Istine i laži

O žrtvama Drugoga svjetskog rata ima malo objektivnih podataka, a najozbilniji i nedvojbeni nalazi su slovenskih iskapanja poslijeratnih žrtava komunizma. Srbi ustaše optužuju za milijun ubijenih Srba, a britanski i drugi zapadni izvori procijenili su da je Tito pobio 570.000 političkih protivnika (P. Scaruffi, G. Heinsohn, J.R. Rummel).

Srpske optužbe samo za Jasenovac išle su od 1,400.000 (Marić), naniže – 1.110.929 (Bulatović), 700.000 (Živanović, Trivunčić, Dedijer), 600.000 (Državna komisija 1945.) do 50.000 (Žerjavić), da bi se danas korigirala na oko 83.000, s tim da su popisu nađena brojna ponavljanja i nedosljednosti.
U tri Titova iskopavanja na Gradini, za koju i danas srbijanski političari govore da je stratište stotina tisuća (!) Srba, iskopano je oko 480 kostura, bez znakova nasilne smrti (strijelne rane, žica). Slovenske sudskomedicinski zasnovane procjene govore o 140.000 Hrvata ubijenih samo u Sloveniji! Otkrivena su strašna stratišta s tisućama kostura, a sudskomedicinski nalazi govore o neljudski okrutnim načinima smaknuća. Procijenjeno je da u Hrvatskoj ima još 900 jama sa žrtvama masovnih partizanskih smaknuća, a masovne grobnice u Bosni i Hercegovini još čekaju neprocijenjene, ne otkopane i sudskomedicinski definirane.

Hrvatima se imputira genocidnost, što nema utemeljenosti u povijesnim činjenicama i dokazima, već je isključivo proizvod bolesne srpske nacionalističke diplomacije, za koju Seoba naroda nije završila sa 4. stoljećem, već nastoje revalorizirati nedosanjani san Srbijanaca da budu susjedi sa Slovencima i da imaju izlazak na Jadransko more.

Vrijeme je da se narodima i svijetu konačno objasni nad kim je počinjen genocid?

Je li istina ili ono? Lako je provjeriti i ako se objavi javnosti postat će sasvim jasno da je u Drugome svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom!

Po popisu stanovnika iz 1931.g., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon ‘genocida NDH nad pravoslavcima’, popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca 7.783.046 – gotovo milijun više nego 1931.! Manjku katolika trebalo bi dodati gotovo cijelo stanovništvo Istre, jer je ono katoličko, a 1931. nije brojeno, dok 1948. jest.

Najveći grijeh NDH je što je donijela rasni zakon, za Židove sigurno; navodno su to učinili pod pritiskom nacista, ali to ih ne oslobađa krivnje i sramote.

Odnos prema Srbima treba pomno provjeriti, jer takav dokument nikad nitko nije objavio, a nesporno je da pravoslavna crkva na Cvjetnome trgu u Zagrebu nije srušena, da je u ustaškoj vojsci bilo dosta Srba na najvišim položajima i da je obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva. Netko bi trebao objektivno objasniti zašto je Tito pobio patrijarha i sve svećenike te crkve, napose u tome što, navodno, Hrvatsku pravoslavnu crkvu nisu izmislili ustaše, nego su obnovili crkvu koja je nastala u 19. stoljeću, a ukinuta je u kraljevskoj Jugoslaviji. Nepobitno je da su komunisti u Titovoj Jugoslaviji donijeli ne samo zakone, nego i krilatice – paradigmu – da treba uništiti „buržoaziju“. Pa su to i napravili. Pobijene su tisuće ljudi, a komunisti su prisvojili njihovu imovinu. Koja je razlika toga i rasnih zakona? Jedne se progoni i zatire po rasi, a druge po socijalnome statusu (bogatstvu) i tu nema razlike u načelu diskriminacije i veličini zla! Uostalom, i komunisti su progonili ljude na nacionalnoj (folksdojčeri) i vjerskoj (više od 660 ubijenih katoličkih svećenika i redovnika) osnovi.

Ocjenjivanje domoljublja klizav je teren i ne bi ga ni trebalo raditi, posebno ne od političkih struktura. Komunisti tvrde da su upravo oni bili domoljubi jer su se ‘borili za oslobođenje od okupatora’, iako su se zapravo borili za spas Sovjetskoga Saveza i za nasilno preuzimanje vlasti u cijeloj Jugoslaviji, a ne (samo) u Hrvatskoj. Dakle komunistička borba u Drugome svjetskom ratu ni u čemu nije povezana s hrvatskim domoljubljem, nego je upravo suprotno: nepriznavanje Banovine Hrvatske i borba za Jugoslaviju, a protiv NDH. Suprotnost hrvatskom domoljublju dokazuje smaknuće stotina tisuća Hrvata, vojnika i civila i to ne samo na Bleiburgu i Križnome putu nego u svim krajevima gdje su Hrvati živjeli, ubijanje, potiskivanje i napokon potpuna eliminacija Hrvatske seljačke stranke, te progon hrvatskih domoljuba u Hrvatskoj i inozemstvu, sve do 1990.

Ustaše su se pak, u strasti da bilo kojim sredstvima stvore samostalnu hrvatsku državu, vezali uz nacizam kad im je on ponudio državu kojoj su obećali svoje živote. Prije 1941. oni nisu bili uključeni ni u fašističke ni u nacističke stranke, a nisu se uključili ni tada, ali jesu platili cijene koje se nisu smjele platiti: gubitak Dalmacije, sudjelovanje u njemačkoj vojsci do razine pohoda na Staljingrad i, možda nevoljko, ali ipak stvarno prihvaćanje rasnih zakona.

U odnosu na to pitanje hrvatskoga domoljublja, vrlo važnim dokazom neprihvaćanja hrvatske države od strane hrvatskih komunista postaje i njihovo glasovanje protiv hrvatskoga osamostaljenja u demokratskome Saboru 1990.! Ako bi se gledalo sa stajališta povijesti, Hrvati su od 1102. željeli vlastitu, nezavisnu državu; a ako se gleda sa stanja 1941., stvar za komuniste ispada još gora: prije Drugoga svjetskog rata, navlastito zbog srbijanskoga terora, hrvatski je narod listom bio za samostalnu hrvatsku državu, a komunisti su to potpuno zanemarili i od početka krenuli u obranu Jugoslavije, samo s tom razlikom da oni u njoj vladaju. Gdje tu ima i traga hrvatskoga domoljublja?

Ustaše se kritizira da su Italiji prepustili Dalmaciju, i jesu. U tome ih ne može opravdati potreba za talijanskim oružjem i talijanski pritisak u času kad je njih tristo talijanskim kamionima dovedeno u Zagreb na vlast, ali ipak je čisto krivotvorenje povijesti što se pritom ne spominje Rapalski ugovor iz 1920. po kojemu je srpski režim Dalmaciju predao Talijanima. Komunisti su pak predali hrvatski Srijem i Boku kotorsku. Za partizanski povratak Istre u Hrvatsku (i Sloveniju), ustaška je logika jednaka za Bosnu i Hercegovinu, samo što se oni nisu uspjeli održati na vlasti. Povratak Istre kao argument u prilog komunističkome totalitarnom režimu je vrlo dvojben, posebno ako se spominju fojbe i druga stratišta Talijana.

Komunisti kao neupitno sebi dodjeljuju zaslugu da su oni „oslobodili zemlju“. Radi se o Jugoslaviji, ali se implicira i Hrvatska. Implicira se i to da je oslobođenje od okupatora velika stvar i da za nju vrijedi popustiti na nekim grijesima, poput ubojstava stotina tisuća ljudi nakon završetka oružanih sukoba.

No, vrijeme da se današnji naraštaji upitaju je li to bilo baš tako? Nije istina da su partizani oslobodili Hrvatsku, a nisu ni Jugoslaviju! Protiv Nijemaca se oni praktički nisu ni borili; osim ofenziva Nijemaca na partizane, od partizanskih ofenziva na Nijemce poznate su samo diverzije iz filmova. U Srbiji je partizanski pokret ugušen još 1941., i glavna borba partizana odnosila se na uništenje ustaške NDH. Partizani su dugo bili tek hrvatski Srbi u pobuni protiv hrvatske države, jednako kao što su se 1939. pobunili protiv Banovine Hrvatske. Iz Jugoslavije se Nijemci povlače i polažu oružje zbog pobjede Saveznika, a ne zato što su ih partizani natjerali da se povuku iza austrijske granice.
NDH pada zbog pada Nijemaca jer se ustaše ne odriču savezništva sa silom koja im je poklonila toliko željenu državu. Sovjeti istiskuju Nijemce iz Beograda i sjeveroistoka cijele zemlje.

Umjesto oslobođenja, nastavka Banovine iz 1939. ili slobodnih izbora, Hrvatska ima samo smjenu okupatora i gubitak makar i formalne države te stotine tisuća smaknuća, na razini genocida.
Komunističko „oslobođenje“ svodi se na to da je komunistička vlast terorom i krivotvorenjem izbora zamijenila onu kraljevsku. Komunisti ne kažu da je krilatica ‘Za dom spremni’ ružna, nego je zabranjuju zbog njezine povezanosti s ustašama. No, govore da je krilatica ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’ lijepa do svetosti, iako je ona izravno povezana s Hudom jamom i Ovčarom (i još 1600 masovnih grobnica Hrvata od komunističke ruke).

Ali kad se ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’ oljušti od propagande i nasilja, ona nije ništa ljepša i plemenitija od ustaške ‘Za dom spremni’ kad se ta oljušti od kolaboracije s nacistima. U čemu bi bila? Komunistička spominje smrt drugih (koje će oni usmrtiti), a ustaška spremnost na vlastitu smrt (za svoju domovinu). Koja je razlika između ljubavi za dom i ljubavi za narod? Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006). Tu jasnu, nedvojbenu i savršeno sročenu (hrvatsku!) deklaraciju vrijedno je citirati iz razloga što suvremeni čovjek ima pravo na cjelovitu i istinitu informaciju, temeljem koje sam donosi odluke i stavove, a ne da iste nameću političari svih boja. Bilo kakve zabrane, bilo koje grupacije koje žele staviti obilježja sjećanja u Hrvatskoj su kontraproduktivne i staraju politiku netolerancije i nesnošljivosti, pače i mržnje. Svaki čovjek ima prirodno pravo žaliti za svojim bližnjim, za svojim idealima, ako time ne dovodi u pitanje život i dignitet ljudi s kojima je u suživotu. Zato je degutantno raspravljati, pa i odlučivati u ime „viših ciljeve“ koji spomenici i nazivi su podobni, a koji su nepodobni.

Jasno je da nikome neće pasti na pamet postaviti spomenik Juri Francetiću u Srbiji, a niti spomenik Draži Mihajloviću u Hrvatskoj. Svrstavanje na jednu stranu, a u funkciji politikanstva su pokušaji revizionizma i ne doprinose boljitku niti razvoju dobrih odnosa posebno između Hrvata i Srba.

Zaključak (mišljenje)

Tek kada će spomenici s „U“ i s „Srpom i čekićem i zvijezdom petokrakom“ biti jedan pored drugoga i neće smetati onima „drugima“, jer svi smo isti, Hrvatska će se moći okrenuti gospodarskom razvoju i boljitku.