Danas je inn posipati se pepelom

Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Za političke potrebe ignorira se da je nacionalsocijalizam (češće nazivan samo nacizam), politički je pokret u Njemačkoj koji je iniciran 1920. činom organizacije Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (pažljivijim čitanjem razvidno je da je nastao iz stranaka lijeve orijentacije) - Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei). Pokret je kulminirao stvaranjem Trećeg Reicha.

Najtragičniji potez nacističke vlade u Njemačkoj je dakako holokaust, koji je rezultirao smrću 6 milijuna Židova, ali i pripadnika drugih naroda i rasa (Romi, Česi, Poljaci) i ljudi nepodobnih po nacističkim doktrinama (politička oporba, homoseksualci).

Nakon rata, nacizam je za sobom ostavio sljedbenike koji se nazivaju neonacisti, koji teže obnavljanju nacističkog pokreta. Njihove karakteristike su rasizam, antisemitizam i homofobija.

Zanimljivo je da sljedbenici komunizma u Hrvatskoj uporno godinama pokušavaju prikazati Nezavisnu državu Hrvatsku (koje je bila i međunarodno priznata) kao nacističku tvorevinu, što je je prvenstveno cilj politike srbofila, koji uporno žele nametnuti Hrvatima atribut genocidnosti. Ako poslušamo govore Ante Pavelića, Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana vidjeti ćemo da su ti identični govori koji u osnovi imaju „stoljetnu težnju naroda za svojom državom“.

U tome se izdvaja NDH, koja je nesumnjivo bila satelit Sila osovine (posebno Njemačke) i morala je donijeti zakone koji su joj nametnuti. Pri tome se potpuno ignorira na je NDH donijela sramotni rasni zakon samo 20 minuta prije nego je Hitler potpisao dopuštenje da NDH ima svoje oružane snage. Da taj zakon nije potpisan, NDH ne bi postojala kao država. S današnjeg stajališta neprihvatljiv je postupak NDH, ali je bar za promisliti je lit o bio pokušaj očuvanja države, tim više što se taj rasni zakon i NDH nije provodio kako je to želio Hitler. Tome je dokaz da je nekoliko puta slao u Hrvatski osobne savjetnike u inspekciju zašto NDH ne provodi rasni zakon.

Nadalje se zaboravlja, ustvari ne zaboravlja se nego se namjerno ispušta da su Ustaše nastale kao reakcija tj, organizacija samozaštite od masovnih pokolja nesrpskog stanovništva u tadašnjoj Bosni, koja je velikim dijelom još uvijek bila u sastavu Hrvatske (Banovina i sl.).

Za vrijeme SFRJ holokasut se prikazivao prvenstveno kao pokolj Srba, što se kod neinformiranog i neukog srpskog naroda godina pretvorilo u patološku mržnju prema Hrvatima i svemu što je hrvatsko.

Dokumenti pokazuju da su vrlo visoke vojne dužnosti u vojsci NDH obavljali Srbi i Židovi, što je neoboriv dokaz da se holokaust u NDH nije sustavno provodio, a postoje dokazi da je u NDH bilo niz mjera i zakona kojima je jedna dio Židova ipak sačuvan kao vrednota u razvoju hrvatskoga društva. Nesumnjivo je bilo deportacija, s današnjeg ljudskog stajališta neprihvatljivo, jer nijedno ubojstvo nije opravdano, pa ni ono na Križnom putu.

NDH ne može rehabilitirati učešća u Holokaustu to što na njezinom teritoriju nije bilo planskog i masovnom ubijanja, nego su Židovi i Romi deportirani u Njemačku, a Srbi u Beograd (Zemun), jer nesumnjivo se znalo da će tamo biti likvidirani. Ali NDH u nijednom dijelu svoje teritorije nikada nije bila „judenfrei“ kako su to zadnjih godina počeli iznositi Varaždinski mediji, da je Varaždin bio prvi grad u NDH koje je bio „judenfrei“.

Dokumenti pokazuju da se preko 2.500 Židova se borilo za NDH, da su Pavelić i neki njegovi ministri bili oženjeni Židovkama. Od 132 generala u vojsci NDH, čak 28 su bili Židovi (Hinko Halabanda, Ladislav Aleman, Edgar Angeli, Emanuel Balley, Oton Ćuš, Julije Fritz, Jospip Gramberger, Ferdinad Halla, Dragutin Helbich, Đuro Isser, Oskar Kirchbaum (rođen u Varaždinu 26.08.1895.), Rudolf Kraus-Tudić, Rikard Kubin, Josip Metzger, Milan Miesler, Milan Praunsperger, Julio Resch, Dragutin Rumler, Julio Sach, Julio Simonović, Nikola Steinfel, Ivan Šarnbek, Ivo Šnur, Josip Šolc, Tvintijan Tartaglija, Rudolf Wanner, Mirko Zgaga i Božidar Zorn.
Dino Kvaternik čija je majka bila Židovka osnovao je Crnu legiju zajedno sa ocem Eugenom.

Priča o Varaždinu kao prvom gradu u NDH koji je bio „judenfre“ pojavila se u vrijeme kada je u javnost dospio dokument kojim je Srbija izvijestila Hitlera da je „Srbija judenfrei“. Slučajno ?

To je politika „posipanja pepelom“ ili bolje reći „vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu“. Nesumnjive su patnje Židova i Roma u NDH, mnogi su ostali i bez imovine, ali se potpuno ignorira da je puno židovske imovine oteto poslije II. svjetskog rata, a tada nesumniivo nije otimala NDH. U Varaždinu su se provodila masovna ubojstva, ali po završetku II. svjetskog rata kada je tu bila postaja Križnog puta, odakle su zarobljene vojnike i civile odvodili po okolnim mjestima i na najokrutniji način ubijali i zatrpavali u tenkovske rovove i druge grabe, bez ikakve istrage ili suda (poznata je masovna grobnica „Pri sepu“ kod Gornjeg Hrašćana i mnoge druge). Pa bi Varaždinu više pristajao atribut „frei od ustaša-domobrana i njihovih obitelji“ a možebitno i Hrvata.

Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti se obilježava diljem Europe, kao trajno podsjećanje na ljudsku zloću i „ne ponovilo se“, a u najvećem broju europskih zemalja za datum obilježavanja izabran je 27. siječnja. Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Tog se datuma ovaj Dan sjećanja s posebnim pijetetom obilježava i u Republici Hrvatskoj.

Ponosni smo i sretni što možemo suosjećati s židovskim narodom i izraziti zahvalnost za sve što su uradili našu Domovinu, ali možemo biti i ponosni što ni u mračna vremena II. svjetskog rata Hrvatska (NDH) i pored postojanja rasnog zakona, nikada nije bila „judenfrei“.

Treba i ljudski je ispričati se za neljudske poteze, ali treba i istaknuti dobre poteze koji su nesumnjivo spasili živote mnogih Židova u Hrvatskoj, koji su i sada naši dragi sugrađani, a oni vremešniji su i svjedoci tko i kako rušio Sinagoge, a i nitko se više ne želi sjetiti da SFRJ nije imala diplomatske odnose s Izraelom (Židovima) za svo vrijeme postojanja.