Mesić & Tito (svaka sličnost je slučajna)

Nevjerojatna je činjenica, da je Mesić ostao predsjednik i poslije završetka mandata. Takve povlastice na ovim prostorima su poznate samo za vrijeme života Josipa Broza. Takve povlastice nema nijedan predsjednik Predsjedništva SFRJ. I što je najtragičnije u državi kojoj nad glavom visim mač bankrota. Za vrijeme dok je bio predsjednik neki članovi njegove obitelji su postali poduzetnici u transferima koji su dizali skandale u hrvatskoj javnosti. Ako njega usporedimo s predsjednikom Josipovićem koji se odrekao urede poslije završetka mandata, onda je logično pitanje jesu li predsjedničke beneficije poslije završetka mandata po zakonu ili po slobodnoj volji „bivšeg“.

Računajući i njegovu mirovinu Mesić državu godišnje stoji oko sto tisuća eura. Za njegov ured u pet godina potrošeno je preko petsto tisuća eura. Preko četrdeset tisuća eura su plaćena su putovanja, a da se ne zna jesu li to privatna ili državnička putovanja, a još manje koji su rezultati tih putovanja.

Skoro trideset tisuća eura je potrošeno za reprezentaciju, a duplo više na razne intelektualne usluge, a preko šezdeset tisuća eura su porezni obveznici morali izdvojiti za plaćanje režija i komunalija ureda. Sve navedeno ne podliježe nikakvom nadzoru niti reviziji.

Za uživanje ovakvih povlastica, potrebno je imati jako dobro razrađenu prijateljsku mrežu ili nešto puno opasnije od toga. Ta famozna „prijateljska“ mreža je Mesiću omogućila da i poslije dva mandata vlada Hrvatskom.
Na ovim prostorima jedino je Tito bio „izabran“ za doživotnog predsjednika, a Mesić nije čak ni namještao izbore, ishodio si je zakon koji mu to omogućuje. Jedino je još nepoznato jesu li te beneficije prenosive i nasljedne?

Vjerojatno to ni ne bi bilo toliko bolno i ponižavajuće, da se Mesić koristeći stečena poznanstva za vrijeme predsjednikovanja, po svijetu lobira za Hrvatsku. Da propagira hrvatsku, a ne svoju politiku, to bi bila bar mrvica zahvalnosti hrvatskom narodu. Ako se zna da je sve to Mesić dogovorio je s Jadrankom Kosor, prema kojoj je slao otrovne strelice i uvrede kao protukandidatkinji na predsjedničkim izborima, te je donesen zakon koji uz ured osigurava i službeni automobil kojega može trajno koristiti kao i dva službenika, odnosno vozač i osiguranje.

Sada kad se ponovo u medijima špekulira i kad su pojedini političari postavili pitanje opravdanosti „Ureda bivšeg predsjednika“, Mesić po tko zna koji put pokazuje svu svoju bahatost i zlu ćud. Naime odmah se poziva na „stečena prava“ i gura ispred sebe državu koja ga „mora“ štititi, jer to je podcjenjivanje države?

Tko je Stjepan (Stipe) Mesić je rođen u Orahovici 24. Prosinca 1934.? Gimnaziju je pohađao u Osijeku i Požegi, a diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon studija, Mesić je radio u Orahovici i Našicama. Odslužio je vojsku, položio pravosudni ispit i radio kao općinski sudac. Oženio se Milkom rođ. Dudunić, i dobili su dvije kćeri.
S cijelom je obitelji preselio u Zagreb i godine 1964. postao direktor sektora općih poslova u poduzeću Univerzal Corporation, te je svojom voljom postao član Saveza komunista Jugoslavije (partijska podružnica: Savez komunista Hrvatske).
Godine 1966. izabran je kao neovisan građanin u Općinsko vijeće Orahovice, pobijedivši kandidate iz Saveza komunista te iz Socijalističkog saveza radnog naroda. Godine 1967. postao je gradonačelnik Orahovice, i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Pokrenuo je građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji, pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam (nezakonit po Ustavnom poretku). Poslije donošenja "Deklaracije o položaju i imenu hrvatskoga jezika" 1967. godine, Mesić ju je javno osudio u govoru pred Saborom, gdje je njene sastavljače prozvao kao: "političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije", i pozvao da ih se kazneno progoni na sudu. No ipak se predomislio i u 1970-ima je podržao Hrvatsko proljeće, pa je optužen zbog "neprijateljske propagande" i osuđen na godinu dana zatvora. Suđenje je trajalo 3 dana, a od 55 svjedoka samo je 5 svjedočilo protiv njega. Nakon priziva, proces se odužio do 1975., kada je odslužio godinu dana u zatvoru u Staroj Gradiški.

Neki neovisni promatrači smatraju da je Mesić u doba kad je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ

(zadnji predsjednik Jugoslavije) osigurao mjesto u povijesti vještim manevriranjem i blokadom velikosrpski nastrojene vrhuške da izvede državni udar, te da je, unatoč mnogim svojim kasnijim problematičnim potezima, u to vrijeme bio pravi čovjek na pravom mjestu.

Kad je Hrvatska proglasila neovisnost, Mesić se vratio u domovinu i dao ostavku na mjesto predsjednika jer SFRJ očigledno više nije postojala. Godine 1992. izabran je u Sabor i postao njegov predsjednik.

Godine 1994. istupio je iz HDZ-a i osnovao novu stranku, Hrvatske nezavisne demokrate. Kao razlog za istup navodio je protivljenje vladinoj politici prema Bosni i Hercegovini, optužujući Tuđmana da želi podijeliti BiH s Miloševićem. Međutim on je iz HDZ-a istupio tek godinu i pol nakon bošnjačko-hrvatskoga sukoba. Njegov izlazak iz HDZ-a se poklapa s njegovim (i Manolićevim) sukobom sa Šuškovom strujom unutar HDZ-a. Kritizirao je i privatizaciju zbog pljačke i profiterstva. Godine 1995. je sudjelovao na 2. saboru HSP-a, tj. frakcije HSP-a odane Dobroslavu Paragi, na Zagrebačkom velesajmu. Nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak Mesić odlazi kod američkog veleposlanika Pitera Galbraitha i uspoređuje ju s "etničkim čišćenjem". Mesić je 1997. zajedno s većim dijelom svoje stranke prešao u Hrvatsku narodnu stranku (HNS) gdje je postao izvršni potpredsjednik stranke. Izabran je za predsjednika Hrvatske 2000. godine nakon što je pobijedio u prvom krugu izbora, te u drugom krugu porazio kandidata HSLS-a i SDP-a Dražena Budišu. Mesić je nastupio kao kandidat stranaka HNS, HSS, LS te IDS. Nakon što je postao predsjednik, istupio je iz članstva u HNS-u.

Kritizirao je politiku pokojnog predsjednika Tuđmana kao nacionalističku, bez slobode medija i s lošim gospodarstvom. Na početku svoga prvog mandata odmah se zalagao se za liberalniji pristup kako bi se Hrvatska otvorila stranim investitorima, s manje više uspjeha.

Kao predsjednik tijekom svog prvog mandata, umirovio je 7 hrvatskih generala koji su dvaput pisali otvorena pisma javnosti u kojima su tvrdili da vlast želi kriminalizirati Domovinski rat i da zanemaruje Hrvatsku vojsku. Mesić je tvrdio da časnici na dužnosti ne smiju pisati javna politička pisma bez odobrenja vrhovnog zapovjednika, tj. predsjednika države jer oni njemu izravno odgovaranju po zakonu i ustavu. Oporbene stranke su brzo osudile ovu Mesićevu odluku kao opasan potez za nacionalnu sigurnost Hrvatske, no on je tvrdio da je to bila jedina ispravna odluka koju je mogao donijeti jer se u vojsci neposlušnost ne može tolerirati. Mesić je kasnije umirovio još četiri generala sa sličnim objašnjenjem.

Tokom svoga prvog mandata u vanjskoj politici, predsjednik Mesić se zalaže da Hrvatska postane članica Europske unije i NATO-a. Također je pokrenuo obostrane isprike za moguće ratne zločine s predsjednikom Srbije i Crne Gore, što je dio hrvatske javnosti loše primio. Posebno pozitivno je bio primitak u izraelskom parlamentu (Knesset), koji je bio prvijenac za Hrvatsku. Ondje se ispričao za istrebljenje Židova u NDH tijekom 2. svjetskog rata, te se nakon njegovog govora počinju otvarati izravni diplomatski kanali s Izraelom.

U predsjedničkim izborima 2005-e je kao kandidat osam političkih stranaka osvojio skoro polovicu glasova (48,92%). U drugom krugu se suočio s protukandidatkinjom Jadrankom Kosor i pobijedio s gotovo 66% glasova. Njegov drugi petogodišnji mandat istekao je u veljači 2010.

Iz ove kratkog pregleda razvidno je da se Mesić vješto prilagođavao trenutnim političkim strujama, koketirajući čas s lijevima, čas s desnima, a najčešće i s jednima i s drugima istovremeno.
No upada u oči da je sve to radio radi osobnog probitka i da ga međunarodni status Hrvatske i nije previše zanimao, jer potez u Knesset-u je primjeran i hvali vrijedna akcija, dok je obostrano ispričavanje za ratne zločine Srbiji i Crnoj Gori povijesni gaf bez presedana. Naime i Srbija i Crna Gora su poslale svoju regularnu vosku u rad na teritoriju Hrvatske.

Nijedan hrvatski vojnik nogom nije stupio na tlo Srbije ili Crne Gore, niti je tamo ispaljen ijedna metak ili granata. U umjesto da lobira i pojašnjava europskoj i svjetskoj javnosti da je Hrvatska bila napadnuta, da je razorena u vojno i ekonomski, te da su to uradile Srbija i Crna Gora, on prihvaća poltronsku politiku „obostrane isprike“, čime je, što se kasnije pokazalo, dao krila nekim strukturama koje su se uspjele ubaciti u hrvatsku političku scenu da se vrate skoro stoljeće unazad „dokazujući“ povijesnu krivnju i genocidnost hrvatskoj naroda. Pa su djecu opet počeli plašiti sa „ustaškim zmijama“ „Francetićevim crnim legijama“ , te slaviti i veličati srpske pokolje po Hrvatskoj kao „humanitarno ubijanje“. Ubijen Srbin je – genocid, a ubijen Hrvat je – zgažena ustaška zmija.

Ali politika tako i tako nije za mene, no pokušavam čitajući po tko zna koji put gornji tekst shvatiti čime nas je to Mesić toliko zadužio?