I poslije Memoranduma, Memorandum

Uspoređujući informacije s vremenskim odmakom sve je očiglednije da se je Srbija spremala za rat protiv Hrvatske još od Titove smrti.

Kataklizma je krenula s govornica Pravnog fakulteta u Beogradu koji je bio jedan od stupova velikosrpskog projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički poduhvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negirale su se postojeće jugoslavenske republike. Kada je u medijima i publikacijama počelo citiranje stavova s Pravnog fakulteta javnost nije shvatila da je kotač povijesti koju ponovo na Balkanu pokreće kotač zla, zla, mržnje i neljudskog ponašanja, neshvatljivog u suvremenom svijetu, a posebno se često citirao Memorandum SANU-a. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, a svaka tvrdnja je u središtu imala da Srbi moraju uzeti i zaokružiti svoju etničku teritoriju. Sve Republike bivše SFRJ su prihvatile i priznale AVNOJ-evske granice republika kao državne, a prema Ustavu SFRJ iz 1971. godine. Jedino je Srbija bila čvrsta u tvrdnju u tvrdnji da su te granice umjetne, te da se nove države moraju ustrojiti prema „nacionalnim granicama“ (svi Srbi u jednoj državi).

Te dokaze ne vidi samo onaj tko ne želi! Naime krug oko Ćosića stalno je tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja i to tko „uvjerljivo“ i agresivno da je takav stav zauzela i Savezna Vlada, računaju na snagu državnih institucija. Najveća greška je bila što su se u vrlo kratkom vremenu sve savezne institucije stavile u službu tj. postale su podređene republičkim institucijama Srbije, a JNA generalima je zapovijedi počeo izdavati Milošević, što još uvijek nije bio znak za uzbunu u SFRJ. U naravi glavni krivac za raspad SFRJ je savezna Vlada, koja je dozvolila da padne pod utjecaj Srbije, te je počela provoditi Srpsku politiku zasnovanu na Memorandumu SANU.

Savezna vlada snosi povijesnu odgovornost za ratove 90-tih na Balkanu, jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici. Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. Zato potežu pitanje Kosova. Znali su da nikada neće moći ovladati albanskom većinom, pa kreiraju ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernog dijela. Tobožnja borba i zalaganje za Kosovo zapravo im je bio instrument za teritorijalne pretenzije u BiH i Hrvatskoj.

Ustvari sve je započelo još za Titova života, kada je on svoj fokus djelovanja prebacio na nesvrstane i zanemario događanja u SFRJ, a pojačalo se poslije njegove smrti otvaranjem srpskog pitanja na Kosovu. Time se počelo ne da bi se to pitanje riješilo, nego kako bi se mobilizirali svi Srbi u SFRJ. Računalo se na utjecaj kosovskog mita u homogenizaciji Srba, što je srpskoj politici u velikoj mjeri uspjelo, uz nesposobnu saveznu Vladu.

Mit o Kosovu je duboko ugrađen u postojanje srpske države, doduše bio je zanemaren za vrijeme SFRJ, jer se smatralo da SFRJ okuplja sve Srbe i sve dok je SFRJ bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih Republika. Centralističku koncepciju zagovaraju sve srpske političke elite, što je dovelo do raspada SFRJ i bile su u pozadini svih sukoba u prošlom stoljeću. Autor tog projekta Ćosić zagovara centralističku ideju još od 60-tih godina prošlog stoljeća, a nakon Titove smrti ideja je opet su oživjela i aktualizirale se jer su srpske elite smatrale da Srbija, kao najveća i najjača, ima i najviše prava.

Nakon Titove smrti u vrijeme kada je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Ni u Memorandumu se ne govori protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma. Socijalizam im je samo maska za ostvarenje ciljeva, ali i nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima.

General Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.

Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.

Danas Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad SFRJ i to na tako brutalan i krvav način. Zato namjerno izbjegava i Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Srbija odbila.

U to vrijeme je Srbija već imala na svojoj strani i smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati i ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.

U vrijeme kada se održala Haška konvencija već su napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Vinkovcu, Osijek, Karlovac… Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Čak je i Crna Gora bila potpisala sporazum Haške konferencije, ali je Momir Bulatović pri povratku bio zadržan nekoliko sati u Beogradu, nakon čega je povukao potpis s tog dokumenta.

Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je bilo odbijeno.

Činjenica je da Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita. Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu.

Druge i nisu priznali osim Hrvata i Slovenaca, ali za Hrvate i dan-danas ćete od mnogih čuti da su to Srbi katoličke vjere. Isto misle i za Bošnjake, muslimane. Srbi žive u iluziji da oni kao narod moraju biti kralježnica Balkana, što je nažalost osobito izraženo u situaciji poraza.

Kako bi se zaustavilo krvoproliće na Balkanu poraženi Srbi su ipak „dobili“ Republiku Srpsku, to je dio njihova ratnog plijena i zato svaki pokušaj revidiranja Daytonskog sporazuma smatraju ugrožavanjem srpstva i tomu se žestoko opiru. Inače Srbija je vrlo teško prihvatila taj sporazum.

Nakon Daytona održan je geostrateški skup na kojem je rečeno kako je to maksimum trenutka, ali da treba primijeniti strategiju kojom će onemogućiti povratak izbjeglica i pričekati vrijeme u kojem će međunarodne okolnosti dopustiti da Republika Srpska organizira referendum o nezavisnosti i proglasi ujedinjenje sa Srbijom. To je strategija kojom Milorad Dodik razara Bosnu i traži da RS ima isti status kao Kosovo.

Balkanski političari (Jugoistok Europe) je ponovo slijep na jedno oko, ne vidi ili ne želi vidjeti da je trenutak proglašenja neovisnosti i ujedinjenja sa Srbijom okidač za ponovnu eksploziju bureta baruta na Balkanu. Očigledno je da Muslimani i Hrvati u BiH smatraju „Republiku Srpsku“ kao privremeno zaposjednutu teritoriju BiH, te da su već sada stvorile iako ih koči međunarodna zajednica, postali respektabilna oružana sila, daleko jača i motiviranije od Srba u „Republici Srpskoj“. Stoga neće biti iznenađenje, ako srpska elita po tko za koji puta žrtvuje dio nacionalnog korpusa, za „dokazivanje“ teorije o „ugroženosti srpstva“.

Srbi su se odrekli Tita, kao uostalom svi narodi bivše SFRJ, iako je neosporno da su bili povlašteni u Titovoj Jugoslaviji. Iako oni to poriču, činjenica je da su bili dominantni u saveznim institucijama i u JNA, a u Hrvatskoj su imali privilegirani položaj.

U hrvatskim institucijama radilo ih je više od 30 posto, što danas negiraju i zbog toga sadašnju demokratsku Hrvatsku identificiraju s ustaštvom i pokušavaju je držati na stupu ustaštva. Time Srbija opravdava i ratne pohode.

Neshvatljivo je zašto Srbi prihvaćaju jednu od Ćosićevih velikosrpskih teza da Srbi trebaju što maštovitije lagati kako bi ostvarili svoje ciljeve. To je i nakon njegove smrti dominantno razmišljanje i praksa.

Uzmimo samo Srebrenicu, nevjerojatno je koliko je energije uključeno u priču o uroti protiv srpstva. Čak se tvrdi da je to britanski rusofobni stav još od 1912. i da se u tome koriste Albancima, kojima su 1913. priznali državu. Tvrdi se i da je UN-ova rezolucija o Srebrenici, na koju je veto stavila Rusija, okrenuta protiv Rusije, zatim da se time ide na ukidanje RS, što se ne smije dopustiti, pa da je to početak optuživanja Srbije za srebrenički zločin.

Srbija ne vidi ili skriva sve presude Haškog suda koje se tiču Srebrenice, kao i presudu Međunarodnog suda pravde koji je to potvrdio. U javnosti to ne živi kao činjenica i da su tako presudile pravne institucije Ujedinjenih naroda. To je traumatska točka i zato se niječe. Pogotovo u akademskim i vojnim krugovima, koji su objavili brojne knjige i publikacije kojima se to negiranje nastoji dokazati. Svakodnevno se nude „dokazi“ da je to zločin kao i svi ostali ratni zločini.

Naravno da Srbi Srbiji koji imaju pretežno ciljane i dozirane informacije i imaju dnevne dodire s društvom koje ustrajava na negaciji genocida, tada se pitate nije li to ludost. Srbi se ne žele identificirati s genocidom kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak SFRJ. Ne mogu priznati odgovornost i krivnju za brutalni raspad SFRJ jer je percepcija koja se njeguje u Srbiji je drukčija od država koje su preživjele ratne strahote. Zato je vrlo važno usuglasiti činjenice koje su dovele do rata i raspada SFRJ.

Najveća tragedija Srba u susjedstvu jest u tome što ih Srbija i dalje instrumentalizira i koristi za svoje odnose sa susjedima. No, bez točne interpretacije što se dogodilo i zašto je Srbija u Haagu 1991. odbila novi dogovor o Jugoslaviji mladi ljudi u Srbiji nikada neće razumjeti zašto je Srbija negativno percipirana na prostorima bivše Jugoslavije.

Francuska književnica Louise Lambrichs, je nedavno rekla da je problem Srba pored ostalog i njihovo uspoređivanje sa Židovima. Svoje stradanje uspoređuju sa židovskim u Drugom svjetskom ratu, a pritom ne govore o Nedićevu pismu Hitleru u kojem je napisao da je Srbija riješila židovsko pitanje. Tu tezu je osobito promovirao Vuk Drašković prije rata. Time se homogeniziralo i mobiliziralo Srbe za rat u Hrvatskoj. Ali to su bile i poruke svijetu koje su u oni vrijeme često padale na plodno to jer je Srbija vješto SFRJ diplomaciju pretvorila u srpsku.

Srbe se mobiliziralo na genocidu iz Drugoga svjetskog rata. Došavši u Srbiju i Beograd nakon Oluje, čak i mladi Srbi iz Hrvatske uglavnom su govorili o 1941, a ne o 1991. godini. Kada ih se konkretno pitalo što se dogodilo u Škabrnji, odgovarali bi da je tamo bilo ustaško gnijezdo. Nisu se referirali na rat i posljedice rata, nego na 1941. S tim ranama oni nisu sposobni za integraciju ni u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj.

Vratimo se na čak „Židovskom pitanju“ iako se želi prikazati o zajedničkom genocidnom stradanja Židova i Srba u II. svjetskom ratu, posebno upirući prstom u Hrvatsku, vidljivo da se problem antisemizma u Srbiji pokušava sakriti. Čak su i unutar židovske zajednice mnogi su još uvijek prestrašeni i potvrđuju bajke srpske elite.

Činjenice govore da je u Srbiji antisemitizam dosta dubok bez obzira što tao živi oko tisuću Židova. Srpska pravoslavna crkva jedna je od glavnih institucija koje podupiru antisemitizam i prema svjetskoj židovskoj zajednici. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju konspirativnih teorija koje su tobože usmjerene protiv srpstva, pravoslavlja, naravno sada i Rusije, koja je u istim problemima sa Zapadom. Te se teze stalno proširuju i dopunjuju, ali u biti te teorije onemogućavaju istinu, pokretanje i vođenje dijaloga unutar društva. Nažalost i danas 24 godine poslije Oluje, Beograd koristi razna izbjeglička udruženja u Srbiji koja imaju važnu ulogu u difamaciji Hrvatske. Činjenica je da je Beograd organizirao iseljavanje (zbjegove) iz Hrvatske, koje su u početku zvali egzodusom Srba. I prve izjave Srba iz Hrvatske, koje su bile istinite i autentične, to su potvrđivale.

Tek poslije, kada je Haški tribunal počeo dobivati ozbiljnost nakon hapšenja Miloševića, kvalifikacija je preinačena u genocid. Ne odustajući od svoje politike unatoč izgubljenom ratu, a činjenica je da zapad nije zaustavio nalet hrvatske i bošnjačke vojske u Oluji i neposredno poslije, vojni stručnjaci znaju da bi na leđima srpske vojske u raspadu i paničnom bijegu zbrisao Srbiju s zemljovida svijeta, srpska elita kreira tzv. „Memorandum dva“ u kojem redefinira odnos prema Srbima u susjednim državama i njihovu organizaciju kako bi se sačuvali kao etnička zajednica, u čemu Crkva ima najvažniju ulogu jer jedina može djelovati preko granice. Riječ je o strateškom dokumentu Vlade Srbije koji je imao za cilj konsolidaciju Srba u susjedstvu kako bi se sačuvale pretenzije.

Veliki utjecaj i danje ima Srpska pravoslavna crkva, jer ne priznaje ni Crnogorsku ni Makedonsku, a još manje Hrvatsku pravoslavnu crkvu bez obzira što Makedonska od 1967. posjeduje neki stupanj autokefalnosti. Čak je i protiv svećenika iz Rumunjske, koji dolaze među Rumunje u Srbiji. Crnogorska manjina u Srbiji želi svoju crkvu, ali joj SPC negira to pravo, kao što niječe i Crnogorce. Brani drugim crkvama prisutnost u Srbiji, ali polaže pravo na autokefalnost u drugim državama čije se granice ne podudaraju s državnim granicama Srbije.

I u Vukovaru i u Srebrenici danas slobodno hodaju zločinci. Veliča se i jača četništvo, spaljuju hrvatske zastave, niječe se suverenitet Hrvatske… I čim se to spomene, odmah se u Srbiji govori o ugrožavanju Srba. Istup Aleksandra Vulina u Jadovnu bio je više nego neukusna provokacija…

Pitanje koje se postavlja je može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca „ustaškim vikarom“ i svaku hrvatsku državu NDH-om? To znači da je svaki Hrvat Ustaša. Srbima je svaka hrvatska država ustaška.