Istina i mit Jasenovca

Zbog tzv. „ustaškog pozdrava“ razapinju Hrvate na križ, jer zamislite te Ustaše su „pobili preko 700.000 Srba od čega 20.000 djece u logoru u Jasenovcu za vrijeme II. svjetskog rata. Nedavno se time bavio i parlament Republike Srpske koji je tu informaciju poslao u svijet.

Kako istina najčešće nije crno-bijela dostupni dokumenti i istraživanja nedvojbeno potvrđuju veliku manipulaciju sa istinom Jasenovca koju koristi jedan narod za širenje svojih granica na zapad, nastojeći pri tome „dokazati genocidnost i fašisoidnost“ drugog naroda koji živi na tim prostorima dokazujući svijetu istoznačnost riječi „Ustaša“ i „Hrvat“. Spomenuti materijali govore da kroz ustaški logor u Jasenovcu nisu prošli samo Srbi, pače više je bilo Židova, Roma i Hrvata, nego Srba.
Iz dostupnih i objavljenih tekstova, te drugih lako dostupnih podataka jasno je da je fizički nemoguće da je u logoru Jasenovcu ubijeno kako Srbi tvrde, a to čak prihvaća ne mali broj suvremenih hrvatskih političara. Naime, logor je postojao oko 1330 dana, što bi značilo da je svakoga dana trebalo likvidirati oko 520 logoraša. Nije manje važno ni da ne postoje posmrtni ostaci tih navodnih žrtava. Oko logora su šezdesetih godina prošlog stoljeća rađena opsežna istraživanja i pronađeno je oko 400 posmrtnih ostataka. Neodrživa je i konstrukcija da su leševi bacani u Savu. Naime, tijela bačena u Savu isplivala bi, a veći broj zakrčio bi tok rijeke. Da je bilo leševa u Savi, vjerojatno bi ih netko fotografirao, ali toga tamo naprosto nije bilo. Cijelo vrijeme rata Savom se odvijao vrlo živ riječni promet brodovima i šleperima. Poznato je da su u svibnju 1942. partizani s desne strane Save izveli jedan gusarski napad na šleper koji je vozio robu iz Jasenovca u Staru Gradišku i pobili posadu te zatočenike koji su radili na šleperu.

Zapanjujuća je činjenica da se na popisu žrtva u muzeju Jasenovac za 1941. godinu nalazi 10.700 imena ubijenih, a dokumenti i dvadesetak tadašnjih zatočenika tvrde da u logoru nije bilo više od 1200 ljudi.

U prosincu 1941. godine u selo Donja Gradina, na desnoj obali Save, naspram logora Jasenovac je došla skupina partizana i pucala na logor. Dva, tri dana trajalo je puškaranje, a onda su Ustaše i Domobrani prikupili jače snage i od Dubice napali partizane. U selo je netko javio za napad pa su se partizani sa stanovnicima povukli na jug, prema Kozari, gdje su razbijeni, a zarobljenici s Kozare dovedeni su u logor Jasenovac.

No u logoru nije bilo ubijanja. Zarobljenici su razdvajani na dvije velike skupine, jedna je išla na rad u Njemačku, uglavnom odrasli muškarci i žene, a druga, u kojoj su bili stariji ljudi, žene i djeca, preko Lipika i Pakraca razmještena je po tamošnjim slavonskim selima. Oko 16.000 pravoslavnih žitelja Kozare i Potkozarja bilo je razmješteno po tim selima, da ne bi i dalje podupirali partizanske skupine raspršene nakon bitke na Kozari.

Grupa koje je odvedena na rad u Njemačku brodovima je je prevožena Savom na istok do Zemuna, a onda Dunavom na sjever u Njemačku i sve do Norveške. Nekih devet tisuća muškaraca odvedeno je na rad u Njemačku. Neki od njih su na popisima ubijenih u Jasenovcu, iako su kroz njega samo prošli. Najčešće je riječ o djeci. U Beogradu postoji organizacija „Jasenovac Memorial“ koja se bavi prikupljanjem izjava tih izbjeglica. Jedan od njih bio je smješten u selu Rajić u pravoslavnoj obitelji koja je tamo živjela, i on je rekao da su se njegov brat i bratić razboljeli i umrli. Ti su dječaci također stavljeni na popis kao da su ubijeni u Jasenovcu.

Čak se nestali i umrli u Njemačkoj i Norveškoj vode na popisu jasenovačkih žrtava. Kao primjer se može uzeti Muhamed Pilav, jedan od zatočenika logora – on je čovjek koji je bio s Pavelićem u emigraciji, haesesovac i hrvatski nacionalist – zbog kritiziranja ustaške vlasti i Pavelića te sumnje da surađuje s partizanima osuđen je i poslan u Jasenovac, a odatle preko Stare Gradiške i Zemuna upućen u njemačke radne logore. On je nabrojio tko je sve s njim u njemačkom logoru i kuda se upućuje, a sva imena koja spominje nalaze se na popisu ubijenih u Jasenovcu.
Malo je poznato da se u židovskom muzeju u Washingtonu nalazi popis sa šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Sve je to pripisano Jasenovcu. Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju koji država financira ipak je uži, ali prema dostupnim podacima provedenih istraživanja, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu. Do 1990. godine objavljeno je nekoliko knjiga bivših logoraša iz Jasenovca i sve govore da u Jasenovcu nije bilo masovnih pokolja, posebno ne Srba. Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH-a, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku. Neki su Židovi vjerojatno sačuvali život jer su ostali u Jasenovcu, a nisu deportirani u Auschwitz, Treblinku, Birkenauu…
Čak i Slavko Goldstein tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno 12.000 Židova s područja NDH, ali to je tvrdnja bez uvjerljivih dokaza. Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici. Jednostavno nije bilo moguće likvidirati toliko ljudi u Jasenovcu, jer Židovi su prvo bili smješteni na otoku Pagu s idejom da rade u solanama, a onda je zbog ustanka u Lici i dalmatinskom zaleđu Italija reokupirala taj demilitarizirani pojas i ti su zatočenici prebačeni, muškarci u Jasenovac, a žene u Loborgrad. Tako je 1941. godine u Jasenovcu bilo i 1200 do 1400 zatočenika i to uglavnom Židova, dvjestotinjak je možda Srba, tridesetak Hrvata i nešto ostalih. U 1942. godini Židovi iz Zagreba, Osijeka itd. deportirani su u kolovozu u Njemačku, Poljsku, Auschwitz… dio prolazi kroz Staru Gradišku i Jasenovac i također odlazi tamo. U Jasenovcu ostaje skupina Židova, njih 700 do 900 i taj broj ostaje u sljedeće tri godine. Po popisima koji se mogu pronaći razvidno je da su oni tu živjeli 1942/43/44. godine. Oni predstavljaju i glavni dio unutarnje uprave logora. Predstavnik, predsjednik zatočenika, zvao se logornik, njemu podčinjeni bili su grupnici, i oni su organizirali funkcioniranje logora. Ustaše su davali vanjsku stražu i pratnju kada se išlo izvan logora na radove i kad je bilo potrebe za disciplinskim mjerama.

Ne može se zanemariti da bio rat. U logoru je bilo strijeljanja radi održavanja stege. Zatočenicima je rečeno da se ne smije bježati iz logora i ako netko pobjegne bit će strijeljano njegovih deset i više kolega iz radne ili zavičajne skupine. Također je bilo kažnjavanja i zbog krađe pa su jednom zajedno strijeljani ustaše i zatočenici koji su se povezali i zajednički švercali izvan logora, npr. oduzeto zlato, novac, odjevne predmete sašivene u logoru i slično. Među strijeljanima bio je i Ljubo Matković, brat zapovjednika logora Ivice Matkovića. Čak ni za njega nije bilo milosti. A strijeljano je i deset ustaša jer su pljačkali po okolnim selima.
Ako bi pri bijegu stradao netko od Ustaša tada su kazne bile drastičnije. Tada bi za odmazdu bio strijeljan veći broj zatočenika. A bilo je i slučajeva kada su ljudi kažnjavani po zapovijedi iz Zagreba. Zapovjednik logora Ivica Brkljačić rekao je u istrazi kada su ga partizani zarobili 1945, da je on 1943. dao strijeljati pet zatočenika po zapovijedi iz Zagreba. Tvrdio je da je to bilo jedino strijeljanje provedeno 1943.

I ovdje se može uočiti da je po popisu u muzeju, u jasenovcu, te je godine navodno ubijeno 3600 zatočenika. No i bivši zatočenici slažu se da je 1943. bila mirna i da je bilo samo to jedno strijeljanje. Brkljačić, inače bivši student bogoslovije, u želji da zatočenicima olakša izdržavanje kazne u logoru, uveo je slobodno vrijeme pa je 1943. igran turnir u nogometu između radnih skupina. Djelovala je kazališna i glazbena skupina, koje su redovito izvodile kazališne predstave za zatočenike. Muzikolog i predratni istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić pjevao je ariju izMale Floramye. Nije točno da je izvođena cijela opereta, nego je samo pjevana jedna arija. Ali je točno da su zatočenici napisali libreto i glazbu za vlastitu operetu Raj na oceanu, autor glazbe bio je Jozef Kende, austrijski Židov koji je skladao u prostoriji gdje je imao pijanino. O svemu tome piše zatočenik Milko Riffer u knjizi Jasenovac 1943, koja je objavljena 1946, odmah poslije rata, ali je pri izlasku bila cenzurirana od također zatočenika Grge Gamulina, poslije poznatoga povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora i književnika. Gamulin je izbacio poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako. Godine 2011. objavljen je reprint te knjige, a pronađeno je i uvršteno i to izbačeno poglavlje. Na suđenju Dinku Šakiću bivši su zatočenici također potvrdili da su se te 1943. održavale predstave. Inače orkestar je osnovan 1942, osnovao ga je i vodio Natko Devčić, poslije poznati skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je umro 1990-ih godina, a da nikada nije htio govoriti o logoru.

Nepobitna je činjenica da za period od1941. do 1945. nigdje ne postoje dokazi o masovnim ubojstvima. Jasenovac je bio zatvor, mjesto internacije, radni logor. Tu su najvećim dijelom bili internirani ljudi za koje je Ustaška nadzorna služba procijenila ili otkrila da su opasni za NDH. Dobrim dijelom to su bili članovi komunističke partije: članovi mjesnih komiteta Zagreba, Bjelovara, Osijeka itd., zatim ljudi koji bi prikupljali pomoć i slali je partizanima. Spomenuti Riffer dospio je u logor zato što je jednom partizanskom kuriru, koji je s Papuka došao u Zagreb, dao pisaći stroj i trake za pisanje, što je tretirano kao aktivno pomaganje u rušenju države. Nije bio kriv da ga se kazni smrću, nego je poslan u logor kako ne bi dalje pravio probleme. Bilo je slučajeva da se nekomu na prijekom sudu nije mogla dokazati krivnja, ali nije pušten kući, nego je upućen u logor. U studenom 1941. donesen je zakon po kojem je regulirano slanje tako nepoćudnih osoba u logor. Kazne su bile od tri mjeseca do tri godine. Dakle, kad bi nekoga predložili za logor, tada su ustaške službe u Zagrebu ispisivale odluku i o svemu se vodila precizna kartoteka.

Doduše dijelovi kartoteke su uništeni ili odneseni na neka druga mjesta, u arhive koji negdje vjerojatno postoje. Ali bez obzira na nedostatak dijela dokumenata može se rekonstruirati sve što se događalo. U arhivima u Beogradu postoje brojni dokumenti, ali i na temelju onoga što postoji u Hrvatskoj: u Zagrebu, Bjelovaru, Novoj Gradiški, Sisku itd., može se rekonstruirati što se i kako radilo. Recimo kad je donesena odluka da netko ide na neko vrijeme u logor, odluka bi se slala na nekoliko adresa; njegovoj zavičajnoj općini, njemu da zna zašto je i na koliko dugo interniran itd.

Nakon isteka kazne ti logoraši bi odlazili kući, a bilo je i slučajeva da su nekomu nakon isteka kazne predložili da ostane raditi u logoru za plaću, ako je nedostajala njegova struka. Tako je student arhitekture Tibor Lovrenčić iz Zagreba nakon izdržane kazne ostao raditi kao građevni stručnjak.

Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942. Tito u jednoj depeši slavonskim partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“. Ispod te brojke nije se smjelo ići, nego je dodavano i danas još neki dodaju. Već 1945. brojka je narasla na šesto, sedamsto tisuća zbog ratne odštete. Tko je mogao provjeriti stvarnu brojku jer su, prema tvrdnjama komunista i partizana, ustaše bili primitivna rulja koja nije vodila evidenciju. No to nije točno, NDH je bila uređena država, od Austro-Ugarske naslijedila je administraciju koja je i u doba Kraljevine Jugoslavije bila dobro organizirana. Zato se u fizičkom obliku mogu pronaći materijalni dokazi, dokumenti, o poslanima u logor.

Iz svih tih dokaza proizlazi da masovnog ubijanja Srba u Jasenovcu nije bilo. Srpska je skupina s Kozare došla i otišla, od njih gotovo nitko nije ostao u logoru. Osim Židova i male skupine Roma koja se spominje u ljeto 1942, u logoru je među protivnicima države u početku, bilo 200 Srba, nešto Hrvata i muslimana. Ni kasnije, sudeći po prezimenima na autentičnim popisima, nije u logoru bilo više od nekoliko stotina Srba, a to činjenica je iz jednostavnog razloga što je međusobno ratovanje Srba i NDH uglavnom završilo 1941. Nakon toga status se Srba i pravoslavnih popravlja; osniva se Hrvatska pravoslavna crkva, u Vladu se imenuje predstavnik pravoslavnih, Savo Besarović iz Sarajeva, s četničkim skupinama po Bosni potpisuje se sporazum o nenapadanju i pokreće zajednička borba protiv partizana. U sporazumima precizno piše, ako neki četnik pogine u borbi protiv partizana, da njegova udovica ima pravo na penziju od NDH. Ili ako je ranjen, da se ima pravo liječiti u bolnicama.

Dakle, nema potrebe dovoditi Srbe u Jasenovac kada s njima imate sporazum o nenapadanju i priznavanju NDH. Od tada nema informacija o nekim hrvatsko-srpskim sukobima na području NDH. Srpski se mladići ne regrutiraju u naoružane hrvatske postrojbe jer im je uvažavan prigovor savjesti, oni idu u logističke jedinice kako ne bi morali ratovati sa svojima koji su otišli u partizane. Ali neki su sudjelovali i s oružjem u vojsci NDH. Već od 1941. imate Srbe generale, pukovnike, brojne zapovjednike… Pa je tako načelnik stožera Pavelićeve vojske general Grujić bio Srbin.Jedan od junaka obrane Ozlja od partizana bio je satnik Pantelija Ratković, koji je bio, što bi sada rekli, specijalac, alpinac, jedan od vrhunski obučenih vojnika. Mnogi od Srba stavili su se na raspolaganje već od prvih dana NDH. NDH je bila mirna dva mjeseca sve do napada Njemačke na SSSR, onda je bio Lipanjski ustanak u Hercegovini, koji je smiren i tek prava pobuna Srba kreće u srpnju i kolovozu 1941., a godine 1942. odnosi se normaliziraju. Nema ni masovnog iseljavanja pravoslavnih iz NDH. Jedan takav pokušaj 1941. inicirali su Nijemci kako bi napravili mjesto Slovencima koje su protjerali. U toj kampanji iseljeno je oko 13.000 pravoslavnih i ona prestaje u jesen. Postavlja se pitanje zašto se ne dopušta revizija povijesti o Jasenovcu? Vjerojatno zbog toga što bi to za sobom povuklo reviziju i svega ostaloga o NDH, što bi dovelo do drukčijeg definiranja njezina mjesta u povijesti. Ali to treba napraviti. Priča o „strašnom logoru“ pomaže i onima koji svoj svjetonazor naslanjaju na one koji su se borili protiv „zločinačke države i njezina režima“.

Ako pođemo od ovih činjenica o logoru Jasenovac i ako je NDH bila relativno uređena država u tim ratnim okolnostima, onda se može postaviti pitanje je li je trebalo napadati. Nisu li to bili zapravo teroristički napadi, kojima cilj nije bilo spašavanje života, već borba za komunističku ideologiju i Jugoslaviju. Ta nametnuta „istina“ o Jasenovcu na neki način uvjetovala je i nedavni rat između Srba i Hrvata. To je poslužilo kao motivirajući faktor, gorivo za mržnju, a prije je koristilo za držanje Jugoslavije u pokornosti. Čim bi se pojavila želja za samostalnosti hrvatskog naroda odmah bi se pustila priča o Jasenovcu i klanju, što je značilo: mi moramo vladati. Zato je važno znati i da je od 10. travnja 1944. do 10. travnja 1945. iz logora kućama pušteno 1600 zatočenika. Oni nisu pobjegli u proboju, kao što se govorilo i pisalo, nego su pušteni. Popisi postoje u arhivima. Mnogi su bili amnestirani i puštani kućama, primjerice, na datum 10. travnja, onda za Pavelićev imendan Antunovo, pa 14. srpnja, za njegov rođendan, za Božić… Samo, ti ljudi o tome nikada nisu govorili. Njihove izjave bile su bunkerirane i tek sada može se doći do njih i čitati ih, a ima i još uvijek i živih svjedoka.

Jedna od najgorih komunističkih laži jest tvrdnja da je u Jasenovcu ubijeno 20.000 djece, njihova imena su na popisu ubijenih u muzeju. Ali to je velika laž. Nitko od stotina i stotina bivših zatočenika ne govori o velikim skupinama djece u logoru. Ta djeca su u ljeto 1942. godine prošla kroz logor i odatle su odvedeni u prihvatilišta, gdje ih je zbrinula NDH, njezini organi vlasti.
Ima dokaza da je u logoru Jasenovac bilo djece. Bilo je dječaka koji su tamo išli u školu. U logoru je postojala škola za obrte u koju su bili upućivani dječaci iz hrvatskih obitelji izvan logora. Među njima je bio i Ilija Ivanović, Srbin, koji je s kozaračkim zbjegom došao i ostao u školi. Jedan od tadašnjih dječaka Zvonko Pajur kaže da ga je Ozna obrađivala i nagovarala da kaže kako je u jasenovačkom logoru vidio tisuće ubijenih. Umjesto potvrde o ubijenima oznašima je rekao: „Nek mi nebo padne na glavu ali ja neću reći ono što nisam vidio!“ Od daljnjeg maltretiranja spasio ga je Srbin, njegov majstor na zanatu, koji je nakon logora poslije rata radio u policiji. Ljudi su uglavnom šutjeli o istini jer bi došli bi pod udar komunističke policije, koja je od njih tražila da lažu.

Protivnici beatifikacije kardinala Stepinca izvlači dokaz „Jasenovac“ , jer je on navodno doprinosio istrebljivanju Srba. No činjenica je da nije bilo nikakva istrebljenja ili genocida Srba u NDH, a Stepinac ni na koji način nije pridonio pogoršanju njihova statusa. Stepinac je bio velika osoba, uvijek odan temeljnim, moralnim zasadama vjere, čovječnosti i humanizma. To se vidi po njegovim izjavama još 1930-ih godina, a onda i za vrijeme rata. Njegov odnos prema Jasenovcu svakomu tko drži do činjenica posve je jasan. Već u jesen 1941. od jednoga pobjeglog židovskog logoraša, kojega su mu doveli članovi židovske općine, bio je informiran o logoru u Jasenovcu i tada je od Pavelića tražio da uvjeti u logoru budu što humaniji, ako već zbog ratnih okolnosti netko mora biti interniran.
Te 1941. logoraši su uglavnom bili Židovi, a među njima i oni koji su prešli na katoličanstvo ili su bili vjenčani s Hrvatima, tražio je da ih se pusti iz logora. Isto je tražio i za one koji su bili vjenčani s pravoslavcima, što se vidi u molbama za puštanje. Stepinac je još tražio da se omogući prakticiranje vjere. I doista 1942. dolazi franjevac Zvonimir Brekalo, koji je logorski svećenik sve do 1944, kada se zarazio tifusom i umro. Postoji priča o svećeniku Majstoroviću za kojega piše da je ubijao maljem. Ali to nitko ne može dokazima potvrditi. To je propaganda kakvih ima u svakom ratu. Priča o ogrlicama od dječjih prstića, o košarama očiju, to se provlači od Burskih ratova, a i ranije. U Jasenovac je dvaput mjesečno dolazio i Tahir Vojniković, hodža rodom iz Kozarca, koji je petkom za muslimane održavao muslimanske obrede.

Stepinac je tražio to jer se „po vjeri razlikujemo od bezbožnih boljševika“. Svoje je stavove iznosio u propovijedima, pisao je pisma Paveliću i drugim dužnosnicima, zauzimao se za svakoga i predlagao blaže kazne. Osuđivao je rasizam, izlažući se nacističkim prijekorima. Za njega je, naravno, bilo neprihvatljivo da se netko internira u logor samo zato što je Židov. Odnos prema Srbima u NDH bio je bitno drukčiji od onoga što je plasirano kao istina. U tome ima previše praznina, konstrukcija, ideologije, svega što se ponavljalo dok je bilo Jugoslavije, a što se ponavlja i sada kao istina iako je očita laž. Malo je poznato javnosti da je logor Jasenovac sa Starom Gradiškom nastavio djelovati kao logor za zarobljene ustaše, domobrane, hrvatske domoljube, za sve prave ili potencijalne protivnike partizansko-komunističke vlasti. I to po nekim dokazima i indicijama do 1951, a po nekima čak do 1953. godine.

U tom periodu je bilo likvidacija pojedinih skupina s Križnog puta, ali poslije tog prvog vala to je bio radni logor; logoraši su popravljali pruge, mostove na Savi, raščišćavali ruševine. U logoru su bili zatočeni mnogi umjetnici koji su djelovali u NDH, među njima Lovro Matačić, Viki Glowatzky i drugi. Glowatzky je pet godina bio u logoru zato što je pjevao na radiju u nekoj emisiji za vojnike. Od tada je za sebe znao reći da je gradišćanski Hrvat.

Na kraju ostaje samo pitanje, zašto povjesničari šute, a političari govore?

Pitam se jesmo li u Savskoj podijelili Hrvatsku?

Evidentno je da su predsjednički izbori stvorili idealne temelje da Hrvati opet mrze jedni druge. Neki naši aktivisti iz Savske, svako dru ili drugačije mišljenje proglašavaju "crvenim vragovima", pa je evidentno da su "plavi vragovi" preuzeli nadzor u Saskoj. Evidentno je da Glogoški više ne može vladati situacijom jer su ubačeni "jastrebovi" vrlo vješto isprovocirali javnost i uz pomoć "lešinara" sa druge strane okreću hrvatsku javnost, posebno mlade protiv branitelja.

Koliko god su naši zahtjevi opravdani, sve se pretvorilo u politički cirkus koji će donijeti nemjerljive štete braniteljskoj populaciji. "Izumrijeti" ćemo brže nego partizani.

Najveća greška je kad smo pristali na "hodočašća" političara u naš Šator, neki su čak prozivali političare koji nisu došli. Ja jesam dragovoljac DR i do mirovine radio u OS RH. Od kad sam otišao u mirovinu prije 7 godina, mirovima mi je smanjena 30% umjesto da je rasla sukladno troškovima života.

Freda ne priznajem. Mi ga nismo predložili niti za savjetnika predsjednika, a niti za ministra. Nije bio ni na jednoj listi, već ga je na prijedlog Vlade imenovao Sabor. I stava sam da peticija Saboru nosi izglasavanje nepovjerenja Fredu - "ministru" ??? Zašto upitnici? Neću pisati svoj ratni put, jer to je bio dug prema Domovini, no otišao sam u mirovinu kao zapovjednik brigade u činu pukovnika. Fred je kao vojnik dobio čin brigadira. E pa da je Kotromanović vojnik, predložio bi vrhovnom zapovjedniku da mu se oduzme taj čin, jer se po nikakvim kriterijima nije mogao dodijeliti.

Očigledno: Pustimo politiku, političari nemaju što hodočastiti u Šator i nisu dobro došli ! Treba napraviti prijavu DORH-u jer je Fred ili lažirao dokumente o PTSP-u ili o ozdravljenju od PTSP-a. 
Osobno bi rekao da nije ozdravio. Ovo sam morao napisati, jer jednoumlje više nikada ne priznajem !
Znam i da nisam ništa postigao ovim monologom, ali meni je lakše !