Pravi antifašisti su u Hrvatskoj izgubili rat

Povijesna besmislica je poistovjećivati učesnike NOB-e s antifašistima. Sasvim slučajno su se Partizani našli na strani pobjednika u II. svjetskom ratu. Zahvaljujući nesporazumima tadašnjih velikih sila, stvorena je tampon zona između zapadnog i istočnog bloka pro nazivom FNRJ. Naivno je razmišljati da su Partizani bili respektabilna vojna snaga koje su se bojali i Rusi i Ameri.

Kada se sada s odmakom od sedamdesetak godina promatra antifašizam u Hrvatskoj onda je razvidno da su pravi antifašisti u Hrvatskoj izgubili rat. Među njima su i mnogi partizani. Prvi partizanski odred u Sisku nije išao u borbu za oslobađanje Hrvatske od fašizma nego kao pomoć Staljinu u borbi protiv nacističke Njemačke. Prave partizane kao antifašiste u Hrvatskoj je predvodio Andrija Hebrang kojeg je Tito dao likvidirati u Beogradu jer se nije uklapao u boljševički antifašizam.

Danas na sceni postoje antifašisti i „antifašisti“. „Antifašisti“ se hvale i tvrde da ne bi bilo ovakve današnje Hrvatske da nije pobijedio antifašizam. Ovakve ili slobodne?

Zaista ne bi bilo ovakve Hrvatske, ne bi bilo Hrvatske umanjene za nekoliko stotina tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga do Đevđelije. Te grozne zločine počinili su „antifašisti“ (crveni fašisti) koji su se danas svi uvukli u redone Saveza antifašističkih borca Hrvatske. Isti se hvale kako je Tito ponovo pripojio Istru, Rijeku, neke otoke i dio Dalmacije Jugoslaviji. Toj priči nasjedaju toliki naši intelektualci, kao i „veliki“ novinari.

Kad je riječ o pripojenju Istre s maticom zemljom onda se nameće i pitanje kakav je status Istre prije bio da bi se „uključila“ u Jugoslaviju? Tu ne možemo ignorirati činjenicu kako je takozvanim Rapalskim ugovorom 12. studenoga 1920. između kraljevine SHS i kraljevine Italije došlo do podjele teritorija, odnosno utvrđenje granica.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.

Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS. Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. A tjedan dana kasnije, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom.

U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti.

Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije! Ali drugovi iz Jugoslavije dođoše na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu.

Tu je nužno promatrati događanja sa spomenutim odmakom, jer sve odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a su bile mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe.

Na toj konferenciji su bili istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih dijelova o kojima je bila riječ. Među tim svećenicima najpoznatiju ulogu imao je monsinjor Božo Milanović. Bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra kao dio Hrvatske ušla u sastav Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine.

Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Zanimljivo je da pripajanje Istre matici zemlji „antifašisti“ svojataju i ističu kao svoju zaslugu, a istovremeno ti veliki hrvatski „antifašisti“ šute da se prepustili veliki dio Srijema, Banata i Bačke te Boku Kotorsku, dijelove Hrvatske, kako bi udovoljili svojoj subraći komunistima u Srbiji i Crnoj Gori, a da nije poznato kako je to učinjeno nekakvim ugovorom poput onoga Rapallskog ili možda Srpskocrnogorskoga ? Gledajući s vojnog stanovišta, to je školski primjer okupacije i aneksije dijelova Hrvatske od strane Srbije i Crne Gore. Nastavak takve politike uz oružanu silu, što jedino ti „antifašisti“ priznaju rezultirao je agresijom i vojnim napadom na ostatak Hrvatske ranih devedesetih godina.

Hrvatski domoljubi su platili visokom cijenom slobodu Hrvatske, preko 20.000 poginulih i nestalih, da bi po uzoru na opisana događanja s Istrom, sada ti „antifašisti“ sebe proglašavali pobjednicima tj. začetnicima osamostaljenja Hrvatske. Pravi hrvatski antifašisti su nestali po tamnicama FNRJ ili su, ako su imali sreće, završili na „preodgoju“ na otoku Goli. Pravi antifašisti imaju i status branitelja, a većina i dragovoljca Domovinskog rata.