Anno Domini 879.

O događaju koji je najvažniji u povijesti Hrvatske malo tko zna u Hrvatskoj, jer u obrazovanju nam Kurikulume kroje svi samo ne Hrvati, svi imaju potrebu da nam nameću što se mora nalaziti u Kurikulumima, pa zato prema anketama, preko 98% završenih osnovnoškolaca ne zna za povijesni događaj iz Hrvatske prošlosti koji se veže za 07. lipanj 879. godine

Papa Ivan VIII. uputio je hrvatskom knezu Branimiru pismo kojim blagoslivlja njega i cijeli hrvatski narod, priznajući mu zemaljsku vlast nad cijelom Hrvatskom. Bio je to prvi pisani dokument kojim je Hrvatska međunarodno priznata od vrhovnog autoriteta toga doba.

Time je neupitno počela državotvorna povijest Hrvatske koja se snažno odražava u svijesti Hrvata, ali ne i hrvatskih političara, koji su kroz skoro 12 stoljeća Hrvatsku pripajali svom mogućim skupinama država i uvijek na štetu Hrvata, ali zato su se njihova imanja i blago povećavali. Papa Ivan VIII.: Blagoslovismo tebe, cijeli narod tvoj i cijelu zemlju tvoju Datumom 7. lipnja 879. godine datirano je Papino pismo koje je poslano knezu Branimiru. “Dragom sinu Branimiru. Čitajući pismo tvojega gospodstva, što si nam ga po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao razabrah jasnije od sunca, koliku vjeru i iskreno štovanje gojiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Kad smo, naime, na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cijeli narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom te sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš”, napisao je papa Ivan VIII. Knez Branimir – prvi nezavisni hrvatski vladar koji je na vlast je došao pošto je svrgnuo probizantskog kneza Zdeslava u svibnju 879. Branimir je bio prvi nezavisni hrvatski vladar. Njegova vladavina ujedno predstavlja i najveći stupanj neovisnosti od franačke i bizantske prevlasti, ali i težnju za cjelovitošću hrvatskog područja.

Ovo ne pišem kao nacionalist, jer to nisam, jer nacionalist nije onaj koji voli svoje, nego onaj koji mrzi tuđe. Ovo pišem da i oni "pametni" vide "vekovne granice" i "povijesne granice". Jasno je da su se granice mijenjale, no, najveće promjene su nastale za vrijeme Turaka na ovim prostorima. Od Turaka je Hrvatska izgubila teritorij sadašnje Bosne i Hercegovine. Propašću Turskog carstva, veliki dio ovog prostora su počeli svojatati Srbi, kojima je „vekovni san“ san koji se ostvario ratovima 90-tih, da prijeđu rijeku Drinu.

Razmišljam da valjda zato što su svi otimali od Hrvatske, čerupali je kao kokoš, su ipak "dali" Hrvatskoj Istru i Međimurje.

No, sve je to povijest (aorist), no to nije razlog da nam se na tome kalemi Ustaštvo, genocidnost i tražio općenarodna demencija, jer i sada će mnogi komentirati da sam desničar i Ustaša, samo zato što sam se usudio ovo napisati.

Sve to odgovara političarima i lijevim i desnim i gore i dolje, jer ne znaju kako opravdati pljačku nad narodima, nego prstom upiru "to ti je kriv onaj susjed".

Jedni u svojim državama gdje je po procjeni EU preko 60% građana ispod granice siromaštva, nabavljaju najsuvremeniju ratnu opremu, drugo su opet nešto "ukrali" od Hrvata /Zagoraca/ - "Se bum vas tužil!".

A kad se siromašni puk razjari, primijeni se ona Latinska "Kruha i igara". Doduše, kruha je sve manje, ali "Igara (bez) granica" ima do mile volje, pa se sve začini sa pokojim požarom, nacrtanom svastikom, ispisanim 4S po javnim objektima i površinama i natpisima "Tukaj je Slovenija!" ili pak "Ovo je Srbija", pa ni "U" ne izostaje.

Doduše sva tri natpisa se javljaju se po Hrvatskoj, a nisam vidio nijedan "U", po srpskim i crnogorskim gradovima, ali sam vidio 4S po hrvatskim i crnogorskim turističkim središtima, a po nekim Istarskim i Međimurskim mjestima sam pročitao parolu "Tukaj je Slovenija!".

Natpis "Ovo je Hrvatska" nisam vidio čak ni Boki Kotorskoj, Srijemu i Vojvodini, dijelovima koji su nekada bili sastavni dio Hrvatske i u kojima žive u velikom postotku Hrvati. Koliko sam vidio u svim tim regijama Hrvati poštuju sadašnju matičnu državu i prihvaćaju da su oni manjina, te poštuju zakone države u kojoj žive, jer to je sada njihova domovina.

Najnoviji spin hrvatskih političara, je "za sve vam je kriv Tito". I naravno Koranom, Kupom i Savom počinje teći med i mlijeko, jer su Tita izbacili iz nazivlja ulica i trgova.

OK, neću polemizirati, jer nemam dovoljno vjerodostojnih dokumenata, prihvaćam da je Tito&Co s današnjeg stanovišta bio tiranin i diktator i masovni ubojica. Ratni zločinac? Nedokazano, jer su svi zločini njegove kamarile ustvari nastali po završetku rata, što je daje dodatnu težinu, jer hrabrost su Partizani tek sada počeli iskazivati kad su u rukama imali nezaštićene, ne naoružane ljude.

Ako se vratimo u vremena i povijesne okolnosti u kojima se to događalo, onda priča može biti i pomalo drugačija, jer nitko danas ne spominje Franju Tahija koji je pobio preko 70% mušek populacije u Hrvatskom Zagorju (Hrvatska) i Beloj Krajini (Slovenija) poslije sloma Seljačke bune“ kada je u svojoj kronici „Postupanje plemstva s pobunjenim seljacima po gušenju velike seljačke bune 1573. godine“ hrvatski povjesničar, političar, diplomatski savjetnik, biskupski savjetnik, humanist i pjesnik Nikola Istvánffyj zapisao: "Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik".

Ali i to ostavljam povjesničarima, jer s time se neće pokrenuti gospodarstvo i stvarati bolje sutra (pustimo floskule).

„Narod koji ne poštuje svoju prošlost, nema niti budućnosti“, kažu veliki umovi, no političari su i ovo izokrenuti, na latinsku uzrečicu „Historia est magistra vite“ koriste da nas stalno vraćaju i po nekoliko stoljeća unazad, da iznova učimo povijest po njihovoj mjeri.