Poltičari se zaigrali brojkama

Gledao sam emisiju na HRT-u, i nije mi jasno kako se pusti u javnost takva protuhrvatska propaganda. Očigledno i Romima i Srbima smeta Hrvatska (bar njihovim političkim predstavnicima), a i jednima i drugima je Hrvatska zemlja snova (El Dorado). Nigdje u svijetu Romi nemaju toliko povlastica kao u Hrvatskoj, a Srbi u Srbiji su stoljeće iza Srba u Hrvatskoj (br. srpska djeca u Vukovaru idu u odvojene razrede gdje od malih nogu uče mrziti Hrvate).

Ne sporim progon Roma, posebno za vrijeme II. svj. rata. I NDH je nametnut pod ucjenom rasni zakon i na žalost iako se opirala tome, bila je prisiljena provoditi ga. No ubijanja Roma o kakvima je pričao Kajtazi i onaj glavni lik u HRT emisiji, nisu rađena, niti su Hrvati takav narod. Metode koje su opisivane u emisiji su se mogle vidjeti ne tako davno na Ovčar i u Srebrenici s vrlo jasnim
potpisnikom.

Po proboju Solunksog fronta u I. svj. ratu, Srbi su iste metode koristili u Bugarskoj, koja je čak morala zatražiti zaštitu međunarodne zajednice zbog masakriranja ratnih zarobljenika i civila od strane Srba (Četnika).

Hrvati nikada u povijesti nisu radili takve krvave, životinjske egzekucije, a posebno ne prema ratnim zarobljenicima i zatvorenicima (logorašima). Ima jako puno primjera iz povijesti, a i iz Domovinskog rata, gdje su hrvatski vojnici ginuli spašavajući ranjene neprijateljske vojnike. Slušam tog glavnog glumca na HRT emisiji, kad je govorio o ubijanjima Roma u Uštici, kao da je citirao Vučića. Kaže kako su izgladnjivani, kako su Romkinje bile seksualno roblje, kako su masovno likvidirani, nekakvim specijalnim alatima, ali da nema grobova, ne zna se gdje su leševi, .... itd, itd, vrlo poznata retorika zar ne? Kaže "nitko nije preživio i nije se vodila dokumentacija o tome", pa kako se onda zna koliko je bilo Roma u logoru i koliko ih je i kako "ubijeno" ?????

Neosporno je i postoje dokumenti, da je NDH s vremena na vrijeme pod prijetnjama iz Njemačke da ne provodi rasni zakon, a koji je morala prihvatiti da bi imala pravo na naoružano vojsku, napravila racije, te Rome i Židove koje su "uspjeli" uhvatiti deportirala preko Zemuna ili direktno za Njemačku. Iako je neprimjereno ocjenjivati ratna događanja iz II. svj. rata po današnjim kriterijima, ali npr. "Koncentracijske logore" su imale sve države (vojske) zaraćenih strana. Pa su tako Ameri, poslije napada Japanaca na Pearl Harbor, sve Japance u Americi pohapsili i zatvorili u konc. logor. A sada ispada da je jedino NDH ima koncentracijske logore. Toga ima i danas, često se čuju priče o Guantanamou, i to je opravdano, naravno jer nije u NDH ili Hrvatskoj.

Zar nije vrijeme da političare svih boja konačno isključimo iz političkih komemoracija, koje koriste za svoju političku promidžbu. Narod zna istinu, zašto nas se pokušava uvjeravati u nešto što služi za raspirivanje mržnje? A da u tome uspijevaju primjer je Međimurje. U Međimurju spomeniti Ustaše i svi će se zgražavati, spomenite Partizane i svi će pljeskati, a ni jednih ni drugih u Međimurju za vrijeme II. svj. rata nije bilo. Međimurje je bilo pod okupacijom Mađarske, pa je o Ustašama glupo i govoriti, a Partizani su izjavama još živućih pripadnika Kalničkog odreda, došli u Međimurje kad su se Rusi u Bugari koji su oslobodili Međimurje i otišli dalje prema Njemačkoj, pojavili u Međimurju da uspostave "narodnu vlast" i naravno predsjednik NOO u mojoj Općini je bio Srbin, iako tada u Općini nije bili nijednog Srbina.

Međimurje nije bilo u NDH za vrijeme II. svjetskog rata, ali to ne smeta "ekipi" da Međimurce naziva Ustašama, pače, nedavno mi je jedan Rom rekao da sam Mađar, pa sad ne znam što sam ;). Dragovoljac sam i branitelj iz Domovinskog rata, za Srbe sam Ustaša, za Rome sam Mađar, a hrvatski političari šute i čekaju hoću li gdje istaknuti hrvatski grb s prvim bijelim poljem, te očekuju moj glas na izborima :(.

Činjenica je da su i Mađari deportirali Rome u Njemačku. Moj djed je u skloništu ispod sjenika skrivao cijele obitelji Roma iz Trnovca (Međimurci znaju gdje je to), da bi ja danas za neke Rome dotepence ja bio Mađar :). Nikada se nitko od tih Roma kasnije nije došao zahvaliti mom djedu !!!!

Pitam se do kad će se takvo ponašanje telerirati u Hrvatskoj? Neka Kajtazi i ekipa odu u Njemačku i drže mitinge s pričom koja nema uporište u dokumentiranim činjenicama.

Jasno, retorika je "ako je i jedan Rom nedužan ubijen, puno je i nedopustivo", to sam čuo i nedavno kao obrazloženje za Jasenovac "ako je i jedan Srbin ubijen u Jasenovcu, puno je i treba osuditi". Pustimo te floskule, naravno da ljudski život nema cijene, ali sasvim je druga percepcija kad se npr. umjesto brojke 1.600, izreče brojka 16.000 , kad se umjesto brojke od 16.000 izreče brojka od 600.000, zar ne ? Te igre s brojkama (užasno) su samo instrument političarima predstavnicima Roma i Srba da izvlače novac iz državnog proračuna Republike Hrvatske, koji pune hrvatski porezni obveznici, jer "ako ne date, povećati ćemo broj žrtava za jedno 100.000".

Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta obilježava se 02. kolovoza kao dan sjećanja na 2897 ubijenih Roma u koncentracijskom logoru Auschwitz, a prema "ekipi" samo u Uštici ih je ubijeno preko 16.000 ????????

Hrvatski političari šute o tome, i ne samo da šute nego se ne usude reći tim ratnim huškačima, DOSTA!

Ali dokle će opet Hrvatska šutjeti ? Sve ima svoje granice strpljenja !

Zar je slučajno da se ta retorika intenzivira upravo ovih najsvetijih dana Repubike Hrvatske?

I poslije Memoranduma, Memorandum

Uspoređujući informacije s vremenskim odmakom sve je očiglednije da se je Srbija spremala za rat protiv Hrvatske još od Titove smrti.

Kataklizma je krenula s govornica Pravnog fakulteta u Beogradu koji je bio jedan od stupova velikosrpskog projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički poduhvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negirale su se postojeće jugoslavenske republike. Kada je u medijima i publikacijama počelo citiranje stavova s Pravnog fakulteta javnost nije shvatila da je kotač povijesti koju ponovo na Balkanu pokreće kotač zla, zla, mržnje i neljudskog ponašanja, neshvatljivog u suvremenom svijetu, a posebno se često citirao Memorandum SANU-a. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, a svaka tvrdnja je u središtu imala da Srbi moraju uzeti i zaokružiti svoju etničku teritoriju. Sve Republike bivše SFRJ su prihvatile i priznale AVNOJ-evske granice republika kao državne, a prema Ustavu SFRJ iz 1971. godine. Jedino je Srbija bila čvrsta u tvrdnju u tvrdnji da su te granice umjetne, te da se nove države moraju ustrojiti prema „nacionalnim granicama“ (svi Srbi u jednoj državi).

Te dokaze ne vidi samo onaj tko ne želi! Naime krug oko Ćosića stalno je tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja i to tko „uvjerljivo“ i agresivno da je takav stav zauzela i Savezna Vlada, računaju na snagu državnih institucija. Najveća greška je bila što su se u vrlo kratkom vremenu sve savezne institucije stavile u službu tj. postale su podređene republičkim institucijama Srbije, a JNA generalima je zapovijedi počeo izdavati Milošević, što još uvijek nije bio znak za uzbunu u SFRJ. U naravi glavni krivac za raspad SFRJ je savezna Vlada, koja je dozvolila da padne pod utjecaj Srbije, te je počela provoditi Srpsku politiku zasnovanu na Memorandumu SANU.

Savezna vlada snosi povijesnu odgovornost za ratove 90-tih na Balkanu, jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici. Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. Zato potežu pitanje Kosova. Znali su da nikada neće moći ovladati albanskom većinom, pa kreiraju ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernog dijela. Tobožnja borba i zalaganje za Kosovo zapravo im je bio instrument za teritorijalne pretenzije u BiH i Hrvatskoj.

Ustvari sve je započelo još za Titova života, kada je on svoj fokus djelovanja prebacio na nesvrstane i zanemario događanja u SFRJ, a pojačalo se poslije njegove smrti otvaranjem srpskog pitanja na Kosovu. Time se počelo ne da bi se to pitanje riješilo, nego kako bi se mobilizirali svi Srbi u SFRJ. Računalo se na utjecaj kosovskog mita u homogenizaciji Srba, što je srpskoj politici u velikoj mjeri uspjelo, uz nesposobnu saveznu Vladu.

Mit o Kosovu je duboko ugrađen u postojanje srpske države, doduše bio je zanemaren za vrijeme SFRJ, jer se smatralo da SFRJ okuplja sve Srbe i sve dok je SFRJ bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih Republika. Centralističku koncepciju zagovaraju sve srpske političke elite, što je dovelo do raspada SFRJ i bile su u pozadini svih sukoba u prošlom stoljeću. Autor tog projekta Ćosić zagovara centralističku ideju još od 60-tih godina prošlog stoljeća, a nakon Titove smrti ideja je opet su oživjela i aktualizirale se jer su srpske elite smatrale da Srbija, kao najveća i najjača, ima i najviše prava.

Nakon Titove smrti u vrijeme kada je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Ni u Memorandumu se ne govori protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma. Socijalizam im je samo maska za ostvarenje ciljeva, ali i nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima.

General Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.

Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.

Danas Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad SFRJ i to na tako brutalan i krvav način. Zato namjerno izbjegava i Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Srbija odbila.

U to vrijeme je Srbija već imala na svojoj strani i smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati i ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.

U vrijeme kada se održala Haška konvencija već su napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Vinkovcu, Osijek, Karlovac… Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Čak je i Crna Gora bila potpisala sporazum Haške konferencije, ali je Momir Bulatović pri povratku bio zadržan nekoliko sati u Beogradu, nakon čega je povukao potpis s tog dokumenta.

Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je bilo odbijeno.

Činjenica je da Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita. Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu.

Druge i nisu priznali osim Hrvata i Slovenaca, ali za Hrvate i dan-danas ćete od mnogih čuti da su to Srbi katoličke vjere. Isto misle i za Bošnjake, muslimane. Srbi žive u iluziji da oni kao narod moraju biti kralježnica Balkana, što je nažalost osobito izraženo u situaciji poraza.

Kako bi se zaustavilo krvoproliće na Balkanu poraženi Srbi su ipak „dobili“ Republiku Srpsku, to je dio njihova ratnog plijena i zato svaki pokušaj revidiranja Daytonskog sporazuma smatraju ugrožavanjem srpstva i tomu se žestoko opiru. Inače Srbija je vrlo teško prihvatila taj sporazum.

Nakon Daytona održan je geostrateški skup na kojem je rečeno kako je to maksimum trenutka, ali da treba primijeniti strategiju kojom će onemogućiti povratak izbjeglica i pričekati vrijeme u kojem će međunarodne okolnosti dopustiti da Republika Srpska organizira referendum o nezavisnosti i proglasi ujedinjenje sa Srbijom. To je strategija kojom Milorad Dodik razara Bosnu i traži da RS ima isti status kao Kosovo.

Balkanski političari (Jugoistok Europe) je ponovo slijep na jedno oko, ne vidi ili ne želi vidjeti da je trenutak proglašenja neovisnosti i ujedinjenja sa Srbijom okidač za ponovnu eksploziju bureta baruta na Balkanu. Očigledno je da Muslimani i Hrvati u BiH smatraju „Republiku Srpsku“ kao privremeno zaposjednutu teritoriju BiH, te da su već sada stvorile iako ih koči međunarodna zajednica, postali respektabilna oružana sila, daleko jača i motiviranije od Srba u „Republici Srpskoj“. Stoga neće biti iznenađenje, ako srpska elita po tko za koji puta žrtvuje dio nacionalnog korpusa, za „dokazivanje“ teorije o „ugroženosti srpstva“.

Srbi su se odrekli Tita, kao uostalom svi narodi bivše SFRJ, iako je neosporno da su bili povlašteni u Titovoj Jugoslaviji. Iako oni to poriču, činjenica je da su bili dominantni u saveznim institucijama i u JNA, a u Hrvatskoj su imali privilegirani položaj.

U hrvatskim institucijama radilo ih je više od 30 posto, što danas negiraju i zbog toga sadašnju demokratsku Hrvatsku identificiraju s ustaštvom i pokušavaju je držati na stupu ustaštva. Time Srbija opravdava i ratne pohode.

Neshvatljivo je zašto Srbi prihvaćaju jednu od Ćosićevih velikosrpskih teza da Srbi trebaju što maštovitije lagati kako bi ostvarili svoje ciljeve. To je i nakon njegove smrti dominantno razmišljanje i praksa.

Uzmimo samo Srebrenicu, nevjerojatno je koliko je energije uključeno u priču o uroti protiv srpstva. Čak se tvrdi da je to britanski rusofobni stav još od 1912. i da se u tome koriste Albancima, kojima su 1913. priznali državu. Tvrdi se i da je UN-ova rezolucija o Srebrenici, na koju je veto stavila Rusija, okrenuta protiv Rusije, zatim da se time ide na ukidanje RS, što se ne smije dopustiti, pa da je to početak optuživanja Srbije za srebrenički zločin.

Srbija ne vidi ili skriva sve presude Haškog suda koje se tiču Srebrenice, kao i presudu Međunarodnog suda pravde koji je to potvrdio. U javnosti to ne živi kao činjenica i da su tako presudile pravne institucije Ujedinjenih naroda. To je traumatska točka i zato se niječe. Pogotovo u akademskim i vojnim krugovima, koji su objavili brojne knjige i publikacije kojima se to negiranje nastoji dokazati. Svakodnevno se nude „dokazi“ da je to zločin kao i svi ostali ratni zločini.

Naravno da Srbi Srbiji koji imaju pretežno ciljane i dozirane informacije i imaju dnevne dodire s društvom koje ustrajava na negaciji genocida, tada se pitate nije li to ludost. Srbi se ne žele identificirati s genocidom kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak SFRJ. Ne mogu priznati odgovornost i krivnju za brutalni raspad SFRJ jer je percepcija koja se njeguje u Srbiji je drukčija od država koje su preživjele ratne strahote. Zato je vrlo važno usuglasiti činjenice koje su dovele do rata i raspada SFRJ.

Najveća tragedija Srba u susjedstvu jest u tome što ih Srbija i dalje instrumentalizira i koristi za svoje odnose sa susjedima. No, bez točne interpretacije što se dogodilo i zašto je Srbija u Haagu 1991. odbila novi dogovor o Jugoslaviji mladi ljudi u Srbiji nikada neće razumjeti zašto je Srbija negativno percipirana na prostorima bivše Jugoslavije.

Francuska književnica Louise Lambrichs, je nedavno rekla da je problem Srba pored ostalog i njihovo uspoređivanje sa Židovima. Svoje stradanje uspoređuju sa židovskim u Drugom svjetskom ratu, a pritom ne govore o Nedićevu pismu Hitleru u kojem je napisao da je Srbija riješila židovsko pitanje. Tu tezu je osobito promovirao Vuk Drašković prije rata. Time se homogeniziralo i mobiliziralo Srbe za rat u Hrvatskoj. Ali to su bile i poruke svijetu koje su u oni vrijeme često padale na plodno to jer je Srbija vješto SFRJ diplomaciju pretvorila u srpsku.

Srbe se mobiliziralo na genocidu iz Drugoga svjetskog rata. Došavši u Srbiju i Beograd nakon Oluje, čak i mladi Srbi iz Hrvatske uglavnom su govorili o 1941, a ne o 1991. godini. Kada ih se konkretno pitalo što se dogodilo u Škabrnji, odgovarali bi da je tamo bilo ustaško gnijezdo. Nisu se referirali na rat i posljedice rata, nego na 1941. S tim ranama oni nisu sposobni za integraciju ni u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj.

Vratimo se na čak „Židovskom pitanju“ iako se želi prikazati o zajedničkom genocidnom stradanja Židova i Srba u II. svjetskom ratu, posebno upirući prstom u Hrvatsku, vidljivo da se problem antisemizma u Srbiji pokušava sakriti. Čak su i unutar židovske zajednice mnogi su još uvijek prestrašeni i potvrđuju bajke srpske elite.

Činjenice govore da je u Srbiji antisemitizam dosta dubok bez obzira što tao živi oko tisuću Židova. Srpska pravoslavna crkva jedna je od glavnih institucija koje podupiru antisemitizam i prema svjetskoj židovskoj zajednici. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju konspirativnih teorija koje su tobože usmjerene protiv srpstva, pravoslavlja, naravno sada i Rusije, koja je u istim problemima sa Zapadom. Te se teze stalno proširuju i dopunjuju, ali u biti te teorije onemogućavaju istinu, pokretanje i vođenje dijaloga unutar društva. Nažalost i danas 24 godine poslije Oluje, Beograd koristi razna izbjeglička udruženja u Srbiji koja imaju važnu ulogu u difamaciji Hrvatske. Činjenica je da je Beograd organizirao iseljavanje (zbjegove) iz Hrvatske, koje su u početku zvali egzodusom Srba. I prve izjave Srba iz Hrvatske, koje su bile istinite i autentične, to su potvrđivale.

Tek poslije, kada je Haški tribunal počeo dobivati ozbiljnost nakon hapšenja Miloševića, kvalifikacija je preinačena u genocid. Ne odustajući od svoje politike unatoč izgubljenom ratu, a činjenica je da zapad nije zaustavio nalet hrvatske i bošnjačke vojske u Oluji i neposredno poslije, vojni stručnjaci znaju da bi na leđima srpske vojske u raspadu i paničnom bijegu zbrisao Srbiju s zemljovida svijeta, srpska elita kreira tzv. „Memorandum dva“ u kojem redefinira odnos prema Srbima u susjednim državama i njihovu organizaciju kako bi se sačuvali kao etnička zajednica, u čemu Crkva ima najvažniju ulogu jer jedina može djelovati preko granice. Riječ je o strateškom dokumentu Vlade Srbije koji je imao za cilj konsolidaciju Srba u susjedstvu kako bi se sačuvale pretenzije.

Veliki utjecaj i danje ima Srpska pravoslavna crkva, jer ne priznaje ni Crnogorsku ni Makedonsku, a još manje Hrvatsku pravoslavnu crkvu bez obzira što Makedonska od 1967. posjeduje neki stupanj autokefalnosti. Čak je i protiv svećenika iz Rumunjske, koji dolaze među Rumunje u Srbiji. Crnogorska manjina u Srbiji želi svoju crkvu, ali joj SPC negira to pravo, kao što niječe i Crnogorce. Brani drugim crkvama prisutnost u Srbiji, ali polaže pravo na autokefalnost u drugim državama čije se granice ne podudaraju s državnim granicama Srbije.

I u Vukovaru i u Srebrenici danas slobodno hodaju zločinci. Veliča se i jača četništvo, spaljuju hrvatske zastave, niječe se suverenitet Hrvatske… I čim se to spomene, odmah se u Srbiji govori o ugrožavanju Srba. Istup Aleksandra Vulina u Jadovnu bio je više nego neukusna provokacija…

Pitanje koje se postavlja je može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca „ustaškim vikarom“ i svaku hrvatsku državu NDH-om? To znači da je svaki Hrvat Ustaša. Srbima je svaka hrvatska država ustaška.

Je li Hrvatska izašla iz Jugoslavije ?

Čini se da su hrvatski političari učili neku drugu povijest od običnog hrvatskog puka.

U Hrvatskoj su dva državna praznika, „Dan antifašističke borbe“ i „Dan državnosti“ jedan do drugoga što je uz potporu medija velika manipulacija izjednačavanja NOB-a iz 2. svjetskog rata i Domovinskog rata.

Govore i pišu da bez njihova antifašizma kao slobodne Hrvatske ne bi bilo???

Moglo se tako manipulirati kada su političari kontrolirali sve informacije i medije, ali u današnje vrijeme ljudima koji to žele dostupne su istinite informacije i dokumenti, takve floskule, više ne prolaze.

Dovoljno za početak pogledati sadržaj i ciljeve dokumenata ZAVNOH-a, AVNOJ-a, pa se vidi da su se partizani borili za obnovu Jugoslavije, za federativnu Jugoslaviju. Nigdje u njihovom programu nema samostalne države Hrvatske.

Suvremena država Hrvatska nastala je kako u Ustavi RH piše:

-na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
-u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.”

Zar nije savršeno jasno da je današnja Republika Hrvatska nastala odbacivanjem komunističkog sustava, pobjedom agresora Srbije i JNA i uspostavom samostalne, nezavisne , suverene i demokratske države!

Neupitno je da je Hrvatska nastala nasuprot tekovina NOB-a! Hrvatski branitelji borili su se protiv tekovina NOB-a!

“Hrvatski partizani nisu se borili za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, već za federativnu Jugoslaviju. Da je to tako dovoljno je pogledati programske i zakonske dokumente iz onog vremena (AVNOJ, ZAVNOH i slično). Iz njih je vidljivo da su se partizani borili za obnovu Jugoslavije… ali ne rojalističku (četničku), nego federativnu. Doduše poslijeratno uređenje ipak je bilo manje zlo u odnosu da se ostvario četnički program. Prema tome, antifašisti nisu zaslužni za hrvatsku samostalnost, nego upravo suprotno, nisu stvorili niti su u svom programu imali samostalnu Hrvatsku, već Jugoslaviju.

Danas postaje jasno i zašto su Englezi predali Hrvate Titovim partizanima, što je nonsens u međunarodnom ratnom pravu. Naime poznato je da su se uz izričitu naredbu Engleza , četnici Draže Mihajlovića preobukli i prešli u partizanske postrojbe pred sam kraj rata 1944.godine. ne bi li obnovili monarhiju, jer je Kralj Aleksandar izbjegao u London i bio pod zaštitom Engleza.

Ako usporedimo ciljeve NOB i ciljeve Domovinskog rata vidi se da je Domovinski rat ustvari bio borba protiv tekovina NOB-a , jer je JNA nastojala sačuvati granice Jugoslavije (to joj je bila strategijska u ustavna zadaća SFRJ), a Srbija je u agresiji na Hrvatsku vidjela priliku da uz pomoć JNA ostvari svoj san o Velikoj Srbiji.

Hrvatska je u sjajnoj vojnoj operaciji Oluja, porazila pobunjene Srbe, Srbočetnike i JNA i oslobodila veliki dio svog teritorija. Međutim, poražene snage jugokomunista, koji su se preobukli u antifašiste i socijaldemokrate, nikako ne žele prihvatiti neovisnu Hrvatsku kao stvarnost. Snagom medija koji su pod još uvijek pod nadzorom komunističko-jugoslavenskog lobija, agrasivno se nameće politika izjednačavanja NOB-a i Domovinskog rata, tvrdeći da je moderna hrvatska država nastala na antifašizmu.

Ta teza je jednostavno nemoguća i krajnje ohola, jer dokumentirano je i neupitno da se titovi partizani, pa bili oni i Hrvati nisu se borili za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, kako su to navodili u svom programu za ”Slobodnu Hrvatsku u novoj federativnoj Jugoslaviji”

Ta, do besvijesti uporna, komunističko-sljednička politika, bez ikakvog uporišta u stvarnosti, utemeljena u najcrnjim danima komunističke Jugoslavije, pratila je svaki korak u stvaranju hrvatske države i bila prisutna u svakoj fazi borbe za njezino oslobođenje.

Na takvoj politici stvorena je čitava jedna privilegirana kasta preobučenih antifašista, koja pisanje optužnica protiv Hrvatske desetljećima naplaćuje jako dobro, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.. To je famozna detuđmanizacija koju su izmislili i provodili nakon smrti dr.Tuđmana, sa udarom na same temelje hrvatske države, progonom hrvatskih branitelja i Generala pobjedničke Hrvatske vojske.

Spomenute strukture i danas u demokratskoj i svakog ekstremizma lišenoj državi Hrvatskoj, traže fašizam i fašiste među onima koji su Hrvatsku stvorili, hrvatskim braniteljima. Traže od hrvatskih branitelja da se klanjaju idolima i idealima komunizma

Sada nas tjeraju hrvatske branitelje i sve građane Hrvatske da priznaju kako bez njihova „antifašizma“ Hrvatske ne bi bilo.

Hrvatska politička scena, temeljena na nakaradnom Izbornom zakonu, koji su stvorili Titoisti, dok su hrvatski branitelji ginuli po crtana bojišnice i kasapljeni po srpskim logorima, nije spremna konačno Hrvatsku potpuno odvojiti od Balkana od Jugoslavije od Jugoistočnog regijona i krenuti svijetlim stazama naših predaka.

Pravi antifašisti su u Hrvatskoj izgubili rat

Povijesna besmislica je poistovjećivati učesnike NOB-e s antifašistima. Sasvim slučajno su se Partizani našli na strani pobjednika u II. svjetskom ratu. Zahvaljujući nesporazumima tadašnjih velikih sila, stvorena je tampon zona između zapadnog i istočnog bloka pro nazivom FNRJ. Naivno je razmišljati da su Partizani bili respektabilna vojna snaga koje su se bojali i Rusi i Ameri.

Kada se sada s odmakom od sedamdesetak godina promatra antifašizam u Hrvatskoj onda je razvidno da su pravi antifašisti u Hrvatskoj izgubili rat. Među njima su i mnogi partizani. Prvi partizanski odred u Sisku nije išao u borbu za oslobađanje Hrvatske od fašizma nego kao pomoć Staljinu u borbi protiv nacističke Njemačke. Prave partizane kao antifašiste u Hrvatskoj je predvodio Andrija Hebrang kojeg je Tito dao likvidirati u Beogradu jer se nije uklapao u boljševički antifašizam.

Danas na sceni postoje antifašisti i „antifašisti“. „Antifašisti“ se hvale i tvrde da ne bi bilo ovakve današnje Hrvatske da nije pobijedio antifašizam. Ovakve ili slobodne?

Zaista ne bi bilo ovakve Hrvatske, ne bi bilo Hrvatske umanjene za nekoliko stotina tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga do Đevđelije. Te grozne zločine počinili su „antifašisti“ (crveni fašisti) koji su se danas svi uvukli u redone Saveza antifašističkih borca Hrvatske. Isti se hvale kako je Tito ponovo pripojio Istru, Rijeku, neke otoke i dio Dalmacije Jugoslaviji. Toj priči nasjedaju toliki naši intelektualci, kao i „veliki“ novinari.

Kad je riječ o pripojenju Istre s maticom zemljom onda se nameće i pitanje kakav je status Istre prije bio da bi se „uključila“ u Jugoslaviju? Tu ne možemo ignorirati činjenicu kako je takozvanim Rapalskim ugovorom 12. studenoga 1920. između kraljevine SHS i kraljevine Italije došlo do podjele teritorija, odnosno utvrđenje granica.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.

Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS. Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. A tjedan dana kasnije, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom.

U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti.

Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije! Ali drugovi iz Jugoslavije dođoše na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu.

Tu je nužno promatrati događanja sa spomenutim odmakom, jer sve odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a su bile mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe.

Na toj konferenciji su bili istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih dijelova o kojima je bila riječ. Među tim svećenicima najpoznatiju ulogu imao je monsinjor Božo Milanović. Bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra kao dio Hrvatske ušla u sastav Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine.

Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Zanimljivo je da pripajanje Istre matici zemlji „antifašisti“ svojataju i ističu kao svoju zaslugu, a istovremeno ti veliki hrvatski „antifašisti“ šute da se prepustili veliki dio Srijema, Banata i Bačke te Boku Kotorsku, dijelove Hrvatske, kako bi udovoljili svojoj subraći komunistima u Srbiji i Crnoj Gori, a da nije poznato kako je to učinjeno nekakvim ugovorom poput onoga Rapallskog ili možda Srpskocrnogorskoga ? Gledajući s vojnog stanovišta, to je školski primjer okupacije i aneksije dijelova Hrvatske od strane Srbije i Crne Gore. Nastavak takve politike uz oružanu silu, što jedino ti „antifašisti“ priznaju rezultirao je agresijom i vojnim napadom na ostatak Hrvatske ranih devedesetih godina.

Hrvatski domoljubi su platili visokom cijenom slobodu Hrvatske, preko 20.000 poginulih i nestalih, da bi po uzoru na opisana događanja s Istrom, sada ti „antifašisti“ sebe proglašavali pobjednicima tj. začetnicima osamostaljenja Hrvatske. Pravi hrvatski antifašisti su nestali po tamnicama FNRJ ili su, ako su imali sreće, završili na „preodgoju“ na otoku Goli. Pravi antifašisti imaju i status branitelja, a većina i dragovoljca Domovinskog rata.

I poslije rata, rat !

Nepobitno je da mediji stvaraju kako su te nekada zvali "javno mijenje" Tako se stvorilo i mišljenje posebno kod mladi o pravednosti Haaškog suda. U zadnje vrijeme mediji su opet puni "vijesti" kako je neli malac iz Splita dobacivao Dariju Kordiću da ga neće slušati jer je ratni zočinac. Naime ta reakcija je polučila puno komentara, a i onaj malac (ne osuđujem njega) je reagirao na osnovu saznanja koje je dobio preko medija. Jer o Kordiću, nije učio ni u školi, a ni doma ga nisu to ulili osim, ako su ****. U krajnosti Kordić je ispaštao za tuđe grijehe, ali s ponosom i časno je odslužio kaznu. Sud nije donio presudu da mu se oduzimaju građanska prava, da ne smije javno nastupati i da više nije čovjek! Tu presudu su donijeli mediji!

Pokušajmo malo drugačije pogledati stvar, što su nam napravili hrvatski političari. Na svim suđenjima u Haagu ono si se pojavljivali kao svjedoci tužitelja, a ne obrane ????? Haaški sud je inicirala Hrvatska da se sudi agresorima (nešto kao Nürnberg naokon II. svj. rata).

No, hrvatski političari su dozvolili da lobiranja i utjecaj na rad Haaškog suda u potpunosti ispolji "srpski lobi" . I tako se Hrvatska od branitelje pretvara u agresora, te se sudi hrvatskim generalima. Ako je i bilo pojedinačnih ratnih zločina, nijedan general (to dakazuju svi dokumenti HV-a) nije zapovijedio, niti ičim odobrio bespotrebna ubojstva, posebno civila. Pače, poduzimali su sankcije prema počiniteljima, doduše nisu koristiti ratne metode i takve prekršitelje streljali na licu mjesta, nego su ih slali na sud. A gle čuda, je li za Vukovar suđen ikoji general?

Tko je suđen za razazanje, Osijeka, Vinkovaca. Sl. Broda, Karlovca, Zadra, Slunja, Petrinje, Siska, Novske, Okućana, Nove Gradiške ...... pa ako hoćemo i Varaždina i Zagreba ????

Ljudi zar vam nije jasno da Hrvatska nije po volji mnogih svjetskih moćnika. Zar smo svi zaboravili kako su 1991, Ameri dali Miloševiću 10 dana da pokori Hrvatsku?

Zar zaista svi zaboravljamo da je teritorij današnje BiH bila hrvatska, da su tamo stolovali hrvatski kraljevi i da su npr. Banja Luka i Jajce hrvatski kraljevski gradovi. To su nam pomalo kroz sve ratove otimali proglašavajući nas Hrvate genocidnima. Na kraju smo postali nacionalna manjina u svojoj zemlji. A da nije bilo HVO (po kojem pljuje Pusića), me bi nam ni taj status ostao, Hrvata u BiH ne bi bilo.

 Tako da je djelovanje Haaškog suda, po prvi puta (mislim i jedini puta) u povijesti, bilo da se sudi pobjedniku u ratu. Po prvi puta da se ne sudi agresoru, nego da agresor sudi pobjedniku, što je dokaz i što se Srbija proglasila nadležnom za suđenja djela ratnog zločina na području Hrvatske i BiH.

Kada usporedimo posljedice ratova na Balkanu devedesetih prošlog stoljeća koje je sve započela i vodila Srbija (rat sa Slovenijom, rat sa Hrvatskom, rat u BiH, rat na Kosovu) neminovno nažalost moramo priznati da je Srbija ostvarili svoje početne ciljeve, a izgleda da se uskoro i nagrađuje za to neuvjetnim prijemom u članstvo EU. Naime Srbija je po prvi puta u povijesti prešla rijeku Drinu i ima svoj teritorij na 90 km od Zagreba, stvarajući tako "mostobran" za daljnje napredovanje prema zapadu. Naizgled su Srbi ostavili Sloveniju sa strane, ali to samo naivni misle, jer bez obzira na događanja u Sloveniji, sve više Srba se vrača i/ili dolazi u Sloveniju, a sada im je Slovenija na dometu topničkog oruđa i oružja i zrakoplovstva.

Iz BiH u Sloveniju dolazi jako malo Muslimana i Hrvata, dolaze uglavnom Srbi). I samo naivnima se retorika srpskog predsjednika Vučića čini lupetanjem, jer Srbija ubrzano radi na jačanju o osposobljavanju svojih Oružanih snaga, pod opravdanjem "hrvatske prijetnje", a Hrvatska nikada nije napadala Srbiju, niti ratovala na njezinoj teritoriji.

Dok se hrvatski političari bore za fotelje, zanemarujući narod i državu, Srbija vrlo sofisticirano gradi temelje za neka buduća širenja na zapad. Teško je to gledati, ali hrvatski političari su donijeli takve zakone da je narod potpuno isključen iz upravljanja državom i bez ikakvog utjecaja na stvaranje hrvatske unutarnje i vanjske politike. Upravljanje Hrvatskom preuzeli su klanovi, a sve više povezani obiteljskim vezama.

 To su činjenice i u Hrvatskoj se ruši teza da je Povijest učiteljica života !

Mitovi s Balkana

Sasvim slučajno sam naletio na informaciju kako je u jesen 2017. godine obilježeno je tri stoljeća pravoslavlja u Rijeci i Istri, dakle u Hrvatskoj.

Hrvatska je izuzetno vjerski tolerantna država, ne samo po zakonskim odrednicama, nego i odnosima i međusobnog uvažavanja vjernika, bez obzira na naciju, rasu ili bilo koju drugu različitost. U demokratskom razvoju i oblikovanju Hrvatske to se smatra normalnom, no ako se uporedi s drugim državama, onda se vidi koliko su Hrvati tolerantan u druželjubiv narod.

Ali nikako mi se u tu sliku Hrvatske ne uklapa uporno nametanje od strane Srbije da u Hrvatskoj postoji jedino Srpska pravoslavna crkva, kao da je Pravoslavlje privilegije jedino Srpskog naroda. Znamo da Pravoslavna crkva nije autokefalna, tj. da se usko veže uz naciju, pa i državu. Upravo to koriste Srbi da preko SPC nametnu ne samo Hrvatskoj, nego i svijetu tezu o „svim Srbima i jednoj državi“. Da bi shvatili o čemu se radi zapravo je dovoljno pročitati opis Velike seobe Srba iz wikipedije koja jasno opisuje dvije povezane migracije Srba u 17. i 18. stoljeću.

Tako se Prva Velika seoba Srba odvijala pod pećkim patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem početkom 1690. godine, tijekom Velikog bečkog rata, koji je trajao od 1683. do 1699. godine. Druga Velika seoba Srba se odigrala pod pećkim patrijarhom Arsenijem IV Jovanovićem 1740. godine, nakon Rusko-austro-turskog rata, koji je trajao od 1735. do 1739. godine. U obje Velike seobe Srba, srpsko pučanstvo je emigriralo na sjever i sjevero-zapad,, a činjenična posljedica je da su se naseljavali na hrvatski etnički prostor, potiskujući ili asimilarajući domicilno stanovništvo, prvenstveno nametanjem Pravoslavlja.

Kada ovakvo činjenično razmatanje povijesnih crtica, stavimo u kontekst svih daljnjih događanja na „krvavom Balkanu“, razvidno je da se „Velika seoba Srba“ nije zaustavila, stvarajući jedan paradoks kod srpskog naroda, a to je da više vole tuđe države, nego svoju Domovinu, te da se osjećaj domoljublja među Srbima poistovjećuje s željom za osvajanje i prisvajanje tuđih teritorija, a sve pod parolom „gde je jedan Srbin to je Srbija“.

No, da se vratim kontraverznom (krivoznanstvenom) skupu na Filozofskom fakultetu u Rijeci iz jeseni 2017. godine. Sa tog skupa koji je financirala Hrvatska, temeljna tvrdnja, koja mora pobuditi pozornost, a vezano za prije rečeno je.

„Srbi su se u ove krajeve doselili 1717., … a stavljeni su pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve.”

Po već navedenoj srpskoj šabloni, koju su vrlo vješto primjenjivali s svim tvorevinama pod nazivom „Jugoslavija“, a koja nažalost još uvijek vrijedi u Hrvatskoj je da su „svi pravoslavci Srbi“ i da je „SPC u Hrvatskoj oduvijek“, neki „istinoljubivi“ mediji izvješćuju da je održan: „Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem pod naslovom: PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU; Povodom 300. godišnjice povlastica cara i kralja Karla VI. (III.) pravoslavnima u Rijeci (1717.)”

Sve to prolazi kod „običnog“ čitatelja, stvarajući dojam istinitih povijesnih događanja. No, detaljnijom raščlambom na skupu objavljenog povijesnog dokumenta (preslik rukopisa prepisa) iz 1717. – Povelja austrijskog cara Karla VI, koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. razvidna je mitska podvala SPC, kojom se koristi u navedenim Velikom seobama Srba.

Naime u Povelji je pored teksta na latinskom jeziku objavljen je prijevod na hrvatskom bez potpisa iz jednostavnog razloga što ga se nitko nije osudio potpisati.

Razlog je vrlo jednostavan – prijevod nije točan. Da je to falsifikat teško je reći jer taj prijevod je zapravo samostalni članak, koji pokušava dokazati da su tada u Rijeku došli neki Srbi iz neke srpske crkve pa austrijski car Karlo VI daje povlasticu nekoj srpskoj crkvi. Namjera je jasna, da se širi teza o „vekovnim srpskim ognjištima“

No povijesne činjenice su nepobitne:

1. Austrijski car Karlo VI je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Dakle riječ je o hrvatskoj, a ne srpskoj povijesti. 
2. Tekst govori o doseljenicima, koji su nazivani Grcima i pripadnici su istočno-pravoslavne crkve. O kojoj crkvi je riječ zapravo nije izravno rečeno, a zna se da je u Turskom carstvu samo na Balkanskom poluotoku bilo više pravoslavnih crkava – Carigradska patrijarhija, (Ohridska) Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske, Pećka patrijarhija ugarskih zemalja. Niti jedna od njih nije „srpska”. Postavlja se pitanje, kako su se to mogli doseliti ljudi koji su članovi nepostojeće „srpske” crkve.
3. Povelja dalje govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni mitropolitima, koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM MITROPOLITU. Riječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Srijemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski. Karlovačka arhiepiskopija proglašava autokefalnost godine 1707. godine što i nešto kasnije potvrđuje Carigradska patrijarhija. Nakon 1918. u Kraljevini SHS stvorena je Autokefalna ujedinjena Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o pridruživanju toj crkvi. Hrvatski grad Srijemski Karlovci postaje dio Srbije tek 1946. kad ga hrvatski komunisti na čelu s Titom otimaju Hrvatskoj i daruju bratskoj Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila „srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema, a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve.
4. U povelji napisano je da doseljenici-pravoslavci dolaze brodovima. Srpskim mitolozima nije bitno da se ne mogu Srbi iz tada nepostojeće Srbije doseliti u Rijeku brodovima jer Srbija nije nikad imala izlaz na bilo koje more. No, ipak se radi o Pravoslavcima, ali ne Srbima, jer su ti ljudi doseljenici iz Peloponeza što potvrđuje da su to zapravo Grci-pravoslavci, koji prirodnim tijekom života preuzimaju hrvatski jezik za svoj majčinski i tako postaju hrvofoni. Knjiga ne objavljuje kakvo je mišljenje dvojice grčkih sudionika Mihaila Tritosa i Vaiosa Kiritsisa na tom djelu povelje i jesu li se oni složili s time da se Grke proglasi Srbima. Talijan Marco Dogo iz Sveučilišta u Trstu govori o gradnji pravoslavne crkve u Trstu za vrijeme Marije Terezije kada u Austrijskom carstvu Srba nije bilo. Nije bilo niti SPC. Nije jasno zašto je sad ta lijepa i veličanstvena crkva u vlasništvu baš SPC ali baš to daje objašnjene zašto se povijest mora krivotvoriti u korist SPC.
5. Povelja kralja Karla VI (III) temelji se na tadašnjem zakonodavstvu Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva i propisuje kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti gregorijanski kalendar, koji je tada na snazi već više od 120 godina. Sadašnja SPC ponosi se time kako nikad nije koristila taj kalendar što je zapravo priznanje da doseljenici nisu bili Srbi niti su bili pripadnici neke srpske crkve, koje tada nije ni bilo.

Iz tih nekoliko činjenica, a sadržaj cijelog događanje, je sve, samo ne „znanstveni“ je savršeno jasan cilj, a to je zapravo širenje „slavne” srpske povijesti. Žalosno je da hrvatska država financira takav paraznanstveni skup i širenje primitivnih srbijanskih laži, kojeg po tko zna koji puta financira hrvatska država.

Žalosno je da Republika Hrvatska ne samo da daruje dio vlastite povijesti stranoj državi nego i plaća za širenje njene izmišljene „nacionalne istorije”.

Za promišljanja u ovom postu korištene su inforacije objavljene na : https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2018/07/23/krivoznanstveni-skup-na-filozofskom-fakultetu-u-rijeci/ autor: Hrvatski arhiepiskop +Aleksandar

Istina i mit o Bosni

Lutajući bespućima interneta nailazim na zanimljive informacije koje mislim da bi trebao znati svaki čovjek željan istine i pravde. Ne osuđujem nikoga, niti pozivam na mržnju ili ne daj Bože nešto gore, jer nepobitna je istina da samo istina gradi snošljivost, suživot i prijateljstvo među narodima.

Danas mnogi javno iskazuju svoje mišljenje o Bosni i Hercegovini, a da ne znaju povijesnu istinu o Bosni. Čak većina Hrvata ne zna da u Bosni od stoljeća sedmog žive Hrvati-katolici, te da je islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavlje u 17. stoljeću.

Bosna je 9 stoljeća bila sastavni dio i srce hrvatskog etničkog prostora. Kad su Hrvati u 7. stoljeću došli na tlo današnje Hrvatske, oni su jednako i u isto vrijeme naselili i Bosnu i Srijem i Boku Kotorsku u današnjoj Crnoj Gori (Crvena Hrvatska!). To je bio JEDAN NAROD i JEDAN TERITORIJ – HRVATSKI POVIJESNI PROSTOR. Najbolje to pokazuje i današnja najneprirodnija granica između Bosne i Hrvatske. Sam pogled na te neprirodne granice dokazuje da je Bosna srce hrvatskog teritorija te da je ista istrgnuta utroba iz hrvatskog etničkog prostora.

Svi vladari srednjovjekovne Bosne, svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina Kotromanić, kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su hrvatskim jezikom, u njima je tekla hrvatska krv, a bosansko kraljevstvo bilo je nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg hrvatskog narodnog vladara, ustvari nastavak hrvatskog kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni Musliman, a ni Srbin! Stoga je posljednji kralj hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine.

U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba. Nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, a ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za pravoslavlje, a ni za Srbe. Srednjovjekovna Bosna također ne zna ni za Muslimane. Muslimana u Bosni nema prije najezde Turaka. Pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski “krstjani” (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Današnji Muslimani u Bosni potomci su Hrvata-katolika i tzv. “krstjana” (bogumila – također Hrvata) koji su pod pritiskom okolnosti ili na silu prešli na islam. U novoj vjeri njima je nametnut potpuno tuđi i strani arapski jezik. Ne stoji tvrdnja da su današnji muslimani u Bosni potomci Srba iz dva razloga: jer Srba u Bosni nije ni bilo i jer Turci nisu progonili Srbe. (Pećka patrijaršija!).

Širenjem ideje o Velikoj Srbiji i provođenjem politike „divide et impera“ postiglo se da velika većina današnjih Muslimana nikako ne žele znati i čuti za svoje hrvatsko podrijetlo. Hrvatska pripadnost bosanskih Muslimana iz vremena Ante Starčevića i NDH (1941.-1945.) danas je iluzija i nešto čega nema, prvenstveno zbog uspješne srpske međunarodne politike nametanja sotonizacije NDH. Opetovano se to iskazuje događanjima nakon raspada Jugoslavije. „Muslimanski bombaši“ provode neshvatljivo žestoku medijsku hajku na Hrvate BiH s ciljem podjele Bosne na srpski i muslimanski dio. To je čak prihvatio agresivni dio međunarodne javnosti koji ne želi vidjeti da se u svakom ratu od Hrvatske otkida dio po dio hrvatskoj teritorija, proglašavajući pri tome Hrvate genocidnima.

Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. Te je godine osnovana Dabrobosanska eparhija. Zato se godina 1709. može uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela hrvatska ognjišta. I znatan broj katolika-Hrvata je uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje (Trebinjska biskupija, Semberija, itd.).

Tek kasnije, u 19. stoljeću pravoslavna crkva provodi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Bosna nikada u povijesti nije bila “srpska zemlja”. Današnje priče srpskih političara o Bosni kao “vekovnoj srpskoj zemlji” spadaju u običnu fantaziju i grubi falsifikat povijesti. Srbi su i čiste hrvatske pokrajine proglašavali “vekovnim srpskim zemljama”, te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, “gdje je Srbin – tamo je i Srbija”!

Islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavlje u 17. stoljeću, pa tako Bosna, iako stara povijesna hrvatska zemlja, danas može opstati samo kao multikonfesionalna i multinacionalna država u znaku najveće moguće vjerske i nacionalne tolerancije. Primjer tolerancije danas u Bosni daju samo Hrvati-katolici!

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća (1941.-1945. i dalje) najviše je u Bosni i Hercegovini stradao hrvatski narod. Hrvati su ubijani bez suda i nekoliko godina nakon završetka rata! U Bosni i Hercegovini je bilo hrvatskih sela 1945. u kojima nije bilo muškog Hrvata od 16 do 60 godina – sve je bilo poubijano ili raseljeno. Kasnije su komunisti gradili umjetna jezera u hrvatskim općinama – samo da bi raselili Hrvate iz Bosne (Prozor, Ostrožac, Rama, Buško jezero, itd.).

Za cijelo vrijeme komunizma (1945.-1990.) Hrvati Bosne i Hercegovine više od svih drugih morali su poput tihe rijeke stalno seliti i napuštati Bosnu i Hercegovinu zbog terora komunista koji su kroz 45 godina u ime “bratstva i jedinstva” čistili Bosnu i Hercegovinu od Hrvata. Bosanski Hrvati nisu išli u Komunističku Partiju, držali su se Katoličke Crkve i zato nacionalno svjestan Hrvat u Bosni nije mogao dobiti ni stan, ni posao, a ni položaj. Zbog ovoga tihog etničkog čišćenja od 1945. do 1990. u Bosni je smanjen broj Hrvata za oko 750 tisuća računajući iseljenike kao i njihove potomke. Samo u daleku Australiju je u tom razdoblju useljeno oko 200 tisuća Hrvata, najviše iz Bosne i Hercegovine, dok je nepoznat slučaj da su Srbi ili Muslimani iz Bosne masovnije išli tražiti kruha u daleku Australiju! Godine 1945. Sarajevo je imalo oko 33% Hrvata, a 1999. oko 3%.

Muslimanska nacija ne postoji u Bosni, ona je paradoks i jugo-komunistički povijesni besmisao. Muslimansku naciju izmislili su komunisti da bi Muslimane odvojili od hrvatskog etničkog korpusa. To je uvidjela i službena muslimanska politika i džamija pa su se odlučili da po sedmi put u ovom stoljeću mijenjaju naciju i sada nisu više po nacionalnosti Muslimani već Bošnjaci jer time lukavo pokušavaju izjednačiti regionalni pojam „Bosanac“ sa pojmom „Bošnjak“ koji su izmislili Austrijanci za vrijeme Austro-Ugarske vlasti u BiH da bi se umili Muslimanima.

Također je danas besmisleno govoriti o izmišljenoj bošnjačkoj naciji i nepostojećem bošnjačkom jeziku. Bosansko-hercegovačko-sandžački muslimani etnogenetski su potomci Hrvata, koji govore lijepim hrvatskim jezikom, te čija put, oči, krv, književnost i povijest dokazuju hrvatsko podrijetlo. Nažalost, današnje muslimanske mase pod utjecajem svojih vođa ne znaju istinu o svojoj vjerskoj i nacionalnoj prošlosti. Tko će i kad će reći današnjim muslimanima Bosne i Hercegovine istinu o njihovoj nacionalnoj hrvatskoj i vjerskoj kršćanskoj prošlosti? Saudijskim, turskim i iranskim milijunima dolara „Muslimani“ proizvode nepostojeći bošnjački jezik, krivotvori se bosanska povijest, prikazujući je kao nehrvatsku, a Hrvate – banove i kraljeve Bosne prikazuje kao nekakve „Bošnjake“ koje nisu pobile osmanlije nego jednostavno prestali postojati.

Najveće poniženje u 14. stoljeća nazočnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini doživljavaju današnji Hrvati od Srba i Muslimana koji uz očitu antihrvatsku politiku Ujedinjenih naroda i EU, kao i odviše popustljivu politiku Hrvatske Države svakodnevno etnički čiste Bosnu i Hercegovinu od starosjedilaca Hrvata.

Prije ovoga posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 850 tisuća Hrvata. Danas je u Bosni i Hercegovini ostalo oko 380 tisuća Hrvata. To znači da je oko 470 tisuća (oko 50%) starosjedilaca Hrvata protjerano, iseljeno, raseljeno ili ubijeno na tlu Bosne i Hercegovine. Hrvati su istjerani od Srba iz Bosanske Posavine i mnogih župa Banjalučke biskupije, a od Muslimana iz prastarih “tvrđava hrvatstva i katoličanstva” u Bosni: Kraljeve Sutjeske, Vareša, Travnika, Bugojna, Konjica, itd. U Sarajevu je na popisu 1991. godine bio je 24.241 Hrvat, a na popisu 2013. godine 13.607. U Banjaluci je 1991. godine živjelo 29.026 Hrvata, a prema popisu 2013. svega 5.104.

Bosna je izgubila više Hrvata nakon Daytona i prestanka rata i uspostave Federacije nego li za vrijeme ratnih sukoba!.

Rijetki su foto ili video dokazi o operacijama SFOR-a protiv Hrvata u BiH jer su to bile perfidne tajne operacije, zato je zlata vrijedan dokaz dokumentiran u knjizi biskupa Franje Komarice – “Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski”. Banjalučki biskup je u knjizi opisao tajnu operaciju britanske vojske u BiH kojom su prognali Hrvate iz mjesta Majdan kod Mrkonjić Grada, a sve je zabilježila nizozemska katolička televizija KRO 1996. godine. Britanci su na isti način proveli brojne manje ili veće tajne operacije protiv Hrvata u BiH, a najtragičniji su bili događaji oko sela Ahmići. Naime, tijekom i neposredno nakon rata bilo je medija koji su na svjetlo dana donosili neke istine o ratnim sukobima. Kamerman iz Nizozemske koji je bio svjedok jednog brutalnoga upada britanskih postrojbi u hrvatsko selo Majdan, u blizini Mrkonjić Grada. Filmska dokumentacija koju je snimio, dokazuje vojnu akciju NATO snaga, koje su željele „dovršiti” etničko čišćenje lokalnih Hrvata katolika.

Ta se vojna operacija nije dogodila za vrijeme posljednjega rata u BiH, dakle između 1992. i 1995., nego tek – 1996. godine!? – dakle, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je imao svrhu okončati sve ratne aktivnosti. Dakle, članice europske zajednice i NATO-saveza pokretale su, nakon mirovnog sporazuma, vojne akcije koje su značile jasno kršenje međunarodnoga prava … Majdan je igrom slučaja ostao jedna mala katolička oaza u tzv. Republici Srpskoj, tamo gdje katolici, koji su tijekom rata strašno zlostavljani, a mnogi pobijeni, koji prema naređenjima i planovima ratnih stratega nisu trebali više ostati živjeti.