Hrvatska politika „kontroliranog kaosa“

Prateći medije i nastupe nekih političara (jer ostali šute) narod zahvaća pesimizam, shvaćajući sve više kako smo mi Hrvati sitne da ne kaže prodane duše. Mediji pod parolom „javnost želi znati“ te zlorabeći „slobodu medija" pokušavaju Hrvatsku baciti na koljena, što je sve izglednije je hrvatske državne institucije nikako da profunkcioniraju.

Naime svi mediji su ovih dana puni priče o "Jasenovačkoj ploči " i vodi se nezapamćeno crna kampanja prema HOS-u izjednačavajući ih s Ustašama. Ustvari običnom čovjeku je nepojmljivo da agresor iz 90-ih na prostorima bivše Jugoslavije i glavnu krivac za jedan Svjetski rat, da agresor koji je vodio krvaviji genocidni rat protiv Hrvatske ranih 90-tih protiv Hrvatske sada diktira kakve će pozdrave i parole imati Hrvati. Agresor koji je svoje žrtve ubijao na bestijalniji, životinjski način, usporedbi s kojim su fašisti bili pravi amateri, ne damo da ne plaća ratne reparacije, nego preko svoje političke dijaspore sve više ostvaruje ciljeve koje nije uspio ostvariti oružjem.

Dok je hrvatskim političarima nametnuta tema začinjena s ucjenama navedenih grupacija, uz pomoć i potporu kako su nas to godinama učili „domaćih izdajnika“ o „Jasenovačkoj ploči“ jer to je uvjet opstanka Vlade, mediji prešućuju ili marginaliziraju događanja koja su krenula s komadanjem Hrvatske.

Slovenija je sve agresivnija glede primjene „arbitraže“ oko razgraničenja s Hrvatskom i to na način da inzistira primjeni „arbitraže“ u Piranskom zaljevu, jer je u njezinu koriti, ali će o razgraničenju na kopnu tek razgovarati jer je na njezinu štetu. Zabrinjava što Slovenija sve više zvecka oružjem, ne zbog slovenske vojne sile, nego kao potencijalnog upaljača novog balkanskog, a možebitno i svjetskog rata.

Zvuči paranoično ? Baš i ne, jer Slovenski pokušaj aneksije hrvatskog dijela Piranskog zaljeva, je već rezultiralo pokušajem ometanja gradnje Pelješkog mosta s prijetnjama i zahtjevima da i BiH mora imati izlaz na otvoreno more kao i Slovenija, a da bi to ometao most.

No u pozadini je klasičan „Slovenski recept“ – galamiti kako su Hrvati agresivni, ako su ustašoidni, kako su krvoloci, te uz ponovo sve glasnija Velikosrpska zanovijetanja, pribaviti sebi simpatije svijeta, te uz korumpiranu arbitražu prisvojiti sebi dio Hrvatske.

Ostavimo malo po strani što su sve uz pomoć međunarodne zajednice otkinuli (oteli) od Hrvatske upravo na navedenoj platformi, zabrinjava što se u stvari ne zna, pače i ne postoji hrvatska vanjska politika. Ako su raspadom Jugoslavije, nastale države međunarodno priznate u AVNOJ-evskim granicama, o čemu onda pričamo? Iako je to nepovoljno za Hrvatsku, ali bi trebala biti garancija mira, da se Hrvatska konačno posveti gospodarskom razvoju. Ako je to tako, a je, zašto Hrvatska vanjska politika ne odradi svoj dio posla i konačno kaže „dosta“ komadanju Hrvatske.
Kakve arbitraže i ine gluposti za koje se ionako zna da će biti na štetu Hrvatske.

I dok su Hrvati duboko razjedinjeni „Jasenovačkom pločom“, kao „najvažnijim problemom današnjice“, u dugom ili trećem planu je se to internetskim rječnikom kaže „RL“ tj. stvarnost. Nastoji se spriječiti spajanje hrvatskih teritorija, nastoji se oteti hrvatski teritorij, a malo kome pada na pamet da su parole „Tukaj je Slovenija“ i „Ovo je Srbija“ zapravo ista parola agresora na Hrvatsku.
Hrvatska nije miljenik Europe, to je valjda već svima jasno, ne ulazeći u razloge, pokazalo se da Hrvatski cijene jedino kada ima svoje „ja“. Čim se pojave elementi poltronske politike, apetiti prema Hrvatskoj se pojačavaju, a to dokazuju i zadnji događaji kad je Hrvatska zatvorila granicu prema Srbiji zbog izbjeglica, te poslušno povukla odluku, krenuli su dodatni napadi na Hrvatsku, kad je Hrvatska uvela strožiju kontrolu uvoza hrane prema zemljama izvan EU, pa pod pritiskom povukla Odluku, krenula je bajka s „Jasenovačkom pločom“ .

Zabrinjava da se sve to događa i vrijeme tzv. „sezone godišnjih odmora“ , pa dok oni koji su bacili oko na hrvatski teritorij i kojima smeta Hrvatska kao samostalna država, svojski rade, hrvatski političari se odmaraju na bajkovitom Jadranu, nesvjesni okoline i događanja. Nijedan političar, a posebno ne institucije (Sabor i Vlada RH) nije našao za shodno da se događanja oko Hrvatske od općeg nacionalnog interesa i sazvao bar sjednicu Sabora ili Vlade, na kojoj bi se bar definirala zajednička vanjska politika, nego Hrvatske političare to opće ne zanima, više ih brine raketa preko Japana ispaljena od strane Sjeverne Koreje.

Možda je stoga upravo „Jasenovačka ploča“ test hrvatske politike, hoće li i dalje biti poltronska sklona ucjenama ili će se konačno definirati hrvatska vanjska politika, koja se neće koristiti u dnevno političke svrhe i neće zavisiti od Stranke na vlasti.

Izlaz iz ovog začaranog kruga je novi Izborni zakon koji neće omogućavati „lutalicama“ da se nađu u politici i to na vrlo visokim mjestima i funkcijama za koje nemaju niti kvalifikacije niti kompetencije. Izborni zakon kojim će kako to kaže Ustav Republika Hrvatska biti jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Hrvatski Ustav je također savršeno jasan da je suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. Prema tome da Hrvatska i prihvati „arbitražu“ sa Slovenijom, ne može joj prepustiti dio hrvatskog teritorija bez promjene Ustava !

A o tome ne može odlučiti niti Plenković, niti Jandroković, a još manje Pupovac&Co. Zar je opet potrebno da Amerika lupi šakom o stol i kaže Slovencima, Srbima i Muslimanima „DOSTA“?
Ili bi to trebala napraviti Hrvatska, kao međunarodno priznata država u AVNOJ-evskim granicama?

Hrvatsku se podijelile dvoje parole „Za Dom spremni!“ i „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“, koliko god to bilo nepojmljivo, ali ostavljam čitatelju ovih redaka da prosudi sam i posluša zvuk tih dviju parola, koja poziva na mir i poštivanje svojeg, a koja poziva na rat i ubijanje !

Je li Pavelić prodao Istru?

Kad je riječ o prisajedinjenju Istre s maticom zemljom, malo sam prekopao po dokazima, a da ne odem predaleko u bespuća povijesti pokušao sam saznati kakav je status Istre prije bio da bi se „uključila“ u Jugoslaviju? Nije trebalo previše kopati, jer dokazni materijali postoje, pa sam krenuo samo sa spoznajama iz 20. stoljeća.

Ne tako davno je takozvanim Rapalskim ugovorom (12. studenoga 1920.) između kraljevine SHS i kraljevine Italije došlo do podjele teritorija, odnosno utvrđenje granica.
Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo odlučivanja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.

Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS. Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920.

Iz ovoga je neupitno da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo, prisilom, učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke dijelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu, i naravno jaku vojsku u toj državi. Ta zar to nije iracionalno i apsurdno ratno okruženje da bi mogao bilo što uvjetovati protivničkoj strani? Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom.

U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti.

Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije!

Ali drugovi iz Jugoslavije dođaše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe.

Na toj konferenciji su bili istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih dijelova o kojima je bila riječ. Među tim svećenicima najpoznatiju ulogu imao je monsinjor Božo Milanović. Bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra kao dio Hrvatske ušla u sastav Jugoslavije.

Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine.

Spomenicu je donio ”Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Zbog iznimnih zasluga 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

Diplomacija i tako to ......

Aleksandar Vučić: „Srbe više neće nitko ubijati bez kazne“. Hrvate koje su 1995. oslobađali svoju zemlju usporedio je s nacistima, a Srbima poručio: „Obećavam vam, Srbija nigdje više na srpskom etničkom prostoru neće dopustiti provedbu takvih zločinačkih akcija protiv srpskog naroda“. Srpski etnički prostor?

Nitko ne sme da vas bije!

Zvuči li vam ovo poznato?

Još prije pet godine, taj isti Vučić je ponovio kako će granice Velike Srbije biti Karlobag, Ogulin, Karlovac i Virovitica, nazivajući Hrvate ustašama koji su okupirali srpsku zemlju.

Ne zabrinjava retorika političara, nego što se nijedan građanin Srbije, nijedan Srbin nije usprotivio takvoj retorici i ratno huškačkoj politici. Skidam kapu i divim se „Ženama u crnom“!

Hrvati sigurno ne bi šutjeli da političari u Hrvatskoj počnu s pričom kako će vratiti izgubljenu Vojvodinu i Srijem do Zemuna, a neupitno je u u prošlosti to bio hrvatski teritorij. Točno je da se neke elite u Hrvatskoj zgražavaju Titovih (ne)djela, ali je u Hrvatskoj čvrsto ukorijenjena Titova krilatica: „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“.

Mnoge obitelji u Hrvatskoj u zavijene u crno zbog izgubljenih kćeri i sinova u Domovinskom ratu, ali je daleko više obitelji u Srbiji zavijeno u crno jer su im kćeri i sinovi stradali u osvajačkom ratu po nalogu njihovih političara koji su uz „jagnjad na ražnju“ sjedili u bunkerima na Dedinju dok su ljude slali u smrt.

Zar Srbina nije jasno da rehabilitacija Nedića i Mihajlovića ne vodi ka sretnoj budućnosti. Zar im nije jasno da za siromaštvo u Srbiji nisu krivi Hrvati i Hrvatska, nego da su ih njihovi vođe uvođenjem u rat doveli na prosjački štap.

Srpska diplomacija u svijetu je vrlo aktivna da „dokaže“ (podsjeti) genocidnost Hrvata, „potkrjepljujući“ to sve novim i novim tvrdnjama (izmišljenim pričama bez ikakvim dokaza, koje temelje na „narodnoj predaji“), a s nepobitnom činjenicom nastavka realizacije cilja stvaranja velike Srbije na temeljima Memoranduma SANU.

U to cilju se vrlo aktivno i masovno koriste infiltrirane projugoslavenske snage, kojima je za vrijeme „bratstva i jedinstva“ bilo puno bolje i sve zlo svojim neuspjeha vide u postojanju hrvatske države. Također vrlo vješto koriste „znanja“ generacija Hrvatskih građana kojima su kao dogmama punili glave počevši od Pučke škole do doktorata, preko kazališne i filmske umjetnosti, pa čak i sporta.

Upitamo li „prosječnog Hrvata“ tko su bile Ustaše, s izbezumljenim pogledom od straha, ogledavajući se da ga nitko drugi ne čuje, pojasniti će nam da je to: „superman i liku đavla s nožem u ustima, a iz krvavih očiju mu izbija oganj pakla, koji luta bespućima Balkana, tražeći Srpsku djecu i nejać da iz zakolje, pa i hrvatsku i nedostatno tražene žrtve“.

Hrvatska politika čini veliku grešku, pravdajući se stalno nekome za „grijehe prošlosti“, to je izgleda po onoj Biblijskoj, da svi ispaštamo grijeh Adama i Eve. Kako inače shvatiti činjenicu da za vrijeme Domovinskog rata, a i poslije nekoliko stotina hrvatskih branitelja (svih nacionalnosti) bilo u srpskim logorima na teritoriju Srbije, a Srbija je svijetu „objasnila“ da nisu postojali logori, ili da u Srbiji na stotine tisuća majki oplakuje svoje sinove koji su poginuli napadajući Hrvatsku i Bosnu, a ne braneći Srbiju, a Srbija nije bila u ratu? No takva politika rezultira stvaranjem snaga reakcije, nezadovoljstva, netrpeljivosti pa i mržnje što nas od uljudnih i srdačnih domaćima pretvara u „Balkanska barbarska plemena“.

Očigledno je hrvatska diplomacija na koljenima i nesposobna da predstavi svoju državu i zastupa njezine interese. Postavlja se pitanje zašto ? Kome je to u interesu? Ako razmišljamo tako, onda ćemo se vratiti na početak priče.

No, Hrvatska nema svoje Diplomatske akademije (škole) jer tečajevi koje organizira MVEP nemaju nikakav međunarodni kredibilitet, a niti daju bilo koji stupanj stručnog osposobljavanja. Naime Jednogodišnji stručni diplomatski studij traje jednu akademsku godinu i sastoji se od kolegija raspoređenih u dva semestra – oko 300 nastavnih sati (o.a. to je 50 nastavnih dana ili 6 sati tjedno) a proučava: Ustavna vladavina; modeli i praksa, Ljudska prava i civilno društvo, Hrvatska povijest u 20 st., Međunarodni odnosi i vanjska politika, Međunarodne organizacije i asocijacije, Globalna sigurnost i transatlantski odnosi, Europski jugoistok, Globalni razvoj i gospodarski odnosi, Gospodarska diplomacija, Upravljanje markom zemlje i nacionalna konkurentnost, Institucionalni ustroj i pravni temelji EU, Vanjski odnosi EU, Ekonomika EU, EU i svjetska trgovina, Politike EU, Europski upravni prostor, Povijest diplomacije, Diplomacija i diplomatska profesija, Javna i e-diplomacija, Diplomatske metode, vještine i tehnika, Međunarodno, diplomatsko i konzularno pravo, Vanjskopolitički seminar. Iz Kurikuluma je razvidno da se polaznici ne pripremaju za promociju Hrvatske u svijetu, već da se eventualno mogu snaći u stranom svijetu. Nastava se izvodi kroz predavanja, seminare i radionice, a organiziraju se i grupni posjeti različitim institucijama. Predavači su hrvatski i drugi diplomati, domaći i strani sveučilišni profesori, znanstvenici i drugi stručnjaci, dužnosnici i djelatnici Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija RH i ostalih tijela državne uprave RH.

Koje su reference navedenih izvođača da osposobljavaju hrvatske diplomate ? Posebno ako razmotrimo da predavači: „dužnosnici i djelatnici Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija RH i ostalih tijela državne uprave RH“, kad nije tajna da se ti dužnosnici i djelatnici zapošljavaju po stranačkoj podobnosti i da nemaju završenu izobrazbu više razine, koja bi im dala kredibilitet da drže predavanja na instituciji niže razine.

Diplomatska akademija treba biti stručni studij u trajanju od najmanje 5 godina, a ovo što se sada naziva „Diplomatska akademija“ (u kojem nema ponavljača, niti osoba koje ne polože ispite) bi trebao biti osposobljavanje da predstavljanje Hrvatske na međunarodnom planu. Kako objasniti da je u nedavnom imenovanju bivši načelnik Glavnog stožera HV-a Drago Lovrić imenovan za veleposlanika u Kataru, kad su javnosti poznate njegove afere sa „svastikom“, kad se zna da nije bio omiljen među vojnicima i podređenima, a napose da je završio srednju vojnu školu i Vojnu Akademiju JNA u Beogradu. U redu, branitelj je, obnašao je vrlo visoke vojne dužnosti, ali sa diplomacijom veze nema ! General Lovrić je doktorirao na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, s disertacijom: "Transformacija NATO-a i upravljanje krizama u novom svjetskom poretku" – pa je vjerojatno to referenca da bude veleposlanik.

U čemu je povezanosti početka ove raščlambe i završetka. Nema nikakvog smisla, niti opravdanosti niti realnog promišljanja, reagirati ili ne na provokacije Istočnih, a često i Zapadnih susjeda Hrvatske, nego treba svijetu, napose vodećim silama svijeta obrazložiti, informirati, uvjeriti i dokazati da je Hrvatska povijest čista kao suza i da se ne sramimo nijednog dijela naše povijesti, jer ona je prošlost na koju ne možemo uticati. Mi se ne moramo nikome opravdavati, što se sada stalno čini i posipa pepelom zato što je u jednoj točci povijesti na teritoriju Hrvatske postojao „Rasni zakon“, koji službena i međunarodna Hrvatska nikada nije niti ratificirala, niti priznala, a još manje primijenila, pače zgražava ga se.

A gledati povijest s današnjeg stajališta bez uzimanja u obzir povijesnih okolnosti, je raspirivanje mržnje i kontra domoljubno je, a vjerojatni rezultat je neki novi Balkanski rat.

Tko smo i odakle smo?

Hrvati nisu slavenski narod i njihova sačuvana povijest ne seže samo do šestog stoljeća nakon Krista, kako su nas desetljećima učili u školama. Postoje mnogi dokazi da hrvati potječu s područja današnjeg Irana i Iraka, gdje su živjeli nekoliko tisuća godina prije Krista i odakle su migrirali sve do Indije i natrag, pa kasnije na područje Europe. Hrvati su, dakle, jedan od najstarijih svjetskih naroda koji baštini jednu od najstarijih sačuvanih svjetskih kultura, jer su kao gotovo niti jedan drugi narod svoju baštinu uspjeli sačuvati čak 6500 godina! Arheologija, te etnografski i povijesni podatci kao i etnogenetska istraživanja, a posebice živa kulturna tradicija Hrvata, činjenično dokazuju ove tvrde. Arheološki nalazi dokazuju kontinuitet migracija prahrvatskog entosa i kulturnih činjenica kroz period od 6500 godina. U te kulturne elemente uključeni su i simboli hrvatskog nacionalnog identiteta. Kroz cijelo to razdoblje se može, naime, pratiti nastanak i migraciju prvotne šahovnice, zatim uokvirene sumerske (iranske) i vučedolske šahovnice, pletera i obrednih simbola kao što su zvijezda i mjesec, a koje danas možemo naći na grbu Zagreba ili u kruni hrvatske zastave. Te simbole na području Irana, odnosno Mezopotamije (prostor današnje Sirije, Libanona, Iraka) možemo naći već 3000 godina prije Krista. Zvijezdu i mjesec, doduše, i danas koriste islamski narodi, ali s drugim značenjem. U hrvatskoj pretpovijesti to su bili simboli vedskih (iranskih) božanstava Mitre i Varune. Prahrvatski pandan tih vedskih božanstava su Suria i Anahita s područja jugoistočnog Irana, u kraljevstvu Harahvaiti.

Hrvatska tradicijska kultura je sačuvala i glazbala posvećena tim božanstvima koja se i danas sviraju popodne i večer uoči Jurjeva, kao i na samo Jurjevo. To su frule, odnosno svirala bez rupica poznata kao pišta ili slavić, a koja se sviraju za boga Mitru, odnosno boga Sunca. Školjka morskog puža također se i danas koristi kao sviralo, te se svira za Jurjevo u čast boga Varune, koji je tvorac i vladar svemira. Te simbole nalazimo na vazama uz istovremeni prikaz božice Sarasvati, odnosno Harahuaiti.
Mjesec i zvijezda su simboli i mnogih islamskih naroda, ali pronađeni predmeti s tim simbolima na tom području datiraju iz predislamskog razdoblja. Muhamed se objavio tek u 6. stoljeću nakon Krista, a ovdje govorimo o simbolima od više tisuća godina prije Krista. Islamski simboli kasnije su se proširili upravo na području gdje su prije migrirali prahrvati pod imenom Kuravathi, odnosno Huriti. Oni su u to vrijeme imali vrlo naprednu vojnu tehnologiju koju su sačinjavala bojna kola, konjske zaprege, složeni (kompozitni) luk i strijelu, mač s težištem na donjem kraju oštrice… Ta napredna vojna tehnologija prahrvatima je omogućavala brojna osvajanja, odnosno česte migracije. Tako su selili od Kavkaza pa do Sumera na jug. Nakon biblijskog potopa koji se dogodio oko 2400 godina prije Krista ponovno su selili na područje sjevernog Irana te u Europu, dok je drugi migracijski val išao u Indiju i sjeverni i sjeverozapadni Irak. S područja Tigrisa potječu i preci Dalmatinaca, odnosno pleme Dailamites, koje je zajedno s Huritima (Hrvatima) migriralo.

Migracije iz Irana i sjeverne Mezopotamije odvijale su se u vrijeme takozvane neolitske revolucije, kada je poljoprivredno stanovništvo došlo u Europu. Dogodilo se to oko 4500 godina prije Krista od kada datiraju najstarije kamene šahovnice iz kulture Danilo i pleteri iz hvarske kulture.

Vjerodostojnost tih tvrdi potvrđuje veliki broj kulturnih činjenica i arheoloških nalaza koji zajedno s pisanim povijesnim izvorima (zapisi klinastim pismom iz arhiva mezopotamskih gradova i vede, tj. sveti spisi Indijaca) iz istog vremena čine jednu cjelinu i pripadaju prahrvatskom etnosu s Kavkaza, Kurawatha, tj. Hurita, biblijskom narodu, Horitima. Tako veliki broj činjenica vezan za jedan narod, koji ih označava kao visoko razvijeno društvo s agrikulturom, ratničkom tehnologijom i državnim i društvenim uređenjem, religijom, liturgijom, visoko razvijenim simboličkim jezikom, dozvoljava nam da ga pratimo, tj. dokumentiramo njegove migracije od predpovijesti do danas. Tim više što su Hrvati jedini u svijetu sačuvali svoje kulturne i vjerske tradicije do danas, i još žive tu svoju antičko i brončanodobno kulturno naslijeđe u svome folkloru. Prahrvati su prenosili kroz vrijeme i prostor svoja dostignuća duhovne i materijalne kulture, ali jedino ih Hrvati danas u svijetu posjeduju u živim običajima, dakle zaokruženom, dovršenom kulturnom sustavu, dok drugi narodi čuvaju samo dijeliće, tj. pojedine kulturne elemente. Po tome je hrvatski narod, najkonzervativniji narod na svijetu, u najboljem smislu te riječi. Hrvati su sačuvali ono što je Europa izgubila, svoje korjene.

No, hrvatska politička situacija je takva da se ni u samostalnoj Hrvatskoj, a pogotovo ranije, nije poželjno baviti se hrvatskom prapoviješću. To potvrđuje i činjenica da se od Domovinskog rata ni jedna hrvatska institucija, kao ni stručnjaci etnolozi, kulturni antropolozi, kao i pretpovjesničari, nisu pozabavili projektom istraživanja pretpovijesti i migracija prahrvata. Društvo za istraživanje etnogeneze Hrvata objavilo je, doduše, dva zbornika u suradnji s iranskim kulturnim centrom u Zagrebu, a pod patronatom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Nažalost, u tim zbornicima zastupljen je vrlo mali broj stručnjaka specijalista. To je ipak značajna građa koja sadrži bibliografiju stranih autora koji su se bavili i temom podrijetla Hrvata, no primarno podrijetlom iz Irana. Hrvatska, zbog svega toga, treba znanstveni institut koji bi se interdisciplinarno i stručno bavio pretpoviješću i migracijama prahrvatskog etnosa s raznih aspekata. I najvažnije, trebalo bi živu tradicijsku kulturu brendirati kroz etnogenetska istraživanja u turističku ponudu hrvatske kulturne baštine, te omogućiti strancima da dožive pretpovijesne prahrvatske običaje, pjesme, glazbala, plesove, obrede i tako dožive indoeuropske korijene suvremenih Europljana.

Hrvatska je jedina u Europi sačuvala skoro cjelovite vedske obrede iz vremena indoeuropskih početaka (i prije, jer se treba govoriti o sumerskim, hurito-iranskim-arijskim počecima, prije povratka tih naroda iz Indije ponovo u Iran, Mezopotamiju i konačno u Europu, kad te narode nazivamo Indoeuropljanima). Imamo ih u novogodišnjim obredima, u hrvatskim karnevalskim obredima i

plesovima za koje hrvatski etnografi nemaju objašnjenje jer su zaslijepljeni političkim idejama o slavenskom porijeklu Hrvata koji su, po toj teoriji, došli na ove prostore u 6. stoljeću nakon Krista. Nedvojbena genetska istraživanja i arhološki nalazi opovrgavaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Jer 4500 godina prije Krista Hrvati su došli na područje Hrvatske sa simbolom šahovnice i pletera, a kasnije i s drugim simbolima: suncem, mjesecom ili svastikom koja je bila iranski simbol Sunca koje se vrti. Takav ‘sunčev kotač’ (perzijski-„gardun mehr“) imamo u Boki Kotarskoj ugraviranog u liticu još u brončanom dobu. Imamo ga u keramici s Kosova i Makedonije.

Ni genetski nismo Slaveni, jer imamo gen ‘EU 7’, a to nije slavenski gen. Kod Hrvata 48 posto stanovništva ima taj gen, Dalmatinci ga imaju preko 60 posto, a Bošnjaci preko 70 posto. Dr. Dragan Primorac tvrdi da je taj gen došao s Bliskog istoka. Iranci ga imaju, danas 50 posto. Taj gen u Europi je prisutan 25.000 godina prije Krista.

Osim toga, dosadašnja teorija o dolasku Slavena u 6. i 7. stoljeću nije dokazana arheološkim nalazima, tj. prilivom novog genetskog materijala, premda je sigurno bilo migracija stanovništva koje je došlo iz Zakarpaća sa slavenskim jezikom. Bitno je reći da ta teorija govori o dolasku Slavena kao podanika Avara, što očito nije točno, jer avarski grobovi donose više nalaza dvojnih koštanih svirala koje znamo kao diple – i to dalmatinske i hercegovačke, koje danas ne sviraju ni Mađari, ni Srbi, ni Slovenci, već samo Hrvati. Također i arheološki nalazi praporaca u starohrvatskim grobovima od 7. do 12. stoljeća A.D., potvrđuju njihovu vezu s Huritima, tj. prahrvatima. Ta avarska kultura je imala puno bitnih elemenata prahrvata ili Kurawatha koji su na Kavkazu bili susjedi Avarima.
Prahrvati su prihvatili slavenski jezik jer su dugo živjeli iza Karpata, na području Ukrajine, gdje su se miješali sa Slavenima, odnosno sa slavenskim ženama. Prahrvati nisu u osvajanja vodili žene, već su ih uzimali tamo gdje su došli. Otud prihvaćanje slavenskog jezika. Zato i govorimo o materinjem, a ne očevom jeziku. Za dugog boravka u Zakarpaću prahrvati su postavili temelje ukrajinske državnosti. To tvrde ukrajinski znanstvenici. U Ukrajini i danas postoji mjesto Harvati, a postoji i čakavski i ikavski jezik, kao i višestruki arheološki nalazi proto šahovnice na keramici iz 2. i 7. stoljeća nakon Krista, ali i prije toga.

Treba uvažiti činjenice da su se migracije odvijale u višestrukim valovima kroz više tisućljeća, što se može dokazati arheološkim nalazima i narodnim običajima koji pokazuju raznovremene kulturne elemente iz raznih migracijskih polazišta prahrvata. Jedno od značajnijih nalazišta Indoeuropljana, odnosno Hurito Iranaca, pronalazimo iz vremena kada su Hurito Iranci, nakon velike bitke Bharatha (tj. Indijaca) između plemena Kaurava (tj. Kurawatha, odnosno kavkaskih prahrvata) i Pandava (iranaca) na ‘Kuru kšetre’, tj. kurskom, odnosno huritskom polju, 70 km zapadno od Delhia u Indiji, opisane u najvećem indijskom epu Mahabarata, migrirali natrag u sjeverni Iran i u sjevernu

Mezopotamiju, gdje su osnovali državu, kraljevstvo Mitani, kasnije teritorijalno smanjenu državu Hanigalbat, koje je trajalo od 15. do 13. st. pr. Krista (na današnjem državnom teritoriju Sirije, Libanona, Izraela, i Iraka), donoseći sa sobom vedska božanstva. Ta migracija Hurito-Iranaca danas nazivanih Indoeuropljana, započela je oko 1900 godina prije Krista, a dvjesto godina kasnije, migriraju dalje prema Europi. Problem suvremene hrvatske historiografije je to što još uvijek vladaju ‘travestiti’ odnosno presvučeni pripadnici bivše komunističke ideologije kojoj je pripadnost Hrvata Slavenima bilo argument za bratstvo i jedinstvo u Jugoslaviji (u 19. st. panslavizam je bio antigermanska ideologija, sredstvo borbe protiv germanizacije, tj. germanske dominacije).

No, očito je da Srbi u Srbiji, danas niti povijesno ne sviraju diple: niti istarske, niti dalmatinske, dok ih Srbi (kao nekad i „Martićevci“ u otcijepljenoj krajini) u Hrvatskoj sviraju, kao što i govore ijekavski. Oni su podrijetlom avarsko stanovništvo (toponim Obrovac, dolazi od etnonima Obri, što znači Avari) koje ima hrvatsku kulturu i običaje, ali su pod utjecajem Pravoslavne crkve srbizirani, te su prihvatili srpski etnos, jer im je obećano da će oni biti vladari. U arheološkim nalazima postoje zdjele s vučedolskom šahovnicom koja datira između 2500 i 2000 godina prije Krista. Valja istaknuti da se vučedolska kultura prostirala od Trsta do Boke Kotorske, pa preko Mađarske, Slovenije i Austrije i Slovačke sve do Poljske (djelomično područja povijesne Bijele, tj. ‘zapadne’ Hrvatske) i obilovala je šahovnicama na keramici, ali i pleterima. Činjenica je da arheolozima pod utjecajem antihrvatske ideologije nije bilo dozvoljeno da se prava istina objavljuje, javno govori i popularizira. Bitno je napomenuti da su nakon svih istraživanja na vučedolskom području nakon Drugog svjetskog rata arheolozi sve nalaze nosili u Beograd. Skrivali su vrijednu arheološku građu koja svjedoči o

višetisućljetnom prisustvu Hrvata na ovom prostoru. Skrivali su i kipić, poznat kao kličevački idol iz žutobrdske kulture (1500-1000 g. pr. Krista), koji na odjeći ima šahovnicu i nosi kravatu (njezin praoblik, marame vezane oko vrata), a čiju fotografiju sam vam pokazao.

Hrvatska je povijest puna rupa i nedoumica, no zbog politike, odnosno ideologije koja hrvatski narod želi pokazati bez državno pravnog kontinuiteta, što nije točno.

Hrvati su još od kralja Zvonimira imali svoj Sabor (imali su ga i u Iranu; toje bila sabha). Hrvate se, osim toga, ne želi prikazati kao atnički narod i kao nasljednike najstarije sumerske kulture i uljudbe, jer se za te činjenice i arheološke dokaze, do danas, nije niti znalo, jer ih stručnjaci, arheolozi nisu objavili. Razlog tomu je činjenica da nisu komparativno promatrali tipične artefakte iz pretpovijesti, odnosno iz istog vremenskog razdoblja u Sumeru i Vučedolu, tj. Hrvatskoj. Hrvati su jedna od najstarijih poznatih populacija i kultura sa sumerskim elementima i s vučedolskom kulturom koju simbolizira šahovnica, pleteri. Nitko drugi na svijetu to nema, a mi imamo! Dokazivo je sumersko podrijetlo vučedolske kulture a time i Zagoraca kao jedinstvenog sumerskog antropotipa (premda su Sumerani bili mješavina više naroda: Baska, Hurita tj. Kurawatha sa Kavkaza i Iranaca -Arijaca). Zagorci su pristigli u Europu u vremenu između 3.000 do 2.000 godina prije Krista, njihova tradicijska kultura je izuzetno značajna u proučavanju etnogeneze Hrvata. Njihovo sumersko i južno iransko podrijetlo potvrđuju proljetna glazbala od kore drveta (‘trobenta’ i ‘frula od kore kostajna’) koja su simbolizirala vedske bogove Mitru i Varunu u jurjevskom (vedskom, tj. ‘jayurvedskom’ obredu). To drevno sumersko podrijetlo Zagoraca dokazuju i pojedine obredne tradicijske pjesme. Također je dokazivo i kavkasko-sumersko podrijetlo Dalmatinaca (kaspijski narod: Dailamites) prvotno sa područja oko izvora rijeke Tigris. Postoje brojni arheološki dokazi o starosti i podrijetlu određenih kulturnih elemenata kao i o uzastopnim migracijama (običaja i glazbala), od otprilike 3000 godina. Ti dokazi su istovremeno svjetska znanstvena otkrića o podrijetlu i migracijama najranijih Indoeuropljana. Današnji Zagorci (sumeroidni antropotip) i Dalmatinci (kaspijski narod neindoeuropskog jezika kao i Huriti) su prvi Indoeuropljani koji su naselili Europu i stvorili temelje europskim kulturama!

Prva EU je bila prahrvatska!

Do ovih spoznaja sam došao proučavajući radove i tekstove mr.sc. Krešimir Galin (rođenog 17. veljače 1947.g. u Varaždinu) magistrirao je studij etnomuzikologije 1983. godine, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a prije toga studij etnologije na Filozofskom Fakultetu, kao i studij muzikologije i crkvenih orgulja na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu, tako da je stekao akademske naslove: magistar etnomuzikologije, profesor muzike, akademski muzičar i profesor etnologije (u međuvremenu je apsolvirao i studij prava u Zagrebu).
Kao znanstveni asistent radio je gotovo 20 godina u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (tada Institut za narodnu umjetnost, Zavod za etnologiju i folkloristiku) gdje je provodio znanstvena etnomuzikološka i etnoorganološka istraživanja na terenu i objavio oko trideset znanstvenih radova u zborniku radova Instituta, Zborniku radova Udruženja folklorista a kasnije i u Grobničkom zborniku (u izdanju Čakavske katedre), kao i u drugim časopisima.
Dva puta, bio je izabran za predsjednika Hrvatskog društva folklorista. Kao voditelj seminara za svirače tradicijskih hrvatskih glazbala (podučavao sviranje istarskih sopela,šurli,duplica,miha, krčkih sopela, zagorskih dvojnica i drugih glazbala) više puta djelovao je na Ljetnim školama folklora (Punat na otoku Krku, Korčula) u organizaciji Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske i u Grožnjanu, centru Hrvatske glazbene mladeži u Istri.
Do sada je postavio u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Austrija, Švicarska, Mađarska, Irska, Makedonija, Crna Gora) 54 izložbi ‘Hrvatska narodna glazbala’ (iz vlastite privatne zbirke od 200 glazbala) s pratećim glazbenim radionicama (poduka sviranja i izrade određenih glazbala) i održao isto toliko predavanja na otvorenjima istih uz glazbeni ‘performance’ (svirka na dvojnicama / istarskim i zagorskim /, istarskim šurlama, istarskim solpelama, istarskom mihu i dalmatinskim diplama, svirka na svirali bez rupica za sviranje, zujalici, zvrku, kao i izvedbe nekoliko narodnih pjesama), te brojna predavanja u organizaciji drugih ustanova. O izložbi vidi website:www.hrvatska-narodna-glazbala.com. Više informacija o autoru i knjizi može se dobiti na websitu:www. d-design.hr