Balkanski krojači povijesti su jednostavno ispustili izreći činjenicu da je u tim ratovima veliki dio Hrvatske okupiran i otet Hrvatskoj, te se do dana današnjeg nije vratio Hrvatima i Hrvatskoj, nego se Hrvati još od sredine prošlog stoljeća sustavno protjeruju sa svog teritorija, pri čemu im se čak nameće kolektivna krivica ustaštva, još iz tog vremena, a u kolektivnoj svijesti je nepoznata činjenica da je Ustaški pokreti nastao kao reakcija za četnička zvjerstva nad Hrvatima i drugim narodima na teritoriju koje poslije poraza Turske nije vraćen Hrvatskoj, već su ga prisvojili Turski ulizice. Izbjegava se činjenica da je Ustašku organizaciju osnovao je 7. siječnja 1929. godine, što znači skoro 4 stoljeća poslije Sigetske bitke.
Iz tih vremena u hrvatskome narodu ostala je u povijesnom pamćenju turska opada Sigeta 1566. godine i junačka smrt posljednjih preostalih branitelja na čelu s Nikolom Šubićem Zrinskim. To junaštvo opjevano je u operi Ivana Zajca s poznatom budnicom „U boj, u boj…“ Danas se u Hrvatskoj zabranjuje navijačkim skupinama na sportskim manifestacijama nositi šal s natpisom „U boj, u boj ..“ s obrazloženjem da je to ustaški poklič.
Krivotvorine o hrvatskoj povijesti, hrvatskom grbu, hrvatskom novcu, pokliču „U boj, u boj….“ Ili pozdravu „Za Dom spremni!“ uvijek šire političari ulizice. Oni su spremni bez ikakvog povijesnog znanja tumačiti podobnost hrvatske baštine. Hrvatska je povijest puna nedovoljno istraženih događaja, o kojima većina Hrvata pojma nema. Tako je nepoznato i da u Hrvatskoj postoji utvrda koja je doživjela sudbinu sličnu Sigetu, a izbrisana je iz hrvatskog sjećanja. U svjetskoj su literaturi nadasve poznata imena židovske utvrde Masade, portugalskog Alakazara ili teksaškog Alamoa. To su istoznačnice svjetskih razmjera za iznimnu hrabrost i žrtvu za domovinu, za junački otpor branitelja, za borbu do posljednjeg čovjeka. Tužno je i tragično što je u Hrvatskoj povijesti namjerno zapostavljen isti takav primjer! Riječ je o utvrdi Gvozdansko i velikom hrvatskom junaštvu.
Gvozdansko posataje važba strateška točka na tom putu, ako štit pred tursko-vlaškim osvajačima s istoka. Od 1571. do 1577. godine tursko-vlaška vojska poduzela je četiri neuspješne vojne na taj starohrvatski grad. Svaki put je posada Gvozdanskog je u dramatičnim okolnostima odbila napade i uspjela zadržati utvrdu. Obližnji rodni grad Nikole Šubića Zrinskog, utvrda Zrin, pao je već 20. listopada 1577. godine. Tako Gvozdansko ostaje jedina brana od prodora Turaka u srednju Hrvatsku i dalje prema Europi. Tek nakon pete višemjesečne opsade, 13. siječnja 1578. godine Turci su osvojili utvrdu Gvozdansko. No, nisu dobili bitku. Kako to ?
Treće noći nakon ponude još uvijek nije bilo predaje. Tih noći 1578. godine u siječnju zima je jaka, drveće je pucalo od hladnoće u šumama oko Gvozdanskog, dok su koji na otvorenom počeli ugibati.
Farhet-paša je zapovjedio stražama da nalože nekoliko vatri. Istovremeno su se vatre u utvrdi Gvozdansko noću 12./13. siječnja ugasile. Sve je utihnulo i tako uznemirilo turske straže. Zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde, turska vojska je bila u pripravnosti. U zoru 13. siječnja 1578. godine Ferhat-paša je zapovjedio svojoj vojsci pokret prema utvrdi zametenoj snijegom. Kad su Turci prišli bedemima grada, na njima su vidjeli nepomične stražare kako stoje s oružjem u rukama. Provalili su gradska vrata i našli samo smrznuta tijela. Tri stotine muškaraca, žena i djece, mjesecima bez dovoljno hrane, vode i ogrjeva, ostali su zaleđeni u junačkoj obrani Gvozdanskog. Turci su dobili grad, no ne i bitku. Tolika hrabrost i izdržljivost zadivile su Ferhat-pašu, te je naredio da se pronađe katolički svećenik te da se branitelji pokopaju na kršćanski način. Bio je to čin posmrtne počasti i poštovanja.
