Nismo isti, a još manje "jedno" !

Dostupne činjenice i informacije pokazuju da teza o navodnoj povezanosti Hrvata i Srba izvorište ima uglavnom u 19. stoljeću, kad su se formirale moderne nacije. Prema teorijama iz prve polovice 19. stoljeća, kao glavni temelj za formiranje nacije smatrao se jezik. Temeljem rezultata istraživanja na 188 uzoraka iz Hrvatske i BiH poslanih na raščlambu u SAD, zaključeno je da su Hrvati autohtoni narod, a istraživanja su čak navela na zaključak da su autohtonost i kontinuitet osnovne značajke svih nalaza na ovim područjima te da nema nikakvih dokaza o doseljavanju Hrvata.

To su utvrdili i hrvatski povjesničari, no njihovi nalazi su za političke ciljeve pojedinih grupacija sustavno drugačije tumačeni u čijem ishodištu je bila „južnoslavenska ideja“.

Hrvati i Srbi su dva potpuno različita naroda koja imaju različitu povijest, teritorij, kulturu, identitet i jezik. Etnogenetski, antropološki, povijesno, institucionalno... različiti smo narodi. Ne živimo u istoj državi niti govorimo istim jezikom. Jesu li Hrvati i Srbi ikada kroz povijest imali zajedničke političke institucije? Nisu. A Jugoslavija je druga priča. Jedno malo razdoblje živjeli smo zajedno, ali ne u Srbiji, nego u Jugoslaviji, a to što su i jedna i druga država bile velikosrpske, to je drugi problem.

S velikom sigurnošću možemo tvrditi da ni u pradavna vremena Hrvati i Srbi nisu bili jedno pleme. Oni su graničili jedni s drugima, prožimali se stoljećima, ali nema nikakvih dokaza da su ikad bili neko zajedničko pleme ili klan. Istina, iz spisa Konstantina Porfirogeneta znamo da se pojava Srba na Balkanu poklapa s dolaskom Hrvata, u vrijeme bizantskog imperatora Heraklija I.

No, teorija nekakve masovne seobe naroda više nije aktualna, sumnja se da je došlo do nekakvih masovnih migracija, kako se to objašnjavalo u 19. stoljeću. Glavnu ulogu u ta vremena igrali su socijalno-politički procesi i motivi.

Upravo zato možemo govoriti o sličnosti u nastanku naroda i ranih srednjovjekovnih država Hrvata i Srba, ali etnogeneza tih dvaju naroda je različita.

No, kako je slavenski jezik bio raširen u vrijeme Avarskog kaganata i to već u 6.-7. stoljeću, taj se jezik putem elite počeo koristiti i u srednjovjekovnoj Hrvatskoj kao i srpskoj državi. I to što su ta dva jezika slična nije nikakvo čudo.

Kao što je rečeno teza o navodnoj povezanosti Hrvata i Srba potječe uglavnom iz 19. stoljeća, kad se formiraju moderne nacije. Prema teorijama iz prve polovice 19. stoljeća, kao glavni temelj za formiranje nacije smatrao se jezik. To je tzv. njemačka koncepcija nacije. Smatralo se da ako na nekom teritoriju postoje slični dijalekti i jezici, onda se radi o jednom, odnosno istom narodu. Upravo na toj “jezičnoj teoriji” rodila se pogrešna teza da su Hrvati i Srbi isto pleme i da su nekad bili isti narod...

Ako mislimo o genetskoj vezi, tj. da Hrvati i Srbi imaju isto podrijetlo, onda je sasvim jasno da Hrvati i Srbi nisu istoj državi niti govorimo istim jezikom. Gotovo svi europski narodi su “gemišt” po podrijetlu.

Što se tiče povezanosti, treba uzeti u obzir da su i ljudi kajkavskog jezičnog podrijetla, poput Krleže, kulturno bliski i Slovencima, pa isto ili više nego što su bliski Srbima. Različita od srpskog jezika je također čakavština, stara štokavčina, ali i nova štokavčina nije isto kao i srpski jezik, i osobito je različita od južnosrpskog jezika, koji je blizak bugarskom i makedonskom.

Različitost po podrijetlu, po identitetu i slično, ne znači da ne moramo pokušati konačno nadvladati naše sukobe, i uspostaviti normalne odnose, koji bi bili korisni i jednima i drugima.

Tragom povijesnih vrela stižemo do kapitalne istine da su Hrvati sve do kraja devetnaestog stoljeća bili mnogoljudniji narod od Srba. Do obrata u korist Srba došlo je u prvom i drugom desetljeću dvadesetog stoljeća, a tendencija porasta broja Srba u odnosu na Hrvate izražena je osobito u vrijeme postojanja prve i druge Jugoslavije.

Prije stotinu godina broj Hrvata i Srba na prostorima bivše Jugoslavije bio gotovo jednak, a idući ka podacima iz sredine devetnaestog stoljeća Hrvata je bilo i više nego Srba. O ovome su stidljivo i nevoljko pisali i sami srpski povjesničari i to u godinama kada Srbija još nije bila javno objavila svoje ratničke planove, pa se i kod njih mjestimice istina uspijevala ponegdje probiti kroz gust oblak magle koju su stalno pravili.

Do dramatičnog obrata u korist Srbije dolazi iz posve neobjašnjivih i nedokučivih razloga 1900. godine. Nejasno je otkud je Srbija sa 1 901 336 žitelja koliko je imala 1884. mogla skočiti do brojke od 2 497 000 ljudi samo šesnaest godina kasnije. Ovo tim prije, jer je i broj ljudi u svim zemljama srpskim susjedima, također, bio u porastu zbog prirodnog prirasta stanovništva. Te 1900. godine u Hrvatskoj je živjelo 3 355 134 stanovnika, opet više nego u Srbiji, koja tad nije obuhvaćala ni Vojvodinu, niti Kosovo, a nije u svome sastavu imala ni Makedoniju koju će okupirati i prisvojiti nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine i to će joj onda pomoći da napravi mehanički porast broja stanovništva.

Ali, već 1900. iako je Hrvatska još znatno naseljenija od Srbije, ukupan broj Srba u zemljama buduće Jugoslavije koja će biti osnovana koncem 1918. godine po prvi puta je veći nego broj Hrvata. Srba je bilo registrirano 1900. godine 3.654.061, a Hrvata 2.943.493. Ovu neočekivanu i nelogičnu promjenu u korist Srba u kratkom razdoblju od 1880/84 – 1900 ne možemo protumačiti drugačije nego valom intenzivne srbizacije i asimilacije svih manjina unutar Srbije, a bilo ih je u ukupnom broju i do 20% po prethodnim popisima, kao i asimiliacijom novopridošlog življa iz Makedonije i Crne Gore u Srbiju u tih deset do petnaest godina.

Očito je da su se svi oni dolaskom u Srbiju, morali odmah deklarirati Srbima, a evo i konkretnog dokaza. Godine 1900. Makedonija bilježi veliki pad broja stanovništva u usporedbi sa 1880. godinom i posljednje godine XIX stoljeća broji samo 908.904 stanovnika, manje čak u komparaciji sa dalekom 1807. godinom, a posebice sa 1880. kada je u Makedoniji bilo popisano 1.450.000 ljudi. Više od pola milijuna Makedonaca je preselio u Srbiju i tamo su netom posrbljeni, kao i brojni Crnogorci koji su koncem devetnaestog stoljeća dolazili u Srbiju.

Već tada je Srbija pokazivala namjeru etnocida, namećući posrbljenim narodima i svojevrsni memoricid, odnosno smišljeni i organizirani zaborav na podrijetlo asimiliranog pojedinca. Takav čovjek proživi cijeli život nemajući knjiga, niti bilo kakvih izvora da dozna svoje korijene, a prijenos tradicije starijih naraštaja u pričama koje idu s koljena na koljeno je država Srbija zabranjivala i zakonski kažnjavala, te su brojne posrbice živjele u velikom strahu od odmazde države.

Sve ovo ima dalekosežne posljedice do današnjih dana. Srbima je sistemom njihovih manipulacija brojkama i pravom intelektualnom i duhovnom “prostitucijom” i izvrtanjem činjenica ovako nešto služilo za sondiranje terena i pripremu naroda za ratove, temeljene na lažnim mitovima i legendama o prisilnim seobama, a zapravo, ako ih je u nekoj mjeri i bilo iz BiH, Crne Gore i Makedonije prema Srbiji, one su bile namjenske jer su popunjavale nenaseljenu Srbiju u kojoj je 1834. Bilo samo 680.000 ljudi, dok je Hrvatska tih godina, konkretno 1840. bila sa 2.231.642 pravi gorostas za Srbiju.

I sve je to metodama sveopće asimilacije nesrba početkom dvadesetog stoljeća, posebno u razdobljima dvije Jugoslavije, Srbija okrenula na svoj mlin. To zorno i najbolje svjedoči kome je, kako i zašto Jugoslavija za 73 godine postojanja od 1918 – 1991. poslužile i u koje svrhe. Treba spomenuti još nekoliko znanstvenih činjenica, koje još više smanjuju realni broj Srba i u relativnom i u apsolutnom smislu.

Ovo nisu moja znanstvena istraživanja, već samo sistematizacija tekstova pronađenih na internetu, koja je vjerno poklapa s poznatim događanjima na Balkanu tj. "Jugoistoku Europe"