Hrvatsko stratiše Zrin

Povodom obilježavanja stradanja Zrina kojim se za sve Zrinjane stradale u Drugom svjetskom ratu održava misa zadušnica na mjestu srušene crkve Našašća sv. Križa u Zrinu, u svojoj znatiželji pročeprkao sam malo po bespućima interneta, ne ulazeći u copy/paste raspoloživih dokumenata i svjedočenja dolazim do spoznaje da se „nepogrešivi 'antifašisti' Partizani izvršili strašan, neljudski pokolj u Zrinu, pokolj kojeg su počinili Titovi partizani u zoru 9. rujna 1943. godine u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinskog.

Nedvojbeno je da tog dna u Zrinu nije bilo vojnih snaga regularne vojske NDH, a također je činjenica da danas tu ne živi više nitko od Hrvata. Zrin je prije početka Drugog svjetskog rata imao oko 850 stanovnika Hrvata u 143 obitelji.

Tijekom II. Svjetskog rata Zrin su više puta opsjedali „partizani“ iz okolnih mjesta koja su naseljena Srbima ili kako se kaže u tom kraju - "Vlasima". Partizani su napali 9. rujna 1943. godine i spalili Zrin do temelja. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata poginulo je ili ubijeno 213 stanovnika Zrina.
Tog 9. i 10. rujna 1943., partizani su opljačkali Zrin, kuće razrušili, župnu crkvu Našašća sv. Križa spalili, a trećinu žitelja pobili.

Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina mještana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto - slično kao što se dogodilo s Hrvatima u Španovici, Boričevcu kod Gračaca, Udbini i nekim drugim dijelovima SR Hrvatske u kojima se etničko čišćenje lokalnih Hrvata shvaćalo i prikazivalo kao antifašističku borbu.

Žene i djeca iz Zrina su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Hrvatima je strogo zabranjen povratak u mjesto, te se doista - sve do danas - niti jedan jedini Zrinjanin nije vratio na svoje obiteljski posjed.

Jugokomunistička historiografija je svojom tumačenjem zaobilazila i prešućivala zbivanja o tim - i sličnim - zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom u NDH.
Protiv zločinaca do danas nije počeo sudski postupak.
Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika.

Obnova hrvatske baštine u Zrinu ide iznimno sporo ili nikako. Pomaci u obnovi na utvrdi i crkvi sv. Magdalene iz godine u godinu su doista sramotno spori.

Mise za pobijene u ovom zločinu još 2010. održavale su se na temeljima spaljene i porušene crkve Uzvišenja sv. Križa. Te iste 2010. stanje je bilo takvo da se hrvatski barjak još nije vihorio na utvrdi Zrinu. Štoviše, jarbol na kojem je bio hrvatski barjak demontiran je. Još uvijek zatrpan je kamenjem.

Hrvatske vlasti još nisu ozbiljno pristupile povratu imovine koja je za komunističke vladavine oteta raseljenim Zrinjanima i njihovim potomcima.

Hajka protiv HOS-a (dragovoljaca DR) pod izlikom zabrane „ustaškog“ pozdrava „Za Dom(omovinu) spremni!“ dokaz je da u samostalnoj Hrvatskoj državi glavnu riječ još uvijek imaju snage koje su počinila brojna nedjela poput opisanog u Zrinu. Sve to dovodi u gospodarskoj neimaštini i siromaštvu do velike podijeljenosti među hrvatskim građanima, a Stratešku politiku u Hrvatskoj vode, što ucjenama, što direktno poražene snage u Domovinskom ratu.