Jugoslaviju stvorila britanska obavještajna služba

Bio bi dobro da svaki Hrvat pročita knjigu “Povijest hrvatskih neprijatelja” pa i ostale knjige Emila Čića "Globalizacija i hrvatski nacionalizam" i "Tiranija i oligarhija" u kojima je izlaganjem povijesnih izvora i činjenica objašnjeno da je Jugoslaviju stvorila britanska obavještajna služba, preko svoje masonerije, radi ometanja razvijanja Njemačke sile prema Bliskom Istoku, pa i Rusije prema Jadranu, kao i to da je otac obje Jugoslavije bio britanski imperijalist R. Seton – Watson.

Ta činjenica jasno ukazuje da su Englezi radi svojih trajnih strateških interesa bili zainteresirani ne samo porobiti već i izbrisati cijeli katolički narod Hrvata, koljući ih u ratovima srpskom rukom ili ih balkanskim jugoslavenstvom utapali u srpstvo.

Englezi su do 1990. g. u svojim enciklopedijama i rječnicima izvršili cijeli niz prljavih falsifikata o identitetu Hrvata čineći to u korist velikosrpske ideologije, a znajući jako dobro da Hrvati i Srbi nikada nisu bili isti narod. Od masonerije okupirana Europa iz politički razloga sudjelovala je u povijesnim krivotvorinama o Hrvatima i u vječitom teritorijalnom zamagljivanju povijesne geografske rasprostranjenosti Hrvatske, da bi slaba Hrvatska neprestano bila izložena na milost i nemilost neprijateljskih svjetskih imperijalističkih politika.

Iz povijesne dokumentacije znamo da je masonerija u Austro-Ugarskoj podupirala Strossmayerovo jugoslavenstvo vjerujući u širenje Austrije prema Srbiji putem jugoslavenstva i tom cilju poslužio je kradljivac hrvatskoga jezika, Vuk Karadžić, kada ga je radi stvaranja jedinstvenog velikosrpskog jezika regrutirao austrijski agent Kopitar. Vuk Karadžić se ne nalazi slučajno na popisu istaknutih članova srbijanske masonerije jer je on za njih odrađivao sasvim određen i jasan zadatak. A isto tako znamo da je masoneriju u Europi posijala i nadzirala Britanija koja je u svoje spletke uplela austro-ugarsku masoneriju i koja od 1921. godine nadzire cijelu Europu, kako je to u svojoj knjizi “Masoneria” lijepo objasnio gen. Francisco Franco, jedini general koji je porazio britansku masoneriju i komunizam. O masonskim prljavim poslovima protiv Hrvatske se može pročitati i u knjigama Mladena Lojkića od kojih jedna nosi eksplicitan naslov “Masoni protiv Hrvatske”.

Nakon što je na ovom prostoru Britanija ratnu pobjedu darovala srpskoj kraljevini 1918. i g. 1945. četničkoj verziji komunizma u Hrvatskoj masonsko-komunistička partija Jugoslavije je na sveučilištima i među sveučilišnim kadrovima stvarala ideološko jugoslavenstvo i velikosrpski jugoslavenski nacionalizam, stavljajući pod pitanje postojanje hrvatskih kraljeva, hrvatsko kraljevstvo Bosne, kao i autentičnost hrvatske kulture, prešućujući državno-pravne dokumente i arheološke spomenike kako bi temeljem povijesnih laži o Hrvatima, Jugoslavija i jugoslavenstvo bili održivi u korist velikosrpstva.

Putem zamućivanja i gušenja ili krivotvorenja povijesnih istraživanja i povijesno-arheoloških činjenica gušila i krivotvorila hrvatska povijest, kultura i sam identitet hrvatskoga naroda. Cijeli niz istraživača hrvatske prapovijesti bio je proganjan ili je izgubio život (npr. dr. Šufflay, dr. Lovrić, dr. Pilar, dr. Lj. Hauptmann itd.), a svaki spomen u znanstvenom svijetu danas općeprihvaćene iranske teorije o Hrvatima bio je nedopušten.

Tako javnost punih sedam desetljeća nije mogla biti upoznata sa svim prethodno navedenim znanstvenim činjenicama. Učiti hrvatsku povijest na “jugoslavenskim” sveučilištima značilo je ne naučiti zamalo ništa uistinu znanstveno točno, vrijedno i važno. I, kao što je to odlično konstatirao genijalni filozof povijesti dr. Oswald Spengler, najbolje i najvažnije povjesničare često ne dobivamo iz povijesne struke (jer je ona politizirana ili zakopana u plitkoj faktografiji) već iz pera vrsnih intelektualaca koji traže i nalaze dubinu prave znanstvene istine!

Hrvatski narod nije upućen u istinito stanje povijesti ne samo da ne poznaje drevne činjenice o sebi, već ne pozna niti svog neprijatelja, koji uvijek razmišlja po istom, povijesnom modelu – na isti način.

Nitko se do danas nije sjetio da izvrši stručna raščlamba profesora na hrvatskim sveučilištima i fakultetima, a činjenica je da hrvatskim studentima povijest objašnjavaju profesori Srbi, pa čak i da hrvatsku povijest i književnost podučavaju Srbi. Da stvar bude još pogubnija za Hrvate to su profesori koji su završili školovanje u jugoslavenskim i/ili srpskim školama i fakultetima.

Doduše „Svi će ljudi biti braća“ kaže Johannes Mario Simmel, te se može ustvrditi da nije pravedno ljude dijeti prema „krvnim zrncima“ što je činjenica. Sve nacionalne manjine u Hrvatskoj pa tako i Srbi imaju jednaka prava kao svi drugi građani Republike Hrvatske, ali Srbin ne može kroz hrvatsku književnost predavati i širiti „Memorandum SANU i/ili SANU „, ne može predavati srpsku ili jugoslavensku političku povijest, nego hrvatsku povijest zasnovanu na činjenicama i materijalnim dokazima, a ne „narodnoj predaji“. Ne može predavanja držati na srpskom jeziku i pisati po ploči ćirilicom. Ne može širiti priče i genocidnosti Hrvata i poistovjećivati Republiku Hrvatsku s NDH, a istovremeno biti profesor na Filozofskom fakultetu u Hrvatskoj.

Pokušajmo zamisliti Rusa koji drži predavanja o trulom Kapitalizmu na ruskom jeziku u prestižnim Američkim sveučilištima.

Hrvati kroz prizmu kršćanske vjere

Otapanjem leda na sjeveru Europe, negdje tri tisućljeća prije Krista, migracija Dinarca – Prahrvata s prostora današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine otpočela je po cijeloj Europi. Jedan dio krenuo je prema današnjoj Turskoj, Kurdistanu, Armeniji, Iranu, pa čak i do Indije. Tu došljaci s hrvatskih prostora osnivaju svoje kraljevstvo Harawatiju (Harauvatiju, Harauvatiš) koje zajedno s još pet kraljevstva (Partha, Perzija, Medija, Baktrija i Elam) čine prvobitnu staroiransku državu. 

Za vrijeme Kralja Kraljeva Darija Velikog čije se Svekraljevstvo u 6. stoljeću prije Krista prostiralo na cijelom tada poznatom svijetu (Europa, Azija do Indije, Bliski istok i sjeverna Afrika) praktički Prahrvati žive u jednom državi. Tada većina njih prima zarathuštranizam (mazdeizam) kao svoju religiju. Daljnja migracija Iranohrvata od kraljevine Harawatije do stvaranja Velike Hrvatske ujedinjenjem Bijele Hrvatske (zakarpatske) i Crvene Hrvatske (ukrajinske) u 4. stoljeću poslije Krista manje – više je poznata za one povjesnike koji se oslanjaju na iranistički model podrijetla Hrvata, dok je ta teza za hrvatske panslaviste u najmanju ruku sporna.

Zapis s Rešetarice je nesumnjivo najveći materijalni dokaz prastare nazočnosti mazdeizma u hrvatskim zemljama. Fra Bono Vrdoljak našao je na mjestu starokršćanske bazilike u mjestu Rašetarici, u župi Podhum, u Livnu kamen s vrlo čudnim lapidarnim zapisom koje nitko nije mogao odgonetnuti. Akademik Mirko Vidović, kroatist specijalist za iranološko područje povijesti, etnologiju i lingvistiku, nakon tridesetogodišnjeg proučavanja pisma na tom kamenu (neka vrsta simbioze klinastog i aramejskog), uspio je pročitati i dokazati da su to stihovi iz Zarathuštrinih Gatha (Božjih slavopojki). Zapis je nastao negdje uoči pohoda Aleksandra Velikog na Darija III., tj., polovicom četvrtog stoljeća prije Krista. Kamen iz Rešetarice koji simbolizira mjesto obreda u spomen na mrtve je dokaz da je jednobožačka zarathuštranska vjera u našim krajevima bila prije dolaska rimske vlasti. Stoga nije slučajno da se u našim krajevima nije izgradio niti jedan poganski hram. Poganstvo su k nama donijeli rimski okupatori i oni su bili jedini pogani u našim krajevima.

Je li tajanstveni kralj, prorok i svećenik Gašpar bio Hrvat? Ne znamo, ali vladao je kraljevstvom koje se zvalo Harawatia, a stanovnici Haravati. Od njih mi danas imamo ime, ali i zajedničke korijene. Tako Hrvati imaju svoje mjesto u čudesnoj predaji Svetog pisma i kršćanstva! Sa sigurnošću se također može ustvrditi i da su sveti Pavao i njegov prijatelj sveti Luka evanđelist pokrštavali starosjedilački hrvatski (ilirski) puk u rimskim pokrajinama Dalmaciji i Panoniji. Dokaz tomu je zapis iz Druge poslanice Timoteju, iz čijeg se teksta vidi da je Pavao slao svoje učenike k Crkvama koje je na svojim putovanjima osnivao, da nadgledaju kršćanske nasade; Tihika u Efez, Krescenta u Galiciju, Tita u Dalmaciju, dok je Erasta ostavio u Korintu, a Trofina u Miletu. Pisanje svetog Epifanija iz 4. stoljeća nam također govori kako je sveti Luka misionario po Dalmaciji. Zato je i vjerodostojna usmena predaja o posmrtnim ostacima svetog Luke koji su pohranjeni u crkvi svete Marije u Jajcu. Toj predaji ide u prilog i posebita odluka pape Pia II. iz 1464. godine koji daje potpuni oprost svima onima koji će hodočastiti na grob svetog Luke u Jajcu.

U Djelima apostolskim prikazano je lutanje lađe na kojoj su sveti Pavao i sveti Luka plovili Jadranom prema Rimu. Zadesila ih je strašna oluja u kojoj se četrdeset dana nije vidjelo sunca ni zvijezda, te je lađa slomljena kormila u naletima vjetra pristigla na otok Melitu. Prema pisanju svetog Luke evanđelista, 60. godine u izraelskoj luci Cezariji su židovski prvaci optužili Pavla zbog propovijedanja Kristova naučavanja. Budući da je Pavao prozreo njihovu namjeru, da ga Židovi žele ubiti, kao rimski građanin, predao se rimskom stotniku Juliju s prizivom da mu se sudi u Rimu. Tako je Pavao, kao zatočenik, lađom iz Cezarije krenuo za Rim. Tadašnji brodovi nisu imali kobilicu, niti čvrsto kormilo, te je opasno bilo ploviti pučinom, već se plovilo uz obalu. Zbog toga se i Pavlova lađa našla na Otrantu, odakle se na najužem dijelu Jadrana trebalo ploviti za Italiju. Budući da otok Melita ne postoji, sasvim je sigurno da se radilo o dubrovačkom otoku Mljetu. To su potvrđivali tijekom povijesti mnogi pisci, povjesnici i znanstvenici: Plinije Stariji (23.-79.), bizantski car Konstantin Porfirogenet (905.-959.), Serafino Razzi (1531.-1611.), Mljetski opat Ignjat Đurđević (1675.-1737.), Francesco Maria Appendini (1768.-1837.), splitski biskup Vicko Palunko (1842.-1921.) i mnogi drugi. Nažalost, danas u većini svjetskih povjesnica, kao i tiskanih Biblija, možemo pročitati kako je Malta ustvari biblijski otok Melita. Zanimljivo je, da su Malti, iz svojih razloga, prvi počeli pripisivati brodolom svetog Pavla i Luke bivši Vitezovi svetog Ivana Jeruzalemskog (danas Malteški vitezovi), pošto su se 1596. godine iz Rodosa povukli na Maltu. Međutim, evanđelist Luka jasno govori o brodolomu koji se dogodio upravo na Jadranu, a nikako na Sredozemlju u blizini Malte, kada kaže u Djelima: Biješe već četrdeseta noć što smo bili tamo-amo gonjeni po Jadranu…(27, 27).

Mljet je u apostolsko vrijeme bio vrlo naseljen otok, s više urbanih naselja. Na Mljetu se spasilo dvjesto sedamdeset šest brodolomaca. Došavši na otok, svetog Pavla je ugrizla otrovna zmija. (sa apsolutnom sigurnošću se može tvrditi da na Malti nikada nije bilo zmija otrovnica). Pavao je samo stresao zmiju u vatru i na opće iznenađenje starosjedilačkog pučanstva, umjesto da se srušio mrtav, ništa mu se nije dogodilo. Hrvatski (ilirski) puk Mljeta počeo je Pavla smatrati Bogom, poglavito nakon mnogobrojnih čudesnih Pavlovih ozdravljenja. Sve je to pridonijelo ustrojstvu prve kršćanske zajednice dubrovačkog područja. Boravak brodolomaca na Mljetu trajao je tri mjeseca. Iza svetog Pavla ostala je Pracrkva. Danas arheološki nalazi na Mljetu nedvojbeno potvrđuju postojanje sakralnih građevina iz doba svetog Pavla.

Dokaze ranog kršćanstva u Hrvata ima fra Bono Vrdoljak, kustos arheološke zbirke u samostanu Gorica u Livnu. Tamo se nalazi najstariji poznati lik Gospe izrađene u kamenu koji datira iz 2. stoljeća što nedvojbeno dokazuje da su starosjeditelji Hrvati u 2. stoljeću bili kršćani i štovali Djevicu Mariju. Zanimljivo je da je simbol svetosti Hrvata bio ljiljanov cvijet, simbol Darija Velikog, koji je kasnije bio simbol hrvatskih banova i kraljeva srednjovjekovne Bosne. Ipak, najbolje govori o nazočnosti Hrvata na današnjim hrvatskim prostorima u ranokršćansko vrijeme otkrivena Lištanska ploča iz 3. stoljeća. Taj zapis koji je pronađen je na arheološkom lokalitetu blizu sela Lištani u Donjem polju kod Livna. Pisan je alfabetom vrlo sličnom glagoljici iz kojega su kasnije i nastala hrvatska pisma, glagoljica, ćirilica i bosančica. Lištanska ploča je zapisana na „našem jeziku“, jeziku na kojemu je i pisana Gatha. Tekst na kamenoj ploči nedvojbeno dokazuje, ne samo o nazočnosti Hrvata kao starosjeditelja ovih prostora, već i njihovu kršćansku vjeru u ranokršćansko vrijeme, kao i potvrdu hrvatskog jezika kao jednog od najstarijih jezika u Europi, koji se tisućljećima razvijao u kontinuitetu, prethodeći današnjem književnom hrvatskom jeziku. To znači da su Hrvati kao rijedak narod primili vjeru u ranokršćansko vrijeme na svome jeziku i svome pismu.

Neposredno nakon povratka Hrvata iz Velike Hrvatske u svoju pradomovinu, na prostore Ilirika. Papa Ivan IV. je već 641. godine poslao opata Martina, više nadbiskupa, biskupa, svećenika i đakona da pokrste pridošle Hrvate koji nisu bili kršteni. Taj isti Martin, veli car Konstantin Porfirogenet VII., savjetovao je kao prorok, Hrvate, da do kraja svijeta, obdržavaju papinu odredbu (o nenapadanju) te ih je to i sam molio.

Zasigurno, da je među tim Hrvatima bilo već kršćana, kao i zarathuštrana, arijanaca, ali i pogana, te nije isključeno da su se neki Hrvati u tom razdoblju krstili i drugi puta. Ubrzo pošto je cijeli hrvatski puk (starosjedilački i došljački) postao jedna kršćanska obitelj, prvi pisani ugovor su Hrvati 679. godine potpisali s papom Agatonom i bizantskim carem Heraklijem. To je ujedno bio i prvi pisani ugovor Svete Stolice sa svjetovnim vladarima, presedan za buduću papinsku državu. Ovim jedinstvenim ugovorom Hrvatska je u papinskom Rimu imala posebit položaj, bila je dio Patrimonium Sanctri Petri. Konstantin VII. Porfirogenet komentirao je taj događaj: Kad su Hrvati primili Sveti Krst, obvezali su se posebnim ugovorima i prisegnuli su svetom Petru apostolu da nikada neće naoružani provaljivati u tuđe zemlje, već će njegovati mir sa svima koji žele mir. A za uzvrat su dobili od pape zalog da će im Bog biti osvetnik, ako katkad drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i uzmu je pustošiti. A pobjedu će im isprositi njihov zaštitnik sveti Petar.

Hrvatski vladari su tijekom cijele povijesti čvrsto stajali uz Svetu Stolicu i uz rimske pape. Kada se 878. godine hrvatski knez Zdeslav zbog političkog oportunizma stavio u okrilje Bizanta, ubrzo je izgubio prijestolje i život, a naslijedio ga je Branimir, uvjereni pristaša rimskog pape. Odmah nakon preuzimanja vlasti Branimir je obnovio savez sa Svetom Stolicom, a papa Ivan VIII. je na Spasovo 21. svibnja 879. godine odslužio Svetu misu u bazilici i na grobu svetog Petra i blagoslovio je kneza Branimira, hrvatsku zemlju i hrvatski narod. Tim blagoslovom je potvrdio zemaljsku vlast kneza Branimira u Hrvatskoj, a Hrvatsku neovisnu franačkog ili bizantskog uplitanja. Papa je knezu Branimiru uputio pismo. Dio pisma kaže: „Tebe, koji se vraćaš u krilo svete apostolske Stolice, svoje majke, iz čijega su prečistoga krila tvoji pređi crpili slatku vodu svete nauke, primismo očinskom ljubavlju kao predragog sina… Štitit ćemo te apostolskom ljubaznošću da se na te izlije milost i blagoslov Božji te blagoslov svetog Petra i Pavla… Na dan uzašašća Gospodinova, služeći svetu misu na oltar blaženog Petra apostola, podigli smo ruke k nebu, blagosloviti tebe, cijeli tvoj narod i zemlju“.

Hrvatski jezik i glagoljica naglo se širio i u crkvenim bogoslužjima, poglavito u Istri i Dalmaciji, ali bez dozvole Svete Stolice. To je ustvari bio otpor hrvatskog etničkog bića eurolatinskoj hegemoniji. Za vrijeme najvećeg hrvatskog kralja Tomislava, kojemu papa Ivan X. pismom potvrđuje kako su Hrvati; osobiti sinovi svete rimske Crkve, a da; …hrvatsko kraljevstvo spada među prvijence apostolske i sveopće Crkve…, prijepor između svećeničkog glagoljaškog klera na čelu s Grgurom Ninskim i latinskih svećenika došao je do točke usijanja.

Splitskim sinodama 925. i 927. godine, glagoljaši su doživjeli poraz, Ninska biskupija, prijestolnica glagoljaša, je ukinuta, a Splitska nadbiskupija, odnosno crkva svetog Dujma, gdje su se crkvena bogoslužja obnašala na latinskom jeziku, preuzela je vodeću ulogu u Hrvatskoj. Međutim, ipak je ostavljena mogućnost starim hrvatskim biskupijama, zadarskoj, rapskoj, krčkoj, osorskoj, stonskoj, dubrovačkoj i kotorskoj, da se mogu držati svojih starih običaja, što je neizravno značilo da im je dozvoljena liturgija na hrvatskom jeziku uz uporabu glagoljice.

Dva stoljeća kasnije, odnosno 1248. godine stigla je iz Vatikana i službena potvrda dozvole uporabe crkvenohrvatskog jezika i glagoljice u crkvenoj liturgiji. Odobrio ju je papa Inocent IV. To je praktički značilo da hrvatski jezik službeno postaje četvrti službeni liturgijski jezik u Crkvi, pored latinskog, grčkog i hebrejskog. Tako je sve do Drugog vatikanskog koncila 1962. godine, kada je svim narodima dopuštena uporaba narodnog jezika u crkvenim bogoslužjima, hrvatski jezik bio jedan od četiri ravnopravna sveta jezika.

Za vrijeme velikog zapadnog raskola, dvopapinstva, Hrvati nikada nisu stali uz avinjonske ili pizantske pape, već su ostajali vjerni i pokorni rimskom Papi. Sveta Stolica se znala odužiti i često je tijekom povijesti bila jedina u koju su se Hrvati mogli pouzdati. Kada je Hrvatska početkom 16. stoljeća ostala potpuno sama u obrani kršćanske Europe od Turaka slavni papa Lav X. svesrdno joj pomaže te vranskom prioru, hrvatskom banu i kardinalu Petru Berislaviću 1519. godine poručuje: „Glavar Katoličke Crkve ne će dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva.“ Upravo zbog te međusobne odanosti, a ponajviše zahvaljujući isusovcima, protureformacija je u Hrvatskoj polučila najveći rezultat. „Luteranska kuga“, kako je protestantizam nazvao hrvatski ban Tomo Erdödy nikada nije ozbiljnije prešla Dravu, tako da je Hrvatska bila jedna od rijetkih zemalja Europe koja je bila pošteđena reformatorske hereze.

Teško bi bilo uopće nabrojiti sve one znamenite Hrvate koji su ostavili duboki trag pri Svetoj Stolici, kao i u samom Rimu. Među mnoštvom hrvatskih blaženika i svetaca te velikodostojnika pri Svetoj Stolici izdvojimo bar najveće darove što su Hrvati mogli dati Crkvi, pape hrvatskog podrijetla. Prvi Hrvat (Ilir) kao rimski papa bio je Dioklecijanov ujak, rođen u Solinu, sveti Kajo ili Gajo (283.-296.). Papa Kajo (latinski Silva) podnio je mučeničku smrt za Kristovu vjeru. U Solinu se također rodio knjižničar Rimske kurije, Anastazije, koji je postao papa Ivan IV. Dalmatinac (640.-642.), koji je, kao što je rečeno, obnovio odnose između nove vlasti u hrvatskim zemljama i Svete Stolice. Sljedeći je Tomo Parenić ili talijanski Tommaso Parentucelli, čiji preci potječu iz Biograda. Nosio je papinsko ime Nikola V. (1447.-1455.), govorio je hrvatskim jezikom, a poslao je svetog Ivana Kapistrana, franjevca, u Hrvatsku i Bosnu da spasi Europu od najezde Turaka. Godine 1453. papa Nikola V. na lijevoj obali Tibra obnavlja crkvu svete Marije i posvećuje je svetom Jeronimu. Iste godine u Rimu gradi gostinjac za hrvatske hodočasnike, bolesnike i siromahe što dokazuje činjenicu da je u to vrijeme u Rimu živjela velika skupina Hrvata.

Dvjesto dvadeset i peti papa bio je također Hrvat, Srećko Perić (Felice Peretti) podrijetlom iz Kruševice u Boki kotorskoj odakle su se njegovi roditelji preselili u Italiju. Bio je franjevac konventualac, kasnije poznat kao papa Siksto V. Prije nego što je postao papa, bio je kardinal hrvatske crkve svetog Jeronima u Rimu. Kao papa, Siksto V. gradi u Rimu novu crkvu svetog Jeronima. Bulom Sapientiam Sanctorum, 1. kolovoza 1589. god., papa pri crkvi ustanovljava Kaptol Svetog Jeronima i određuje da članovi mogu biti samo svećenici koji potječu iz ilirske zemlje (Hrvatske i Bosne i Hercegovine), koji su rodom Hrvati i koji govore hrvatski. Na Tridentskom koncilu uvjerio je saborske oce da je materinji jezik svetog Jeronima bio hrvatski, što je samo bilo definitivno priznanje hrvatskog jezika kao svetog jezika. Na istom Koncilu je Jeroninima Vulgata utvrđena kao službena katolička Biblija.

Katolička crkva je hrvatskom narodu prečesto bila jedina životna tješiteljica i duhovna uzdanica, jedina čvrsta uporišna točka u bremenitim vremenima tuđinskih zatirača svake hrvatske misli, a poglavito u Titovoj zločinačkoj Jugoslaviji. Iz te komunističke tvorevine spomenimo zločin protiv Boga i čovječnosti, montirani proces nadbiskupu Alojziju Stepincu u kojemu se iščitala podmukla sprega Titovih jurišnika i slobodnih zidara. Bila je to osveta ne samo blaženom Alojziju što nije htio odvojiti hrvatsku Crkvu od svog zaštitnika Vatikana, već iznad svega osveta hrvatskom narodu što je dva tisućljeća bio neraskidivo vezan uz Rimsku Crkvu. Sveta Stolica se uvijek znala odužiti. Prva je priznala suverenitet države Hrvatske napaćenom katoličkom puku i slijedom tog priznanja potvrdila najčvršću svezu s tim istim pukom.

Danas? Upravo u ovom vremenu beznađa i malodušja kada bezbožna manjina manipulira hrvatskim narodom, zašto ne vjerovati da su Hrvati, poput nekada Židova, narod misije i Božjeg poslanja. Zašto ne vjerovati da su i Hrvati, kao malo stado Blažene Djevice Marije, dobili mandat s Neba da budu mala, ali najčvršća, Kristova lađa u ovom sve više desakraliziranom i neopoganskom svijetu. 

Stoga, završimo s dijelom poruke koju je Gospa uputila hrvatskom narodu putem karizmatičnog don Gobija na Cenakulu u Zagrebu 20. rujna 1996. godine:

„… Ono što se dogodilo u ovoj Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza. Tako će biti za cijelo čovječanstvo. Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu. Ne boj se, malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrešnog Srca u svijetu.“

Korišteni su dijelovi teksta koje je objavio Mladen Lojkić/croative.net