Prilike pred 2. svjetski rat pružale su nadu da je došao povijesni trenutak da Hrvati ponovo imaju svoju državu. No međunarodni događaji jako su otežali realizaciju hrvatskoga sna. Naime, 25. ožujka 1941. u bečkom dvorcu Belvedere predstavnici Kraljevine Jugoslavije Cvetković i Cincar-Marković potpisuju pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Samim time izgubljena je nada za stvaranje hrvatske države. Ali na sreću, Hrvatima tradicionalno neskloni Britanci, preko svoje su tajne službe uspjeli pridobiti skupinu zrakoplovnih časnika oko generala Borivoja Mirkovića, da pod vodstvom tadašnjeg zapovjednika zrakoplovstva, generala Dušana Simovića, uz pomoć stranačkih prvaka, u noći od 26. na 27. ožujka 1941. izvrše državni udar: svrgnu vladu Dragiše Cvetkovića, odstrane kraljevske namjesnike, dovedu na vlast malodobnog kralja Petra II. i isprate kneza Pavla preko granice u Grčku te preuzmu vlast. Ovaj udar poznat je kao „beogradski puč".
Tako se ponovo javlja nada da će na svetome hrvatskome tlu, tu gdje su naši preci stoljećima branili svoju slobodu, a time i slobodu Europe, Hrvati ponovo imati svoju državu. Hrvati su svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima Europe. Ali 1918. godine Srbija je na prevaru zaposjela hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija. Beograd je pod pokroviteljstvom Velike Britanije i Francuske, od prvog časa uvodio i podržavao najstrašniju tiransku strahovladu ad Hrvatskom, koju su plaćale hrvatske zemlje, obeščašćujući hrvatska seljačka ognjišta. Tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao je, povješao i utamničio samo zato što se nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa. (o.a. izdaja Britanaca na Bleiburškom polju samo je slijed takvog stava prema Hrvatskoj).
Beogradski su vlastodršci uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo zavarati hrvatski narod da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu. 6. travnja 1941. počeo je rat između Sila osovine i Jugoslavije. Beograd je bombardiran, a dan kasnije njemačka vojska prodire iz Bugarske u Srbiju. U Zagrebu se užurbano priprema doček njemačkih vojnika koji su doživljeni kao oslobodioci. 7. travnja 1941. mr. ph. Teodor Košak preuzima građansku vlast u Međimurju. Ondje je ustrojena prva hrvatska vojna jedinica - Čakovečka konjanička pukovnija pod zapovjedništvom satnika Ivana Žagara. Proglas o preuzimanju vlasti u Međimurju glasio je:
"Hrvatice, Hrvati! Međimurci, Međimurke! Nepokolebivom voljom hrvatskog naroda, preuzimam ovim časom građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo obćinu Strigovu sa Razkrižjem. Povodom toga pozivam cjelokupno pučanstvo, da se svim mojim naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir. Najmanji rad protiv interesa hrvatskog naroda kaznit će se najstrožom kaznom.
Mr. Teodor Košak, ljekarnik, povjerenik za Hrvatsko Međimurje.
U Čakovcu, dne 7. travnja 1941. godine"
Istog dana dogodio se sukob između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, pri čemu je đakovačka katedrala pogođena topovskom granatom. U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara pobunio se 108. pričuvni puk kojeg su činili Hrvati. Zapovjedništvo puka preuzeo je Hrvat, narednik Cvek. Na putu prema Bjelovaru pridružuje im se 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć hrvatskoga građanstva, vojnici slamaju otpor preostale vojske i srpskih žandara. Pobunjena vojska, poduprta gradskim načelnikom dr. Julijem Makancem, narodnim zastupnikom Franjom Hegedušem, Fabijanom Antoljakom, v.d. kotarskog predstojnika Verhasom i Tomom Funtekom, ušla je 8. travnja u Bjelovar, zaposjela vojarne i razoružala oficire Srbe.
Prijetnje koje su hrvatskim ustanicima uputili ban Šubašić i zapovjednik srpske vojske general Nedeljković, ostale su bez učinka.
Maček je 8. travnja preko radija pokušao Hrvate nagovoriti da ostanu vjerni jugoslavenskim vlastima te da se ipak odupru njemačkom napadu na Jugoslaviju. Svi njegovi pokušaji ostali su bez učinka.
Već 9. travnja 1941. slijedi srbočetnička odmazda. Tog dana je 2. konjički puk „Car Dušan Silni" iz Virovitice, povlačeći se s položaja iz sela Peteranca kod Koprivnice stigao u selo Donji Mosti kod Bjelovara, a sljedeće jutro, 10. travnja 1941. na sam Veliki četvrtak, počinio gnusni pokolj nenaoružanih mirnih seljaka u selu Donji Mosti.
Josip Broz Tito u to vrijeme traži od srbijanskog generala Orlovića oružje za borbu protiv Ustaša i hrvatskih „zaštitara" - seljačkih vojnih postrojbi HSS-a. Na Veliki četvrtak 10. travnja njemačka vojska ulazi u Zagreb. Po cijelom gradu izvješene su hrvatske trobojnice, Hrvati na ulicama slave dolazak njemačkih osloboditelja u grad, jugoslavenski vojnici s glava skidaju šajkače i gaze ih, ljudi se penju na njemačke tenkove i grle začuđene njemačke vojnike, u gradu vlada opća euforija.
Tog je dana pukovnik Slavko Kvaternik preko radio valova proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sadržaj proglasa je sljedeći: „Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan Uzkrsnuća Božjeg Sina, uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska! Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve častnike, dočastnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika! Bog i Hrvati! Za Dom spremni!„ Isti dan i dan nakon toga Hrvati dižu bunu u Bilom Brigu kod Vagnja u Dalmaciji, u Crikvenici, Šibeniku, Splitu, Sisku, Kerestincu, Doboju, Livnu i Rijeci.
Ustaše kao najorganiziranija skupina u tom općem metežu, uspostavljaju Glavni Ustaški Stan u Zagrebu u Ilici 8, pod zapovjedništvom Ćire Ćudine. Poglavnikov zamjenik Slavko Kvaternik 12. travnja uspostavlja privremenu vladu, koja je dobila naziv Hrvatskog državnog vodstva. Poglavnik dr. Ante Pavelić u Hrvatsku ulazi preko Sušaka u rano jutro 13. travnja, u pratnji ustaške vojnice. Budući da mu je priređen svečani doček u svim mjestima kroz koja je prolazio, u Zagreb je stigao tek 15. travnja u 4 sata ujutro. Njegov dolazak objavio je službeno toga dana S. Kvaternik , a u 6,45 sati poslijepodne govorio je preko krugovala sam Poglavnik, najavivši da je preuzeo vlast, da je jučer zamolio, a danas od Hitlera i Mussolinija dobio priznanje Nezavisne Države Hrvatske. 16. 04. 1941. godine sastavljena je prva hrvatska državna vlada i izvršena je prisega vjernosti. Kralj Petar II. i njegova vlada pobjegli su sa 27 zrakoplova, krcatih zlatom, u Grčku, a zatim u Egipat. 17. travnja jugoslavenska vojska bezuvjetno kapitulira. Isti dan izbija pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, a Srbi dižu u zrak razarač „Zagreb".
Komunistička je partija Jugoslavije od svog osnutka, godine 1919. stajala na jugoslavenskom stanovištu, na čelu s Titom. Tito je zabilježio: „Dva dana prije ulaska njemačkih trupa u Zagreb, CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) - koji se u to vrijeme nalazio u Zagrebu - održao je zajedničku sjednicu sa CK KPH (Centralnim komitetom Komunističke partije Hrvatske), na kojoj je odlučeno da se pošalje delegacija u štab IV armije sa zahtjevom da se izda oružje radnicima i antifašistima za borbu protiv Ustaša. Na dan ulaska Nijemaca u Zagreb, CK KPJ na svojoj je sjednici odlučio da se većina članova CK probije pješice u Bosnu, Crnu Goru, Srbiju i Sloveniju radi preuzimanja u svoje ruke rada oko pripreme Partije i naroda za ustanak. Politbiro CK KPJ odredio je Beograd za svoje središte; odatle je bilo lakše rukovoditi pripremama u svim oblastima".
Kako je iznio Vladimir Dedijer ("Tito - Prilozi za biografiju", Beograd 1954., str. 53) -"... u Hrvatskoj su ne samo seljaci, već i radnici predavali komuniste u ruke Ustaša..." - pak je vodećim komunistima bilo vruće pod nogama.
Od svibnja 1941. Jugoslavija više ne postoji na međunarodnoj pozornici pa je tako npr. jugoslavensko poslanstvo moralo je napustiti Moskvu, no KPJ je ostala i dalje jugoslavenska. Ona se u duhu njemačko-sovjetskog sporazuma nije ničime dizala protiv Osovine i NDH sve do njemačkog napada na Sovjetski savez 22. lipnja 1941. Tada je pozvala "narode Jugoslavije" da podignu oružani ustanak protiv "okupatora" i "sluga okupatora". Komunistička partija Jugoslavije uvijek je ostala na načelu zakonitosti Jugoslavije, protiv bilo kakve nezavisne hrvatske države.
Jugoslavenska je kraljevska vlada pod britanskom zaštitom u Ateni izjavila već 18. IV. da predaja ne vrijedi i da Jugoslavija nastavlja rat na strani Velike Britanije. Ova vlada u izbjeglištvu, u kojoj je dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik HSS-a, bio dopredsjednik, a krilnik Draža Mihajlović ministar vojske, mornarice i zrakoplovstva, odnosila se dakako potpuno neprijateljski prema državi Hrvata. Ona je tek obećavala da će nakon rata Banovina Hrvatska u okviru Kraljevine Jugoslavije biti ne samo poštivana, već i njena prava proširena. Dr. Vladko Maček poslao je tajnu poruku britanskom predsjedniku vlade Winstonu Churchillu, u kojoj kaže da je "stvar Engleske stvar hrvatskog naroda".
Mnogi pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske i ratne mornarice, posebice Hrvati, dragovoljno su se uključili u redove novoformirane hrvatske vojske.
Svibanjska katastrofa hrvatskog naroda 1945. godine, slom NDH, predaja hrvatske vojske i fizičko uništenje života zarobljenih hrvatskih vojnika, časnika i branitelja Hrvatske od strane jugokomunističkog partizanskog režima, zajedno s ubojstvom brojnih zarobljenih hrvatskih civila u pratnji vojske NDH, koincidirala je temporalno i kauzalno s političkom i vojničkom kapitulacijom Njemačke, ali nije bila posljedica sloma 3. Reicha nego fatalne politike vladara Nezavisne Države Hrvatske, poglavnika Ante Pavelića.
Zbog Pavelića, hrvatska država kao takva, ne samo Nezavisna Država Hrvatska, doživjela je sudbinu 3. Reicha – slom, propast i nestanak, dok je njemačka država preživjela, a hrvatska država, dakle, nije.
Sreća koja je Pavelića dovela na vlast pretvorila se, paradoksalno, u nesreću za hrvatski politički narod jer je Pavelić prihvatio Hitlerov diktat o progonu i istrebljenju hrvatskih i bosanskohercegovačkih Židova koji su bili hrvatski državljani i prirodno integralni dio hrvatskog političkog naroda.
Rasni propisi koje je Pavelić na pritisak 3. Reicha dao donijeti na samom početku svoje vladavine zavele su u crno hrvatske obitelji židovskoga podrijetla, nanijele ideji hrvatske države i Hrvatima sramotu te pola stoljeća i dulje donijele hrvatskom narodu nezasluženu etiketu koju su Titovi komunisti kao pravi licemjeri kolektivno nalijepili hrvatskom narodu.
Partizani i komunisti hrvatskim Židovima nisu nadoknadili ili vratili imovinu koju im je ustaški režim oteo, niti su rehabilitirali progonjene Židove nego su manipulirali holokaustom i upotrebljavali ubojstvo židovskog naroda za vrijeme NDH kao batinu protiv hrvatskog naroda. Istina je da se titoistima fućkalo za tužnu sudbinu Židova. Osim toga, jugokomunistički režim bio je antisemitski - nakon rata je minirao preostale židovske sinagoge u Jugoslaviji i preživjelim Židovima oduzimao imovinu u zamjenu za vizu kojom su žrtve iselile u državu Izrael, čije je arapske neprijatelje desetljećima pomagao titoistički jugoslavenski režim.
Anti Paveliću hrvatska država je darovana od strane Adolfa Hitlera i prava je šteta za hrvatski narod što se Pavelić ponašao kao vladar onako loše i neodgovorno kako se ponašao odnosno kako je vladao.
Najgore je bilo što je Pavelić sudbinu Nezavisne Države Hrvatske vezao lancima za svoju vlastitu, političku i osobnu sudbinu. Stoga je hrvatska država kao prirodna tvorevina silom prilika i zbog sile 1945. morala ustupiti mjesto neprirodnoj odnosno umjetnoj jugoslavenskoj tvorevini, a Pavelićevu despotsku vlast zamijenila je (ništa manje) divlja ili anti-civilizacijska vlast Titovih partizana.
Jugoslavenske su komunističke oružane snage "maršala" Tita krajem 1944. uz izravnu pomoć Crvene armije zavladale u potpunosti istočnim dijelom bivše Jugoslavije; Makedonijom, Srbijom, Vojvodinom i Crnom Gorom, ali tada ne još i zapadnim dijelom prijeratne Jugoslavije: Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom i Slovenijom.
Prostor zapadno od Drine jugoslavenske su snage osvojile u cijelosti tek u travnju/svibnju 1945. godine. Zajedno sa slovenskim nacionalistima vođa se hrvatskih nacionalista Pavelić mogao povezati u savezništvo protiv proširenja obnovljene Jugoslavije na politički teritorij Hrvatske i Slovenije, zapadno od Drine, i to upravo argumentom sprječavanja širenja komunizma na Zapad. Velikosrpski odvjetnici i glasnogovornici Jugoslavije sjedili su tijekom četiri godine rata u Londonu, a komunisti i partizani su u šumi 29. "novembra" godine 1943. obnovili Jugoslaviju i zajedno se sa četnicima borili za Jugoslaviju oružjem, svatko iz svojih motiva: komunisti da bi nakon rata instalirali komunizam, a četnici da bi nakon rata pod plaštom Jugoslavije stvorili novu veliku Srbiju za koju su etničkim čišćenjem Hrvata i bosanskih Muslimana pripremali teren još za vrijeme Drugog svjetskog rata. Da Jugoslavija nije kao država obnovljena 1943. od strane komunista, Jugoslaviju bi obnovili velikosrpski nacionalistički šovinisti, uz pomoć ili odobrenje ratnih pobjednika sa Zapada, jer je Velika Britanija kroz Jugoslaviju branila svoje nacionalne interese u vidu interesne sfere utjecaja na Balkanu. Uspostavom komunističke Jugoslavije Hrvati se 1945. nisu, unatoč marksističkoj propagandi, spasili od velikosrpskog uništenja, jer su Hrvati uništenje doživjeli 1945. od Titovih jugokomunista.
Poglavnik Pavelić mogao je pred kraj rata proglasiti vojnu neutralnost Nezavisne Države Hrvatske, kao što je to učinila Rumunjska, nakon što je u drugoj polovici 1944. napustila Osovinu. U tom slučaju je hrvatska vlada mogla njemačke jedinice pustiti da se kao bivši saveznici izvuku iz Hrvatske, bez da ih hrvatske oružane snage smatraju neprijateljskim formacijama na svom teritoriju, i pružiti njemačkom povlačenju zaštitu od napada Titovih partizana odnosno tada već respektabilne Jugoslavenske armije.
Međutim, najkasnije tijekom prvih pet mjeseci 1945. godine, a posebno u siječnju/veljači 1945. godine NDH se trebala izvući iz Osovine i prebaciti na stranu zapadnih saveznika, bez obzira prihvatili to angloamerički saveznici ili ne. Bio bi to pozitivni signal koji bi se čuo sve do Jalte gdje su u tom trenutku pregovarali antifašistički saveznici i krojili novu političku kartu Europe.
Gesta dobre volje trebala je doći s hrvatske strane jer angloamerički saveznici nisu prvi objavili rat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske objavio rat Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Vlada u Zagrebu, na čelu s poglavnikom NDH, nije 1941. sebi smjela dopustiti luksuz da objavi rat vladi SAD u Washingtonu i britanskoj vladi u Londonu, čime je NDH od strane zapadnih saveznika još za vrijeme rata stavljena na optuženičku klupu kao agresor i kao država članica Osovine koja je prva objavila rat Amerikancima i Englezima, a ne obratno (Španjolska, članica Osovine, i Finska, također članica Osovine u 2. Svjetskom ratu, nisu objavile rat zapadnim saveznicima, i Hitler ih zbog toga nije kaznio). Posljedice su jednostrane objave rata NDH bile da su zapadni saveznici u samom startu odbacili mogućnost razgovora i pregovora s hrvatskim vlastima i Nezavisnu Državu Hrvatsku izložili ubitačnim masovnim zračnim napadima svojih moćnih, angloameričkih zračnih snaga.
Nezavisna Država Hrvatska imala je mogućnost opstati nakon 1945. godine, ali uzroci njenog sloma ne leže samo kod jugoslavenskih partizana i četnika, nego i kod poglavnika ustaškog pokreta i šefa Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića.
Koliko god negirali postojanje Hrvatske u vrijeme od 1941. do 1945., ona je postojala. Teoretski Hrvati su ponovo dobili svoju državu u Socijalističkoj Jugoslaviji Ustavom iz 1974. kojim su Republike sastavnice Federacije dobile atribute državnosti, grb, zastavu, himnu, Vladu, mogućnost samoodređenja do odcjepljenja tj. izlaska iz Federacije, što je omogućilo domoljubno orijentiranim Hrvatima da se pripreme za ponovno stvaranje samostalne hrvatske države. U tome im je išla na ruku velika ekonomska kriza koja je prouzročila krah i raspad socijalizma u Istočnoj Europi.
Najspretnije su to iskoristili domoljubi okupljeni oko dr. Franje Tuđmana. Na prvim demokratskim izborima u do tada jednopartijskoj Jugoslaviji 1990. godine premoćnu pobjedu ostvaruje HDZ predvođen dr. Tuđmanom koji 30 svibnja 1990. konstituira višestranački Sabor. Referendumom održanim 19. svibnja 1991. većina od 93.24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu. Slijedom te odluke Sabor Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojim se Hrvatska uspostavlja kao neovisna država. Neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida državnopravne sveze s dosadašnjom SFRJ.
Oružanom pobunom dijela srpskog stanovništva počinje Domovinski rat, koji je završio 1995. godine hrvatskom pobjedom u operaciji „Oluja". Hrvatska je 22. svibnja 1992. godine primljena u Ujedinjene narode kao punopravni član, od 01. travnja 2009. godine je članica NATO saveza, a od 01.srpnja 2013. godine je članica Europske unije. Hrvatska je danas pored navedenog i članica Vijeća Europe, Svjetske trgovinske organizacije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju.
