Prčkanja po povijesti

Proučavanja i istraživanja porijekla Hrvata započela se činjenično tek kad se javlja ideja o ujedinjenju Južnih Slavena i IX stoljeću. Današnja proučavanja i istraživanja jako su opterećena „političkoj historiografiji“ po stvaranju Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije) preko koje je Srbija više-manje širila svoj utjecaj na Jugoistoku Europe.
Takvim „istraživačkim dokazima“ opterećeno školstvo u tim krajevima, te su se ljudi putem školovanja (što je bilo razvijenije to je jači utjecaj) pripremali za stvaranje jedne hibridne nacije, koja je čak u nekim dijelovima Jugoistočne Europe i prihvaćena, a to je „Jugoslaven“ ili „Jugosloven“ zavisi od izričaja, što je u nekim krugovima smatrano kao istoznačnica za „Srbin“.

Po tom „proučavanju“ tzv. „tradicionalno prihvaćena teorija“ je svrstala Hrvate u Južne Slavene, te je opće prihvaćeno je bijele Hrvate iz Velike/Bijele Hrvatske u 7. stoljeće, prvenstveno na temelju kasnijeg bizantskog dokumenta De Administrando Imperio. Kao takav, dolazak Hrvata smatran je drugim valom slavenskih migracija, koje su preuzele Dalmaciju od avarske hegemonije.

Međutim, već 1970-ih znanstvenici su doveli u pitanje pouzdanost Porphyrogenitusova djela, napisanog kao što je bilo u 10. stoljeću. Umjesto da bude točan povijesni prikaz, De Administrando Imperio točnije odražava političku situaciju tijekom 10. stoljeća. Uglavnom je služila kao bizantska propaganda hvaleći cara Heraklija za ponovno naseljavanje Balkana (prethodno razorenog Avarima) s Hrvatima, koje su Bizantinci smatrali naseljenicima koji su živjeli na onome što je oduvijek bila "rimska zemlja". Znanstvenici su pretpostavili, a pojavilo se sve više dokaza da bi ime Hrvat (Hrvat) moglo biti iransko, što upućuje na to da su Hrvati vjerojatno bili sarmatsko pleme iz pontičnog kraja koje je bilo dio većeg pokreta u isto vrijeme kada su se Slaveni kretali prema Jadranu.

Glavna osnova za tu povezanost je percipirana sličnost između Hrvata i natpisa iz Tanaisa iz 2. i 3. stoljeća, spominjući ime Khoro(u)atos. Slični argumenti izneseni su i za gotičko-hrvatsku vezu. Iako doista postoje mogući dokazi o kontinuitetu stanovništva između gotičkog i hrvatskog doba u dijelovima Dalmacije. Ideje s dokazima o gotičkom podrijetlu Hrvata javlja se u vremenima kad su Hrvati imali svoju državu, što čak i suvremeni znanstvenici pod utjecajem s Istoka pokušavaju povezati s ustaškim pokretom, što je samo još jedan u nizu od dokaza negacije Hrvata kao samostalnog i autohtonog naroda.

Danas je područje Jugoistočne Europe tzv „Balkan“ opterećeno međunacionalnim sukobima i traženju identiteta naroda koji nastanjuju taj prostor. Najveću ekspanziju na tom području napravili su Srbi. Vidjevši da su vojno preslabi za protjerivanje autohtonih naroda na tom području, posebno poslije velikih poraza od Turaka, pokreću ideju o „vekovnu težnju ka ujedinjenju Južnih Slavena“, te su sve narode regije proglasili Južnim Slavenima (čitaj „Srbima“). Takva determinacija je dovela do stalnih sukoba naroda na tim prostorima poznato u Europi i svijeta kao „Bure baruta“, što nesumnjivo koriste i današnje Velike sile.

Kako su drugi pokušaji neslavno propali, a upitno je zadržavanje teritorija u današnjoj Bosni i Hercegovini od strane Srba i Srbije, isti autori su krenuli s teorijom o nepostojanju Albanaca kao autohtonog naroda, tvrdeći da se područje Kosova, pa i Albanije bilo „vekovno srpsko ognjište“. U poraću II. svjetskog rata pregovaralo se da Albanija bude uključena u Jugoslaviju, ali kako je u to tvorevini bilo predviđeno na Albanija bude Autonomna pokrajina u Republici Srbiji, ideja je propala iako je dio Albanaca smještenih na Kosovo proglase kako je planirano – Autonomnom pokrajinom - u Jugoslaviji u sastavu Republike Srbije. .

Dostupni podaci i povijesne činjenice pokazuju da su Albanci Indoeuropski narod nastanjen u Albaniji i susjednim područjima Makedonije i Kosova, te u Crnoj Gori i Grčkoj. Albanci su svakako jedan od najstarijih suvremenih naroda nastanjen na zapadnom području balkanskog poluotoka. U VI. stoljeću za vrijeme tzv. Velike seobe naroda, tjeraju Ilire na današnje područje Albanije. Od nekada jakih plemena Dalmata, Autarijata, Liburna, i mnogih drugih, u povijesti je ostalo zabilježeno i ime plemena Albanoi, prema samom imenu, a i po vjerovanju samih Albanaca oni bi trebali biti njihovi potomci. Albanoi (u izgovoru Albani) su otprilike naseljavali područje danas naseljeno Gegima, odnosno južno od Skadarskog jezera. U 2. stoljeću poslije Krista spominje ih Ptolemej iz Aleksandrije.

Podrijetlo Albanaca gubi se u dalekoj prošlosti. S drevnim Ilirima danas ih uglavnom povezuje ime plemena Albanoi, kao i njegov oblik Albanitai. Značajna poveznica Albanaca sa drevnim Ilirima je općeprihvaćen stav u konvencionalnoj povijesti da su teritorij na kojem tradicionalno žive balkanski Albanci (Albanija, Kosovo, dijelovi Makedonije, Crne Gore i južne Srbije) nastanjivali upravo Iliri, te da je jedna od tradicionalnih prijestolnica jednog od najznačajnijih ilirskih kraljevstava, onog Ardijejskog, bio upravo današnji grad Skadar u Albaniji, tada poznat kao Scodra, čije ime se nalazi i na ilirskom kovanom novcu, uz druge značajne ilirske gradove poput današnjeg Durresa (Dyrachion) u Albaniji, itd.

Ne postoje neposredni i autentični izvori koji govore o bilo kakvom naseljavanju ili migraciji balkanskih Albanaca na Balkan, što je najveći broj stručnjaka u ovoj oblasti i navelo na općeprihvaćeni stav da bi Albanci, ako ni zbog čega drugog, ono bar zbog naprijed navedenog, morali bar djelomično biti potomci drevnih Ilira koji su vrhunac svog razvoja postigli upravo na širem području današnje Albanije i graničnih dijelova susjednih zemalja.

Albanski jezik je član indoeuropske porodice jezika, i danas mu nije srodan nijedan drugi živi jezik na svijetu. Ukoliko su Albanci stvarno ilirskog porijekla, onda su jedini živi narod koji jezično još pripada Tračko-ilirskoj grani Indoeuropljana. Gegijskim dijalektom, po jednom podatku, govori 2,8 milijuna ljudi. Rasprostranjen je na Kosovu, zapadnoj Makedoniji i sjevernoj Albaniji. Toskijski govori oko 3 milijuna ljudi u južnoj Albaniji, susjednoj Grčkoj, te u Turskoj i Italiji. Oba ova dijalekta imaju pisanu tradiciju. Toskijski se pisao grčkim pismom, a gegijski latinskim. U tursko vrijeme koristio se arapski alfabet. Od 1909. godine albanski jezik, baziran na toskijskom dijalektu, piše se latinskim pismom.

Albanci su po kulturi, premda im se domovina prostire uz more, tipičan kontinentalni narod, orijentiran više prema svojoj brdovitoj zemlji i uzgoju sitne stoke, nego prema moru i pomorstvu. Međusobno se također veoma oštro razlikuju, sjeverni ratoborni Gegi od južnih miroljubivih Toska. Sjeverna plemena Gega, mnogi su od njih katolici, kulturno su dosta u nekim narodnim običajima slični Crnogorcima. Prema nekim crnogorskim autorima (Jovan Vukmanović), raznim malisorskim plemenima porijeklo se dovodi u vezu s crnogorskim plemenima iz Brda, ili pak iz Bosne. Sličnosti ovih nekih običaja prije se mogu dovesti u vezu s miješanjem ili kontaktima arbanaškog stanovništva s tamošnjim crnogorskim plemenima. Takav jedan običaj je da se prilikom slave kolje brav (ovan). I kod Crnogoraca i kod Arbanasa, za vrijeme ručka dižu se zdravice, najvažnije su one koje se diže domaćinu i 'u slavu božju i krsnog sveca'. 'Poslužbica' ili 'prislužbica' je još jedan stari običaj arbanaških i crnogorskih plemena, tom prilikom u kuću se poziva svećenik, s tom razlikom, što kod Crnogoraca dolazi samo ako se pozove.

Ovakav površni pregled povijesnih činjenica na Jugoistoku Europe, pokazuje da se migracije naroda, te ponovno osvješćivanje naroda, koje je često bili zatomljeno siromaštvom i hegemonijom drugih, nisu završile. Pri tom ratnim epizodama od strane Srbije se nastoji zastrašivanjem posebno Hrvata i Albanaca, na napuštanje ovih nesigurnih područja. Stalna ratna opasnost i nesigurnost rezultira time da su ovo područja ostala daleko iza ekonomskog razvoja ostalih dijelova Europe. Tako da širenju (utjecaja) Srbije doprinose u ekonomske migracije, što se činjenično pokazuje u smanjenju broja stanovništava Hrvatske i Albanije. Hrvatima je otvoren put za iseljavanje članstvom Hrvatske u EU, ali i Albanija teži Euro-atlanskim integracijama te se i oni iseljavaju posebno u Italiju i prekomorske zemlje.

U prilog ovoj tvrdnji govori činjenica o sve češćim genocidnim parolama od strane Srba, kao što je npr. „Ubij Hrvata, a Šiptar nema brata!“. Nisu ovo naučna istraživanja, ovo je samo promišljanje jednog prosječnog Hrvata, a zasnovana na aktualnom političkim previranjima na Jugoistoku Europe, a koje Europa i NATO gledaju kao „zanimljivu predstavu“ poput gladijatorskih borbi u rimskim arenama.