Historia est magistra vitae (je li Ciceron bio u pravu?)

Europa, pa i neki dijelovi svijeta Hrvatskoj nameću kolektivnu krivnju jer je postojala Nezavisna država Hrvatska pod vodstvom Ustaša kao profašističkim pokretom.

Proučavajući dostupnu nezavisnu literaturu zaključujem da je nama Hrvatima „netko“ na veliko „smjestio“. Naime nisam našao za tvrdnju s početka promišljanja baš nikakve poveznice. Za takav stav i odnos prema Hrvatima ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Hrvati su se uvijek od Zvonimira, preko Zrinskih i Frankopana, Pavelića do Tuđmana uvijek zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu u pokretima koji su pratili njihove ideje nema ni riječi, niti se mogu naći bilo kakve poveznice osim „priča iz naroda nepoznatog autora“. Ustaše nikada nisu bili dio fašističkog pokreta iako ih je ratni vihor svrstavana na istu stranu, jer su se borili protiv nadolazećeg totalitarizma koji je odnio daleko više žrtava doduše ne birajući nacionalnost.

Prvo ime organizacije bilo je Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), a od 1933. Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret. Pripadnici organizacije nazivani su ustaše, po starijoj hrvatskoj riječi za pobunjenike, ustanike, gerilce. Ustaški pokret nastao je kao radikalan nacionalistički odgovor na hrvatsko nezadovoljstvo položajem u Jugoslaviji i provođenjem Velikosrpske politike na povijesnim prostorima Hrvatske. Između 1929. i 1941. pokret je djelovao kao teroristička organizacija s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države na što većem području, koja bi obuhvaćala i čitavu BiH. Djelovali su uglavnom u emigraciji - Italiji i Mađarskoj, gdje su imali svoje logore za obuku. Nakon napada Sila osovine na Jugoslaviju organizacija vlasti i kontrola u novostvorenoj NDH povjerena je ustaškom pokretu. Vlast je organizirana kako je to priličilo ratnim uvjetima koji su vladali na tim prostorima u to vrijeme.

Od 5. travnja krugovalna postaja Glavnog ustaškog stana “Velebit” pozivala je iz Firenze hrvatski narod na uspostavu hrvatske države. Nakon proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novo uspostavljenoj državi.

Ako se isčita dostupna dokumentacija razvidno je da ustaški pokret nije imao nikakvih nacionalnih predrasuda. Šovinizam i genocidnost koja je imputira Ustašama je ustvari preslikavanje ratnih sukoba na nacionalne odnose. To je krivo. Politika ustaškog pokreta nikada nije bila protiv Srba, ali je bila (tako je i nastala) protiv velikosrpske politike koja se provodila u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Ta velikosrpska politika je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poticala Srbe na otpor i rušenje hrvatske države. Četnički i komunistički buntovnici su počinili brojne zločine već od samog početka NDH. To je dovelo do općeg nepovjerenja prema Srbima, dovelo je, na žalost, do ratnih prilika, do neprijateljstava i oružanih sukoba sa Srbima. No, to objektivno ratno neprijateljstvo nema nikakve veze s nacionalnom mržnjom i s isključivošću.

Tek je Domovinski rat razotkrio da je ustvari histerična mržnja prema Hrvatima bila od strane Srba (službene srpske politike i velike većine srpskog življa na svim prostorima gdje su se susretali s Hrvatima).

Iz današnjeg gledišta potpuno se zanemaruje da je bio rat. Bilo je mnogo mržnje i podlih napada na novonastalu državu. Država je bila rušena i ugrožavana s mnogih strana. Pritom se potpuno ignorira i marginalizira da su hrvatske žrtve, koje su stradale od komunista i četnika, bile uglavnom nevine. U takvoj situaciji jasno je da je bilo nevinih žrtava na drugoj strani, više kroz borbena djelovanja, a mnogo manje zbog neodgovornih postupaka skupina ili pojedinaca. Ali to nikad nije bila službena državna politika NDH. Takve je pojedince hrvatska vlast strogo kažnjavala, dok druga strana svoje zločince nije kažnjavala, pače krvnici i ubojice su proglašavani „Narodnim herojima“.

Dozvoljena službena literatura na prostorima bivše Jugoslavije čak vjeru poistovjećuje s nacijom, pa se tako tvrdi da su pravoslavci odbili podržati NDH. To su velikosrpske i komunističke laži kojima je nasjela Europa i svijet, jer „povijest pišu pobjednici“. U vojsci i u vlasti NDH bilo je mnogo pravoslavaca. General-pukovnik Fedor Dragojlov bio je od 1943. do kraja 1944. glavni zapovjednik Hrvatske vojske. General-poručnik Gjuro Gruić bio je glavar Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Ministar u Hrvatskoj državnoj vladi bio je i dr. Savo Besarović. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju igrao je Mirko Kokotović. Cijelo vrijeme rata u Hrvatskome narodnom kazalištu nastupali su Dejan Dubajić, Aco Binički, Mila Dimitrijević… Svi su oni, i brojni drugi, bili pravoslavci. S pravoslavcima je bilo problema jedino tamo gdje ih je zahvatio četnički ili komunistički bunt protiv države.

Kao krunski dokaz piše se o provođenju prekrštavanja. To nikad nije bila službena politika niti NDH, niti ustaškog pokreta. U knjizi ‘Hrvatska pravoslavna crkva’, koju je uredila Višnja Pavelić (kći poglavnika Pavelića), nalazi se Pavelićev tekst ‘Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih’. On je 28. veljače 1942. u Hrvatskome državnom saboru rekao: ‘U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpske pravoslavne crkve’. Srpska imperijalna politika koristila se pravoslavljem za svoje političke ciljeve u borbi protiv hrvatske države, a to je Pavelić shvatio i želio spriječiti. Zato je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, kojoj je na čelu bio patrijarh Grigorij Ivanovič Maksimov Germogen. Pavelić je isticao načelo oca domovine Ante Starčevića “da se po vjeri ne dijeli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom nametati”. O tome piše i osječki odvjetnik dr. Stjepan Hefer.

Nedvojbeno je da razvojem ratne situacije NDH donijela rasne zakone. U onim teškim prilikama NDH je pod pritiskom tadašnjih svjetskih sila morala učiniti neke neželjene stvari. Stvorena je država s nizom problema i nedostataka, ali alternativa je bila da nema nikakve državu. Njemačka nije jednostavno i lako priznala NDH. Jedan je od uvjeta bilo i donošenje tih zakona. Glede rasnih zakona ne želi se govoriti da se sam Pavelić koristio svim mogućnostima da te zakone izbjegne i zabaci. Uostalom, njegova žena Mara podrijetlom je bila Židovka. To su bile i žene brojnih ustaških dužnosnika. Pavelić je ustanovio titulu počasni arijevci kako bi zaštitio Židove od primjene tih zakona.

Jasenovac je sinonima za sva ustaška zla, ali postoji u arhivi puno sačuvanih dokumenata Crvenog križa, koji je obilazio logor, koji svjedoče da se tamo humano postupalo, no to se jednostavno prešućuje. Sva ozbiljna istraživanja pokazuju da je Jasenovac lažni mit koji je broj žrtava monstruozno preuveličao.

Odnos Muslimanima i Hrvata je bio odličan. O tome odnosu i suradnji može se mnogo saznati iz knjige ‘Džamija poglavnika Ante Pavelića’. To je bio pravi primjer vjerske snošljivosti i bratskoga razumijevanja. Takav je bio odnos i s pravoslavcima koji nisu potaknuti na pobunu protiv države. Da nije zlogukih neprijatelja koji hrvatskome narodu spore pravo na opstanak i neovisnost i da nije bilo teških ratnih okolnosti, NDH bi bila priznata kao pravi pobornik vjerskoga pluralizma i snošljivosti ili, kako se to danas veli, multikonfesionalnosti. U fokusu interesa NDH je bila isključivo država i državna nacija, bez koje ne može biti države. Tko je koje vjere, za službenu politiku NDH bilo važno. Poglavniku Paveliću se posebno spočitava potpisivanje Rimskih ugovora. Potpuno se zanemaruje trenutak da tog, 18. travnja, NDH nije imala ustrojenu vojsku i nije se ni s čime mogla oduprijeti Mussoliniju, koji je prijetio da će u protivnome okupirati Hrvatsku sve do Karlovca. Poglavnik je Ugovore potpisao, ali ih nikad nije prihvatio, kao što nije priznavao ni okupaciju Međimurja. Dapače, uvijek je govorio da treba čekati trenutak kad ćemo ‘Talijane baciti u more’. To je i učinio kad je nakon kapitulacije Italije proglasio pripojenje okupiranih krajeva matici zemlje. Zahtijevao je isto i za Istru, ali Hitler je odredio da će se to pitanje riješiti nakon rata.

Postoje ozbiljne optužbe da je Poglavnik kukavički ostavio narod i vojsku poslije povlačenja na Zapad. No, to je „kukavičje jaje“ udbaške politike koje je željela diskreditirati NDH i ustaški pokret i prikazati kao „rulju kukavica“. Naime neki bi bili sretni da je i Poglavnik stradao na Bleiburgu ili na kojem od križnih putova, ali osim vlastite žrtve, pogubljenje Poglavnika ne bi bio umanjio stradanja, a niti je bio u mogućnosti zaustaviti tragediju Bleiburga. „Povijest pišu pobjednici“, no vrijeme mnoge stvari može promijeniti, ali ne može promijeniti istinu.

Dok se ne obznane svi dokumenti, dok se ne doznaju sve činjenice i dok se ne bude rasuđivalo u slobodi duha, ne će se moći objektivno prosuditi ni razumjeti uloga Nezavisne Države Hrvatske u hrvatskoj povijesti. Uza sve opravdane kritike, koje je moguće uputiti svakoj ljudskoj tvorevini, kada se otkloni talog patvorbi, laži, manipulacija i neistina, kad se odstrane mržnja i predrasude, kad prestane osporavanje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državnu samobitnost, tada će ideja Nezavisne Države Hrvatske ukazati se u svoj svojoj veličini, kao vizija najboljih naših sinova da prokrče stazu k oslobođenju svojega naroda. Ta je ideja skupo plaćena, ali staza je utrta, osnažena je jedna velika slobodarska ideja.

Uvjerenja sam da bez toga hrabrog državotvornog pokušaja ne bi bilo ni današnje samostalne hrvatske države.

Danas se naziv "ustaša" uglavnom koristi za hrvatskog šovinista koji svojim idejama i postupcima (ultranacionalizmom, vjerskom ili nacionalnom netrpeljivošću) podsjeća na ustaše iz 2. svjetskog rata.

U zemljama u okružju naziv "ustaša" katkad se koristi od strane šovinista kao pogrdan i uvredljiv naziv za sve ili većinu pripadnika hrvatskog naroda. U Srbiji riječ ustaša je epitet za stigmatizaciju političkih protivnika: tako je čak i Slobodan Milošević, u doba poraza od srpskih nacionalista proglašavan za ustašu, budući da se riječ ustaša rabi u uvredama kao oznaka za nešto štetno za Srbiju ili srbofobno. U Bosni i Hercegovini se također izraz "ustaše" rabi u pogrdnom značenju, a osim Srba koriste ga i Bošnjaci. Štoviše, pojedini Bošnjački nacionalisti katkad rabe pogrdnu sintagmu "ustaški jezik" za izvorne hrvatske riječi koje rabe Hrvati u BiH.

Sve to Europa tolerira, ali za javno izrečeni stari hrvatski pozdrav „Za Dom, spremni!“ kažnjava pojedince „oduzimanjem karijere“ ili čak cijele države, a hrvatski političari šute pognute glave, čekajući da ih pozovu na stratište.

U Hrvatskoj se naziv „Ustaša“ u korištenje nekih simbola iz hrvatske povijesti, ustaškog pokreta i NDH sve više koriste kako „Pokret otpora“ te izraz samobitnosti, inata i ponosa hrvatskog naroda prema vladajućoj hrvatskoj i međunarodnoj oligarhiji. Što se više zabranjuje spominjane Ustaša, NDH i kažnjavanje, to je Pokret otpora jači.
Podaništvo u koje su po tko zna koji puta u povijesti gurnuti Hrvati i Hrvatska država, stvaraju revolt u narodu, koji, ako ništa drugo u svom očaju, bijedi i jadu, može uzvikivati „ZA DOM! SPREMNI!“ iako mu to žele oduzeti !