Demokracija i domoljublje

Pojam demokracija označava pluralistički oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore. Kada su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sustave upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.

Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod", i κρατειν, što znači "vladati", te sufiksa íα. Dakle, doslovno "vladavina naroda".
Demokracija živi i ovisi o sudjelovanju njenih građana. Preduvjet bilo kakvog zalaganja ili angažiranja je znanje. Svojim zalaganjem može pridonijeti samo osoba koja poznaje sustav, mehanizme i institucije demokratske države. Iz tog razloga se promicanje znanja, protok informacija i obrazovanje smatra važnim zadatkom demokracije. Da bi odluke bile demokratske, pored većinskog principa moraju ispuniti i daljnje kriterije:

• Ravnopravnost: Svatko može glasovati na izborima i sudjelovati i ima samo jedan glas. Stoga, u nedemokratskim državama žene nemaju pravo glasovanja
• Sloboda: Ne smije biti vršen pritisak. Kako bi se spriječili pritisci, glasuje se tajnim glasovanjem. Također bi trebalo biti dovoljno vremena za donošenje odluke.
• Sloboda informacije: Svi sudionici bi kroz slobodan pristup dostupnim informacijama trebali znati i razumjeti o čemu se odlučuje.
• Sloboda izražavanja: Političkoj odluci treba prethoditi slobodna razmjena mišljenja i stavova.
• Aktivno biračko pravo: Svi građani imaju pravo kandidirati za bilo kakve kadrovske odluke .
• Alternativa: Pravu odluku se može donijeti samo ako postoji nekoliko alternativa. Kao poseban slučaj može biti glasanje sa samo jednom alternativom, ukoliko se poštuju drugi kriteriji demokracije.

U Hrvatskoj je zanimljivo da se demokracija povezuje sa domoljubljem što je na domaćoj političkoj sceni jedna od najintrigantnijih tema.  Tko je istinski domoljub? Postoje razni stavovi i definicije, no nekako mi je najpribližnija uzrečica G.B. Shawa koji kaže da pravi patrioti najviše mrze nepravdu u svojoj domovini. Naravno da pri tome patriotizam ne znači nekritički odnos, nego predstavlja otvoreno iskazivanje svega što se smatra da je u njegovoj domovini loše i nepravedno. I tu vidim vezu između demokracije i patriotizma.

U Hrvatskoj još uvijek nije izgrađen taj sistem vrijednosti.  Problem  je u tome što su  „domoljubi“ česti jaki samo na riječima.  Ljudi u Hrvatskoj imaju naslijeđeni stav da se patriotizam iskazuje decibelima, a ne zalaganjem da se posao obavi pošteno i kvalitetno. Pri tome ne mislim samo na političare. Tako npr. hrvatski tajkuni  koji su se obogatili tijekom tranzicije ili možda bolje rečeno privatizacije , koliko god to riječima ističu, nisu istinski domoljubi. Možda je za njih najbolju primjer u knjizi S. Johnson-a  „The Patriot“  gdje između ostalog piše da je patriotizam zadnje utočište hulja – nitkova i nepoštenih ljudi.  Naravno riječ je o lažnim patriotima, ljudima koji iza „glasnog patriotizma“  skrivaju osobne interese i ciljeve, a parole patriotizma koriste za punjenje vlastiti džepova.

Patriot je odgovoran prema samom sebi, prema svojoj obitelji, prema svom narodu i državi! Ako povežemo pojmove demokracije i patriotizma, neminovno se nameće zaključak da ti pojmovi nisu i ne mogu biti stvar političkog opredjeljenja, lijevih ili desnih, nego je to ono što mora sazrjeti u glavi svakog pojedinca. Demokracija i patriotizam se ne mogu urediti izbornim zakonima, niti silom i represijom.

Možda je dobro domoljublje povezati s sudjelovanjem u demokratskim procesima, jer pravi patriot izlazi na izbore i sudjeluje u politici. U Hrvatskoj se sudjelovanje u politici uglavnom svelo na kritizerstvo, a patriotizam se počeo shvaćati kao jedna vrsta ideologije otpora aktualnoj političkoj pasivnosti i nesposobnosti političara koji su nas zaboravili poslije izbora.

Za kraj samo želim pokušati napraviti razliku između domoljuba – demokrate i nacionalizma. Domoljub voli svoju domovinu, a poštuje druge. Nacionalist je onaj koji prvenstveno mrzi tuđe.

Domoljub i patriot se ne postaje rođenjem. Na čovjeka od rođenja utječu roditelji, obitelj, društvena okolina, vjera, škola.  Je li pedagogija rješenje ? Možda!

Nije dovoljno busati se u prsa, izgovarati fraze i ljubiti zastavu. Domoljublje i demokracija znači aktivno živjeti po tim načelima u praksi, biti čestit član zajednice i prema ljudima s kojima se dijeli ta zajednica.

Jesmo li spremni za promjene?

Braniteljska prava ili ......

Nekako mi se čini da kroz braniteljske prosvjede želimo osnivanje "Zaklade za pomoć braniteljima". No sve smo ukenjali mi branitelji sami! Mi smo stvarali državu, bili smo svi ko jedan i Ustaše i Partizani i Socijalisti i Demokrati i SDP-ovci i HDZ-ovci i vjernici i ateisti i muško i žensko ........ pa smo onda lijepo novostvorenu državu predali u ruke lopovima, varalicama i ini-ma. I sada ako smo na kraju ipak uvidjeli da smo prevareni, štekćemo poput gladnog psa koji traži da mi gazda baci oglodanu kost, umjesto da uzmemo ono što je naše, ono što smo mi stvarali za našu djecu i buduće generacije.

Mi nemamo svojih predstavnika u tijelima vlasti, ni u Saboru (ne mislima na one koji su sami dodijelili visoke vojničke činove za političke funkcije u ratu), nemamo ih u Vladi, a predsjedniku je plus ako nije branitelj. 

Reći će netko, "pa taj i taj je branitelj", u redu, a jesmo li ga mi birali? Čak i nacionalne manjine biraju svoje predstavnike na posebnim listama, a gdje je braniteljska lista? 
Nisam od onih koji smatra da je netko dao više, a drugi manje u Domovinskom ratu, svatko je dao koliko je mogao i znao, ali tko nam donosi pazite ovo "Zakon o pravima braniteljima" (čak su i pridjev "hrvatskih" izbacili) ? 

Zar ne bi bilo logično, ljudski, moralno i po Božjoj pravdi da mi branitelji donosimo Zakon o pravima građana u Republici Hrvatskoj?

Zar se povijest ponavlja?

Hrvati su 1102. godine Pactom Conventom izabrali ugarskoga (tuđinskog) kralja Kolomana Arpadovića za kralja Hrvatske. Na saboru u Cetingradu 1527. hrvatsko je plemstvo izabralo Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja.

Sve do 1918. godine Hrvati između sebe nisu mogli izabrati kralja, pa im je kralj bio iz Ugarske. Te godine nastala je Kraljevina SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija), kojoj je na čelu bio regent Aleksandar (i dalje Hrvati nemaju svog kralja). Doduše  1939. se osniva samoupravna banovina Hrvatska, ali u sastavu Jugoslavije.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dio današnjega teritorija Republike Hrvatske je bio unutar granica Nezavisne Države Hrvatske (1941. - 1945.), a Istra, dio Dalmacije te gotovo svi otoci su prepušteni Italiji, a Međimurje je okupirala Mađarska. Povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost izraženo Ustavom Republike Hrvatske temelji se među ostalim i na odlukama ZAVNOH-a izraženim nasuprot proglašenju NDH, što je povijesna greška kojim se preko 50% Hrvata, a i 

Hrvatska  etiketiraju kao genocidni, koje treba imati pod stalnim nadzorom.
Snažan partizanski pokret i paralelna partizanska vlast na oslobođenim područjima, te oslobađanje vlastitim snagama dovode do toga da je nakon rata Hrvatska postala dio nove, socijalističke Jugoslavije.

Tek 8. listopada 1991. godine nastaje Hrvatska država, raskidom svih državnopravnih sveza s dosadašnjom SFRJ.

Što je uslijedilo znamo svi, a iz Domovinskog rata smo izašli kao pobjednici, ali ono jako bitno ujedinjeni u ideji vlastite države.

A onda smo se mi branitelji, usuđujem se reći, uplašili samostalnosti i vlasti, te smo državu predali lopovima i varalicama kojima je na prvom mjestu osobni probitak i bogaćenje, a domoljublje i državnost im je zadnja rupa na svirali.

Političari su vrlo brzo uspjeli "prosipati posudu punu mlijeka", pa je tako Hrvatska samostalnost trajala samo do 01. srpnja 2013. kada je Republika Hrvatska postala 28. članica  Europske unije. Mnogima još nije jasno da je time Hrvatska ušla u Federativnu Europsku uniju, te da sve svoje zakone mora uskladiti se "federativnim" (Deklaracije EU).

Europska unije ne poznaje pojam "branitelj" već isključivo "veteran" što hrvatski političari vješto koriste da nas marginaliziraju i svode na "socijalnu kategoriju".

I sada na ulicama i trgovima moljakamo milostinju, tražimo "suosjećanje nacije".

Pitam se onako uz kavicu, je li to pravi put ? Imaju li naša djeca svoju državu i jesu li ponosni građani svoje države? 

A da se i vi upitate?

Moraju li hrvatski vojnici znati hrvatski jezik?

Kao veteran (isluženi vojnik) razmišljam o uvjetima napredovanja za časnike u OS RH. Posebno mi bode oči i para uši, da bi se iz manjeg čina prešlo u viši tj. napredovalo u službi potrebno je, kako ULTIMATIVNI, uvjet poznavanje najmanje jednog stranog jezika koje se dokazuje testiranjem, gdje je potrebno zadovoljiti najmanje 66% znanja.

U doba globalizacije, nekome je to sasvim normalno, meni nije.
Je li američki vojnik mora polagati strani jezik kao uvjet za napredovanje?

Da je to uvjet za odlazak u stranu misiju, gdje Hrvatska učestvuje, u redu, pače, potrebno je!

Da znanje stranog jezika predstavlja dodatne bodove kod ocjenjivanja, prihvatljivo je!

Ali da bude ultimativni uvjet, kao npr. tjelesna spremnost, to ne mogu shvatiti, da mi nokte čupaju !
Nisam protivnik znanja stranog jezika, pače, "čovjek vrijedi onoliko ljudi koliko jezika zna“! No, da je u OS RH kao samostalne, neovisne države potrebno znanje stranog jezika za napredovanje u službi je omalovažavanje Hrvatske i hrvatskog jezika!

Za napredovanje nije potrebno znanje hrvatskoga jezika! Nema nikakve provjere, a usuđujem se ustvrditi da preko 50% visokih časnika OS RH ne zna hrvatsku gramatiku i da ne bi na nekoj ozbiljnijoj provjeri zadovoljili niti 50% znanja.

Meni je ovo neprihvatljivo, vama možda nije.

Odumiranje Hrvata

Nije memorandum, nije posezanje za tuđim teritorijem, nije težnja za obnovom velikohrvatskog carstva, već jednostavno promišljanje o povijesnoj zbilji na dijelu Balkana koji se naziva Bosna i Hercegovina. Učilo se do 71. u osnovnoj (pučkoj) školi da je BiH Federativna republika SRRJ srpskog i hrvatskog naroda i ostalih naroda koji u njoj žive. Muslimani je bio naziv za etničku grupu (ili možda bolje rečeno za vjersku pripadnost). Ustavom SFRJ 1971. godine od strane vlasti Socijalističke federativne republike Jugoslavije Muslimani su priznati kao jedan od šest konstitutivnih naroda (uz Slovence, Hrvate, Srbe, Crnogorce i Makedonce), odnosno jedan od tri konstitutivna naroda tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Iz toga proizlazi da je SFRJ dektetom stvorila narod ne bosanski muslimani potječu od domorodačkog stanovništva, pretežno južnoslavenskog porijekla, koje je za vrijeme otomanske vlasti na Balkanu preobratilo na islam, i na temelju njega izgradilo vlastiti kulturni i etnički identitet, a na kraju stvorilo potpuno novi nacionalni identitet. Stvaranje nacionalnog identiteta kod Muslimana je bilo relativno sporije u odnosu na Srbe i Hrvate, a prvi takav pokušaj - kroz stvaranje posebne bošnjačke nacije u Bosni i Hercegovini pod austro-ugarskom vlašću - nije uspio. Ulaskom BiH u prvu Jugoslaviju Muslimani su se najčešće izjašnjavali kao Hrvati ili Srbi islamske vjeroispovjesti, odnosno "Jugoslaveni" ili "ostali". Samim tim Muslimani nisu imali ni državni teritorij. A sada imaju muslimansku državu u srcu Evrope. Da su se na svim područjima s kojima su vladali Turci rađale “nove muslimanske” nacije i svratale muslimaske države, bilo bi tih nvoih država i na teritoriju Madžarske i Austrije a da se ne spominje područje između Beća i Istambula. Kako to da se upravo na područjima “genocidnih” Hrvata “rađaju” novi narodi i niču nove države dali pod vlašću Srbije ili međunarodnog protektrata potpuno je irelevantno. Ima sve više sličnosti između Hrvata i Palestinaca.

U ožujku 1994. godine Bošnjaci i Hrvati sklopili su sporazum o osnivanju bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine i konfederacije s Republikom Hrvatskom.

U američkom gradu Daytonu 21. studenog 1995. sve su zaraćene strane potpisale mirovni sporazum, čime je završio trogodišnji rat (konačni je sporazum potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.).

Daytonski sporazum podijelio je BiH na dva dijela - Federaciju BiH i Republiku Srpsku.

Realnost iz tih sporazuma je da su Srbi prvi puta u povijesti prešli rijeku Drinu i imaju svoj teritorij nadomak Zagrebu, stari hrvatski grad Banja Luka je prijestolnica Republike Srpske, koja samo čeka povoljan povijesni trenutak da se proključi matici zemlji (Srbiji). I kako sada razumijeti da je Srbija izgubila rat koji je pokrenula 1990. Miloševića se može slaviti kao osvajaća, suđeno mu je ali su Srbiji ratom osvojeni teritoriji ostali, pače priznati od međunarodne zajednice.

Hrvati koji su bili domicilni narod u Bosni i čiji se teritorij protezao do Drine ostali su ne samo bez svog teritorija, nego i bez identiteta, jer Federacija kao drugi entitet u BiH se smatra u svijetu Musimanskim entitetom. A najveca katasrofa hrvatskoga naroda je da se sada radi na tome da se Muslimanima dodijeli čak i Mostar kao gravni grad. Tako su Hrvati od Tomislavovog doba izgubili otprilike 50% svog teritorija.

Ovo je prvi puta u povijesti da su pobjednici u ratu izgubili svoj teritorij i da im se sudi za ratne zločine.

Postavlja se pitanje tko je pobjednik u Domovinskom ratu? Jer Hrvati su u svakom slučaju gubitnici!

Ono što potiče ovakva promišljanja je pregled povijesnih zbivanja na ovim prostorima.

U prvim stoljećima nove ere, Bosna je bila dio Rimskog Carstva. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni nasljednici Rima.

Slaveni su se naselili u 7. stoljeću, a Srbija i Hrvatska vladale su nad dijelovima Bosne u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka Hercegovine i Humina većinom 10. i 11. stoljeća Bosna je sastavni dio hrvatskog kraljevstva. Nakon Pacte Convente i dolaska na vlast dinastije Arpadovića u istočnim djelovima današnje BiH jačaju devolucijski procesi prema ostatku Hrvatskog kraljevstva. Tu banovinu koja kasnije postaje kraljevstvom (oko 1200.) hrvatsko ugarski vladari su nazivali Ramom i u svoj kraljevski naslov su pridodali rex Ramae (kralj Rame). godine. Mnogi hrvatski povjesničari (počevši od V. Klaića, pa nadalje) samo čežnju za neovisnosti bosanskog kraljevstva vide u otporu koji su hrvatski plemići pružali prema kralju "strane krvi".

U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio između 500.000 i milijun. Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma bijaše i Crkva bosanska, kojoj je pripadao nemali dio pučanstva (nemoguće je utvrditi koliki). Povjesničari smatraju da je većina stanovništva u tom razdoblju bila katolička, uz dio pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi su bosanski vladari bili katolici (dinastija Kotromanić), dok su u neki najutjecajniji feudalci, kao Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosača bili krstjani. Bosna je ostala neovisna do 1463. godine, kada ju, bar njezin veći dio, osvajaju Turci. 25. listopada 1478. pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu.

rvoje Hrvatinić je bio Hrvat iz obitelji koja potječe iz roda Svačića, i sam kralj Tvrtko I spominje da mu je prišao Hrvoje "sa svojimi Hrvati" (vidjeti rukopise u izdanju Veselina Masleše prikupljene od Maka Dizdara). Turska osvajanja proširila su uvelike granice srednjovjekovne bosanske kraljevine, tako da su područjima današnje BiH, uz originalnu jezgru, banovine Usoru i Soli, Donje Kraje (unio H. Hrvatinić), Hum, te zemlje koje su bile pod vlašću kralja Tvrtka kao kralja Primorja, bosanski sandžak obuhvatio skoro cijelu srednjovjekovnu banovinu Hrvatsku sa njegovim glavnim gradovima (Bihać npr), kao i velike djelove banovine Slavonije (zapadna slavonija).

Tijekom turske vlasti, mnogi su stanovnici današnje Bosne i Hercegovine prešli na islam. Uzroci tom procesu su višestruki, no bitno se ne razlikuju od islamizacije susjednih zemalja, od Hrvatske do Bugarske. Prema tvrdnjama bosanskih franjevaca katoličko stanovništvu u momentu pada Bosne je brojilo oko 750, krstjansko 80, a pravoslavno oko 30 tisuća odraslih duša. Pred Srpsku invaziju, u Bosni i Hercegovini, četiri stotine godina kasnije, živio je u BiH jednak broj Hrvata svih uzrasta. Prihvaćanjem Islama mnogim je pravoslavnim i katoličkim konvertitima pružena prilika da dospiju do visokih časti na osmanskom dvoru, poput Velikih Vezira Mehmed-paše Sokolovića ili utemeljitelja i admirala turske mornarice Mehmed-paše Pialija, Hrvata iz Dalmacije. Turci su vladali Bosnom do 1878. godine, kad ona postaje protektorat Austro-Ugarske.

Međutim, slavenski pokreti u susjednim državama radili su na ujedinjenju južnih Slavena.

Prvi svjetski rat je počeo kad je austrougarski prijestolonasljednik ubijen u Sarajevu.

Nakon raspada Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina je ušla u Jugoslaviju, da bi u 2. svjetskom ratu potpala pod NDH. Nakon rata je osnovana socijalistička Jugoslavija, unutar koje je Bosna i Hercegovina postala jedna od republika.

BiH je proglasila suverenost u listopadu 1991. godine, a zatim je uslijedio referendum za razdruživanje iz Jugoslavije (veljača 1992.). Na referendumu se većina stanovništva odlučila za neovisnu Bosnu i Hercegovinu.

Bosanski Srbi nisu izašli na referendum i uz potporu susjedne Srbije pokrenuli rat radi podjele po etničkom načelu. Na jednoj strani su se našli BiH-Hrvati koji su radi obrane svojih teritorija osnovali HVO i HOS, BiH-Muslimani (kasnije pod imenom: Bošnjaci) i znatan broj BiH-Srba ( koji je ostao odan državi Bosni i Hercegovini ), a na drugoj Srbi iz BiH koji su se stavili na stranu velikosrpskih snaga. U početku su velikosrpske snage, ohrabrene početnim ratnim uspjesima, oslovljavale Bosnu i Hercegovinu kao "Srpska Republika Bosna i Hercegovina". Dobro organiziranom obranom od strane Hrvata, a kasnije i Bošnjaka (koji su se ipak prekasno organizirali, što je tijek rata vrlo brzo pokazao), srpsko napredovanje je zaustavljeno, apetiti su svedeni na "realniju" mjeru, pa su za svoju paradržavnu tvorevinu uzeli naziv Republika Srpska.

1993. javljaju se sukobi između BiH-Hrvata i BiH-Bošnjaka. Do konca godine sukob se rasplamsao do te mjere da su se umirila skoro sva ratišta tih dvaju naroda prema području kontroliranog od strane Srba. Ipak, nisu na svim područjima Hrvati i Muslimani (kasnije pod imenom Bošnjaci) ratovali jedni protiv drugih, nego su se nastavili boriti jedni uz druge (primjerice, Bihaćka krajina, Posavina i Usora).

U ožujku 1994. godine Bošnjaci i Hrvati sklopili su sporazum o osnivanju bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine i konfederacije s Republikom Hrvatskom. Tome je prethodilo primirje iz siječnja iste godine, sklopljeno između snaga Herceg-Bosne i snaga BiH - Muslimana odanih vladi Alije Izetbegovića, sklopljeno uz veliki utjecaj međunarodnih čimbenika.

Nešto kasnije, vodstvo Bošnjaka, tada još uvijek pod imenom Muslimani, uzima ime Muslimani-Bošnjaci za svoj narod. Ime se javljalo također i u obliku Bošnjaci-Muslimani, a na koncu se koristi samo Bošnjaci.

U američkom gradu Daytonu 21. studenog 1995. sve su zaraćene strane potpisale mirovni sporazum, čime je završio trogodišnji rat (konačni je sporazum potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.).

Daytonski sporazum podijelio je BiH na dva dijela - Federaciju BiH i Republiku Srpsku.

A taj proces se za Hrvatsku odvijao ovako. Knez Tomislav vladao je Primorskom Hrvatskom kada su Mađari iz Podunavlja prodirali prema zapadnoj i južnoj Europi ostavljajući za sobom pustoš i ruševine. Napali su i Panonsku Hrvatsku. Tomislav je odbio njihov napad i odbacio ih natrag preko rijeke Drave. Tada je vjerojatno došlo do sjedinjena Panonske i Primorske Hrvatske u jednu državu.

Hrvatska se država tada prostirala većim dijelom sadašnje Bosne i Slavonije. Na istoku je Hrvatska graničila sa Bugarskom i Srbijom, a na jugu sa Zahumljem, u kojem su bili i Vis, Brač i Hvar, te se Zahumlje širilo i na dalmatinske gradove. U to vrijeme je bugarski car Simeon zaprijetio samom Carigradu. Da bi se osigurao od te pogiblji, Bizant sklapa sa Tomislavom savez, a pod hrvatsku vlast dolaze svi dalmatinski otoci i gradovi. Tako je Kneževina Hrvatska dobila izlaz na more na čitavoj svojoj obali s velikim lukama.

Jačanje vojne sile i porast vlastite moći podigli su Tomislavovu samosvijest i moguće je da se 925. godine ili nešto ranije proglasio za kralja, za što je dokaz pismo pape Ivan X. koji u jednom pismu Tomislava oslovljava titulom rex (kralj).

Naglo jačanje Hrvatske pod Tomislavovim vodstvom uznemirilo je bugarskog kralja Simeona koji oko 926. napada Hrvatsku, ali ga Tomislav pobjeđuje negdje u sjeveroistočnoj Bosni i učvršćuje svoju moć i vlast.

Za Tomislavove su vlasti održana dva crkvena sabora u Splitu (925. i 928.) na kojima je odlučeno da se područje splitske nadbiskupije proširi na cijelu Hrvatsku, a ninska je biskupija ukinuta.

Tomislavova vlast nad dalmatinskim gradovima omogućila je da u njih prodre hrvatski utjecaj. I prije su se Hrvati useljivali u dalmatinske gradove, a neki su postali ugledni građani. U Zadru znamo za tribune Dabra i Crnehu, a i za Dobrušu, priorovu kćer. Priori i tribuni su bili najugledniji građani, a njihovi naslovi najviše svjetovne časti. Iako Tomislav nije uklonio hrvatsko-dalmatinsko dvojstvo, u njegovo je doba položen temelj budućeg narodnog razvitka Dalmacije kao i Slavonije.

Romantičarska ga historiografija, nastala u 19. stoljeću, a čiji je utjecaj jak i danas, vrlo glorificira, tvrdeći da je sjedinio hrvatske zemlje i udario temelje velikoj i snažnoj Kraljevini Hrvatskoj, koja je imala oko 1 500 000 stanovnika. On je odbio Mađare i Bugare i osigurao narodni i državni opstanak Hrvatima. On je učvrstio hrvatsko gospodarstvo na Jadranu i omogućio živu trgovinu poljodjelskim i stočarskim proizvodima, drvom, ribom, soli i drugim proizvodima u svim jadranskim lukama. On je uz razvitak hrvatskog naroda jače privezao dalmatinske gradove i otoke te omogućio da se oni djelotvorno pohrvaćuju. Poduprijevši zaključke o jedinstvenoj crkvenoj vlasti, sredio je unutrašnje prilike, jer su crkveni sukobi u ono vrijeme bili znatno počelo državne nesređenosti, a ne tek puka biskupska svađa. Mogli su zaprijetiti i opstanku države. Zbog svega toga, a i zbog sklonosti starohrvatskoj narodnoj kulturi, Tomislav ide u velikane naše povijesti.

Za Tomislavovih nasljednika Trpimira II. (možda Tomislavov brat) i Krešimira I. (možda Tomislavov sin) Hrvatsko Kraljevstvo je isto tako veliko i jako kao i u njegovo vrijeme, ali zbog potpunog nedostatka izvora ništa više o tom dobu nije poznato. U doba kralja Miroslava (945.-949.) buknuo je rat za prijestolje. U ratu je ban Pribina pomogao Miroslavovu protivniku i bratu Mihajlu Krešimiru II. (949.-969.) Miroslava su ubili, a Krešimira okrunili za kralja.

U tom je ratu Hrvatska oslabila. Smanjila se njezina vojska jer se smanjio broj slobodnih seljaka. Njezina se mornarica prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Tako su otoci Brač, Hvar i Vis opet priključeni Neretvanskoj kneževini, a dalmatinski su se gradovi opet priključili Bizantu. Od Hrvatske se vjerojatno odcjepila i Bosna, malena državica oko izvora rijeke Bosne. Prijestolni su rat iskoristili Mlečani i 948. dva puta napali Neretvane. Napadi im nisu pošli za rukom pa su sklopili mir s Neretvanima i obvezali se da će im plaćati danak za slobodnu plovidbu.

U to su doba (oko 950.) Mađari osvojili od Bugara istočnu Slavoniju i Srijem.

Krešimir II. je donekle obnovio hrvatsku moć. Ponovno je zavladao Bosnom, a održao je dobre odnose sa dalmatinskim gradovima, napose Zadrom. Njegova je žena Jelena sagradila u Solinu dvije crkve. Crkva sv. Stjepana služila je kao grobniva kraljeva, a crkva sv. Marije, jedna od najvećih u Hrvatskoj, kao krunidbena bazilika.

U to je vrijeme ban upravljao Likom, Krbavom i Gackom. Kao i bosanski ban on je upravljao graničnim krajevima, dakle obavljao je prvenstveno vojničku dužnost.

Hrvatska se inače dijelila u župe, manja upravna područja. Na njihovom su čelu bili župani, isprva plemenski poglavice, kasnije kraljevi službenici. Župan je bio vojni zapovijednik, sudac i predsjedavao je županskom zboru.

Razvitak Hrvatske također pokazuju razgranate njezine veze na Sredozemlju i europskom kopnu. Hrvatski je kralj također održavao veze sa Židovima sa Crnog mora i panonske nizine. Također su održavane veze s Arapima, a u Kalifatu Omejidi u Španjolskoj je neko vrijeme bilo oko 6000 hrvatskih plaćenika.

Krešimirov nasljednik Stjepan Držislav (969.-997.) bio je u dobrim odnosima s Bizantom i njegov saveznik protiv makedonskog cara Samuila. U naknadu za savezništvo dobio je od Bizanta na upravu Dalmaciju i priznat mu je kraljevski naslov.

Dugi mir u 10. stoljeću između Mlečana i Hrvatske omogućio je razvoj trgovine na Jadranskom moru. Obogaćeni Mlečani bili su u dobrim odnosima s Bizantom i Svetim Rimskim Carstvom. Sve je to ubrzalo njihovu odluku da prestanu plaćati danak Hrvatima i Neretvanima. Zbog toga su još za Držislava počeli hrvatsko-mletački sukobi na moru. Kada je Držislav umro, Mlečani su iskoristili borbe za prijestolje u Hrvatskoj i uskratili danak.

Držislava je nasljedio njegov sin Svetoslav Suronja (997.-1000.) koji je još za očeva života bio suvladar. Protiv njega su se dignula braća Krešimir III. (1000.-1035.) i Gojslav (1000.-1020.) Hoteći možda pomoći pomoći pobunjenoj braći protiv Svetoslava, bizantskog saveznika, u Hrvatsku je oko 998. provalio Samuilo i pustošeći došao sve do Zadra, ali kako nije uspio osvojiti nijedan grad, povukao se iz Hrvatske. U svojoj je vlasti zadržao samo Bosnu. U ratnom metežu su dalmatinski gradovi zatražili mletačku pomoć i zaštitu. Budući da je Bizant imao vrhovnu vlast nad njima, obratio mu se dužd Petar II. Orseolo s molbom da zaštiti dalmatinske gradove. Kada mu je Bizant to odobrio, krenuo je dužd 1000. na Hrvatsku. Najprije su mu se pokorili sjeverni otoci, a nakon poraza hrvatskog brodovlja gradovi Zadar, Trogir i Split. Silom je morao zauzeti Biograd i neretvanske otoke Korčulu i Lastovo.

Pokušaj Krešimira i Gojslava da se s duždom nagode nije uspio. U Trogiru je dužda čekao svrgnuti Svetoslav. Orseolo i on su sklopili ugovor po kojemu se Svetoslav odrekao dalmatinskih gradova i otoka. Zauzvrat mu je dužd obećao da će mu pomoći vratiti se na hrvatsko prijestolje. Kao zalog Svetoslav mu je dao svog sina Stjepana za taoca.

Pošto je od Neretvana dobio prisegu kako neće uznemirivati mletačke brodove i izjavu da se odriču mletačkog danka te primivši priznanje svoje vlasti od Dubrovčana, dužd se vratio u Veneciju i uzeo naslov "knez Dalmacije". Time je prvi put u srednjem vijeku prošireno ime Dalmacije na hrvatsko tlo. Golemi gospodarski, vojnički i politički gubitak za Hrvatsku bio je gubitak obale i vlasti na Jadranskom moru. Bez obale i mornarice ona nije mogla cjelovito napredovati. Zbog toga su se Hrvati borili s Mlečanima za vlast nad morem i obalom.

Za Krešimira II. uspijeli su vratiti neke gradove, ali je 1018. dužd Oton Orseolo potukao hrvatsko brodovlje i prisilio dalmatinske gradove na pokornost. Oslabljena Hrvatska morala je priznati vrhovnu vlast Bizanta.

Bizantska se vlast učvrstila na našoj obali nakon bune 1024.-1026. u Veneciji iz koje je bila protjerana duždevska obitelj Orseolo. Tada je Bizant zauzeo gradove pod mletačkom i hrvatskom vlasti, ali to nije bio kraj tegobama hrvatske države. Protjerani dužd Oton bio je brat Hicele, žene hrvatskog kralja Stjepana, sina Svetoslava Suronje, a njegova je žena bila sestra ugarskog kralja Stjepana I. Arpadovića. I Oton i Stjepan sklonili su se na dvor svog mađarskog rođaka.

vaj je, kako bi pomogao Stjepanu, oteo 1027. Hrvatskoj pogranične krajeve južno od Drave i dao ih Stjepanu da njima samostalno vlada. Tako je Hrvatska opet podijeljena na dvije države, dok je obalnim gradovima vladao Bizant.

Za Krešimirova nasljednika Stjepana I. (oko 1035.-1058.) počela je obnova Kraljevine Hrvatske. On je zavladao dalmatinskim gradovima. Jedino su Mlečani oko 1050. nakratko zavldali Zadrom. Borba za dalmatinske gradove nastavila se za Stjepanova nasljednika Petra Krešimira IV., jednog od najvećih hrvatskih vladara.

Krešimirovo je vladanje zbog mnogočega značajno za našu povijest. On je obnovio jedinstvo hrvatske države. Bizant, koji je tada ratovao u Aziji s Turcima Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, predao je Krešimiru dalmatinske gradove i otoke. Za Krešimirove vladavine Hrvatska je najmoćnija i najsnažnija u svojoj povijesti.

Krešimir se nazvao "kraljem Hrvatske i Dalmacije". Kada je u Ninu 1069. darovao samostanu sv. Krševana otok Maun, Krešimir je istaknuo da otok "leži u našem dalmatinskom moru". Bio je to znak da su Hrvati ponovno zagospodarili Jadranskim morem.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove uz svoju državu, Krešimir im je ostavio samostalnost u gradskoj upravi. Od njih je primao "danak mira" za zemlje izvan gradskih zidina, zatim dio lučkih prihoda i brodove u ratu. Život pod vlašću hrvatskih kraljeva ubrzao je prodor Hrvata u gradove i njihovo pohrvaćivanje. Budući da se mnogo Hrvata odavna u njima naselilo, neke su hrvatske obitelji stekle ugled, postale plemićke i dale Zadru, Splitu i drugim gradovima više priora, tribuna i vijećnika. Dok je Hrvat bio zadarski prior, on je bio i bizantski namjesnik za temat Dalmaciju. To znači da je u tematu imao najvišu čast.

Za Krešimira IV. sređivane su i crkvene prilike. Reformni pokret u Crkvi nastojao je cjelokupnu svjetovnost prožeti crkvenim duhom jačajući uz to papinski primat ne samo u vjerskim i crkvenopravnim pitanjima. Predodžbe o primatu i njihova provedba pridonijeli su konačnom raskolu Istočne i Zapadne Crkve (1054.). U Hrvatsku je poslan papinski legat Majnard da nadzite primjenu rimskih reforma.

Na saboru u Splitu 1060. donesene su odredbe radi jačanja crkvene organizacije i stege. Biskupe će birati svećenici i puk, naglašena je dužnost plaćanja desetine i prvina crkvi, svećenicima je zabranjeno da se žene, da nose duge brade i kosu, a također je zabranjeno da se zaređuju dok ne nauče latinski jezik. Na tom saboru glagoljica nije bila zabranjena.

Krešimir IV. je obnovio jedinstvo hrvatske države. Osim dalmatinskih gradova u njoj su se ponovno okupile Bosna, Slavonija, Srijem i Neretvanska Kneževina, koje su vođe otad bili zapovjednici hrvatske mornarice. U Slavoniji je banovao Zvonimir, potomak Stjepana i Hicele i muž Jelene iz mađarske dimastije Arpadovića. Zvonimirovo porijeklo iz ogranka vladajuće dinastije Trpimirovića, moć i politika su mu osigirali u sjedinjenoj Hrvatskoj kralja Krešimira bansku čast i mogućnost prijestolonasljednika.

Pri kraju Krešimirova života u splet međunarodnog zbivanja bila je uvučena i Hrvatska. Godine 1071. Seldžuci su porazili Bizant, Mađari su zauzeli Srijem, a Normani se učvrstili u južnoj Italiji, što je oslabilo utjecaj Bizanta na europskom jugoistoku. Kada su se protiv oslabljenog Bizanta pobunili Bugari, pridružili su im se i Dukljani i Hrvati. Normani, bizantski saveznici, napali su 1074. hrvatsko primorje i uspijeli u bitki kod Raba zarobiti, kako kažu izvori, "hrvatskog kralja". Nije sigurno o kojem se kralju radi, ali najvjerojatnije je riječ o Krešimiru. On im je za otkup ustupio upravu nad Ninom, Biogradom, Zadrom, Trogirom i Splitom. Normane su slijedeće godine protjerali Mlečani. Krešimir je tada već bio mrtav.

Krešimira je naslijedio Dmitar Zvonimir. Krešimirov nećak Stjepan II. zatvoren je u samostan. Naslijedivši prijestolje, on se suočio s problemom vlasti nad srednjedalmatinskim gradovima. Dobro ocijenivši vanjskopolitičke nevolje Bizanta, koji se još uvijek držao vlasnikom dalmatinskih gradova, i pad njegove moći u hrvatskom susjedstvu te ispravno procijenivši položaj Mlečana, koji su se svrstali među protivnike sve jačeg papinstva, Zvonimir se priklonio papi Grguru VII. prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo podjeljivati krune i priznavati posjed zemalja.

Kako je znao da su splitski nadbiskup i trogirski biskup pristaše toga pokreta, pa prema tome i protivnici mletačke vlasti na svome području te glavni faktor u politici dalmatinskih gradova, Zvonimir im se približio da bi mu poslužili kao diplomatski most do Svete Stolice.

Papinsko je izaslanstvo stiglo u Solin u jesen 1075. gdje je, nakon tradicionalnog isklicavanja Zvonimira kraljem, primilo njegovu prisegu odanosti papi i gdje ga je papinski legat Gebizon 8. listopada okrunio kraljevskom krunom, predavši mu i druge znakove kraljevske vlasti. Novi je kralj obećao Svetoj Stolici da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetina, da će sprečavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad te papinskim legatima dati samostan u Vrani blizu Biograda.

Tako je Zvonimr, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, pristajanjem uz reformni pokret, pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj te obećanjem brige o strožim vjerskom i obiteljskom životu i provedbe stanovite socijalne politike, a za nevelike darove, osigurao svojoj državi politički i svojevrsni obrambeni savez, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmaticae et Croatiae) i njezin razmjerno stabilan međunarodni položaj.

Prednost saveza pokazala se u papinskom posredovanju u Zvonimirovu korist za njegova sukoba 1079. sa istarskim knezom, podanikom papina neprijatelja njemačkog cara Henrika IV. Istra, koja se 925. odvojila od Italske Kraljevine i pripala Bavarskoj a 976. Koruškoj vojvodini, bila je tada samostalna marka Njemačkog Carstva.

U savezu su se, međutim, krile i skrivene prijetnje. Jedna se zametala u pomorskom pothvatu u ranim 1080-ima s papinim saveznicama Normanima protiv Bizanta i Venecije. Svojim saveznicima Mlečanima Bizant je prepustio svoje pravo na dalmatinske gradove, i samo su povoljne međunarodne prilike i moć hrvatske države mogle spriječiti ponovno mletačko učvršćivanje na hrvatskoj obali.

Zvonimir je vladao iz Knina. Njegova vladavina, nepomućena većim ratovanjima i unutrašnjom napetošću, odrazila se u gospodarskom napretku i kulturnoj izgradnji. On bogato dariva crkve i samostane, gradi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, nadaruje posjedima plemstvo, što pridonosi sve jačem raslojavanju društva.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskoga kralja Ladislava. Imao je sina Radovana, koji je umro mlad. Kako nije ostavio nasljednika, Hrvati su iz samostana doveli Krešimirova sinovca Stjepana II. (1089.-1091.)

Nakon stjepanove smrti u Hrvatskoj su izbili neredi. Udovica Jelena, dio velikaša i dalmatinski gradovi su nastojali da hrvatski vladar postane ugarski kralj Ladislav prema navodnom baštinskom pravu. Drugi su pak bili protiv njega. Pristaše su Ladislava pozvale u Hrvatsku. Ušavši u nju, Ladislav je 1091. bez borbe zauzeo zemlju sjeverno od Gvozda. Bizant, koji nije htio da se Ugarska ojača i proširi, potaknuo je na nju susjedne Kumane. Oni su napali Mađare i Ladislav se morao povući iz Hrvatske. Ostavio je za sobom svog sinovca Almoša ili Alma. Osim toga je 1094. utemeljio zagrebačku biskupiju, u koju su francuski benediktinci donijeli rukopisne crkvene knjige koje su do danas sačuvane. Prilikom osnutka biskupije prvi se put spominje Zagreb.

Ratnim se zbivanjima počela rušiti hrvatska samostalnost. Metež je iskoristio Bizant i zavladao dalmatinskim gradovima koje je ubrzo prepustio Mlečanima. Iako sjeverna Hrvatska nije bila pripojena Ugarskoj, njezino je odvajanje vrlo oslabilo hrvatsku državu.

Da bi sačuvali neovisnost, Hrvati su se okupili oko izabranoga kralja Petra, koji je poznat pod imenom Petar Svačić (1093.-1097.) On je stolovao u Kninu i uspio sjedniti zemlje do Drave s Hrvatskom protjeravši Almoša. Međutim, obnovljena jednistvena Hrvatska bila je kratkog vijeka.

Godine 1097. u Hrvatsku prodire Koloman (1095.-1116.) On je pobijedio hrvatsku vojsku na planini Gvozdu. Na njoj je poginuo i kralj Petar, pa se planina u njegovu spomen i danas zove Petrova gora. Koloman je uspješno prodro do mora, zauzeo Biograd 1098. i priznao Mlečanima posjede na hrvatskom primorju.

Težnja Hrvata za neovisnosti izbila je nakon teškog poraza Mađara u Galiciji 1099. Hrvati su to iskoristili i potisnuli Mađare iz Hrvatske. Koloman je nakon toga odustao od pokoravanja Hrvatske silom jer je uvidio da tako neće osigurati svoju trajnu i nesmetanu vlast u njoj.

Stoga se 1102. nagodio s najistaknutijima hrvatskim velikašima. Velikaši iz rodova Kačića, Kukara, Šubića, Čudomirića, Svačića, Mogorovića, Gusića, Karinjana, Lapčana, Polečića, Lačničića, Jamometića i Tugomirića su priznali Kolomana za hrvatskog kralja, obvezali se o svom trošku ratovati do Drave, a o kraljevu s onu stranu Drave. Koloman se obvezao na posebnu krunidbu za hrvatskog kralja, priznao je poseban sabor za hrvatske državne poslove, a velikašima nesmetano uživanje njihovih posjeda i oslobađanje od daća. Nakon toga se u Biogradu okrunio za hrvatskog kralja.

Prema toj nagodbi, koju zovemo Pacta Conventa, Hrvatska i Ugarska us ostale posebne države koje u državnu zajednicu veže kraljeva osoba. Jedinstvo i državna posebnost očitovala se u osobi bana, odnosno hercega kao kraljevskog namjesnika, u posebnom saboru, posebnom poreznom sustavu, novcu i vojsci.

Unatoč svemu, Hrvatska je 1102. izgubila svoju potpunu državnu neovisnost, a to je imalo teških posljedica u njeznoj povijesti. Prestala je biti faktor u međunarodnim odnosima, izgubila je međunarodni identitet. Ipak, srednjevjekovna hrvatska država dala je dovoljan poticaj narodnom razvoju ubuduće. Bila je dovoljno jaka da se odupre presezanju moćnih susjeda i njihovim napadima, da sačuva narodni značaj obale i da uspješnom politikom osigura sebe od nemirna Balkana, na kojemu je vodila više-manje uspješnu politiku nikoga ne napadajući.

Nakon stoljeća tame i tuđeg jarma na demokratskim izborima 1990. godine premoćnu pobjedu ostvaruje HDZ predvođen dr. Franjom Tuđmanom, te se 30. svibnja konstituira višestranački Sabor. Referendumom održanim 19. svibnja 1991. većina od 93.24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu. Slijedom te odluke Sabor RH je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojim se Hrvatska uspostavlja kao neovisna država. Neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida sve državnopravne sveze sa dosadašnjom SFRJ.

Oružanom pobunom dijela srpskog stanovništva počinje Domovinski rat, koji je završio 1995. godine hrvatskom pobjedom u operaciji Oluja. Hrvatska je 22. svibnja 1992. godine primljena u Ujedinjene narode kao punopravni član.

Sadašnje “neutvrđene” granice između Slovenije i Hrvatske su međunarodna farsa i podvala Hrvatskoj. Hrvatska je početkom 1992. godine međunarodno priznata kao kad država u AVNOJ-evskim granicama. Pream tome granice se znaju I međunaronos su priznate. Slovensko nepriznavanje međunarodne granice je direktna agresija (za sada neoružana) na susjednu zemlju. A Hrvatsko prostajanje na razgovore i pregovore je direktno kršenje Ustava Republike Hrvatske, a to znači da svi koji su prektšili Ustav trebaju prompto završiti kao veleizdajnici. Nikavi viši ciljevi ne mogu postojati osim očuvanja tržavnog teritorija.

Jer Srbi su pokušali okrnjiti Hrvatsku ožuranim putem, to isto sada rade Slovenci neotužanim putem!

Još od svog osamostaljenja glavni vanjskopolitički ciljevi Republike Hrvatske su ulazak u euroatlanske integracije, prije svega ulazak u Europsku uniju i NATO. Od 1. travnja 2009. članica je NATO-a, dok je 3. listopada 2005. godine Hrvatska je započela pregovore o pristupanju Europskoj uniji.