustaše poklale Srba, posebito Srpske nejači. Ako slušamo politiku tipa Pupovac&Co, maltene pola Srbije je skončalo u Jasenovcu.
No, samo površinsko čeprkanje po povijesnim dokumentima nedvojbeno potvrđuje da su najveće masovne zločine nad Srbima počinili su partizani, a ne Ustaše. No mediji su zaključili da to „ne zanima javnost“, nego laži i obmane, nastojeći učvrstiti kolektivnu krivicu Hrvata, jer „ceo sve zna da su Hrvati svi redom Ustaše“.
U ono vrijeme još prije Bleiburga i Križnog puta, te masovnih poslijeratnih zločina nad Hrvatima, o kojima svjedoče i stotine masovnih grobnica po Hrvatskoj i Sloveniji, partizani su počinili i masovne zločine nad Srbima, Mađarima i Nijemcima u Srbiji. Te zločine povijest (ali ne i uljuđena Europa, indoktrinirana srpskom međunarodnom diplomacijom) poznaje kao „osvetu u Bačkoj“, jer je u Bačkoj odmazda prema domicilnom stanovništvu bila najsurovija, što ne umanjuje brojne masovne partizanske zločine diljem Srbije.
Uz pomoć sovjetskih trupa, jedinice partizanskog pokreta su u listopadu 1944. preuzele kontrolu nad cijelom Srbijom. Odmah počinju i odmazde nad Nijemcima, Mađarima, ali i nad tisuće i tisuće nevinih, golorukih Srba, civila, koje su proglasili slugama okupatora i režima Milana Nedića. Četnici su u uglavnom izbjegli „kaznu“ komunista, jer se većina već ranije uključila u partizanski pokret doslovno mijenjajući kape i uniforme preko noći.
Ali zato su bijes i divljaštvo partizana osjetili obični ljudi, uglavnom civili. Procjene broja žrtava kreću se od 80.000 do 100.000, ali bi ukupne brojke mogle biti puno više, obzirom da postoje procjene kako je samo u Vojvodini ubijeno 56.000 Nijemaca, 20.000 Mađara i oko 24.000 Srba.
Prema istraživanju profesora Dragoljuba Živkovića od 1941. do 1948. u Vojvodini je likvidirano 47.000 Srba. Više od polovine žrtve su partizanskih pokolja na samom kraju i nakon Drugog svjetskog rata.
Dana 17. listopada 1944. po zapovijedi maršala Tita, Bačka, Banat i Baranja stavljeni su pod vojnu upravu. Partizani su primili zapovijedi i instrukcije da se moraju odlučno obračunati s tzv. petom kolonom, posebno Mađarima i Nijemcima.
Kako bi se dodatno potaknulo partizanske vojnike na zločine nad stanovništvom, objavljivani su i „inspirativni“ tekstovi u novinama. „Slobodna Vojvodina“ tako piše: „Iako smo pobijedili okupatorsku Njemačku i mađarske horde te potjerali ih na Zapad, nismo izbrisali otrovne korijene koje su posadili. Stotine tisuće stranaca se naselilo na teritoriju gdje su naši preci čistili šume, isušili močvare i stvorili uvjete neophodne za civilizirani život. Ti stranci i dalje pucaju na naše i sovjetske vojnike iz mraka. Oni čine sve što mogu da onemoguće normalan život ljudi, i da nam u prigodnom trenutku zabiju nož u leđa. Zato narod mora biti odlučan te je potrebno poduzeti energične korake kako bi se osigurala jugoslavenska budućnost Bačke.“
Vlada Srbije je 2009. godine formirala je državnu komisiju čija je zadaća istraga tajnih masovnih grobnica i zločina koje su počinili partizani nakon 12. rujna 1944. Ta komisija je do sada utvrdila 55.973 poimenične žrtve komunističkog terora i osvete, no za dnevno-politike potrebe i te žrtve su pripisane Ustašama.
O tome se u Hrvatskoj uopće ne govori. Žalosna je činjenica da čak i Srbija istražuje komunističke zločine svjedoči kao je Hrvatska u tom smislu trajnije i dublje kontaminirani komunističkom propagandom i od same Srbije, a što potvrđuje i rehabilitacija Draže Mihajlovića i Nedićevaca.
Činjenica je da u Hrvatskoj ne postoji službeni popis žrtava partizanskog i komunističkom tijekom i poslije Drugog svjetskog rata, a procjene se kreću od 200.000 do 500.000 žrtava.
Ako uzmemo i najniže procjene žrtava u svim bivšim Republikama SFRJ, doći ćemo do rezultata koji se ne mogu opravdati, niti uspoređivati s poslijeratnim osvetama u drugim europskim zemljama. Proporcionalno broju stanovnika bivše Jugoslavije, Tito i partizani su likvidirali više žrtava od samog Staljina. Sve vojske i okupatorski sateliti na području bivše Jugoslavije nisu u ratu poubijale toliko življa kao „partizanski antifašisti“ krajem i po završetku II. Svjetskog rata.
Nepojmljivo je zašto te činjenice ne spajaju narode Jugo tvorevine, nego su stalni agregat širenja međunacionalne mržnje i netolerantnosti. „Svijest naroda“ uvelike zavisi od medija i propagandne mašinerije, pa su tako za sve žrtve na srpskoj strani krivi Ustaše, a na hrvatskoj strani Četnici. Ovo se ne odnosi na četnike izdajice, koji su se krajem rata priključivali partizanima i zajedno s njima radili neljudska zvjerstva na civilnim stanovništvom, jer vojnika poslije rata više nije bilo. U ovoj priči „biranja strane“ ostaje nedorečeno, zašto nijedan Ustaša nije preko noći „U“ zamijenio sa petokrakom?
Možda je vrijeme da se događanja zadnjih pola stoljeća pogleda i s druge strane ogledala. Naime sve svjetske i regionalne ekonomske krize, do sada u povijesti su se rješavale ratom. Nije ni sada drugačije, samo što svijetom bijesne „regionalni ratovi“ , no, ako sve stavimo na kartu svijeta razvidno je da je svijet u totalnom (svjetskom) ratu. Doduše neke države i narodi su direktno izloženi pogibelji, a drugi osjećaju ratna djelovanja i posljedice sa distance. No, uključeni su svi, cijeli svijet, dovoljno je samo večeras pogledati Dnevnik.
Na prostorima bivše Jugo tvorevine, kao da rat nije ni prestao, jer definicija kaže: „rat je nastavak politike drugim sredstvima“, iz čega proizlazi da je i „politika nastavak rata drugim sredstvima“. Sve to su na ovim prostorima u amanet ostavili partizani-antifašisti s KPJ-u na čelu, koji i danas vješto manipuliraju s nacionalnim osjećajima naroda, koristeći ih za jačanje netrpeljivosti koja skoro da nikada nije bila jača na ovim prostorima.
Biti će tako dok god se ekonomska kriza na smiri, a ako to potraje duže, uz pokazivanje mišića svjetskih sila od kojih jedna naoružava Srbiju, a druga Hrvatsku, neupitno je da će opet progovoriti oružje.
Balkan je najveća masovna grobnica u povijesti čovječanstva.
