Čeprkanja po povijesti

Neke društvene strukture u Hrvatskoj se zdušno trude da se povijest zaboravi ili još gore da se povijest krivotvori, što ostavlja bolne rane Hrvatima i njihovoj opstojnosti. Poznato je da na svijetu jedino mijena stalna jest, ali to ne znači da se ne smijemo znato tko smo i odakle dolazimo, da ne znamo zašto država Hrvatska danas podsjeća da nagriženu kiflu. Povijest pokazuje da su nekim gradovima koji su sada u Bosti i Hercegovini stolovali hrvatski kraljevi, a i da su na tom području živjeli Hrvati, kojih je sve manje. 

Ako zavirimo u povijest naći ćemo da je u 16. st. turski znanstvenik Tarihi Aali (1542-1599) koji je trideset godina je živio u Bosni, čiji znanstveni rad značajan za razumijevanje događanja u Bosni i Hercegovini kroz povijest i kako je BiH odvojena od matice zemlje (Hrvatske), vjerojatno i nepovratno. Taj turski povjesničar, rodom iz Galipolja, je živio na dvoru bosanskih valija ili namjesnika. Tarihi Aali, je prvi u turskoj povijesti koji je bosanskohercegovačke muslimane nazvao Hrvatima. U svom djelu Tarihi Aali, piše sljedeće:
“Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj obrazuje u veseloj naravi. Oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo. Većinom su stasiti i prostodušni. Njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su na daleko po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog koji se uzvisuje i uzdiže, u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli s visokih položaja u državi odlikuje se velikodušje, to jest čašću i ponosom. Malo ih je koji su tjesnogrudi, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na megdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije prostodušni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom… Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom. Ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave.”

Tako je Tarihi Aali iz prve ruke potvrdio kako u Bosni i Hercegovini žive Hrvati katolici, ili bliže i u zemljopisnom smislu rečeno, Bošnjaci prozvani po dolini rijeke Bosne, koji su dio hrvatskog naroda. Bošnjake nitko ni od Turaka nije smatrao narodom, nego je to bila zemljopisna odrednica za Hrvate nastanjene u dolini rijeke Bosne, jednako kao što su regionalne odrednice u hrvatstvu i pojmovi Međimuraca, Dalmatinaca, Ličana, Slavonaca, Zagoraca, Istrijana…......

Nadalje turski ratnik i putopisac Evlija Čelebija je u 17. stoljeću u Bosni i Hercegovini, kao i njegov sunarodnjak Tarihi Aali zamijetio u Bosni i Hercegovini postojanje samo naroda Hrvata. Isto to zabilježeno je i u brojnim turskim defterima, točnije zabilješkama o popisu pučanstva Bosne i Hercegovine tijekom četiri stoljeća turske okupacije Bosne i Hercegovine. Pismohrana o svim turskim popisima pučanstva Bosne i Hercegovine i danas je smještena i sačuvana u Istanbulu, nekadašnjem Carigradu.

Dalje kroz povijest se nalaze istovjetne potvrde o iskonskom hrvatstvu i katoličanstvu predaka današnjih Bošnjaka muslimana, sve do turskih znanstvenika današnjice. To nam potvrđuju istraživanja turskog povjesničara Omer Lufti Barkana, rođenog u Jedrenu 1902., a preminulog u Istanbulu 1979. godine, sveučilišnog profesora povijesti iz Istanbula, kao i najnovija znanstvena otkrića suvremenih turskih povjesničara bosanskih korijena. Doktor povijesti Abaz, rođeni Sarajlija, nastanjenom u Istanbulu, kao i o još jedan pisac mlađe generacije Osman Karataj, također podrijetlom iz Bosne, argumentirano i znanstveno tvrde da su Bošnjaci muslimani potomci Hrvata katolika iz Bosne i Hercegovine.

Dr. Abaz uz ostalo, tvrdi da od 78 milijuna ljudi u Turskoj, njih 10 milijuna ima hrvatske etničke korijene, računajući brojne valove prisilnih seoba Hrvata u Tursku od Krbavske bitke 1493. godine nadalje, gdje potvrđuje njihovo prisilno novačenje u janjičare u Turskoj, kao i islamizaciju i nacionalno poturčivanje nebrojeno mnogo hrvatskih naraštaja za gotovo pola tisućljeća. Hrvati su nasilno odvođeni iz Bosne i Hercegovine u Tursku od 15. pa do 19. stoljeća ili točnije od 1463. do 1878. koliko je trajalo tursko vladanje Bosnom i Hercegovinom.

Quo vadis Srbija

Srbija je otvoreno krenula s provedbom Memoranduma SANU II tj. aktivnostima da političkim spletkama ostvari ciljeve koje nije uspjela ratom. Modeli su vrlo slični pokretanju oružane agresije. Krenulo se sa stvaranjem priče kako su jadni Srbi neravnopravni u Hrvatskoj, kako su marginalizirani i proganjani. Nažalost Hrvatski političari nisu našli način da svijetu kažu istinu.

Hrvatska je krenula modelom koji su Srbi koristili u SFRJ pred raspadom, kada su za predsjedavajuće predsjedništva postavili lojalnog Albanca kako bi svijetu pokazali da su Albanci ravnopravni sakrivši time teror na Kosovu. Ali umjesto da hrvatski političari naprave savez sa Srbima – hrvatskim braniteljima kojih je bilo po nekim podacima preko 10% u sastavu Hrvatske vojske, sklopili su savez sa Srpskom grupacijom koja je povela balvan revoluciju i rat protiv Hrvatske devedesetih. Čim su ti Srbi ušli u Vladu RH, Srbija je odmah nestrpljivo krenula s provedbom Memoranduma SANU II, svjesna da kad uče u EU, te svoje ciljeve više neće moći realizirati.

Stoga sve što se događa u zadnje vrijeme je samo nastavak velikosrpske politike koja se ne želi suočiti s činjenicama, već na neki svoj, nama neshvatljiv način, pokušava zamagliti uzroke rata, tijek rata te prikazati neku svoju povijest. Obilježavajući Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima iz prigodnih govora u Hrvatskoj jasno se vidjelo da ti režimi nisu ubijali samo ljude, već i istinu. Takav je ‘modus operandi’ i dan danas vidljiv u Srbiji i to još od Domovinskog rata.

U tom procesu provedbe Memoranduma SANU II je vrlo aktivan i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u tandemu s istomišljenicima koji su uvjeravali Srbe na okupiranim područjima da će to biti Srbija te je “a priori” odbijen ponuđeni Plan Z4, a koji bi omogućio Srbima praktično “državu u državi”.

Za oslobodilačke vojno redarstvene operacije OS RH, pa tako i za VRO „Oluja“ i za žrtve u toj operaciji, najveću odgovornost imaju upravo oni koji nisu pristali na mirno rješenje zbog kojih je ta operacija jednostavno bila neizostavna. Žalosno je kada u ratu ginu i civili, posebno žene, djeca i starci, ali je činjenica da odgovornost za stradavanje civila je isključivo na zapovjednicima tzv. RSK koji su vojnu tehniku, naoružanje i vojsku, izmiješali s civilima. To je bila taktika još iz „partizanskih vremena“, sjetimo se velikih „civilnih“ zbjegova prilikom ofenziva na Kozari, Neretvi i Sutjesci, kada su partizani istjerali narod iz svojih kuća i pomiješali se sa civilima, a istovremeno naoružali mnoge civile „da se brane“ koristeći ih pri tom kao „topovsko meso“ ne bi li ishodili samilost međunarodne zajednice, pričom o stradavanju djece, žena i staraca. Dokazana je činjenica da za vrije okupacije Hrvatske od strane Srbije na području koje su oni držali pod kontrolom nije bilo civila. Jer vojnika ne čini odora, nego oružje, a bili su naoružani svi od 15 do 99 godina i muško i žensko, sve ostalo su priče i zamagljivanje činjenica. Hrvatski branitelji znaju o čemu govorim, jer mnogo suboraca je poginulo i poslije VRO kad su krenuli pomagati lokalnom srpskom stanovništvu koje je ostalo u svojoj kući, ali su hrvatske branitelje dočekali s oružjem. Kad su tu „jadni nenaoružani starci“ ubili neke hrvatske vojnike, događala se odmazda, koje se danas prikazuje kao „ratni zločin“.

Sve je to bila i je smišljena srpska politika, koja je u svojoj bahatosti otišla puno dalje od društvenih svjetskih normi. Naime sada Srbi kao poraženi agresor u ratu, žele suditi pobjednicima u ratu? To nije palo na pamet ni Nijemcima ni Japancima da sude pobjednicima za npr. granatiranje Dresdena ili za Hirošimu i Nagasaki. Ovo što se danas događa je krajnji srpski cinizam i Hrvatska mora poduzeti protumjere i objasniti svijetu o čemu se radi inače katarze u Srbiji neće biti, a njihova ekspanzionistička politika će se provoditi i u budućnosti. U svim VRO Hrvatske vojske i policije u Domovinskom ratu na udaru hrvatskih snaga bili su isključivo vojni ciljevi i to prvenstvo naoružanje i tehnika i zapovjedni centri. Pa je tako činjenica i da su svi ciljevi koje je HRZ odradilo u Oluji bili su isključivo vojni ciljevi, što se u srbijanskim medijima i javnosti uporno prešućuje.

Kada gledamo izjave njihove premijerke to je nevjerojatno koliko je tu zamjena teza, prešućivanja. Mediji i tužitelji prešućuju i to da je taj predmet već bio predmet istrage i na Haaškom sudu te na međunarodnim institucijama, koje naravno nisu utvrdile odgovornost hrvatskog zrakoplovstva. Takve montirane političke optužnice su koristili Staljin i Tito u svojoj politici razračunavanja s „klasnim neprijateljem“. Očigledno da Srbija danas nastavlja s takvim isprobanim političkim floskulama.

Sve obavještajne informacije Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata pokazuju koje postrojbe vojske RSK su bile na području gdje su bili i civili. Niti jedan cilj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nije bio civilni, već samo i isključivo vojni. Dostupne su informacije o svakom uzletu zrakoplova, što je bio cilj i što je pogođeno. Upravo u tim spornim situacijama, na tom području, su pogođeni tenkovi, vojna vozila itd. Nevjerojatno je da je danas netko u stanju da selektivno tumači dokumente, da ih interpretira na način koji njemu odgovora. Hrvatska vojska zna koje su postrojbe bile na tom području. Uostalom i povjesničari u Srbiji kada pišu o tom događaju spominju da su u koloni bili protuzrakoplovni raketni sustavi.

Po međunarodnom ratnom pravu Hrvatska je imala pravo na odmazdu. Izgleda da je greška što to nije iskoristila, već je pobunjenim Srbima i Srbiji pružila manirom humanog pobjednika ruku pomirenja.

Događaji pokazuju da je takva hrvatska politika pogrešna, jer Srbi koji imaju povlašteno mjesto u hrvatskom Izbornom zakonu, pa i hrvatskom društvu priliko ostvarivanja građanskih prava i dalje ne poštuju Hrvatsku državu, već govore da je glavni grad hrvatskih Srba Beograd. Nameću hrvatskim političarima krimen ustaštva iako dobro znaju da su Srbi sve Ustaše sa bližom i daljnjom rodbinom poubijali, oduzeli im imovinu, pa čak i mrtvima, sva građanska prava.

Srpski političari pokušavaju stvoriti mit o „hrabrom srpskom vojniku“ i Srbima kao ratničkom narodu,

a činjenica je da su izgubili sve ratove koje pokrenuli u povijesti, jer srpski vođe nisu vodili svoj narod u borbe, nego su ih slali da ginu za njihove bolesne interese. Uvijek su kroz povijest tražili saveznike („nas i Kineza ima miljardu i pol“), ali takva politika je dovela do toga da su sve usamljeniji na svjetskoj političkog sceni, jer Balkan je izgubio svjetski stratešku važnost, na čemu je Srbija gradila svoj imperij.

Pojačanim aktiviranjem Memoranduma SANU II Srbija pokušava neutralizirati negativne posljedice ratova koje su pokrenuli na Balkanu devedesetih, ali sve je to kratkog daha, a ostaviti će velike posljedice za Srbiju, jer takva ratno-huškačka politika je postala degutantna, a Međunarodno ratno pravo nije uvelo pravilo da poraženi u ratu sudi pobjedniku.

Sve ovo su spinovi srpskih političara pred izbore, ne bi na krilima nacionalizma ostali na vlasti. Izbori će pokazati zrelost srpskog naroda i jesu li spremni živjeti u miru, slobodi i uzajamnom uvažavanju sa susjednima.

Sami će odlučiti hoće li imati Srbiju u granicama kakva je danas ili će se svesti na „Beogradski pašaluk“.

Zbivanja oko 2. svjetskog rata

Na kraju 1. svjetskog rata nezadovoljstvo najširih slojeva naroda u svim je zemljama Austro-Ugarske monarhije, pa i u Hrvatskoj, bilo golemo. Preživjelima je bilo dosta ratnih bojišnica, blata, gladi i umiranja. Kada su pak po slomu bojišnica konačno došli svojim domovima, dočekalo ih je strašno siromaštvo, bijeda, bolest i smrt, razorene obitelji i korupcija. Bilo je naravno i onih koji su iskoristili rat i nagomilali bogatstvo. Oni ratne strahote nisu niti osjetili. Bili su to gospoda birovi, bilježnici, različiti državni službenici, trgovci, odvjetnici, zemljoposjednici i zelenaši. Nije trebalo dugo da plane iskra bunta sa snažnim socijalnim i nacionalnim nabojem.

Prilike pred 2. svjetski rat pružale su nadu da je došao povijesni trenutak da Hrvati ponovo imaju svoju državu. No međunarodni događaji jako su otežali realizaciju hrvatskoga sna. Naime, 25. ožujka 1941. u bečkom dvorcu Belvedere predstavnici Kraljevine Jugoslavije Cvetković i Cincar-Marković potpisuju pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Samim time izgubljena je nada za stvaranje hrvatske države. Ali na sreću, Hrvatima tradicionalno neskloni Britanci, preko svoje su tajne službe uspjeli pridobiti skupinu zrakoplovnih časnika oko generala Borivoja Mirkovića, da pod vodstvom tadašnjeg zapovjednika zrakoplovstva, generala Dušana Simovića, uz pomoć stranačkih prvaka, u noći od 26. na 27. ožujka 1941. izvrše državni udar: svrgnu vladu Dragiše Cvetkovića, odstrane kraljevske namjesnike, dovedu na vlast malodobnog kralja Petra II. i isprate kneza Pavla preko granice u Grčku te preuzmu vlast. Ovaj udar poznat je kao „beogradski puč".

Novonastalu situaciju koriste Hrvati okupljeni oko Ante Pavelića te 3. travnja 1941. šalju kapetana Vladimira Krena, koji zrakoplovom odlazi u njemačko zapovjedništvo u Grazu, gdje je uspio postići dogovor s Nijemcima da njihovo zrakoplovstvo neće bombardirati hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva.
Tako se ponovo javlja nada da će na svetome hrvatskome tlu, tu gdje su naši preci stoljećima branili svoju slobodu, a time i slobodu Europe, Hrvati ponovo imati svoju državu. Hrvati su svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima Europe. Ali 1918. godine Srbija je na prevaru zaposjela hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija. Beograd je pod pokroviteljstvom Velike Britanije i Francuske, od prvog časa uvodio i podržavao najstrašniju tiransku strahovladu ad Hrvatskom, koju su plaćale hrvatske zemlje, obeščašćujući hrvatska seljačka ognjišta. Tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao je, povješao i utamničio samo zato što se nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa. (o.a. izdaja Britanaca na Bleiburškom polju samo je slijed takvog stava prema Hrvatskoj).
Beogradski su vlastodršci uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo zavarati hrvatski narod da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu. 6. travnja 1941. počeo je rat između Sila osovine i Jugoslavije. Beograd je bombardiran, a dan kasnije njemačka vojska prodire iz Bugarske u Srbiju. U Zagrebu se užurbano priprema doček njemačkih vojnika koji su doživljeni kao oslobodioci. 7. travnja 1941. mr. ph. Teodor Košak preuzima građansku vlast u Međimurju. Ondje je ustrojena prva hrvatska vojna jedinica - Čakovečka konjanička pukovnija pod zapovjedništvom satnika Ivana Žagara. Proglas o preuzimanju vlasti u Međimurju glasio je:

"Hrvatice, Hrvati! Međimurci, Međimurke! Nepokolebivom voljom hrvatskog naroda, preuzimam ovim časom građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo obćinu Strigovu sa Razkrižjem. Povodom toga pozivam cjelokupno pučanstvo, da se svim mojim naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir. Najmanji rad protiv interesa hrvatskog naroda kaznit će se najstrožom kaznom.
Mr. Teodor Košak, ljekarnik, povjerenik za Hrvatsko Međimurje.
U Čakovcu, dne 7. travnja 1941. godine"

Istog dana dogodio se sukob između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, pri čemu je đakovačka katedrala pogođena topovskom granatom. U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara pobunio se 108. pričuvni puk kojeg su činili Hrvati. Zapovjedništvo puka preuzeo je Hrvat, narednik Cvek. Na putu prema Bjelovaru pridružuje im se 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć hrvatskoga građanstva, vojnici slamaju otpor preostale vojske i srpskih žandara. Pobunjena vojska, poduprta gradskim načelnikom dr. Julijem Makancem, narodnim zastupnikom Franjom Hegedušem, Fabijanom Antoljakom, v.d. kotarskog predstojnika Verhasom i Tomom Funtekom, ušla je 8. travnja u Bjelovar, zaposjela vojarne i razoružala oficire Srbe.
Prijetnje koje su hrvatskim ustanicima uputili ban Šubašić i zapovjednik srpske vojske general Nedeljković, ostale su bez učinka. Maček je 8. travnja preko radija pokušao Hrvate nagovoriti da ostanu vjerni jugoslavenskim vlastima te da se ipak odupru njemačkom napadu na Jugoslaviju. Svi njegovi pokušaji ostali su bez učinka.
Već 9. travnja 1941. slijedi srbočetnička odmazda. Tog dana je 2. konjički puk „Car Dušan Silni" iz Virovitice, povlačeći se s položaja iz sela Peteranca kod Koprivnice stigao u selo Donji Mosti kod Bjelovara, a sljedeće jutro, 10. travnja 1941. na sam Veliki četvrtak, počinio gnusni pokolj nenaoružanih mirnih seljaka u selu Donji Mosti.

Josip Broz Tito u to vrijeme traži od srbijanskog generala Orlovića oružje za borbu protiv Ustaša i hrvatskih „zaštitara" - seljačkih vojnih postrojbi HSS-a. Na Veliki četvrtak 10. travnja njemačka vojska ulazi u Zagreb. Po cijelom gradu izvješene su hrvatske trobojnice, Hrvati na ulicama slave dolazak njemačkih osloboditelja u grad, jugoslavenski vojnici s glava skidaju šajkače i gaze ih, ljudi se penju na njemačke tenkove i grle začuđene njemačke vojnike, u gradu vlada opća euforija.
Tog je dana pukovnik Slavko Kvaternik preko radio valova proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sadržaj proglasa je sljedeći: „Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan Uzkrsnuća Božjeg Sina, uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska! Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve častnike, dočastnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika! Bog i Hrvati! Za Dom spremni!„ Isti dan i dan nakon toga Hrvati dižu bunu u Bilom Brigu kod Vagnja u Dalmaciji, u Crikvenici, Šibeniku, Splitu, Sisku, Kerestincu, Doboju, Livnu i Rijeci.
Ustaše kao najorganiziranija skupina u tom općem metežu, uspostavljaju Glavni Ustaški Stan u Zagrebu u Ilici 8, pod zapovjedništvom Ćire Ćudine. Poglavnikov zamjenik Slavko Kvaternik 12. travnja uspostavlja privremenu vladu, koja je dobila naziv Hrvatskog državnog vodstva. Poglavnik dr. Ante Pavelić u Hrvatsku ulazi preko Sušaka u rano jutro 13. travnja, u pratnji ustaške vojnice. Budući da mu je priređen svečani doček u svim mjestima kroz koja je prolazio, u Zagreb je stigao tek 15. travnja u 4 sata ujutro. Njegov dolazak objavio je službeno toga dana S. Kvaternik , a u 6,45 sati poslijepodne govorio je preko krugovala sam Poglavnik, najavivši da je preuzeo vlast, da je jučer zamolio, a danas od Hitlera i Mussolinija dobio priznanje Nezavisne Države Hrvatske. 16. 04. 1941. godine sastavljena je prva hrvatska državna vlada i izvršena je prisega vjernosti. Kralj Petar II. i njegova vlada pobjegli su sa 27 zrakoplova, krcatih zlatom, u Grčku, a zatim u Egipat. 17. travnja jugoslavenska vojska bezuvjetno kapitulira. Isti dan izbija pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, a Srbi dižu u zrak razarač „Zagreb".

Komunistička je partija Jugoslavije od svog osnutka, godine 1919. stajala na jugoslavenskom stanovištu, na čelu s Titom. Tito je zabilježio: „Dva dana prije ulaska njemačkih trupa u Zagreb, CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) - koji se u to vrijeme nalazio u Zagrebu - održao je zajedničku sjednicu sa CK KPH (Centralnim komitetom Komunističke partije Hrvatske), na kojoj je odlučeno da se pošalje delegacija u štab IV armije sa zahtjevom da se izda oružje radnicima i antifašistima za borbu protiv Ustaša. Na dan ulaska Nijemaca u Zagreb, CK KPJ na svojoj je sjednici odlučio da se većina članova CK probije pješice u Bosnu, Crnu Goru, Srbiju i Sloveniju radi preuzimanja u svoje ruke rada oko pripreme Partije i naroda za ustanak. Politbiro CK KPJ odredio je Beograd za svoje središte; odatle je bilo lakše rukovoditi pripremama u svim oblastima".

Kako je iznio Vladimir Dedijer ("Tito - Prilozi za biografiju", Beograd 1954., str. 53) -"... u Hrvatskoj su ne samo seljaci, već i radnici predavali komuniste u ruke Ustaša..." - pak je vodećim komunistima bilo vruće pod nogama.

Od svibnja 1941. Jugoslavija više ne postoji na međunarodnoj pozornici pa je tako npr. jugoslavensko poslanstvo moralo je napustiti Moskvu, no KPJ je ostala i dalje jugoslavenska. Ona se u duhu njemačko-sovjetskog sporazuma nije ničime dizala protiv Osovine i NDH sve do njemačkog napada na Sovjetski savez 22. lipnja 1941. Tada je pozvala "narode Jugoslavije" da podignu oružani ustanak protiv "okupatora" i "sluga okupatora". Komunistička partija Jugoslavije uvijek je ostala na načelu zakonitosti Jugoslavije, protiv bilo kakve nezavisne hrvatske države.
Jugoslavenska je kraljevska vlada pod britanskom zaštitom u Ateni izjavila već 18. IV. da predaja ne vrijedi i da Jugoslavija nastavlja rat na strani Velike Britanije. Ova vlada u izbjeglištvu, u kojoj je dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik HSS-a, bio dopredsjednik, a krilnik Draža Mihajlović ministar vojske, mornarice i zrakoplovstva, odnosila se dakako potpuno neprijateljski prema državi Hrvata. Ona je tek obećavala da će nakon rata Banovina Hrvatska u okviru Kraljevine Jugoslavije biti ne samo poštivana, već i njena prava proširena. Dr. Vladko Maček poslao je tajnu poruku britanskom predsjedniku vlade Winstonu Churchillu, u kojoj kaže da je "stvar Engleske stvar hrvatskog naroda".

Mnogi pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske i ratne mornarice, posebice Hrvati, dragovoljno su se uključili u redove novoformirane hrvatske vojske.

Svibanjska katastrofa hrvatskog naroda 1945. godine, slom NDH, predaja hrvatske vojske i fizičko uništenje života zarobljenih hrvatskih vojnika, časnika i branitelja Hrvatske od strane jugokomunističkog partizanskog režima, zajedno s ubojstvom brojnih zarobljenih hrvatskih civila u pratnji vojske NDH, koincidirala je temporalno i kauzalno s političkom i vojničkom kapitulacijom Njemačke, ali nije bila posljedica sloma 3. Reicha nego fatalne politike vladara Nezavisne Države Hrvatske, poglavnika Ante Pavelića.

Zbog Pavelića, hrvatska država kao takva, ne samo Nezavisna Država Hrvatska, doživjela je sudbinu 3. Reicha – slom, propast i nestanak, dok je njemačka država preživjela, a hrvatska država, dakle, nije.

Sreća koja je Pavelića dovela na vlast pretvorila se, paradoksalno, u nesreću za hrvatski politički narod jer je Pavelić prihvatio Hitlerov diktat o progonu i istrebljenju hrvatskih i bosanskohercegovačkih Židova koji su bili hrvatski državljani i prirodno integralni dio hrvatskog političkog naroda.

Rasni propisi koje je Pavelić na pritisak 3. Reicha dao donijeti na samom početku svoje vladavine zavele su u crno hrvatske obitelji židovskoga podrijetla, nanijele ideji hrvatske države i Hrvatima sramotu te pola stoljeća i dulje donijele hrvatskom narodu nezasluženu etiketu koju su Titovi komunisti kao pravi licemjeri kolektivno nalijepili hrvatskom narodu.

Partizani i komunisti hrvatskim Židovima nisu nadoknadili ili vratili imovinu koju im je ustaški režim oteo, niti su rehabilitirali progonjene Židove nego su manipulirali holokaustom i upotrebljavali ubojstvo židovskog naroda za vrijeme NDH kao batinu protiv hrvatskog naroda. Istina je da se titoistima fućkalo za tužnu sudbinu Židova. Osim toga, jugokomunistički režim bio je antisemitski - nakon rata je minirao preostale židovske sinagoge u Jugoslaviji i preživjelim Židovima oduzimao imovinu u zamjenu za vizu kojom su žrtve iselile u državu Izrael, čije je arapske neprijatelje desetljećima pomagao titoistički jugoslavenski režim.

Anti Paveliću hrvatska država je darovana od strane Adolfa Hitlera i prava je šteta za hrvatski narod što se Pavelić ponašao kao vladar onako loše i neodgovorno kako se ponašao odnosno kako je vladao.
Najgore je bilo što je Pavelić sudbinu Nezavisne Države Hrvatske vezao lancima za svoju vlastitu, političku i osobnu sudbinu. Stoga je hrvatska država kao prirodna tvorevina silom prilika i zbog sile 1945. morala ustupiti mjesto neprirodnoj odnosno umjetnoj jugoslavenskoj tvorevini, a Pavelićevu despotsku vlast zamijenila je (ništa manje) divlja ili anti-civilizacijska vlast Titovih partizana.

Jugoslavenske su komunističke oružane snage "maršala" Tita krajem 1944. uz izravnu pomoć Crvene armije zavladale u potpunosti istočnim dijelom bivše Jugoslavije; Makedonijom, Srbijom, Vojvodinom i Crnom Gorom, ali tada ne još i zapadnim dijelom prijeratne Jugoslavije: Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom i Slovenijom.

Prostor zapadno od Drine jugoslavenske su snage osvojile u cijelosti tek u travnju/svibnju 1945. godine. Zajedno sa slovenskim nacionalistima vođa se hrvatskih nacionalista Pavelić mogao povezati u savezništvo protiv proširenja obnovljene Jugoslavije na politički teritorij Hrvatske i Slovenije, zapadno od Drine, i to upravo argumentom sprječavanja širenja komunizma na Zapad. Velikosrpski odvjetnici i glasnogovornici Jugoslavije sjedili su tijekom četiri godine rata u Londonu, a komunisti i partizani su u šumi 29. "novembra" godine 1943. obnovili Jugoslaviju i zajedno se sa četnicima borili za Jugoslaviju oružjem, svatko iz svojih motiva: komunisti da bi nakon rata instalirali komunizam, a četnici da bi nakon rata pod plaštom Jugoslavije stvorili novu veliku Srbiju za koju su etničkim čišćenjem Hrvata i bosanskih Muslimana pripremali teren još za vrijeme Drugog svjetskog rata. Da Jugoslavija nije kao država obnovljena 1943. od strane komunista, Jugoslaviju bi obnovili velikosrpski nacionalistički šovinisti, uz pomoć ili odobrenje ratnih pobjednika sa Zapada, jer je Velika Britanija kroz Jugoslaviju branila svoje nacionalne interese u vidu interesne sfere utjecaja na Balkanu. Uspostavom komunističke Jugoslavije Hrvati se 1945. nisu, unatoč marksističkoj propagandi, spasili od velikosrpskog uništenja, jer su Hrvati uništenje doživjeli 1945. od Titovih jugokomunista.

Poglavnik Pavelić mogao je pred kraj rata proglasiti vojnu neutralnost Nezavisne Države Hrvatske, kao što je to učinila Rumunjska, nakon što je u drugoj polovici 1944. napustila Osovinu. U tom slučaju je hrvatska vlada mogla njemačke jedinice pustiti da se kao bivši saveznici izvuku iz Hrvatske, bez da ih hrvatske oružane snage smatraju neprijateljskim formacijama na svom teritoriju, i pružiti njemačkom povlačenju zaštitu od napada Titovih partizana odnosno tada već respektabilne Jugoslavenske armije.

Međutim, najkasnije tijekom prvih pet mjeseci 1945. godine, a posebno u siječnju/veljači 1945. godine NDH se trebala izvući iz Osovine i prebaciti na stranu zapadnih saveznika, bez obzira prihvatili to angloamerički saveznici ili ne. Bio bi to pozitivni signal koji bi se čuo sve do Jalte gdje su u tom trenutku pregovarali antifašistički saveznici i krojili novu političku kartu Europe.

Gesta dobre volje trebala je doći s hrvatske strane jer angloamerički saveznici nisu prvi objavili rat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske objavio rat Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Vlada u Zagrebu, na čelu s poglavnikom NDH, nije 1941. sebi smjela dopustiti luksuz da objavi rat vladi SAD u Washingtonu i britanskoj vladi u Londonu, čime je NDH od strane zapadnih saveznika još za vrijeme rata stavljena na optuženičku klupu kao agresor i kao država članica Osovine koja je prva objavila rat Amerikancima i Englezima, a ne obratno (Španjolska, članica Osovine, i Finska, također članica Osovine u 2. Svjetskom ratu, nisu objavile rat zapadnim saveznicima, i Hitler ih zbog toga nije kaznio). Posljedice su jednostrane objave rata NDH bile da su zapadni saveznici u samom startu odbacili mogućnost razgovora i pregovora s hrvatskim vlastima i Nezavisnu Državu Hrvatsku izložili ubitačnim masovnim zračnim napadima svojih moćnih, angloameričkih zračnih snaga.

Nezavisna Država Hrvatska imala je mogućnost opstati nakon 1945. godine, ali uzroci njenog sloma ne leže samo kod jugoslavenskih partizana i četnika, nego i kod poglavnika ustaškog pokreta i šefa Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića.

Koliko god negirali postojanje Hrvatske u vrijeme od 1941. do 1945., ona je postojala. Teoretski Hrvati su ponovo dobili svoju državu u Socijalističkoj Jugoslaviji Ustavom iz 1974. kojim su Republike sastavnice Federacije dobile atribute državnosti, grb, zastavu, himnu, Vladu, mogućnost samoodređenja do odcjepljenja tj. izlaska iz Federacije, što je omogućilo domoljubno orijentiranim Hrvatima da se pripreme za ponovno stvaranje samostalne hrvatske države. U tome im je išla na ruku velika ekonomska kriza koja je prouzročila krah i raspad socijalizma u Istočnoj Europi.

Najspretnije su to iskoristili domoljubi okupljeni oko dr. Franje Tuđmana. Na prvim demokratskim izborima u do tada jednopartijskoj Jugoslaviji 1990. godine premoćnu pobjedu ostvaruje HDZ predvođen dr. Tuđmanom koji 30 svibnja 1990. konstituira višestranački Sabor. Referendumom održanim 19. svibnja 1991. većina od 93.24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu. Slijedom te odluke Sabor Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojim se Hrvatska uspostavlja kao neovisna država. Neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida državnopravne sveze s dosadašnjom SFRJ.

Oružanom pobunom dijela srpskog stanovništva počinje Domovinski rat, koji je završio 1995. godine hrvatskom pobjedom u operaciji „Oluja". Hrvatska je 22. svibnja 1992. godine primljena u Ujedinjene narode kao punopravni član, od 01. travnja 2009. godine je članica NATO saveza, a od 01.srpnja 2013. godine je članica Europske unije. Hrvatska je danas pored navedenog i članica Vijeća Europe, Svjetske trgovinske organizacije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju.