petak, 5. srpnja 2024.

Postoji samo jedna istina

Prateći kako istina ipak probija, doduše polako, ali se probija među Hrvatima, te se spoznaja o Beiburgu polako pretvara u naučene lekcije, bez obzira na otpore i kontre „srpske istine“ i „naivnih gusaka u magli“. Bleiburg (uključujući Križni put) je je danas identitetskim Hrvatima simbol teškog stradanja, identitetskim Jugoslavenima simbol pobjede nad „unutarnjim neprijateljem“, a identitetski potrošači na takve teme ne gube vrijeme. Druga i treća kategorija izlazi s krilaticom „ne živimo u prošlosti, dođimo u budućnost“ što je temeljno polazište gubitka nacionalnog identiteta.

Kada se dublje razmotri stanje dolazi se do spoznaje da je Bleiburg pitanje pouke iz ogromne nacionalne katastrofe. Nažalost, malo je onih koji su iz toga naučili nešto vrijedno za sljedeći naraštaj. „Mali Bleiburg“ su današnje generacije vidjele 1991. u Vukovaru. Da je Hrvatska poražena 1991., gotovo sigurno bi bila poprište još jednog genocida, kao što je bilo 1995. u Srebrenici.

Činjenica je da narod koji ne poznaje svoju povijest nema budućnosti, pa da je pameti i domoljublja u vlasti, Hrvatska bi 30 godina samostalnosti bila iskoristila za pripremu da se takva katastrofa nikad više ne dogodi nikada više. Na primjeru onog drona, koji je pao u Zagrebu, vidimo da Hrvatska za mnoge realne izazove uopće nije spremna. I iz toga razloga trebalo bi svakoj nadolazećoj generaciji posvijestiti što se i zašto dogodilo u Bleiburgu. Širi se teka da je „istina voda duboka“, još jedna u nisu srpskih manipulacija, jer istina je damo jedna, a sve ostalo su laži.

Prema britanskim obavještajnim izvorima, koji se ne mogu osporiti, početkom svibnja 1945. mnoštvo od oko 200 000 vojnika i 500 000 civila, većinom Hrvata, koje se iz Hrvatske povlačilo prema južnoj Koruškoj, zaustavile su na Dravi britanske postrojbe, te ih na prijevaru razoružale i predale partizanskim postrojbama koje su svoje barbarstvo započele još na austrijskom teritoriju gdje je tamo na samom početku „Križnog puta“ ostalo oko 1 000 žrtava. Zarobljenike su potom poveli na marševe prema jugoistoku, te ih usput ubijali, ostavljajući leševe pored puteva, a na nekoliko mjesta su se zaustavili i počinili masovna ubojstva, o čemu svjedoči oko 1 800 poznatih grobišta, većim dijelom još uvijek neistraženih. Kako god računali, između popisa stanovništva 1931. i 1948. nedostaje najmanje pola milijuna Hrvata, od kojih se vrlo malo spasilo bijegom u inozemstvo. U istom razdoblju broj Srba porastao je za oko 700 000. Tu je i odgovor na pitanje tko je nad kim počinio genocid. Na Bleiburgu su najviše stradali Hrvati, međutim stradali su i pripadnici ostalih naroda, no čini se da se osim u Sloveniji i Hrvatskoj taj zločin u najmanju ruku zataškava, ako ne i opravdava.

Ako se samo malo zaviri ispod razloga nečinjenja, situacija je nažalost puno gora. Slovenija i Hrvatska jedine su dvije članice Europske unije koje nisu provele rezolucije Europskog parlamenta o osudi totalitarnih režima i to zato što su premrežene upravljačkim strukturama koje potječu iz bivšeg režima. Ne samo da se o zločinima „jugokomunizma šuti, nego ga se pokušava uglancati. Na spomendan žrtava totalitarnih režima, 23. kolovoza lanjske godine, najmlađi hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu ponosno je položio vijenac na grob Jakova Blaževića, vjerojatno da mu iskaže zahvalnost (u čije ime) za progon „narodnih neprijatelja“ poput Stepinca. To je metafora za sva moralna posrnuća aktualne hrvatske politike.

Po svim raspoloživim dokumentima te izjavama svjedoka, pokolji u Bleiburg i na Križnome putu bili su počinjeni planski, da se uništi biološki potencijal hrvatskog naroda, u čemu su nažalost u znatnom dijelu uspjeli.

Austrijski povjesničar Florian Rulitz u svome kapitalnom djelu Tragedija u Bleiburgu i Viktringu, koje bi trebala imati svaka hrvatska kuća, donosi brojne dokaze da se radilo o „specijalnoj operaciji“ koju su predvodile srpske postrojbe iz istočne Bosne, sastavljene od prekvalificiranih četnika. On tako citira slovenskog oznaša Zdenka Zavadlava koji u svojim sjećanjima donosi da su slovenski oznaši bili zgroženi barbarstvima srpskih partizana. U tome smislu, povezivanje Jasenovca i Bleiburga je čista konstrukcija, da se opravdaju zločini nad Hrvatima. Inače, Titovi partizani na sličan su način postupali s protukomunističkim Slovencima, iako tamo nije bilo nikakvog Jasenovca.

Britanski arhivi su još uvijek zatvoreni. Britanske vlasti dobro znaju zašto. Postoje mnoga svjedočenja britanskih časnika, koja podupiru sumnju da su izbjeglice iz Hrvatske na zapovijed odozgo bile poslane u progon i smrt.

U postupanju britanskih vojnih i civilnih vlasti u Koruškoj u proljeće 1945. ima dosta elemenata koji bi se mogli koristiti kao dokazi u eventualnoj tužbi zbog genocida Republike Hrvatske protiv Ujedinjenog Kraljevstva pred Međunarodnim sudom u Den Haagu.

Svjedočanstva se mogu nači na youtube autora Johann Neubersch i Maria Leitgeb do u tančine opisuju zvjerstva koja su počinili srpski partizani, prekvalificirani četnici iz istočne Bosne, nad hrvatskim izbjeglicama. Takvo barbarstvo najzornije pokazuje da posrijedi nije bila nikakva osveta, nego plansko istrjebljenje Hrvata.

U javnosti se često plasira sintagma za nekoga tko ističe ili obilježava tragediju Beiburga da je nacionalist, što je još jedan vid ušutkavanja onih koji govore o istini.

Pojam „nacionalist“ je još od komunističkog vremena ozloglašen te se koristi kao sinonim za šovinizam, mržnju prema pripadnicima drugog naroda. U tome smislu, samo izjašnjavanje kao Hrvat, a pogotovo katoličke vjere, bilo je povodom za sumnjičenje i stigmu što je mnoge Hrvate koštalo zatvora.

Nedavno je jedan poznati novinar u Njemačkoj otvoreno priznao da je bio obmanut glede tzv. „ustaškog grba“. Zabrinjava što neki visoki hrvatski državni dužnosnici „savjetuju“ javnosti da se klone onih koji i spominju Bleiburg, jer to su Ustaše. Da farsa bude potpuna, pobrinula se Slovenka Olga Voglauer, zastupnica Zelenih u austrijskom Parlamentu. Iako svake godine ljetuje u Hrvatskoj, ona je kolovođa protuhrvatske hajke u Austriji.

A da bi pravda progovorila, čega u 33 godine hrvatske državnosti nažalost još nismo doživjeli, za to bi se pobrinula vlast, ponajprije Vlada RH. Jedan e-mail ili telefonski razgovor predsjednika Vlade RH s Bečom uklonio bi problem kao da nikad nije postojao. Austrijskoj Vladi treba postaviti samo jedno pitanje: Koje je pravo ili propis povrijeđeno ako se Hrvati u Bleiburgu spominju svojih mrtvih? Spomen na pokojne jedna je od temeljnih ljudskih prava te državnih obveza što sadašnja vlast nažalost ne ispunjava.

Optužbe o nekom nacionalističkom ili fašističkom skupu u Bleiburgu potpuno su neutemeljene. Katolička Crkva u Austriji potresena je nizom skandala, pa je kao takva podložna političkim utjecajima. Skrb za neometano komemoriranje hrvatskih žrtava u inozemstvu, ne samo u Austriji, nego npr. u Ukrajini, spada u zadaće Vlade RH koja kao članica Europske unije i Vijeća Europe ima brojne instrumente da to provede. Crkva je tu samo možebitni izvršitelj.