Je li Ustaštvo traganje za istinom?

U kontekstu ondašnjeg vremena država NDH i režim koji je po svemu bio jednak režimima gotovo svih europskih država tog doba, a u puno stvari i daleko humaniji od većine ondašnjih režima, primjerice Nedićevog u Srbiji, u kojoj pobiše sve svoje Židove i s veseljem proslaviše svoj “veličanstven uspjeh“, kako su ga oni hvaleći se opisivali, uspjeh je koji do dana današnjeg jedinstven, naime ostali su definitivno jedina država na svijetu koja je pobila sve svoje Židove.

Malo je poznato da jee Adolf Eichmann (SS-ovski dužnosnik , koji bio provoditelj totalnog uništenja Židova u cijeloj okupiranoj Europi) dva puta slao komisije u NDH da utvrde zašto Hrvati štite Židove? Prva komisija nije uspjela, ali druga je prikupila “zapanjujuće” podatke da su Ante Pavelić i preko 1500 ustaških dužnosnika rodbinski vezani za Židove, a što je još strašnije, kako stoji u izviješću, ta strašna NDH izdala je Reich i fašizam i time što je uvela titulu “Zaslužan građanin” pa su tu također trpali sve koje su mogli, istovremeno je Srbija pobila oko 280 000 svojih nesrba, no to nije bitno i ne spominje se jer su nesrbi klasično meso za klanje četnicima u svakom ratu, a i nikom nisu nedostajali, osobito Hrvati.

Francuska je isporučila 75 000 Židova Njemcima, ali ni to nikome nije bitno i nigdje se ne spominje. Ovo nije opravdavanje NDH nego činjenično stanje koje je takvo kakvo je i niti jedan povjesničar ne može poreći ništa od ovoga, jedino politički bolesni umovi ne žele niti čuti istinu, a kamo li je priznati.

U toj i takvoj državi NDH mnogi su generali bili Srbi i Židovi. Općenito, svi oni koji su prihvatili državu nisu bili neprijatelji i država ih je štitila.

Velikosrpsko podvaljivanje rasizma i rasnih zakona koje je imala HND, ali pod pritiskom međunarodnog priznanja kao što se i danas ucjenjuje Hrvatska raznim arbitražama o „graničnim spotrovima“ iako je Republika Hrvatska međunarodno priznata u „AVNOJ_evskim granicama, pa je svako kasnije mijenjanje granica nepoštivanje međurarndog priznaje i svepriznate odluke Badinterove komisije, koju je ustanovilo Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice 27. kolovoza 1991. godine, a čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji. Sada se i Njemačka i EU prave „englezi“ i ne priznaju odluku te komisije koja jasno određuje da se granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom - načelo „uti possidetis“ (lat. kako posjedujete), načelo međunarodnog prava na temelju kojeg se unutrašnja razgraničenja između administrativnih jedinica priznaju kao državne granice u času stjecanja neovisnosti. dan sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju je 8. listopada 1991.

Kada danas podsjećamo na to onda smo Ustaše i sljedbenica NDH. No, vratimo se Rasnim zakonima koje su u ono vrijeme, a i prije imale sve države Europe i većina svijeta, pa je tako i bez prisile uvela, za razliku od NDH i Nedićeva Srbija, a i Kraljevina Jugoslavija, a i općenito nasilno uguravanje u muku židovskog naroda u svrhu je generiranja dokaza o potrebi Velike Srbije u bilo kojem obliku, u najblažem pod imenom Jugoslavija, dok se danas radi na uspostavi nekakvog Regiona, što je samo drugo ime za Veliku Srbiju, opet, i opet će u moru krvi završiti.

Da bismo znali što se danas događa, a osobito zašto se to događa, uvijek se potrebno vratiti na početak, zato i ovaj kratki osvrt na povijest. Dakle, ustaška vojska nakon skidanja velikosrpske terorističke okupacije preuzela je stari hrvatski pozdrav od bana Jelačića koji je pozdravljao sa “Za dom“, a vojska mu odzdravljala “Spremni umrijeti“, te su ga preoblikovali u “Za dom i poglavnika spremni“, i skraćeno “Za dom spremni“. To su ustanovili i neki naši suvremeni političari, da bi za potrebu poltronske politike mijenjali „svoja uvjerenja“ te govore da je taj starohrvatski pozdrav kompromitiran jer ga je ustaški režim koristio. Ako je to tako i ako smo inteligentni ljudi onda je kompromitirana i Himna koja je isto bila Lijepa naša domovino, također je kompromitirana kuna koja je izvorno ustaška, kompromitiran je i grb sa prvim bijelim poljem iako jedan takav stoji na pročelju svoda kuće gradskog suca u Herzog-Friedrichstrasse 35. u Innsbrucku, a potječe iz 1495. Kompromitirano je ime Hrvat, kompromitirano je sve i to samo za Hrvate.

A ostali? Pa naravno ništa nije kompromitirano pokoljem 16 000 Židova u Srbiji za vrijeme Nedićeve vladavine, a ni pokoljem preko 280 000 nesrba, ništa nije kompromitirano u čitavoj Europi iako su sve države imale jednak tretman prema Židovima – isporučivale su ih u nacističke logore. Pa o kasnije npr. Staljin je bio deset puta gori od Hitlera prema svojim građanima i okupiranim zemljama, no nisu kompromitirani, kako to? Kako i zašto je samo Hrvatska kompromitirana, a sami nacisti su bili prezadovoljni Srbima i Srbijom i nezadovoljni otporom Hrvata, kako to da Hrvati to ne smiju znati niti govoriti, nego se stalno ispričavati za „Ustaške zločine“?

Što god da se dogodilo za NDH i koliko god da je ustaški režim bio brutalan, a bio je brutalan jer su prvo velikosrbi okupatori bili brutalni i krvoločni gdje god su stigli i uvijek prvi masakrirali Hrvate, onda je po toj špranci i ustaški režim bio okrutan, no tisuću puta manje okrutan od Titovog komunističkog ili četničkog u Srbu i područjima pod vlasti četnika, a ono što se kasnije dogodilo bio je masakr tisućljeća nad nevinim hrvatskim narodom i sve što je režim NDH loše, a i dobro napravio, Hrvati su platili cijenom koja je neljudski nesrazmjerna zločinu. Desetkovanjem Hrvata izvršena je potpuna osveta za otpor velikosrpskoj politici i eventualno za zločine koje ustaše počiniše, time je Hrvatska, ako je i imala nekakav dug prema nekome, u potpunosti sve platila te neljudski i neshvatljivo preplatila, pa zar nije vrijeme da se Hrvatskoj prizna pravo na istinu?

Analiziram dobro koje je ustaški režim radio, ne umanjujući nedjela koje je radio, zbog toga što se i dobro tog režima jasnosti prikazuje kao zlo. Tako su nakon borbi četnika i partizana, po Kozari, ustaše sakupljali srpsku djecu po šumi i odvodili ih u prihvatilište Jastrebarsko, tamo su djeca zbrinuta po kriterijima koje su u ono vrijeme svi provodili, pa i Amerikanci ili Crveni križ, a onda udomljavani po obiteljima. Ima puno svjedoka koji su bili u dječjem prihvatilištu i dočekali su starost. Nitko nikada od njih nije niti jednom spomenuo ubijanje djece, niti su ustaše ubijali djecu, a da se umiralo od raznih bolesti to je bila svakodnevnica i u obiteljima. Ali kad slušate nacističke velikosrpske i jugoslavenske falange i Goebelse, ispada da je dječje prihvatilište bilo logor u koji su djeca dovedena da ih se pobije, a ne spasi smrti od gladi i divljih životinja i to nakon bitaka u kojima ustaše nisu niti sudjelovali. Zašto bi ustaše sakupljali djecu neprijatelja i trošili hranu i resurse ako je cilj prema velikosrpsko-četničko-jugoslavenskim falangama bio ubijanje, zašto ih samo nisu ostavili užasnoj smrti od gladi, studeni i kao hranu zvijerima?

Kako ni jedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno tako je kao što svi znamo ova laž o “dječjem logoru Jastrebarsko” postala ključna u dokazivanju koliko su Hrvati zao narod. Autistično se pravi da nema veze što nikad niti jedan od tih spašenih Srba nije nikad spomenuo da su djecu ubijali, NIKAD!!! A udomljeni su i odrasli svi koji su preživjeli bolesti i sve što jedan krvavi rat i neimaština donose.
Nedvojbeno je da mi Hrvati nismo ustaše i nismo fašisti, isto kao što nismo ni Tomislavovi konjanici ili Domagojevi strijelci. Ustaše su svi pobijeni zajedno sa njihovim obiteljima, susjedima i sugrađanima.

Ustaše su samo jedna od hrvatskih vojski kroz povijest, to je neupitna činjenica ma koliko nekoga to boljelo, a mi u Domovinskom ratu ni na koji način nismo mogli biti Ustaše jer nije ni postojao takav pokret, mada su sve nas nacisti i fašisti zvali čitavo vrijeme rata i poraća Ustašama.
I za kraj dokument koji sam za sebe govori kakve su bile prilike u NDH.

Ustaška vojnica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao sastavni dio HOS-a sa 1.V.1945 godine imala je sastav:
Sveukupni broj 132.929 vojničara, dočastnika i častnika.
Postrojena u 153 bojne
A one u 26 Ustaška stajaća djelatna Sdruga.

Prema dokumentima Zapovjedničtva Ustaške vojnice (ZUVOJ) – osobnog odjela, po vjerskoj pripadnosti je bilo:
Rimokatolicke vjeroizpovjedi 88.145 ili 66.31% sa 126 vjerskih dusobriznikaIslamske vjeroizpovjedi 33.405 ili 25.13% sa 47 vjerskih dusobriznikaPravoslavne vjeroizpovjedi, 5.689 ili 4.28% sa 8 vjerskih dusobriznikaGrkokatolicke vjeroizpovjedi 2.844 ili 2.14% sa 4 vjerska dusobriznikaEvangelisticke vjeroizpovjedi 1.442 ili 1.07% sa 2 vjerska dusobriznika131.505 ili 98.93% sa 187 vjerska dusobriznikaHebrejske vjeroizpovjedi 1.424 ili 1.07% bez vjerskih dusobriznikaSveukupno 132.929 ili 100% 

Kako bi bili malo bolje upoznati sa stvarnošću ovdje donosimo razpodjelu generalskog Sbora HOS-a razčlambeni po vjeroizpovjedi pojedinih generala!

Prema vjeroizpovjedi:

Hebrejske (zidovske) vjeroizpovjedi:

2.) Ing Hinko ALABANDA
3.) Ladislav ALEMAN
5.) Edgar ANGELI
8.) Emanuel BALLEY
22.) Oton CUS
32.) Julio FRITZ
33.) Josip GAMBERGER
36.) Ferdinand pl. HALLA
41.) Dragutin HELBIN
46.) Gjuro ISSER
48.) Oskar KIRCHBAUM
53.) Rudolf KRAUS-TUDIC
55.) Rikard KUBIN
71.) Josip vitez METZGER
72.) Milan MIESLER
94.) Dr. Milan pl. PRAUNSPERGER
99.) Julio RESCH
102.) Dragutin RUMLER
104.) Julio SACHS
109.) Julio SIMONOVIC
111.) Nikola STEINFEL
114.) Ivan SARNBEK
117.) Ivo SNUR
118.) Josip SOLC (SCHOLTZ)
121.) Kvintijan TARTAGLIA
128.) Rudolf WANNER
129. Mirko ZGAGA
131.) Zvonimir ZORN
Po broju njih 28-mero. U postotku 21.4%
Pravoslavne vjeroizpovjedi:
24.) Milan pl. vitez DESOVIC
28.) Gjuro DRAGICEVIC
29.) Fedor vitez DRAGOJLOV
37.) Gjuro vitez GRUJIC
47.) Jovan ISKRIC
63.) Mihajlo LUKIC
74.) Lavoslav MILIC
85.) Dusan PALCIC
112.) Zvonimir STIMAKOVIC
123.) Milan UZELAC
Po broju njih 10-tero. U postotku 7.63%.
Islamske vjeroizpovjedi:
1.) Jusuf AJANOVIC
4.) Salko vitez ALIKADIC
45.) Muhamed beg HROMIC
Po broju njih 3-je. U postotku 2.29%

Hrvatsko stratiše Zrin

Povodom obilježavanja stradanja Zrina kojim se za sve Zrinjane stradale u Drugom svjetskom ratu održava misa zadušnica na mjestu srušene crkve Našašća sv. Križa u Zrinu, u svojoj znatiželji pročeprkao sam malo po bespućima interneta, ne ulazeći u copy/paste raspoloživih dokumenata i svjedočenja dolazim do spoznaje da se „nepogrešivi 'antifašisti' Partizani izvršili strašan, neljudski pokolj u Zrinu, pokolj kojeg su počinili Titovi partizani u zoru 9. rujna 1943. godine u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinskog.

Nedvojbeno je da tog dna u Zrinu nije bilo vojnih snaga regularne vojske NDH, a također je činjenica da danas tu ne živi više nitko od Hrvata. Zrin je prije početka Drugog svjetskog rata imao oko 850 stanovnika Hrvata u 143 obitelji.

Tijekom II. Svjetskog rata Zrin su više puta opsjedali „partizani“ iz okolnih mjesta koja su naseljena Srbima ili kako se kaže u tom kraju - "Vlasima". Partizani su napali 9. rujna 1943. godine i spalili Zrin do temelja. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata poginulo je ili ubijeno 213 stanovnika Zrina.
Tog 9. i 10. rujna 1943., partizani su opljačkali Zrin, kuće razrušili, župnu crkvu Našašća sv. Križa spalili, a trećinu žitelja pobili.

Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina mještana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto - slično kao što se dogodilo s Hrvatima u Španovici, Boričevcu kod Gračaca, Udbini i nekim drugim dijelovima SR Hrvatske u kojima se etničko čišćenje lokalnih Hrvata shvaćalo i prikazivalo kao antifašističku borbu.

Žene i djeca iz Zrina su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Hrvatima je strogo zabranjen povratak u mjesto, te se doista - sve do danas - niti jedan jedini Zrinjanin nije vratio na svoje obiteljski posjed.

Jugokomunistička historiografija je svojom tumačenjem zaobilazila i prešućivala zbivanja o tim - i sličnim - zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom u NDH.
Protiv zločinaca do danas nije počeo sudski postupak.
Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika.

Obnova hrvatske baštine u Zrinu ide iznimno sporo ili nikako. Pomaci u obnovi na utvrdi i crkvi sv. Magdalene iz godine u godinu su doista sramotno spori.

Mise za pobijene u ovom zločinu još 2010. održavale su se na temeljima spaljene i porušene crkve Uzvišenja sv. Križa. Te iste 2010. stanje je bilo takvo da se hrvatski barjak još nije vihorio na utvrdi Zrinu. Štoviše, jarbol na kojem je bio hrvatski barjak demontiran je. Još uvijek zatrpan je kamenjem.

Hrvatske vlasti još nisu ozbiljno pristupile povratu imovine koja je za komunističke vladavine oteta raseljenim Zrinjanima i njihovim potomcima.

Hajka protiv HOS-a (dragovoljaca DR) pod izlikom zabrane „ustaškog“ pozdrava „Za Dom(omovinu) spremni!“ dokaz je da u samostalnoj Hrvatskoj državi glavnu riječ još uvijek imaju snage koje su počinila brojna nedjela poput opisanog u Zrinu. Sve to dovodi u gospodarskoj neimaštini i siromaštvu do velike podijeljenosti među hrvatskim građanima, a Stratešku politiku u Hrvatskoj vode, što ucjenama, što direktno poražene snage u Domovinskom ratu.