Istina i mit o Bosni

Lutajući bespućima interneta nailazim na zanimljive informacije koje mislim da bi trebao znati svaki čovjek željan istine i pravde. Ne osuđujem nikoga, niti pozivam na mržnju ili ne daj Bože nešto gore, jer nepobitna je istina da samo istina gradi snošljivost, suživot i prijateljstvo među narodima.

Danas mnogi javno iskazuju svoje mišljenje o Bosni i Hercegovini, a da ne znaju povijesnu istinu o Bosni. Čak većina Hrvata ne zna da u Bosni od stoljeća sedmog žive Hrvati-katolici, te da je islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavlje u 17. stoljeću.

Bosna je 9 stoljeća bila sastavni dio i srce hrvatskog etničkog prostora. Kad su Hrvati u 7. stoljeću došli na tlo današnje Hrvatske, oni su jednako i u isto vrijeme naselili i Bosnu i Srijem i Boku Kotorsku u današnjoj Crnoj Gori (Crvena Hrvatska!). To je bio JEDAN NAROD i JEDAN TERITORIJ – HRVATSKI POVIJESNI PROSTOR. Najbolje to pokazuje i današnja najneprirodnija granica između Bosne i Hrvatske. Sam pogled na te neprirodne granice dokazuje da je Bosna srce hrvatskog teritorija te da je ista istrgnuta utroba iz hrvatskog etničkog prostora.

Svi vladari srednjovjekovne Bosne, svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina Kotromanić, kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su hrvatskim jezikom, u njima je tekla hrvatska krv, a bosansko kraljevstvo bilo je nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg hrvatskog narodnog vladara, ustvari nastavak hrvatskog kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni Musliman, a ni Srbin! Stoga je posljednji kralj hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine.

U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba. Nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, a ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za pravoslavlje, a ni za Srbe. Srednjovjekovna Bosna također ne zna ni za Muslimane. Muslimana u Bosni nema prije najezde Turaka. Pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski “krstjani” (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Današnji Muslimani u Bosni potomci su Hrvata-katolika i tzv. “krstjana” (bogumila – također Hrvata) koji su pod pritiskom okolnosti ili na silu prešli na islam. U novoj vjeri njima je nametnut potpuno tuđi i strani arapski jezik. Ne stoji tvrdnja da su današnji muslimani u Bosni potomci Srba iz dva razloga: jer Srba u Bosni nije ni bilo i jer Turci nisu progonili Srbe. (Pećka patrijaršija!).

Širenjem ideje o Velikoj Srbiji i provođenjem politike „divide et impera“ postiglo se da velika većina današnjih Muslimana nikako ne žele znati i čuti za svoje hrvatsko podrijetlo. Hrvatska pripadnost bosanskih Muslimana iz vremena Ante Starčevića i NDH (1941.-1945.) danas je iluzija i nešto čega nema, prvenstveno zbog uspješne srpske međunarodne politike nametanja sotonizacije NDH. Opetovano se to iskazuje događanjima nakon raspada Jugoslavije. „Muslimanski bombaši“ provode neshvatljivo žestoku medijsku hajku na Hrvate BiH s ciljem podjele Bosne na srpski i muslimanski dio. To je čak prihvatio agresivni dio međunarodne javnosti koji ne želi vidjeti da se u svakom ratu od Hrvatske otkida dio po dio hrvatskoj teritorija, proglašavajući pri tome Hrvate genocidnima.

Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. Te je godine osnovana Dabrobosanska eparhija. Zato se godina 1709. može uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela hrvatska ognjišta. I znatan broj katolika-Hrvata je uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje (Trebinjska biskupija, Semberija, itd.).

Tek kasnije, u 19. stoljeću pravoslavna crkva provodi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Bosna nikada u povijesti nije bila “srpska zemlja”. Današnje priče srpskih političara o Bosni kao “vekovnoj srpskoj zemlji” spadaju u običnu fantaziju i grubi falsifikat povijesti. Srbi su i čiste hrvatske pokrajine proglašavali “vekovnim srpskim zemljama”, te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, “gdje je Srbin – tamo je i Srbija”!

Islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavlje u 17. stoljeću, pa tako Bosna, iako stara povijesna hrvatska zemlja, danas može opstati samo kao multikonfesionalna i multinacionalna država u znaku najveće moguće vjerske i nacionalne tolerancije. Primjer tolerancije danas u Bosni daju samo Hrvati-katolici!

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća (1941.-1945. i dalje) najviše je u Bosni i Hercegovini stradao hrvatski narod. Hrvati su ubijani bez suda i nekoliko godina nakon završetka rata! U Bosni i Hercegovini je bilo hrvatskih sela 1945. u kojima nije bilo muškog Hrvata od 16 do 60 godina – sve je bilo poubijano ili raseljeno. Kasnije su komunisti gradili umjetna jezera u hrvatskim općinama – samo da bi raselili Hrvate iz Bosne (Prozor, Ostrožac, Rama, Buško jezero, itd.).

Za cijelo vrijeme komunizma (1945.-1990.) Hrvati Bosne i Hercegovine više od svih drugih morali su poput tihe rijeke stalno seliti i napuštati Bosnu i Hercegovinu zbog terora komunista koji su kroz 45 godina u ime “bratstva i jedinstva” čistili Bosnu i Hercegovinu od Hrvata. Bosanski Hrvati nisu išli u Komunističku Partiju, držali su se Katoličke Crkve i zato nacionalno svjestan Hrvat u Bosni nije mogao dobiti ni stan, ni posao, a ni položaj. Zbog ovoga tihog etničkog čišćenja od 1945. do 1990. u Bosni je smanjen broj Hrvata za oko 750 tisuća računajući iseljenike kao i njihove potomke. Samo u daleku Australiju je u tom razdoblju useljeno oko 200 tisuća Hrvata, najviše iz Bosne i Hercegovine, dok je nepoznat slučaj da su Srbi ili Muslimani iz Bosne masovnije išli tražiti kruha u daleku Australiju! Godine 1945. Sarajevo je imalo oko 33% Hrvata, a 1999. oko 3%.

Muslimanska nacija ne postoji u Bosni, ona je paradoks i jugo-komunistički povijesni besmisao. Muslimansku naciju izmislili su komunisti da bi Muslimane odvojili od hrvatskog etničkog korpusa. To je uvidjela i službena muslimanska politika i džamija pa su se odlučili da po sedmi put u ovom stoljeću mijenjaju naciju i sada nisu više po nacionalnosti Muslimani već Bošnjaci jer time lukavo pokušavaju izjednačiti regionalni pojam „Bosanac“ sa pojmom „Bošnjak“ koji su izmislili Austrijanci za vrijeme Austro-Ugarske vlasti u BiH da bi se umili Muslimanima.

Također je danas besmisleno govoriti o izmišljenoj bošnjačkoj naciji i nepostojećem bošnjačkom jeziku. Bosansko-hercegovačko-sandžački muslimani etnogenetski su potomci Hrvata, koji govore lijepim hrvatskim jezikom, te čija put, oči, krv, književnost i povijest dokazuju hrvatsko podrijetlo. Nažalost, današnje muslimanske mase pod utjecajem svojih vođa ne znaju istinu o svojoj vjerskoj i nacionalnoj prošlosti. Tko će i kad će reći današnjim muslimanima Bosne i Hercegovine istinu o njihovoj nacionalnoj hrvatskoj i vjerskoj kršćanskoj prošlosti? Saudijskim, turskim i iranskim milijunima dolara „Muslimani“ proizvode nepostojeći bošnjački jezik, krivotvori se bosanska povijest, prikazujući je kao nehrvatsku, a Hrvate – banove i kraljeve Bosne prikazuje kao nekakve „Bošnjake“ koje nisu pobile osmanlije nego jednostavno prestali postojati.

Najveće poniženje u 14. stoljeća nazočnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini doživljavaju današnji Hrvati od Srba i Muslimana koji uz očitu antihrvatsku politiku Ujedinjenih naroda i EU, kao i odviše popustljivu politiku Hrvatske Države svakodnevno etnički čiste Bosnu i Hercegovinu od starosjedilaca Hrvata.

Prije ovoga posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 850 tisuća Hrvata. Danas je u Bosni i Hercegovini ostalo oko 380 tisuća Hrvata. To znači da je oko 470 tisuća (oko 50%) starosjedilaca Hrvata protjerano, iseljeno, raseljeno ili ubijeno na tlu Bosne i Hercegovine. Hrvati su istjerani od Srba iz Bosanske Posavine i mnogih župa Banjalučke biskupije, a od Muslimana iz prastarih “tvrđava hrvatstva i katoličanstva” u Bosni: Kraljeve Sutjeske, Vareša, Travnika, Bugojna, Konjica, itd. U Sarajevu je na popisu 1991. godine bio je 24.241 Hrvat, a na popisu 2013. godine 13.607. U Banjaluci je 1991. godine živjelo 29.026 Hrvata, a prema popisu 2013. svega 5.104.

Bosna je izgubila više Hrvata nakon Daytona i prestanka rata i uspostave Federacije nego li za vrijeme ratnih sukoba!.

Rijetki su foto ili video dokazi o operacijama SFOR-a protiv Hrvata u BiH jer su to bile perfidne tajne operacije, zato je zlata vrijedan dokaz dokumentiran u knjizi biskupa Franje Komarice – “Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski”. Banjalučki biskup je u knjizi opisao tajnu operaciju britanske vojske u BiH kojom su prognali Hrvate iz mjesta Majdan kod Mrkonjić Grada, a sve je zabilježila nizozemska katolička televizija KRO 1996. godine. Britanci su na isti način proveli brojne manje ili veće tajne operacije protiv Hrvata u BiH, a najtragičniji su bili događaji oko sela Ahmići. Naime, tijekom i neposredno nakon rata bilo je medija koji su na svjetlo dana donosili neke istine o ratnim sukobima. Kamerman iz Nizozemske koji je bio svjedok jednog brutalnoga upada britanskih postrojbi u hrvatsko selo Majdan, u blizini Mrkonjić Grada. Filmska dokumentacija koju je snimio, dokazuje vojnu akciju NATO snaga, koje su željele „dovršiti” etničko čišćenje lokalnih Hrvata katolika.

Ta se vojna operacija nije dogodila za vrijeme posljednjega rata u BiH, dakle između 1992. i 1995., nego tek – 1996. godine!? – dakle, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je imao svrhu okončati sve ratne aktivnosti. Dakle, članice europske zajednice i NATO-saveza pokretale su, nakon mirovnog sporazuma, vojne akcije koje su značile jasno kršenje međunarodnoga prava … Majdan je igrom slučaja ostao jedna mala katolička oaza u tzv. Republici Srpskoj, tamo gdje katolici, koji su tijekom rata strašno zlostavljani, a mnogi pobijeni, koji prema naređenjima i planovima ratnih stratega nisu trebali više ostati živjeti.