Mitovi s Balkana

Sasvim slučajno sam naletio na informaciju kako je u jesen 2017. godine obilježeno je tri stoljeća pravoslavlja u Rijeci i Istri, dakle u Hrvatskoj.

Hrvatska je izuzetno vjerski tolerantna država, ne samo po zakonskim odrednicama, nego i odnosima i međusobnog uvažavanja vjernika, bez obzira na naciju, rasu ili bilo koju drugu različitost. U demokratskom razvoju i oblikovanju Hrvatske to se smatra normalnom, no ako se uporedi s drugim državama, onda se vidi koliko su Hrvati tolerantan u druželjubiv narod.

Ali nikako mi se u tu sliku Hrvatske ne uklapa uporno nametanje od strane Srbije da u Hrvatskoj postoji jedino Srpska pravoslavna crkva, kao da je Pravoslavlje privilegije jedino Srpskog naroda. Znamo da Pravoslavna crkva nije autokefalna, tj. da se usko veže uz naciju, pa i državu. Upravo to koriste Srbi da preko SPC nametnu ne samo Hrvatskoj, nego i svijetu tezu o „svim Srbima i jednoj državi“. Da bi shvatili o čemu se radi zapravo je dovoljno pročitati opis Velike seobe Srba iz wikipedije koja jasno opisuje dvije povezane migracije Srba u 17. i 18. stoljeću.

Tako se Prva Velika seoba Srba odvijala pod pećkim patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem početkom 1690. godine, tijekom Velikog bečkog rata, koji je trajao od 1683. do 1699. godine. Druga Velika seoba Srba se odigrala pod pećkim patrijarhom Arsenijem IV Jovanovićem 1740. godine, nakon Rusko-austro-turskog rata, koji je trajao od 1735. do 1739. godine. U obje Velike seobe Srba, srpsko pučanstvo je emigriralo na sjever i sjevero-zapad,, a činjenična posljedica je da su se naseljavali na hrvatski etnički prostor, potiskujući ili asimilarajući domicilno stanovništvo, prvenstveno nametanjem Pravoslavlja.

Kada ovakvo činjenično razmatanje povijesnih crtica, stavimo u kontekst svih daljnjih događanja na „krvavom Balkanu“, razvidno je da se „Velika seoba Srba“ nije zaustavila, stvarajući jedan paradoks kod srpskog naroda, a to je da više vole tuđe države, nego svoju Domovinu, te da se osjećaj domoljublja među Srbima poistovjećuje s željom za osvajanje i prisvajanje tuđih teritorija, a sve pod parolom „gde je jedan Srbin to je Srbija“.

No, da se vratim kontraverznom (krivoznanstvenom) skupu na Filozofskom fakultetu u Rijeci iz jeseni 2017. godine. Sa tog skupa koji je financirala Hrvatska, temeljna tvrdnja, koja mora pobuditi pozornost, a vezano za prije rečeno je.

„Srbi su se u ove krajeve doselili 1717., … a stavljeni su pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve.”

Po već navedenoj srpskoj šabloni, koju su vrlo vješto primjenjivali s svim tvorevinama pod nazivom „Jugoslavija“, a koja nažalost još uvijek vrijedi u Hrvatskoj je da su „svi pravoslavci Srbi“ i da je „SPC u Hrvatskoj oduvijek“, neki „istinoljubivi“ mediji izvješćuju da je održan: „Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem pod naslovom: PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU; Povodom 300. godišnjice povlastica cara i kralja Karla VI. (III.) pravoslavnima u Rijeci (1717.)”

Sve to prolazi kod „običnog“ čitatelja, stvarajući dojam istinitih povijesnih događanja. No, detaljnijom raščlambom na skupu objavljenog povijesnog dokumenta (preslik rukopisa prepisa) iz 1717. – Povelja austrijskog cara Karla VI, koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. razvidna je mitska podvala SPC, kojom se koristi u navedenim Velikom seobama Srba.

Naime u Povelji je pored teksta na latinskom jeziku objavljen je prijevod na hrvatskom bez potpisa iz jednostavnog razloga što ga se nitko nije osudio potpisati.

Razlog je vrlo jednostavan – prijevod nije točan. Da je to falsifikat teško je reći jer taj prijevod je zapravo samostalni članak, koji pokušava dokazati da su tada u Rijeku došli neki Srbi iz neke srpske crkve pa austrijski car Karlo VI daje povlasticu nekoj srpskoj crkvi. Namjera je jasna, da se širi teza o „vekovnim srpskim ognjištima“

No povijesne činjenice su nepobitne:

1. Austrijski car Karlo VI je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Dakle riječ je o hrvatskoj, a ne srpskoj povijesti. 
2. Tekst govori o doseljenicima, koji su nazivani Grcima i pripadnici su istočno-pravoslavne crkve. O kojoj crkvi je riječ zapravo nije izravno rečeno, a zna se da je u Turskom carstvu samo na Balkanskom poluotoku bilo više pravoslavnih crkava – Carigradska patrijarhija, (Ohridska) Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske, Pećka patrijarhija ugarskih zemalja. Niti jedna od njih nije „srpska”. Postavlja se pitanje, kako su se to mogli doseliti ljudi koji su članovi nepostojeće „srpske” crkve.
3. Povelja dalje govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni mitropolitima, koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM MITROPOLITU. Riječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Srijemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski. Karlovačka arhiepiskopija proglašava autokefalnost godine 1707. godine što i nešto kasnije potvrđuje Carigradska patrijarhija. Nakon 1918. u Kraljevini SHS stvorena je Autokefalna ujedinjena Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o pridruživanju toj crkvi. Hrvatski grad Srijemski Karlovci postaje dio Srbije tek 1946. kad ga hrvatski komunisti na čelu s Titom otimaju Hrvatskoj i daruju bratskoj Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila „srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema, a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve.
4. U povelji napisano je da doseljenici-pravoslavci dolaze brodovima. Srpskim mitolozima nije bitno da se ne mogu Srbi iz tada nepostojeće Srbije doseliti u Rijeku brodovima jer Srbija nije nikad imala izlaz na bilo koje more. No, ipak se radi o Pravoslavcima, ali ne Srbima, jer su ti ljudi doseljenici iz Peloponeza što potvrđuje da su to zapravo Grci-pravoslavci, koji prirodnim tijekom života preuzimaju hrvatski jezik za svoj majčinski i tako postaju hrvofoni. Knjiga ne objavljuje kakvo je mišljenje dvojice grčkih sudionika Mihaila Tritosa i Vaiosa Kiritsisa na tom djelu povelje i jesu li se oni složili s time da se Grke proglasi Srbima. Talijan Marco Dogo iz Sveučilišta u Trstu govori o gradnji pravoslavne crkve u Trstu za vrijeme Marije Terezije kada u Austrijskom carstvu Srba nije bilo. Nije bilo niti SPC. Nije jasno zašto je sad ta lijepa i veličanstvena crkva u vlasništvu baš SPC ali baš to daje objašnjene zašto se povijest mora krivotvoriti u korist SPC.
5. Povelja kralja Karla VI (III) temelji se na tadašnjem zakonodavstvu Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva i propisuje kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti gregorijanski kalendar, koji je tada na snazi već više od 120 godina. Sadašnja SPC ponosi se time kako nikad nije koristila taj kalendar što je zapravo priznanje da doseljenici nisu bili Srbi niti su bili pripadnici neke srpske crkve, koje tada nije ni bilo.

Iz tih nekoliko činjenica, a sadržaj cijelog događanje, je sve, samo ne „znanstveni“ je savršeno jasan cilj, a to je zapravo širenje „slavne” srpske povijesti. Žalosno je da hrvatska država financira takav paraznanstveni skup i širenje primitivnih srbijanskih laži, kojeg po tko zna koji puta financira hrvatska država.

Žalosno je da Republika Hrvatska ne samo da daruje dio vlastite povijesti stranoj državi nego i plaća za širenje njene izmišljene „nacionalne istorije”.

Za promišljanja u ovom postu korištene su inforacije objavljene na : https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2018/07/23/krivoznanstveni-skup-na-filozofskom-fakultetu-u-rijeci/ autor: Hrvatski arhiepiskop +Aleksandar