Sindrom Grčka

Izlazak Grčke iz Eurozone pa vjerojatno i iz EU imati će velike političko-povijesne posljedice n Balkanu. Europa je još jednom podcijenila područje koje je i dalje velika potencijalna opasnost po svjetski mir. Iako je žarište svjetskih sukoba provedbom USA-politike „Kontroliranog kaosa“ prebaćeno na Bliski i Srednji Istok, nije umanjena opasnost povijesnog ishodišta velikog broja međunarodnih sukoba, pa i svjetskog rata na Balkanu koji je sjecište nekoliko politika, vjera, kultura i naroda.

Izlaskom Grčke iz EU, neprihvaćanjem višedesetljetne zamolbe Turske za prijem u EU, previranja u Srbiji, te pasivnost i nemoć Rumunjske, Bugarske i Albanije moćnici EU, na očigled osiromašenog naroda guraju te države u neformalni Pakt (za sada). Ako se još uzme u obzir da u Crnoj Gori veliki utjecaj (ekonomski i politički) ima Rusija, te da Rusi nude „ruku spasa“ i Grčkoj i oduvijek naklonjenoj Srbiji, a da su Rumunjska u Bugarska bile članice „Varšavskog pakta“, postaje razvidno da EU zbog gladi za novcem, zbog želje za političkim utjecajem „na male“, vođena politikom njegovog veličanstva „Profita“ reskira mir na ovim prostorima, te zanemaruje realnost mogućeg šireg ratnog sukoba na području EU i opasanost krvavog raspada EU.

Nije zanemarljivo da su se sve Svjetske ekonomske krize u povijesti rješavale ratom. Tvrde analitičari da je EU izašla iz recesije, što je promašena analiza. Ekonomska kriza 80-tih na zapadu uspjela se zatomiti „uništenjem Komunizma“ tj. izlaskom na nova tržišta zemalja čija je ekonomija bila iscrpljena višegodišnjoj „državnom ekonomijom“ i „društvenim vlasništvom“. Glad za novcem tj. inficiranje Konzumerizmom natjerao je cijeli Istok Europe da otvori vrata Zapadu za nekontroliranu pljačku građana i država, što je dovelo do propasti ekonomije Istoka. Neminovnost je da je ulaskom zapadnog kapitala i ekonomije, istok i politički postao podređen Zapadu.

SAD Krizu vješto kontroliraju politikom „kontroliranog kaosa“ potpirujuću sustavno sukobe na Mediteranu, Bliskom i Srednjem Istoku, no Recesija stalno visi nad vratom Američke ekonomije.

I „velike članice“ EU su na sličan način zatupile djelovanje Recesije na njihovo gospodarstvo, no nepobitno je da još od 80-tih prošlog stoljeća kao okidača efekata ekonomske krize u Europi većina država Europe još uvijek nije izašla iz Recesije, već sve dublje tone u politiko – ekonomsku zavisnost od „velikih“ provođenjem politike „privlačenja stranog kapitala“. Povremeni oporavak koji se mjeri u promilima, rezultira još većim padom. Dovoljno je analizirati što se događa Pirinejskom, Apeninskom i Balkanskom poluotoku. Sjever Europe je nešto stabilniji jer je imao jaču ekonomsku podlogu, no razvidno je da ni Švedska, Finska, Danska i Nizozemska nisu „države blagostanja“ iz 70-tih godina prošlog stoljeća.

Poznato je da je prazan želudac najveći politički problem i da je u takvim uvjetima najlakše manipulirati narodom. Takva situacija pogoduje rađanju nacionalističkih ekstremnih pokreta, što nam je povijest dokazala, ne jednom.

Ideja o balkanizaciji Jugoistoka Europe nije nova, ne radi se o sukobima nego ideji u ujedinjenu svih država Balkana, što je, ne smije se zanemariti bila Titova ideja poslije 2. svjetskog rata, ali tada je spriječena Ruskim i Američkim interesima na tim područjima. No bilo je kontakata i pregovora od strane Jugoslavije sa Bugarskom, Albanijom, a po nekim izvorima i Grčkom o osnivanju zajedničke Federacije.

Neminovnost je da će eksperiment sa Grčkom imati dalekosežne posljedice za Jugoistok Europe, a možebitno i daleko šire.