Čeprkanja po povijesti

Čitajući članak na internetskom portalu Kamenjar, autora Sam Pusića, nalazim kako su njegove tvrdnje i promišljanja itekako dokaziva i logična. Volio sam povijest još iz pučkoškolskih dana, jer mi je na neki način davala odgovore na: tko smo i odakle smo? Iz čega sam stvarao zaključke kamo ćemo. Ali od osamostaljenja Hrvatske nailazim da činjenice i uviđam o velikim povijesnim prijevarama. Sjećam se i Vojne povijesti na prostorima Jugoistočne Europe, a kad sve to povežem, dolazim do zaključka da sam tijekom školovanja na svim razinama za vrijeme Jugoslavije ustvari učio o Srpskoj povijesti ili bolje reći o mitologiji Srpske pravoslavne crkve, koja je u temelju povijesne i trenutne srpske povijesti, a zasniva se ne samo na lažima i poluistinama nego na povijesnim izmišljotinama koje kad bolje razmislim imaju temelje Biblijskim pričama o izabranom narodu, samo što su to po tumačenju SPC Srbi, a ne Židovi (Izraelci).

Pa tako ako čitamo umotvorine Srpske pravoslavne crkve koje srpski povjesničari koriste kao povijesne dokaze tj. povijesnu istinu, Hrvati ako narod nikada nisu postojali, a još manje živjeli na ovim prostorima. Možda bi sve te priče mogli i smatrati zabavnim štivom, poput bajki braće Grimm, da te umotvorine nije preuzela službena srpska politika. Da politika, jer kako se provodi u Srbiji, tako se provodila i u Jugoslaviji bilo koje ere. A tragično ne samo za Hrvate,nego za sve narode tog dijela Europe je što svije voli bajke.

Po toj srbijanskoj nadripovijesti Hrvate je izmislio Rim, dokazuje što znači da su Hrvati pokatoličeni Srbi, dokazuje Sam Pusić, a te tvrdnje potkrjepljuje povijesnim činjenicama.
Po srbijanskim umotvorinama na Balkanu su živjeli samo Srbi, koji su došli na ove prostore navodno u 5. stoljeću mada se taj etnik prvi put pojavljuje u hrvatskim primorskim gradovima pod bizantskom vlašću polovicom 8. stoljeća. Povijesni Serbi, nakon što su dalmatinski gradovi došli pod vlast Venecije, postaju Latini ili se vraćaju svojoj Matici hrvatskoj i tako nestaju sa povijesne scene.

Radi se o još jednoj u nizu podvali Hrvatima o kojoj hrvatski povjesničari šute, jer Veneci ili Veneti dakle, Mleci su se ponašali kao nasljednici Bizanta nakon crkvenog raskola 1054. godine i nastojali oteti Hrvatima cijelu obalu. Srbi su navodno pokršteni u 7. stoljeću za vrijeme vladavine bizantskog cara Heraklia koji je vladao od 610. do 641. godine. Ovdje se ne radi samo o lažima nego o otimanju hrvatske povijesti, što Srbijanci čine i danas, bez ijednog valjanog argumenta i bez ikakvog prosvjeda od hrvatske intelektualne elite.

Tko je bio Heraklie? Zašto se nije zvao Seraklie nego Heraklie ili Eraklie? Nema nikakve sumnje da su Herak-lie u prošlosti pripadali starijoj haravačkoj civilizaciji jer njegovo pravo ime je bilo Harvač. Pod semitskim Helama, to ime se odrazilo kao Eras ili Erak, jer Heleni nisu imali slovo za glas V, a slovom E su pisali glas H. Glas Č se tada na helenskom pismu pisao slovom S. Dakle, na prostoru Stare Grčke ili Helade, prije dolaska semitskih Hela su živjeli civilizacijski Hrvati. Zar Herak ili Jerak nisu i danas hrvatska prezimena koja su slavenizirana kao Erić ili Herić i Jerić, odnosno, Eraković ili Heraković i Jerković. Čija imena i prezimena su izvedena od imena Jerko, Jere, Jergo, Jerolim, Ero, Hero i mnogih drugih koje su prisvojili Srbijanci? Zar i Jeras nije hrvatsko prezime, a odatle slavenizirana prezimena Jerasović ili Đerasović. Zar nije i danas logično zaljučiti da su prezimena Erak, Herak, Jerak ili Jeras, odnosno,(H)Eraković, Jerković i (Đ)Jerasović izvorno hrvatska? No, to nisu uočili ni hrvatski marksistički jezičari ni hrvatski marksistički povjesničari. Izvorno ime za Hrvate je bilo Harvač. Semitski Latini su to pisali Cerve, dakle, Kerve jer nisu imali slovo za hrvatske glasove H i Č. Naziv Cerve je nastao odbacivanjem sufiksa en, a to je današnji pridjev crven. Rusi za pojam crven koriste pridjev krasan, dakle, riječi harvač+an ili karas+an. Od riječi kerve nastaje hrvatska imenica kerv ili krv, koja je tada značila rod. Dakle, naziv Cerve je najprvo postao Serve, što se pod Bizantom odrazilo kao Serbe. Isto tako pod Bizantom etnik Avar je postao Obar, ali Srbijanci i dalje vjeruju da je Obrovac srbijanski grad.

Kako se etnik Obar još pisao Obal, od tog etnika nastaje hrvatska riječ obala koja se ranije odrazila kao avela ili vela. Abal je helenska inačica etnika Avar. Od naziva Abal nastaje kanaanski bog Bal. Bal je, dakle, bio bog ratara, stočara, trgovaca i obrtnika. Naziv Čevore Heres ili Evore Eres, Heleni su pisali Bore-Alis, što je značilo sjeverni Hrvati jer riječ bore je označavale sjever, a riječ Alis ili Alek je označavala Harvače na helenskom semitskom jeziku.
Ranije riječ čavare ili avare je označavala jednu od dvije kaste u haravačkoj civilizaciji.

Nakon raskola 1054. godine mijenjaju se granice katoličkog i ortodoksnog kršćanstva , dakle, Rima i Bizanta. Cervenu Hrvatsku ili Krajinu koja je uključivala Rašku i Duklu, a koja je bila vazal Bizanta, nakon raskola je razdvojila rijeka Drina. Ovo podjela nam pokazuje da je i Mađarska ranije bila bizantska jer Sremski Karlovci, su pripadali Ugarskoj, a tamo su služili braća Ciril i Metod. Ugarska je nakon raskola došla pod jurisdikciju Rima. Tako je Raška zadržala bizantsku liturgiju i došla pod bugarsku jurisdikciju, a to nam najbolje pokazuje liturgija koja je napisana staroslavenskim jezikom bugarske redakcije, ali ne i srbijanskom ekavicom.

U vrijeme monaha Save Nemana, Raška, a ne Srbija, dobiva arhiepiskopiju, čije središte je smješteno u manastir Žiča. Dakle, postojala je žićka, ali ne i srpska ortodoksna episkopija Peć u Raškoj.

Pojava nemira u Carigradu zbog osmanlijske opsade je omogućilo raškom despotu Dušanu Nemanji, poznatom kao Dušan Silni, osvajiti istočnu Hercegovinu, Duklu, dio sjeverne Albanije, Makedonije i Grčke. Sjeverni Albanci su bili poznati kao Kruči (Hruči), a danas se nazivaju Kuči. Tad je Dušan Silni osnovao i pećku Patrijaršiju. Nakon toga je Dušan Silni sebe nazvao Srbom, a ne Srbinom ili Srbijancem. Sebe je proglasio carem Srba i Grka, te zatražio od carigradskog vaseljenskog Patrijarha da ga okruni za srbsko grčkog cara, što je ovaj odbio i izopćio ga iz zajednice bizantskih Crkava.

Dakle, pećka arhiepiskopija nikada nije postala patrijaršija, ali je Srbijanci i danas lažno nazivaju srbijanskom Patrijaršijom. Nakon odbijanja carigradskog Patrijarha da ga okruni za cara, preko svojih emisara u Rimu, Dušan Silni je zatražio priznanje od Pape, ali je u međuvremenu umro.

Ovdje otkrivamo početak laži o Srbima i njihovoj srednjevjekovnoj državi. 1463. godine žičko arhiepiskopija, a ne pećka Patrijaršija, je pripojena ohridskoj arhiepiskopiji. Sada dolazimo na još jednu povjesnu podvalu. Naime, Srbijanci tvrde da je 1577. godine Mehmed-paša Sokolović dao svojem bratu Makariju, dakle, SPC, koja uopće ne postoji, osim u glavama srbijanskih mitomana i lažljivaca, da upravlja pravoslavnim pukom u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hrercegovini, te Hrvatskoj.

Nije li krajnje neuvjerljivo da je sve ovo bio srbijanski teritorij dok je pučanstvo današnje Srbije bilo islamizirano. U Beogradu je bilo više đamija nego li u današnjoj BiH. Jedan veliki broj muslimana iz Srbije se preselio u BiH nakon pada beogradskog Pašaluka. Teško je ipak povjerovati da je jedan musliman mogao biti toliko odan svojem bratu koji je bio kršćanski ortodoks.
Godine 1878. po prvi put u povijesti nastaje suverena i priznata srbijanska država, a tek 1879. godine se osniva SPC kojoj autofekalnost daje RPC. Međutim, prije toga nigdje se ne spominju Srbijanci ili srbijanska država, niti je postojala SPC.

Cijela srbijanska povijest i povijest SPC su utemeljeni na lažima i mitovima. Tada nisu postojale autokefalne ortodoksne Crkve. Arhiepiskopije i episkopije su dobivale ime po gradovima u kojem su bile smještene. Autokefalne pravoslavne crkve se pojavljuju tek kad je sjedište bizantskog ortodoksnog kršćanstva postala Rusija, koja ga je nazvala pravoslavlje, a prije toga su postojale samo arhiepiskopije i episkopije koje su dobivale ime po gradovima. Patrijarh je stolovao u Carigradu i on je krunio narodne careve, sa tim da carigradski Patrijarh nikad nije okrunio nijednog srbijanskog cara. Dakle, preko pravoslavlja i slavenstva širio se ruski Imperij, čiji nauk su prihvatili srbijanski knezovi i kraljevi, što je kasnije Srbijancima u Jugoslaviji omogućilo posrbljivanje svih bugarskih, rumunjskih, mađarskih, hrvatskih, bosanskih, crnogorskih, kosovskih i grčkih ortodoksa preko SPC.

Umjesto da se u Jugoslaviji stvori JPC jer tako je nazvana država, SPC zahvaljujući mitu o darežljivosti muslimana Mehmed-paše i naivnost Hrvata dobiva nadležnosti nad bugarskim, rumunjskim, mađarskim, hrvatskim, bosanskim, hercegovačkim, crnogorskim i kosovskim pravoslavcima. Dakle, žrtve SPC postali su Bugari, Rumunji, Mađari, Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Crnogorci i Kosovari.

Poznajući povijesne činjenice muslimansko – kršćanski odnosa nemoguće da je jedan musliman promicao kršćanstvo. Kraljevina SHS 1920 godine ukida CPC i pripaja je SPC iako je CPC bila 9., a SPC 14. po redu u zvaničnom katalogu pravoslavnih Crkava koji se zvao Sintagma.
Do kraja 1918. neovisna država Kraljevina Crna Gora, pod bajunetima Vojske Kraljevine Srbije i četničkih skupina koje je predvodio Kosta Pećanac i odlukama nelegalne Podgoričke skupštine, anektirana unutar nove državne tvorevine Kraljevine SHS. Crnogorska pravoslavna Crkva je prestala postojati i svedena je na eparhiju koju kontrolira Srpska pravoslavna Crkva sa sjedištem u Beogradu.

Zahvaljujući tim lažima u novonastalim državama Balkana SPC stvara nerede, te upućuje Srbe na najgnjusnije zločine i preko njih Srbijanci pokušavaju oteti tuđe teritorije. Zdrav razum govori da bi sve novonastale države raspadom Jugoslavije morale osnovati svoje autokefalne, dakle, državne pravoslavne Crkve, a nikako prihvatiti da na njihovom teritoriju djeluje Pravoslavna crkva druge države.

Srpska pravoslavna crkva smatra da MPC treba biti u kanonskom jedinstvu sa SPC, pa srpske vlasti i crkva kao legalnu u Makedoniji priznaju samo Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju pod vodstvom episkopa Jovana (Vraniškovskog). Makedonska javnost, u ogromnim količinama, smatra da je stav SPC izravno negiranje makedonske državnosti i samostalnosti. Isto tako, postoji mišljenje da je na ovakav stav SPC u odnosu na MPC veliki utjecaj izvršila Grčka pravoslavna Crkva.

U suverenoj Hrvatskoj svi etnici su državljani RH, dakle, Hrvati različitog etničkog porijekla. Međutim, bauk titoizma se proširio Hrvatskom jer svijest u RH je još uvijek komunistička. Zato i postoje nacionalne, a ne etničke manjine. Ako želimo sačuvati suverenu hrvatsku državu, hrvatski povjesničari bi se trebali trznuti iz letargije i prepisivanja srpskih spisa. Postavlja se i pitanje može tj, je li opravdano da na području suverene Hrvatske države djeluje SPC? Onima koji su zagovornici takvog rješenja postavljam pitanje, zašto onda u Srbiji je djeluje Ruska pravoslavna crkva? Naime za razliku od Katolicizma koje ne ističe državne atribute, jer Katolička je crkva nadnacionalna i centralizirana.

U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo prirodnim doseljavanjem Srba sa sela u obližnje gradove odnosno u velike gradove i industrijska središta.
Pravoslavlje je u Hrvatskoj nažalost bilo obilježeno i velikosrpskom politikom, koja je, primjerice, planirala naseljavati Makedonce u Hrvatskoj, jer su velikosrpski ideolozi smatrali da Makedonci s područja Kraljevine Srbije pokazuju sklonost bugarstvu, a u Hrvatskoj će prikloniti se srpstvu i postati Srbima; praksa to nije pokazala.
Drugi zanimljiv slučaj je bilo privođenje hrvatskog katoličkog stanovništva k pravoslavlju na otocima, gdje se stanovnicima dijelila zemlja uz uvjet da prijeđu na pravoslavlje (o toj pojavi piše hrvatski književnik Brešan). Ipak, ta politika nije uspjela polučiti značajnije rezultate.

Najveće rezultate je polučivala planskim naseljavanjem državnih službenika, Srba i Crnogoraca u gradove. Nakon drugog svjetskog rata, pravoslavlje se širilo koloniziranjem Srba i Crnogoraca iz pasivnih krajeva u iseljena njemačka sela te u hrvatska sela koja su bila proglašena "ustaškima", čije je stanovništvo bilo prisilno raseljeno uz zabranu povratka.

Od 1942.-1945. godine, na području NDH, djelovala je Hrvatska pravoslavna crkva, koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh Germogen. 1990-ih godina su krenule inicijative za obnovu njena rada.

Promišljajući na temelju ovih povijesnih činjenica ne mogu se oteti dojmu da je SPC izvor svih zala u ovom dijelu Europe.

Zašto? Na kraju ću samo reći kako izgleda ustroj Pravoslavne crkve po diptihu Carigradske patrijaršije: Autokefalne crkve su: Carigradski patrijarhat, Aleksandrijska, Antiohijska, Jeruzalemska ,Ruska, Srpska, Rumunjska, Bugarska, Gruzijska, Ciparska, Grčka, Poljska, Albanska i Pravoslavna crkva čeških zemalja i Slovačke. Te postoje još Autonomne crkve: Sinajska pravoslavna crkva i Finska. Poseban autonomni status ima: Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata, a postojala je i Hrvatska pravoslavna crkva – koja je u postupku ponovne obnove.

Posebno treba uočiti da je osporen status: Makedonske pravoslavne crkve, Crnogorske pravoslavne crkve, Ukrajinske pravoslavne crkve i Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata, jer to su područja na kojima službena srpska i ruska politika ima svoje pretenzije, a meni su poveznica da je službena srpska politika preuzela mitsko-bajkoviti nauk Srpske pravoslavne crkve. Analogija pokazuje što se događa u Ukrajini.