Quo vadis Srbija

Srbija je otvoreno krenula s provedbom Memoranduma SANU II tj. aktivnostima da političkim spletkama ostvari ciljeve koje nije uspjela ratom. Modeli su vrlo slični pokretanju oružane agresije. Krenulo se sa stvaranjem priče kako su jadni Srbi neravnopravni u Hrvatskoj, kako su marginalizirani i proganjani. Nažalost Hrvatski političari nisu našli način da svijetu kažu istinu.

Hrvatska je krenula modelom koji su Srbi koristili u SFRJ pred raspadom, kada su za predsjedavajuće predsjedništva postavili lojalnog Albanca kako bi svijetu pokazali da su Albanci ravnopravni sakrivši time teror na Kosovu. Ali umjesto da hrvatski političari naprave savez sa Srbima – hrvatskim braniteljima kojih je bilo po nekim podacima preko 10% u sastavu Hrvatske vojske, sklopili su savez sa Srpskom grupacijom koja je povela balvan revoluciju i rat protiv Hrvatske devedesetih. Čim su ti Srbi ušli u Vladu RH, Srbija je odmah nestrpljivo krenula s provedbom Memoranduma SANU II, svjesna da kad uče u EU, te svoje ciljeve više neće moći realizirati.

Stoga sve što se događa u zadnje vrijeme je samo nastavak velikosrpske politike koja se ne želi suočiti s činjenicama, već na neki svoj, nama neshvatljiv način, pokušava zamagliti uzroke rata, tijek rata te prikazati neku svoju povijest. Obilježavajući Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima iz prigodnih govora u Hrvatskoj jasno se vidjelo da ti režimi nisu ubijali samo ljude, već i istinu. Takav je ‘modus operandi’ i dan danas vidljiv u Srbiji i to još od Domovinskog rata.

U tom procesu provedbe Memoranduma SANU II je vrlo aktivan i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u tandemu s istomišljenicima koji su uvjeravali Srbe na okupiranim područjima da će to biti Srbija te je “a priori” odbijen ponuđeni Plan Z4, a koji bi omogućio Srbima praktično “državu u državi”.

Za oslobodilačke vojno redarstvene operacije OS RH, pa tako i za VRO „Oluja“ i za žrtve u toj operaciji, najveću odgovornost imaju upravo oni koji nisu pristali na mirno rješenje zbog kojih je ta operacija jednostavno bila neizostavna. Žalosno je kada u ratu ginu i civili, posebno žene, djeca i starci, ali je činjenica da odgovornost za stradavanje civila je isključivo na zapovjednicima tzv. RSK koji su vojnu tehniku, naoružanje i vojsku, izmiješali s civilima. To je bila taktika još iz „partizanskih vremena“, sjetimo se velikih „civilnih“ zbjegova prilikom ofenziva na Kozari, Neretvi i Sutjesci, kada su partizani istjerali narod iz svojih kuća i pomiješali se sa civilima, a istovremeno naoružali mnoge civile „da se brane“ koristeći ih pri tom kao „topovsko meso“ ne bi li ishodili samilost međunarodne zajednice, pričom o stradavanju djece, žena i staraca. Dokazana je činjenica da za vrije okupacije Hrvatske od strane Srbije na području koje su oni držali pod kontrolom nije bilo civila. Jer vojnika ne čini odora, nego oružje, a bili su naoružani svi od 15 do 99 godina i muško i žensko, sve ostalo su priče i zamagljivanje činjenica. Hrvatski branitelji znaju o čemu govorim, jer mnogo suboraca je poginulo i poslije VRO kad su krenuli pomagati lokalnom srpskom stanovništvu koje je ostalo u svojoj kući, ali su hrvatske branitelje dočekali s oružjem. Kad su tu „jadni nenaoružani starci“ ubili neke hrvatske vojnike, događala se odmazda, koje se danas prikazuje kao „ratni zločin“.

Sve je to bila i je smišljena srpska politika, koja je u svojoj bahatosti otišla puno dalje od društvenih svjetskih normi. Naime sada Srbi kao poraženi agresor u ratu, žele suditi pobjednicima u ratu? To nije palo na pamet ni Nijemcima ni Japancima da sude pobjednicima za npr. granatiranje Dresdena ili za Hirošimu i Nagasaki. Ovo što se danas događa je krajnji srpski cinizam i Hrvatska mora poduzeti protumjere i objasniti svijetu o čemu se radi inače katarze u Srbiji neće biti, a njihova ekspanzionistička politika će se provoditi i u budućnosti. U svim VRO Hrvatske vojske i policije u Domovinskom ratu na udaru hrvatskih snaga bili su isključivo vojni ciljevi i to prvenstvo naoružanje i tehnika i zapovjedni centri. Pa je tako činjenica i da su svi ciljevi koje je HRZ odradilo u Oluji bili su isključivo vojni ciljevi, što se u srbijanskim medijima i javnosti uporno prešućuje.

Kada gledamo izjave njihove premijerke to je nevjerojatno koliko je tu zamjena teza, prešućivanja. Mediji i tužitelji prešućuju i to da je taj predmet već bio predmet istrage i na Haaškom sudu te na međunarodnim institucijama, koje naravno nisu utvrdile odgovornost hrvatskog zrakoplovstva. Takve montirane političke optužnice su koristili Staljin i Tito u svojoj politici razračunavanja s „klasnim neprijateljem“. Očigledno da Srbija danas nastavlja s takvim isprobanim političkim floskulama.

Sve obavještajne informacije Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata pokazuju koje postrojbe vojske RSK su bile na području gdje su bili i civili. Niti jedan cilj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nije bio civilni, već samo i isključivo vojni. Dostupne su informacije o svakom uzletu zrakoplova, što je bio cilj i što je pogođeno. Upravo u tim spornim situacijama, na tom području, su pogođeni tenkovi, vojna vozila itd. Nevjerojatno je da je danas netko u stanju da selektivno tumači dokumente, da ih interpretira na način koji njemu odgovora. Hrvatska vojska zna koje su postrojbe bile na tom području. Uostalom i povjesničari u Srbiji kada pišu o tom događaju spominju da su u koloni bili protuzrakoplovni raketni sustavi.

Po međunarodnom ratnom pravu Hrvatska je imala pravo na odmazdu. Izgleda da je greška što to nije iskoristila, već je pobunjenim Srbima i Srbiji pružila manirom humanog pobjednika ruku pomirenja.

Događaji pokazuju da je takva hrvatska politika pogrešna, jer Srbi koji imaju povlašteno mjesto u hrvatskom Izbornom zakonu, pa i hrvatskom društvu priliko ostvarivanja građanskih prava i dalje ne poštuju Hrvatsku državu, već govore da je glavni grad hrvatskih Srba Beograd. Nameću hrvatskim političarima krimen ustaštva iako dobro znaju da su Srbi sve Ustaše sa bližom i daljnjom rodbinom poubijali, oduzeli im imovinu, pa čak i mrtvima, sva građanska prava.

Srpski političari pokušavaju stvoriti mit o „hrabrom srpskom vojniku“ i Srbima kao ratničkom narodu,

a činjenica je da su izgubili sve ratove koje pokrenuli u povijesti, jer srpski vođe nisu vodili svoj narod u borbe, nego su ih slali da ginu za njihove bolesne interese. Uvijek su kroz povijest tražili saveznike („nas i Kineza ima miljardu i pol“), ali takva politika je dovela do toga da su sve usamljeniji na svjetskoj političkog sceni, jer Balkan je izgubio svjetski stratešku važnost, na čemu je Srbija gradila svoj imperij.

Pojačanim aktiviranjem Memoranduma SANU II Srbija pokušava neutralizirati negativne posljedice ratova koje su pokrenuli na Balkanu devedesetih, ali sve je to kratkog daha, a ostaviti će velike posljedice za Srbiju, jer takva ratno-huškačka politika je postala degutantna, a Međunarodno ratno pravo nije uvelo pravilo da poraženi u ratu sudi pobjedniku.

Sve ovo su spinovi srpskih političara pred izbore, ne bi na krilima nacionalizma ostali na vlasti. Izbori će pokazati zrelost srpskog naroda i jesu li spremni živjeti u miru, slobodi i uzajamnom uvažavanju sa susjednima.

Sami će odlučiti hoće li imati Srbiju u granicama kakva je danas ili će se svesti na „Beogradski pašaluk“.