Je li Jasenovac pokriće za srpske zločine ???

Danas se to već zna, premda se dugo tajilo, da je srbijanski logor Sajmište u samoj blizini Beograda bio jedno od najvećih stratišta u Europi i mjesto gdje su masovno likvidirani Židovi iz Srbije. Također se zna da je taj logor, nakon što je riješeno „židovsko pitanje u Srbiji“, kasnije zatvoren.

Holokaust u Srbiji je iskazan kao prvi “judenfrei” u Europi, od 17.800 Židova koji su živjeli u Srbiji i Banatu, ubijeno je njih 14800. Samo u logoru Sajmište ubijeno je preko 6000 Židova, a Sajmište u Beogradu je mjesto s najviše pronađenih posmrtnih ostataka žrtava koncentracijskih logora u bivšoj Jugoslaviji.

Danas se malo zna o kamionu plinskoj-komori koji su nacisti doveli u Beograd vlastima u Srbiji, a koji je služio za masovno ubijanje isključivo Židova. Taj kamion spomenuo je i Roman Leljak u svojoj novoj knjizi „Mit o Jasenovcu“. U svega dva mjeseca u toj pokretnoj plinskoj komori bili su ubijeni svi Židovi iz Srbije. Srbija je postala „judenfrei“ – bez svojih građana.

O tome Srbija šuti, ali zato organizira izložbe o logoru Jasenovac ističući genocidnost Hrvata, sa lažnim tvrdnjama, bez originalnih dokumenta ili sa izvučenim fragmentima iz cjelovitih dokumenata. Tako je početkom listopada 1953. godine, tvornica kamiona FAP u Srbiji, proizvela po kupljenoj licenci model kamiona Saurer 6GGF-L. Gotovo nitko od ljudi nije znao mračnu tajnu tog kamiona koji je bio važan dio holokausta nad Židovima u Srbiji.

Telegram koji je iz Berlina stigao u Beograd jedanaest godina ranije, 1942. godine, nije bio dugačak: „Akcijska komanda sa specijalnim vozilom Saurer i nalogom, na putu je ka vama. Fürerova zapovijed.”

U prvoj polovini 1942. godine njemačka policija je u suradnji sa srbijanskim vlastima „usavršila“ ubijanje Židova u jednom od najzloglasnijih logora Europe – Sajmište pored Beogradu. Pomoću kamiona – plinske komore postizao se osnovni cilj: ubijanje preostalih Židova u Srbiji bez problema oko transporta i slično.

Suradnja srbijanskih vlasti sa nacistima u Srbiji je bila jedna od najkvislinškijih u Europi, a pokret otpora protiv nacizma u Srbiji uopće nije postojao u II. svjetskom ratu, do dolaska Crvene Armije, jer poslije sloma „Užičke Republike“ u kojoj su na malom prostoru oko grada Užice na jugu Srbije četnici i partizani uspostavili vlast koja je trajala 35 dana 1941. godine (od 24. rujna do 29. studenog), suradnja vlasti i naroda u Srbiji i Njemačke okupacijske vlasti bila je besprijekorna.

Još 1942. istovaren je u Beogradu iz Njemačke veliki tamnozeleni kamion, „Saurer 6 GGF-L”. Na karakterističnoj šasiji tada najmodernijeg modela kamionske industrije nalazila se neobična dogradnja: ogroman monolit bez ijednog otvora ili prozora djelovao je neprirodno slijepljen na elegantnu „njušku” i kabinu, i time davao kamionu nekakav turoban i zlokoban izgled. Neobična modifikacija napravljena je par nedjelja ranije u pogonima tvornice Gaubschat Fahrzeugwerke GmbH u Njemačkoj.

Kamion je bio iz prve serije od 20 vozila Saurera prerađenog u dvije varijante: u jednoj je u tovarnom dijelu moglo biti smješteno do 50 ljudskih duša, u drugoj čak do 100.

Ubijanja Židova u Srbiji počela su još ranije. Već 1941. godine počela su masovna strijeljanja Židova u Srbiji u Jajincima u blizini Beograda, a slijedeće godine je na prostoru Sajmišta dovedeno još 6.300 Židova, većinom žene i djece onih muškaraca koji su već ranije strijeljani. Tragičan kraj tih nevinih ljudi počeo je već u prvoj polovici 1942. godine, i to ubijanjem bolesnika i osoblja Židovske bolnice u Beogradu.

Na suđenju u Zapadnoj Njemačkoj sredinom 1960-tih, komandant logora Sajmište Herbert Andorfer je rekao: „Priopćeno mi je da je iz Berlina stigla komanda sa kamionom plinskom komorom čiji je zadatak isključivo bio ugušiti i ubiti Židove.Kamion je bio u uporab dva mjeseca… i u njemu su Židovi ubijani plinom. Sasvim pouzdano znam da u tom vozilu nisu ubijali nikog drugog do Židove… Kad je vozilo sa plinskom komorom napustilo Sajmište, tu više nije bilo Židova, jer su svi bili na ovaj način likvidirani. Židovi su bili veliko opterećenje za nas. Logor se nalazio na teritoriji NDH (Zemun op.), o dovođenju ljudi (Židova iz Srbije op.) se brinuo beogradski šef policije, a stražu je osiguravala njemačka policija.”

Valter Manošek, profesor iz Beča, u dijelu Holokaust u Srbiji, piše da su „između početka ožujka i svibnja 1942. godine, svako jutro osim nedjeljom, dolazila dva kamiona iz Beograda na Sajmište”. Jedan od njih je bila tzv. “dušegupka”, kamion plinska-komora, drugi je odnosio stvari logoraša. Na srbijanskom slengu ili kolokvijalnom govoru dušegupka je zatvoren prostor u kome se teško diše, izuzetno je toplo i postoji nedostatak svježeg zraka.

Logoraši nisu slutili što ih čeka, čak bi i jedan od vozača “djelio djeci slatkiše prije ukrcavanja, tako da su se ona stalno okupljala oko plinskog kamiona”, piše Manošek. Prema njegovim riječima, i unutrašnjosti kamiona površine oko deset kvadratnih metara bilo je poredano desetak klupa. U svakoj vožnji, u kamionu je bilo između 50 i 80 logoraša. Kada bi se kamion napunio, zatvarana su dvokrilna vrata i plinski kamion bi krenuo preko improviziranog pontonskog mosta na Savi iz Beograda prema desnoj obali Save gdje je bio zloglasni logor Sajmište.

Na drugoj strani rijeke, gdje se danas nalazi još uvijek nesrušena takozvana “Španska kuća”, kamion bi zastao, a jedan od vozača okrenuo posebnu polugu za puštanje plina u unutrašnjost vozila. Od tog časa, u toku vožnje prečicom kroz Beograd do odredišta kod Avale, na putu dugom oko 15 kilometara, Židovi u vozilu ugušeni su plinom. Plin bi, umjesto u beogradski zrak, išao direktno u veliku kabinu u kojoj su se, nadajući se preseljenju i spasu, tiskale žene i djeca.

Bila je to strašna smrt za tisuće Židova iz Srbije, a više od 1.800 ubijene djece bilo je mlađe od 13 godina.

U svibnju 1942. godine u nacističkoj Srbiji više nije bilo Židova, a Srbija je postala sramota cijele Europe.

Srpska vojska je poznata u povijesti po učinjenim zvjerstvima, na bilo kojoj strani je ratovala, šireći legendu o „hrabroj srpskoj vojsci“. Svježa su sjećanja na Domovinski rat, te ratove u BiH i na Kosovu. Svi znaju za „Ovčaru“ i „Srebrenicu“, ali sve više se saznaje i za „Kočevski rog“ za „Hudu jamu“, za brojne masovne grobnice pobijenih poslije II. svjetskog rata.

Srpska vojska je poznata po okrutnosti i ponižavanju ratnih zarobljenika i bespomoćnog pučanstva. Tako se i na predavanjima iz predmeta „Vojna istorija“ na VA KoV u Beogradu isticala „hrabrost“ Srpske vojske koja se iživljavala nad bugarskim vojnicima koji su se predavali savezničkim snagama, probojem Solunske bojišnice za vrijeme I. svjetskog rata, te je zbog toga Bugarska vlada zatražila od generala d'Eperea garaciju primirja i bezuvjetnu predaju s jednim zahtjevom da se srpskoj vojci ne dozvoli ulazak u Bugarsku. Generala d'Eperea je zagarantirao primirje, te se tako Bugarska izvukla iz rata i spriječila je odmazdu srpske vojske, a kralj Ferdinand je abdicirao i otišao u izgnanstvo četiri dana kasnije.