Pokajnika moramo gledati drugim očima

S odmakom od 14 godina zanimljivo je razmotriti događanja, koja se danas žele sakriti i mladim naraštajima nametati neka druga istina, pod svjetskom krilaticom "Svi će ljudi biti braća" i poznate krilatice "Djece cvijeća" iz 80-tih godina prošlog stoljeća "Vodimo ljubav, a ne rat!".
Pokušamo li ponovo "preskočiti povijest" ili prihvaćati nečiju drugu "povijesnu istinu", strahote rata će nas zadesiti prije nego se mi to i nadamo.

Kad je nastala kriza 80-tih godina, malo tko je vjerovao u mogućnost tako krvavog raspada Jugoslavije. Sada se šire teze o "zlo ne ponovilo se", "tko nas to zavadi", "to nam rade političari" itd. No povijest kao učiteljica života, nam pokazuje da takva retorika neminovno vodi u nove sukobe, koji su posebno karakteristični za Jugozapadnu Europu, poznati kako "Balkan" i pripadajuću sintagmu "bure baruta".

Bez insinuacije  krivice, ali dok se ne prihvati istina, mira nema, već od samog naziva kriznog žarišta jasno je da su je nametnuli Srbi, jer nijedan drugi jezik na ovom području posudu za vino ili druge tekućine ne naziva "buretom", već je nazivaju: "barel", "барел", "sod", "bačva" .....

No da pogledamo ozbiljnije što se dogodilo u novijoj povijesti u vrijeme aktualnosti Haaškog tribunala, a po završetku oružanih sukoba na prostoru ex jugoslavije.

Početkom 2006. godine je stigla vijesti iz Haaga da je jedan od vođa srpske pobune iz Knina, Milan Babić počinio samoubojstvo.  Babić je za razliku od ostalih srpskih optuženika jedini priznao zločine te se pokajnički ispričao Hrvatima.
Njegov iskaz je moguće prihvatiti kao pokajanje za počinjene zločine i neljudska zlostavljanja Hrvata, stoga bi naš sud prema njemu morao biti drugačiji, nego prema ostalim zločincima.  Babićevi iskazi su bili posebno značajni u optužbi protiv Slobodana Miloševića koji nije pokazao ni trunke kajanja ni sućuti za pokrenute ratne strahote.

Još se nisu stišala mišljenja o čudnoj smrti pokajnika Milana Babića, već je stigla druga vijest o nagloj smrti Slobodana Miloševića. Krivac svih ratnih strahota, koje su mnoge hrvatske, ali i ne samo hrvatske, obitelji zavile u crno,  umro je neosuđen prije kraja procesa. Time su stradalnici njegovog zločinačkog uma ostalo uskraćeni za kakvu takvu zadovoljštinu od suda u Haagu.

Smrti pokajnika Babića i optuženika Miloševića, dogodile su se jadna za drugom i odmah postale temom raznih prijepornih nagađanja i sumnji.  Smrt Slobodana Miloševića je pokrenula pitanje ima li uopće smisla daljnji rad Haaškog tribunala, za što je potrošen veliki novac, kad mu se nije moglo suditi brzo, odlučno i djelotvorno.

Milošević je uspio do kraja prevariti sud, kojem se rugao četiri godine, pa se zaista postavlja pitanje zbog čega su potrošene tolike stotine milijuna dolara.  Ako na taj način promatramo zbivanja, onda je savršeno jasno da su i Radovan Karadžić i Ratko Mladić bijegom ismijavali međunarodnu zajednicu.  Tada su i u Hrvatskoj neko počeli zagovarati ukidanje Haaškog tribunala, no ta zamisao zaista nije bila dobra i ima elemenata da je inspirirana nalogodavcima iz Beograda.  Slučajno ili ne, baš u to vrijeme Srbija donosi Zakon po kojem sama sebi dodjeljuje ingerenciju sa suđenje svih ratnih zločina počinjenih na prostotu Ex jugoslavije u ratovima poslije 90-tih.   Slučajno ?????

Da se Haaški tribunal ugasio tada bi na prostorima Ex jugoslavije potpuno nestala odgovornost za rat i ratna stradanja, koje je pokrenula Srbija, pa se sada kao "poražena" strana postavila kao sudac za ratne zločine? 

Činjenica je da je Srbija (sada s odmakom se vidi, kao država Srbija, pomalo zamaskirana u odore JNA, jer JNA su činili preko 80% Srbi, a u časničkom kadru preko 95%) napali Sloveniju, Hrvatski, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, a djelomično i Crnu Goru, postavljajući se kao turor (gazda) što se zadržalo čak do današnjih dana.

Postavlja se i pitanje tko je zaista pobjednik u ratu 90-tih? Skeptici će reći, nema pobjednika, na kraju se sve rješava za pregovaračkim stolom. No je li to zaista tako ?

Činjenica da sa Srbi u Bosni i Hercegovini imaju poseban entitet, dok su Hrvati i Muslimani prisiljeni biti u tzv. konfederaciji tj. "zajedničkom  entitet". Ako pogledamo dalje u povijest, teritorije koji je bio do Turskih osvajanja povijesni  hrvatski teritorije, raskomadali su Srbi i Muslimani, a Hrvati se sada moraju boriti da ih se potpuno je iseli iz Bosne i Hercegovine.

Činjenica je da su ratovima 90-tih Srbi prvi puta u povijesti prešla rijeku Drinu. Drina nije hrvatska izmišljotina kao granica, to je povijesna granica između Zapadnog i Istočnog Rimskog carstva kada se podijelilo tj. granica između Pravoslavaca i Katolika. Pa je ovo ujedno prvi puta u povijesti da se Istočno Rimsko carstvo proširilo na teritorij Zapadnog rimskog carstva.

Time se Srbija ostvarila "vekovni san" da prijeđe Drinu, te je zaista tema za stručnu raspravu tko je dobitnik, a tko gubitnik u ratovima 90-tih.  Reći će netko da su osamostaljenjem dobile sve republike SFRJ koje su postale države.

 Ratovi 90-tih ("Treći balkanski rat") je maska za legalizaciju širenja Srbije, naime sve Republike SFRJ su Ustavom iz 1971. godine dobile status samostalnih država, koje imaju pravo na samoodređenje do otcijepljenja.  Srbija taj Ustav SFRJ nije priznala, prvo je ukinula protuustavno autonomiju Pokrajinama, što je bila agresija jer su Pokrajine imale status Republike u Srbiji. Potom je uskraćeno pravo samoodređenja i otcijepljenja  Sloveniji, Hrvatskoj i  Bosni i Hercegovini.

Tko je pobjednik u III. balkanskom ratu koji je pokrenula Srbija ? Da, pobjednik postoji, a nama Hrvatima ostaje gorak okus poraza tj. spoznaje da smo po tko zna koji puta u povijesti prevareni, ali to ne smijemo reći.

Narod koji ne izvuče pouke iz prošlosti, ponavlja sudbinu u budućnosti.

Milan Martić je pokopan u tišini bez pompe, neformalno osuđen i izopčen od srpske javnosti.
Kompromis poslijeratnih srpskih vlasti, pokazana je na sprovodu "Balkanskog krvnika" Miloševića koji je u Beogradu zapravo dobio formu službenog državnog pokopa, čime je jasno pokazano da u znatnom dijelu srpskih ljudi velikosrpska agresija i njezine krvave posljedice nisu kritički prosuđene i odbačene, nego upravo taj velikosrpski projekt živi i dalje i čeka neki novi trenutak.

Dovoljno upozoravajuće, zar ne?