Igre brojkama

„Egzodus“, ustvari odlazak, 250.000 osoba srpske nacionalnosti tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom „Oluje“ je teza koju veći dio srpske historiografije i srpskih političara pokušava nametnuti s ciljem opravdanja agresije na Hrvatsku i izgubljeni rat koji je Srbija vodila na prostorima skoro svih Republika bivše SFRJ

Paušalna i ispolitizirana interpretacija događaja, izmišljanje slučajeva i pretjerivanje u isticanju njihova značaja, prigovaranje drugima, a zanemarivanje vlastitih postupaka, te preuveličavanje broja žrtava na mjestima na kojima je zaista počinjen zločin nad Srbima, značajke su njegovih javnih nastupa, ali i javnih nastupa sadašnjega političkoga vodstva Srbije u kojima se spominje Hrvatska.

U netolerantnosti koja je na granici bezobrazluka čak i predstavnici Srba građana Republike Hrvatske kao predstavnici u Hrvatskome državnom Saboru „zabrinjavajuće“ ukazuju na nepostojeću „opasnost od ustašoizacije hrvatskog društva“ svjesno preuveličao marginalne pojave u državi u kojoj se ni Vlada RH ni predsjednica RH ni Hrvatski sabor ne mogu optužiti za tako nešto.

Kao argument za tvrdnju o stradanju Srba u Domovinskom ratu navodi se i „traume ljudi srpske nacionalnosti koji su 1991. i 1992. morali potpisivati izjave o lojalnosti“, pri tome potpuno zanemarivši de je to bila reakcija na odluku vodstva „SAO Krajine“ u Kninu od 4. siječnja 1991. da na tom području prestaju važiti ingerencije MUP-a RH. I tadašnje pobunjeničko, velikosrpski orijentirano vodstvo “SUP-a SAO Krajine”, koje više nije priznavalo hrvatsku vlast u Republici Hrvatskoj, ali je očekivalo plaće od hrvatske države, to je ocijenilo “provokacijom” i “oduzimanjem dostojanstva” njegovim pripadnicima.

Kako se ove teze nameću kao rasprava u Hrvatskome Saboru, jasno je da bi trebala postojati i politička odgovornost za izrečeno, posebice kad se neutemeljeno optužuje Hrvatska za prekrštavanje Srba u Domovinskom ratu, kad se javno tvrdi, bez ikakvog dokaza, da su se „masovni zločini nad Srbima u Domovinskom ratu dogodili već u prvoj polovici 1991., a vjerojatno i ranije“.

U pozivanju na „antifašistički karakter ove* zemlje“, treba primijetiti da antifašizam, kao civilizacijski pojam suprotstavljanja fašizmu, zasigurno nije ono što se obilježava svake godine 27. srpnja u Srbu, to najbolje znaju Hrvati s područja Grahova, Drvara, Boričevca… Uostalom, o „antifašističkom“, a zapravo protuhrvatskom karakteru događanja u Srbu 27. srpnja.

Takvi govori, u kojima se potpuno ignoriraju znanstveno utemeljeni rezultati novije hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, zapravo su u službi pokušaja prikrivanja činjenica o uzroku i karakteru rata u Hrvatskoj 1991., a potom i u BiH, kao i zanemarivanje dokazane činjenice da za vojnu opciju rješavanja problema okupiranih područja u Hrvatskoj nisu krivi Hrvati niti Republika Hrvatska.

Masovni odlazak Srba iz Hrvatske u Domovinskom ratu, zapravo uoči početka Domovinskog rata kada je Srpski živalj masovno otkazao lojalnost Hrvatskoj vladi proglašavajući odvajanje hrvatskoga teritorija od matice zemlje, te su u pripremama za rat sklonili rodbinu i prijatelje na „sigurno“ u Srbiju, te uoči operacije “Oluja”, zaista je tragedija srpskoga naroda u Hrvatskoj, bez obzira na to radi li se o 10.000 – 130.000 ljudi (u Izvješću Vlade RH iz 1998. spominje se broj od oko 130.000) ili preuveličanih 250.000, pa čak i 300.000 ljudi, kako se navodi u nekim srpskim izmišljenim izvorima o “Oluji”.

Ali, ono što se ne slučajno, prešućuje u Hrvatskome državnome Saboru od strane predstavnika Srba, a od strane srbijanskog vodstva u Beogradu, jest činjenica da je zbog isključive i bahate srpske, odnosno velikosrpske politike, za “Oluju”, pa tako i za odlazak Srba uoči i tijekom “Oluje”, odgovorno tadašnje srbijansko vodstvo u Beogradu i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu. Oni su odbili prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, u kojima okupirano područje RH nije predviđeno kao sastavni dio Srbije ili kao posebna srpska država izvan granica Hrvatske, uključujući i “Plan Z-4” kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile ponudile Srbima u Hrvatskoj “državu u državi” na području 11 općina gdje su prema popisu stanovništva iz 1991. imali natpolovičan broj stanovnika.

Potpuno se zanemaruju i prešućuju podaci iz srpskih izvora koji potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj 4. kolovoza 1995. naredilo evakuaciju stanovništva iz okupiranih područja Dalmacije i Like. Naime u 16.45 sati tog dana “Vrhovni savjet obrane RSK” donio je odluku o evakuaciji, koju je potpisao Mile Martić, a pola sata kasnije, točnije – u 17.20 sati, ona je ovjerena u Glavnom štabu SVK, kod zapovjednika SVK generala Mile Mrkšića.

Takvom agresivnom srpskom politikom potpuno se za drugi plan, kao marginalno prešućuju podaci koliko je Hrvata prognano u napadima srpskih snaga od 1991. i koliko je Hrvata u srpnju 1995. već četiri godine čekalo povratak svojim, uglavnom razrušenim domovima na okupiranom području Republike Hrvatske, što je nesumnjivo vrlo važno za razumijevanje uzroka pa i posljedica “Oluje”.

Podaci govore da je krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536.000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga. U 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj, s oko 800.000 prognanika (iz Hrvatske) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore), što je bilo više od 15% ukupnog stanovništva Hrvatske” (“Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba”).

Znakovita je i procjena da je početkom 1994. u “RSK”, odnosno na okupiranom području RH, bilo manje od 8000 Hrvata u odnosu na 219.000 koliko ih je na tim područjima živjelo prije rata (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 396). U srpnju 1995., neposredno uoči operacije “Oluja”, na slobodnom teritoriju RH bilo je 384.664 prognanika i izbjeglica (192.828 prognanika i 187.796 izbjeglica) (Pravo na Dom, ur. Slobodan Lang i Branko Pek, 2011.). Njima je povratak svojim domovima onemogućavala tadašnja isključiva politika srpskoga vodstva na okupiranom području RH, a omogućila ga je oslobodilačka operacija “Oluja”.

Sve se to prešućuje dok predstavnici Srba u Saboru ili Srpski političari (očigledno djeluju usklađeno) govore o stradanju svoga naroda, jer bi isticanje uzroka rata u Hrvatskoj, te kronologije događaja i razmjera stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, razotkrilo neutemeljenost njihovih teza.

Činjenice u procjeni mogućega broja Srba koji su Hrvatsku napustili tijekom “Oluje”, iako ta procjena nije najvažnija za razumijevanje događaja, ukazuju da treba uzeti u obzir da je na područjima koja su okupirali Srbi u jesen 1991., prema popisu stanovništva iz 1991. od ukupno 549.083 stanovnika živjelo 287.830 (52,4%) Srba, što je nešto manje od polovice (49,5%) od ukupnog broja (581.663) Srba u RH. Istodobno je većina Srba tj. 293.833 ili 50,5% Srba živjelo je na slobodnom području Republike Hrvatske.

Da se razmjeri „egzodusa“ Srba tijekom Domovinskog rata preuveličavaju, dovoljno je i laiku jasno da su kojim slučajem svi Srbi otišli iz Hrvatske, bila bi to brojka manja od 300.000 s kojom barataju „srpski dušebrižnici“. Očigledno su Srpske vođe, prije „Oluje“ svjesni „propusta“ što nisu naradili „zbjeg naroda“ za vrijeme VRO „Bljesak“, pa je većina Srba ostala u Hrvatskoj, koje su posredstvom „humanitarnih organizacija“ pokušali izvući iz Hrvatske po završetku „Bljeska“, ali se samo manji broj Srba odazvao takvom pozivu, jer su se uvjerili da Hrvatska vojska nisu ubojice i da im je upravo ta vojska ponovo vratila normalne uvjete za život, pače i zaštitila je njihova „vekovna ognjišta“. Shvatili su da su prevareni od strane Srbijanskih vođa.

Nije nevažna ni činjenica da je, uz protjerano hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, okupirano područje RH, na kojem su pobunjeni Srbi osnovali “RSK”, nakon 1991. iz egzistencijalnih razloga napustio i znatan broj Srba. Podatci o tome su različiti, a Srpski izvori i “službene” jugoslavenske publikacije, navode na zaključak da je podatak o “250.000 Srba izbjeglih u operaciji ‘Oluja’” (dakle, iz UN sektora Sjever i Jug) preuveličan.

Činjenice govore slijedeće:

• oko 100.000 Srba iselilo se iz “RSK” (okupirano područje RH) do kraja 1992., a iseljavanje se nastavilo; 
• frizirani su već i podaci Glavnog štaba SVK iz lipnja 1993. koji navode da je na okupiranim dijelovima Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije (koji će biti oslobođeni operacijom “Oluja”) živjelo je 268.795 stanovnika. Jer popis stanovništva iz 1991 godine pokazuje da je na cjelokupnom okupiranom području RH (znači i Slavonije, Baranja i Srijem) bio 287.830, pa ako se iz „RSK“ iselilo 100.000 Srba iz ekonomskih razloga, te ako se izuzme broj Srba iz Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, jasno je da je navedeni podatak GŠ SVK ne samo paušalan, nego i tendenciozno neistinit. A činjenice govore da na prostoru koji je oslobođen u VRO „Oluja“ bilo oko 100.000 Srba, od čega je najmanje polovica bila pod „vojnom obavezom“ tj. nelegalno naoružana. 
• krajem 1994. u SR Jugoslaviji (ne računajući ostale države) živjelo je oko 80.000 Srba iz “RSK”, a zbog političkih i ekonomskih prilika na tom području iseljavanje stanovništva nije se smanjilo ni u 1995. (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 172-173); 
• u siječnju 1995. u SR Jugoslaviji registrirano je 252.619 izbjeglica iz Hrvatske: 198.819 iz UNPA zona, odnosno okupiranoga područja RH, i 53.800 s područja pod kontrolom Vlade RH, uključujući i obitelji “starešina” JNA koja se povukla iz Hrvatske. 
• sredinom 1996. u SRJ je bilo registrirano 314.689 Srba iz Hrvatske, od toga 229.232 s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”: 93.347 iz Dalmacije (sektor Jug) i 135.885 iz Banovine, Korduna i Like (sektor Sjever).

Dakako, sve navedene brojeve treba uzeti s oprezom, jer se statistički podaci o stanovništvu na okupiranom području RH od 1992. do 1995. razlikuju od izvora do izvora, no sigurno je da su mnogi od 229.232 Srba registriranih u SRJ sredinom 1996. kao osobe s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”, u SRJ došli puno prije te oslobodilačke operacije.

„Srpski dušebrižnici“ u javnosti plasiraju izjave kako se za „zločine nad Srbima“ nije odgovaralo, te da se procesuirani mogu nabrojati na prste jedne ruke. Činjenica je da Hrvatska vojska nije napravila nijedan masovni zločin, ali kao u svim ekstremnim situacijama, uvijek ima pojedinačnih ekscesa, ali to nisu bili zločini Hrvatske vojske, već kriminalna djela pojedinaca, što se nikako ne može reći za Srpsku vojsku u slučajevima „Ovčara“, „Srebrenica“ …itd.

Podaci Hrvatskoga pravosuđa nedvojbeno pokazuju da je protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon “Oluje” hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba, a osuđujuća presuda zbog ubojstva s kaznom zatvora u trajanju od jedne i pol do 20 godina do tada je izrečena za još tri osobe (Bijela knjiga o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu, Zagreb, rujan 1999.).

Nakon toga nastavljene su istrage, pa je do sredine 2011. u vezi kaznenih djela počinjenih za vrijeme i neposredno nakon operacije “Oluja”, kad je riječ o žrtvama, ukupno evidentirano 47 osoba; od toga su zbog ubojstva 21 osobe procesuirana 33 počinitelja, a počinitelji ubojstava 26 žrtava nisu otkriveni (podaci Državnoga odvjetništva RH do sredine 2011.).

Spomenuta tvrdnja o broju procesuiranih zločina „koliko se može nabrojati na prst jedne ruke“, sugerira kako se zločini nad Srbima u Hrvatskoj ne istražuju i ne procesuiraju. No, glede istine, treba podsjetiti da je u Hrvatskoj do sada pronađeno 150 masovnih i oko 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Domovinskom ratu (prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja RH, do kraja 2017. iz masovnih, pojedinačnih i zajedničkih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci 5131 osobe, od kojih su završno identificirani posmrtni ostaci 4196 osoba ili 81,7%).

Tek kad se navedenim brojevima pridoda podatak koliko je do sada procesuiranih počinitelja zločina nad Hrvatima, može se donijeti relevantan zaključak o procesuiranju svih zločina, odnosno o mogućoj selektivnosti istraživanja prema etničkom načelu…

Sve ostalo je politikanstvo i svjesno obmanjivanje javnosti, a koje se prvenstveno mora razotkriti u Hrvatskome državnom Saboru.

*, autor u Hrvatskome Saboru ne želi izgovoriti ime Republike Hrvatske već je naziva zamjenicom „ova“