Braniteljska prava ili ......

Nekako mi se čini da kroz braniteljske prosvjede želimo osnivanje "Zaklade za pomoć braniteljima". No sve smo ukenjali mi branitelji sami! Mi smo stvarali državu, bili smo svi ko jedan i Ustaše i Partizani i Socijalisti i Demokrati i SDP-ovci i HDZ-ovci i vjernici i ateisti i muško i žensko ........ pa smo onda lijepo novostvorenu državu predali u ruke lopovima, varalicama i ini-ma. I sada ako smo na kraju ipak uvidjeli da smo prevareni, štekćemo poput gladnog psa koji traži da mi gazda baci oglodanu kost, umjesto da uzmemo ono što je naše, ono što smo mi stvarali za našu djecu i buduće generacije.

Mi nemamo svojih predstavnika u tijelima vlasti, ni u Saboru (ne mislima na one koji su sami dodijelili visoke vojničke činove za političke funkcije u ratu), nemamo ih u Vladi, a predsjedniku je plus ako nije branitelj. 

Reći će netko, "pa taj i taj je branitelj", u redu, a jesmo li ga mi birali? Čak i nacionalne manjine biraju svoje predstavnike na posebnim listama, a gdje je braniteljska lista? 
Nisam od onih koji smatra da je netko dao više, a drugi manje u Domovinskom ratu, svatko je dao koliko je mogao i znao, ali tko nam donosi pazite ovo "Zakon o pravima braniteljima" (čak su i pridjev "hrvatskih" izbacili) ? 

Zar ne bi bilo logično, ljudski, moralno i po Božjoj pravdi da mi branitelji donosimo Zakon o pravima građana u Republici Hrvatskoj?

Zar se povijest ponavlja?

Hrvati su 1102. godine Pactom Conventom izabrali ugarskoga (tuđinskog) kralja Kolomana Arpadovića za kralja Hrvatske. Na saboru u Cetingradu 1527. hrvatsko je plemstvo izabralo Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja.

Sve do 1918. godine Hrvati između sebe nisu mogli izabrati kralja, pa im je kralj bio iz Ugarske. Te godine nastala je Kraljevina SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija), kojoj je na čelu bio regent Aleksandar (i dalje Hrvati nemaju svog kralja). Doduše  1939. se osniva samoupravna banovina Hrvatska, ali u sastavu Jugoslavije.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dio današnjega teritorija Republike Hrvatske je bio unutar granica Nezavisne Države Hrvatske (1941. - 1945.), a Istra, dio Dalmacije te gotovo svi otoci su prepušteni Italiji, a Međimurje je okupirala Mađarska. Povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost izraženo Ustavom Republike Hrvatske temelji se među ostalim i na odlukama ZAVNOH-a izraženim nasuprot proglašenju NDH, što je povijesna greška kojim se preko 50% Hrvata, a i 

Hrvatska  etiketiraju kao genocidni, koje treba imati pod stalnim nadzorom.
Snažan partizanski pokret i paralelna partizanska vlast na oslobođenim područjima, te oslobađanje vlastitim snagama dovode do toga da je nakon rata Hrvatska postala dio nove, socijalističke Jugoslavije.

Tek 8. listopada 1991. godine nastaje Hrvatska država, raskidom svih državnopravnih sveza s dosadašnjom SFRJ.

Što je uslijedilo znamo svi, a iz Domovinskog rata smo izašli kao pobjednici, ali ono jako bitno ujedinjeni u ideji vlastite države.

A onda smo se mi branitelji, usuđujem se reći, uplašili samostalnosti i vlasti, te smo državu predali lopovima i varalicama kojima je na prvom mjestu osobni probitak i bogaćenje, a domoljublje i državnost im je zadnja rupa na svirali.

Političari su vrlo brzo uspjeli "prosipati posudu punu mlijeka", pa je tako Hrvatska samostalnost trajala samo do 01. srpnja 2013. kada je Republika Hrvatska postala 28. članica  Europske unije. Mnogima još nije jasno da je time Hrvatska ušla u Federativnu Europsku uniju, te da sve svoje zakone mora uskladiti se "federativnim" (Deklaracije EU).

Europska unije ne poznaje pojam "branitelj" već isključivo "veteran" što hrvatski političari vješto koriste da nas marginaliziraju i svode na "socijalnu kategoriju".

I sada na ulicama i trgovima moljakamo milostinju, tražimo "suosjećanje nacije".

Pitam se onako uz kavicu, je li to pravi put ? Imaju li naša djeca svoju državu i jesu li ponosni građani svoje države? 

A da se i vi upitate?