Politička povijest

"Ovu silu mi već sedamnaest godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i sva moguća naša dobra, te poput kule i predziđa kršćanstva branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje, koliko nam je to uopće ljudski moguće. Neka Vam dakle po nama bude rečeno ovo: ako bi mi popustili Turcima, tada bi oni u svako doba mogli zaskočiti kršćanstvo iz Hrvata."[1]

Ne raščlanjujući uzroke nepobitno je da mnogi Hrvati ne znaju povijesnu istinu da je prostor BiH oduzet Hrvatima, a da su ga, a i sada ga svojataju neki narodi i države. Naime povijest, bez politike, nepobitno utvrđuje da u Bosni od stoljeća sedmog živjeli Hrvati-katolici, ta da je islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavci tek u 17. stoljeću.

Prva povijena istina i činjenica: Bosna je u povijesti bila sastavni dio i srce hrvatskog etničkog prostora.

Došavši u 7. stoljeću na ove prostore Hrvati osim na područje sadašnje Hrvatske jednako tako naselili su u isto vrijeme Bosnu, Srijem i Boku Kotorsku, pa i današnju Crnu Goru (Crvena Hrvatska!). Na tom prostoru nije postojala multinacionalnost, postojao je jedan narod /Hrvati/ i jedan teritorij – hrvatski povijesni prostor. Stalo otimanje hrvatskog povijesnog prostora rezultiralo je današnjom najneprirodnijom granicom između dvije države /Bosne i Hrvatske/. Bez velikohrvatske ideje jasno je da ta „čudna“ granice dokazuje da je Bosna bila srce hrvatskog teritorija, te da je ista istrgnuta utroba iz hrvatskog etničkog prostora.

Druga povijena istina i činjenica: Svi vladari srednjovjekovne Bosne bili su etnički Hrvati.

Činjenica je da su svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina K., kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su hrvatskim jezikom, a Bosansko kraljevstvo bilo je kratko vrijeme nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg hrvatskog narodnog vladara, ali i naravi to je bio nastavak hrvatskog kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni musliman, a ni Srbin! A posljednji kralj hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine.

Treća povijena istina i činjenica: U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba.

Povijesni dokumenti dokazuju da do tada u Bosni nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, čak ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna nije znala za pravoslavlje, a ni za Srbe. Isto tako Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za muslimane. Muslimana u Bosni nema prije Turskih osvajanja. Tek pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski “krstjani” (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Četvrta povijena istina i činjenica: Današnji muslimani u Bosni potomci su Hrvata-katolika i tzv. “krstjana” (bogumila – također Hrvata) koji su pod pritiskom okolnosti ili na silu prešli na islam.

U novoj vjeri tim Hrvatima je nametnut potpuno tuđi i strani arapski jezik. Nema povijesnih dokaza da su današnji muslimani u Bosni potomci Srba iz dva razloga: jer Srba u Bosni nije ni bilo i jer Turci nisu progonili Srbe. (Pećka patrijaršija!). Da je ovaj preobražaj proveden vrlo temeljito i efikasno dokazuje to što velika većina današnjih muslimana nikako ne žele znati, a još manje čuti za svoje hrvatsko podrijetlo.

Peta povijena istina i činjenica: Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709.

Naime tek te godine je osnovana Dabrobosanska eparhija, tako da se ta godina može uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela hrvatska ognjišta.

Povijest dokazuje da je znatan broj katolika-Hrvata uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje (Trebinjska biskupija, Semberija, itd.). Zanimljivo je zapaziti da je tek kasnije, u 19. stoljeću, pravoslavna crkva počela provoditi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Nepobitno je da Bosna nikada u povijesti nije bila “srpska zemlja”.

Iskoristivši propast Osmanlijskog carstva, Srbi su i čiste hrvatske pokrajine počeli proglašavati “vekovnim srpskim ognjištima”, te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, “gdje je Srbin – tamo je i Srbija”!

Šesta povijena istina i činjenica: Pojedinci iz današnjega muslimanskog političkog i vjerskog vodstva zaraženi fundamentalizmom

Žele od Bosne stvoriti islamsku džamahiriju (islamska država, islamski sud, islamsko školstvo, itd.), te ne priznaju povijesnu istinu da u Bosni od stoljeća sedmog žive Hrvati-katolici, da je islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavlje u 17. stoljeću. Na taj način se stvara muslimanska država u srcu Europe, što je i poznati plan Islamskih vjerskih vođa za „povratak islama na prostore gdje se nalazio za vrijeme Osmanlijskog carstva“.

Sedma povijena istina i činjenica: Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća najviše su u Bosni i Hercegovini stradali Hrvati.

Hrvati su ubijani bez suda i nekoliko godina nakon završetka 2. svjetskog rata! U Bosni i Hercegovini je bilo hrvatskih sela 1945. u kojima nije bilo muškog Hrvata u dobi od 16 do 60 godina – sve je bilo poubijano ili raseljeno. Kasnije su komunisti gradili umjetna jezera u čisto hrvatskim općinama – samo da bi raselili Hrvate iz Bosne (Prozor, Ostrožac, Rama, Buško jezero, itd.).

Osma povijena istina i činjenica: Za cijelo vrijeme komunizma Hrvati Bosne i Hercegovine više od svih drugih morali su poput tihe rijeke stalno seliti i napuštati Bosnu i Hercegovinu.

Hrvati su u Bosni bili izloženo strahovitom teroru komunista (uglavnom Srba i Muslimana!) koji su u periodu od 45 godina u ime “bratstva i jedinstva” čistili Bosnu i Hercegovinu od Hrvata. Bosanski Hrvati nisu išli u Komunističku Partiju, držali su se Katoličke Crkve i zato Hrvat u Bosni nije mogao dobiti ni stan, ni posao, a ni položaj.

Zbog takvog „tihog“ etničkog čišćenja od 1945. do 1990. u Bosni je smanjen broj Hrvata za oko 750 tisuća. Samo u Australiju je u tom razdoblju useljeno oko 200 tisuća Hrvata, većinom iz Bosne i Hercegovine.

Po završetku 2. svjetskog rata 1945. godine, Sarajevo je imalo oko 33% Hrvata, a 1999. godine oko 3%.

Deveta povijena istina i činjenica: Muslimanska nacija ne postoji, ona je paradoks i povijesni besmisao.

Muslimansku naciju izmislili su komunisti da bi muslimane odvojili od hrvatskog etničkog korpusa. To je uvidjela i službena muslimanska politika i džamija pa su se odlučili da po sedmi put u ovom stoljeću mijenjaju naciju i sada nisu više po nacionalnosti Muslimani već Bošnjaci.

Također je danas besmisao govoriti o izmišljenoj bošnjačkoj naciji i nepostojećem bošnjačkom jeziku. Bosansko-hercegovačko-sandžački muslimani etnogenetski su potomci Hrvata, koji govore lijepim hrvatskim jezikom, te čija put, oči, krv, književnost i povijest dokazuju hrvatsko podrijetlo.

Nažalost, današnje muslimanske mase pod utjecajem svojih vođa ne znaju istinu o svojoj vjerskoj i nacionalnoj prošlosti.

Deseta povijena istina i činjenica: Najveće poniženje u 14 stoljeća nazočnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini doživljavaju današnji Hrvati od Srba i Muslimana koji su uspjeli svijetu nametnuti antihrvatsku politiku.

Očigledna je i ponižavajuća antihrvatska politika Ujedinjenih naroda i Europe, kao i odviše popustljivu politiku Hrvatske Države svakodnevno etnički čiste Bosnu i Hercegovinu od starosjedilaca Hrvata.

Prije ovoga posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 850 tisuća Hrvata. Danas je u Bosni i Hercegovini ostalo oko 380 tisuća Hrvata.

To znači da je oko 470 tisuća (od 850 tisuća!!) starosjedilaca Hrvata protjerano, iseljeno, raseljeno ili ubijeno na tlu Bosne i Hercegovine. Hrvati su istjerani od Srba iz Bosanske Posavine i mnogih župa Banjalučke biskupije, a od Muslimana iz prastarih “tvrđava hrvatstva i katoličanstva” u Bosni: Bugojna, Konjica, Kraljeve Sutjeske, Travnika, Vareša, itd.

Nepobitan je podatak da je BiH izgubila više Hrvata nakon Daytona i prestanka rata te uspostave Federacije nego li za vrijeme ratnih sukoba!?”

[1] Milan Kruhek, „Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. st.“, Zagreb 1995. str. 49

Antifašizam u Hrvatskoj danas

Bez ikakve političke konotacije mislim da se polazi od krivih pretpostavki i poimanja ideje antifašizma. Naime, danas se više ne može govoriti o antifašizmu kao ideologiji i pokretu u Europi od 1920.-1945. godine. Suvremeni antifašizam je suprotstavljanje neofašizmu u njegovim raznim vidovima: oživljavanju fašističkih ideja, povijesnoj rehabilitaciji fašizma, restauraciji fašističkih elemenata u suvremenim režimima (nacionalna nesnošljivost, agresivni nacionalizam, antidemokratizam).

Najveći promašaji antifašizma u Hrvatskoj su što se antifašizam povezuje s partizanskim pokretom, s SKH(SKJ), i katastrofalna premisa je da je antifašizam ideologija Srpskog naroda u Hrvatskoj. Ne ulazim tko je kriv ili tko zlorabi ideju antifašizma, ali dok će rad antifašističkih udruga podupirati (iako je zakonom zabranjeno da političke strane podupiru udruge) SDSS i SNV , jasno je da će antifašizam imati negativne percepcije u Hrvatskoj ili bolje reći u sredinama gdje se na taj način provodi ideja antifašizma.

Da je to tako jasno je već iz samog naziva udruga antifašista, jer većina udruga antifašista ima u nazivu pojam „antifašistički borci“ što je istoznačnica za partizane ili kako se vole nazivati „borci NOP“. Nadalje ako se raščlanjuje u kojim mjestima su osnovane udruge antifašista, jasno se dobiva politička konotacija ovih udruga, pa one prestaju biti neovisne izvanstranačke organizacije civilnog društva.

Naime, dok se pod antifašizmom smatra „obnova i održavanje partizanskih spomenika i obilježavanje događaja i polaganje vijenaca na mjestima kako je to odredio SKJ i kasnije SDSS i SNV“, i to sve uglavnom sufinancira SDSS (politička stranka) jasno je da takve aktivnosti nisu od interes za opće javno dobro, pače inkubator su netolerancije i nesnošljivosti, čime se usuđujem se reći čak gubi smisao pozivanja na antifašizam. Također u praksi antifašističke udruge uglavnom se participiraju kao „veteranske udruge iz 2. SR“ što je potpuni promašaj, a takva konotacija je stvorena djelovanjem tih udruga.

Dok se to ne shvati, te kad antifašističke udruge ne budu „privilegija“ jednog naroda, tj. kada će imati elemente antifašizma u svijetu, u članstvo tih udruga će se jako povećati, jer ideje antifašizma su i danas, a biti će još dugo vrlo aktualne i društveno prihvatljive. Udruge antifašista nikako ne mogu biti pandam braniteljskim udrugama ili udrugama veterana 2. svjetskog rata (a toga ima izraženog i u Statutima).

Kroz cijelo promišljanje sam apostrofirao „udruge“, a to znači sufinanciranje u skladu s Zakonom o udrugama. Mogu i napraviti paralelu s udrugama za zaštitu potrošača. Naime udruge za zaštitu potrošača se mogu sufinancirati isključivo iz javnih izvora i to sukladno Uredbi za sufinanciranje udruga iz javnih izvora. Antifašističke udruge se mogu sufinancirati pored ostalog i tako, ali mogu na sve zakonske načine prikupljati donacije, a da idu na neki javni natječaj iz područja ljudskih prava na razni EU, nema spora da bi im projekt bio prihvaćen i to s oduševljenjem, a na veliku korist Hrvatskoj, pod pretpostavkom da je projekt „zatiranje aveti prošlosti“, ma sa koje strane postojale.

„Projekti“ koji su tipa „polaganje vijenaca“, „paljenje svijeća“, „obilježavanje događaja iz prošlosti na način da se drže protuhrvatski govori i organiziraju derneci“ po meni nisu projekti i izazivaju zgražavanje suvremenog društava.

Sličnu grešku rade i braniteljske udruge (ima ih dosta koje kroz Statute ističu antifašizam), jer se sve više doživljavaju kao parazitska, privatizirana udruženja građana.

Antifašističke udruge se često kroz medije žale kako regionalna i lokalne samouprave ne podupiru rad antifašista. Ne znam na koji se način očekuje potpora, ali ako se želi izvršiti pritisak na regionalnu i lokalni samoupravu da odvoji više sredstava za udruge antifašista, milim da je daleko efikasnije da se jasno predoči koje to projekte antifašista nisu podržale te samouprave na javnim natječajima. Prema spomenutoj Uredbi, niti gradovi, niti županije ne smiju vršiti izravnu dodjelu sredstava udrugama, izuzetno po odluci gradonačelnika ili župana do 5.000,00 kn i to treba dokazati da je nastala izvanredna okolnost za davanje sredstava na taj način.

I dok antifašističke udruge obilaze Kumrovec, Jasenovac, Staru Gradišku, Kozaru …… a aktivno bojkotiraju, Vukovar, Knin, Škabrnju, Voćin ….. jasno je da se postavlja pitanje, jesu li to po definiciji organizacije civilnog društva, no u najmanju ruku može se povući puno paralela s protuhrvatskim organizacijama. Jer te udruge u pravilu ne podržavaju Vladu RH, ne podržavaju Sabor RH, ne podržavaju političke stranke centra i desnice, pa ni većinu lijevih stranaka posebno ako u programu nemaju „žal za prošlim vremenima“.

Čak se i na nacionalnoj razini partizani prikazuju kao antifašisti (vjerojatno zbog pozdrava koji se koristio na dokumentima FNRJ, gdje službeni dokumenti završavali s parolom „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“. Pozdrav i parola koji su pozivali na ubijanje Hrvata, jer po poimanju antifašističkih udruga, jedino su Hrvati bili i jesu fašisti.

Kada Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) pojašnjava di su ono pravni slijednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske (SUBNOR H) [https://www.sabh.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1&Itemid=2] jasno je da zapravo o antifašizmu ne može biti ni govora, a iz Programskog cilja da se okupljaju sudionici Narodnooslobodilačke borbe i antifašistički opredijeljenih građana Republike Hrvatske jasno ukazuje na ono što sam naveo na početku da je ne samo neprimjereno nego krajnje podlo izjednačavati antifašiste s borcima NOB (čitaj članovima SKJ).

I ne zaboravimo da znak antifašista nije zvijezda petokraka. Naime zvijezda petokraka je čest simbol širom svijeta. To je zvijezda s pet krakova iste dužine postavljenim pod kutom 72° između svakog kraka. U slučaju da su kolinearne stranice spojene međusobno tada se radi o pentagramu, koji je smatran mističnim simbolom s magičnom važnošću.

Brojne države na svojim zastavama i grbovima koriste petokraku zvijezdu kao simbol, u raznim bojama. Pitanje koje se neminovno postavlja je: Zašto antifašističke udruge ujedinjene u Savez antifašističkih boraca i antifašista RH u svojim simbolima, grbovima, zastavama nemaju obilježja Hrvatske, pa čak ni SRH?

Statut SABA RH definira da je znak SABA RH je antifašistički znak: crvena zvijezda petokraka, ispunjena zrakama zlatne boje, razdijeljena u pet smjerova, a u središtu je partizanska kapa s crvenom zvijezdom petokrakom.

Naime Zlatna boja petokrake zvijezde je u cijelome svijetu je povezana s vojskom. PA je pitanje jesu li antifašisti vojnici, ratni veterani, ili građani koji se suprotstavljaju neofašizmu u njegovim raznim vidovima: oživljavanju fašističkih ideja, povijesnoj rehabilitaciji fašizma, restauraciji fašističkih elemenata u suvremenim režimima (nacionalna nesnošljivost, agresivni nacionalizam, antidemokratizam). To pitanje posebno dobiva na značaju kada se vidi jedan od programskih ciljeva koji se odnosi na zaštitu prava članstva iz oblasti mirovinskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja.

Poznato je također da je petokraka zvijezda u raznim varijacijama bila znak i simbol JNA, kao agresorske vojske na Hrvatsku, pa se postavlja također pitanje jesu li udruge antifašista u Hrvatskoj osnovane i djeluju u skladu s Zakonom o udrugama ili se pokušavaju nametnuti kao paralelna tijela vlasti.

Jasno je da država ne smije sprječavati rad civilnog sektora, pače da ga treba podupirati jer to je jedna od glavnih demokratskih stečevina, ali isto tako država mora štititi svoj Ustavno pravni poredak, a to lijepo piše i u Zakonu o udrugama gdje je definirano da se djelovanje udruga temelji se na načelu neovisnosti što znači da udruga samostalno utvrđuje svoje područje djelovanja, ciljeve i djelatnosti, svoj unutarnji ustroj i samostalno obavlja djelatnosti koje nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom. Zakon o udrugama također određuje da će se Zahtjev za upis u registar udruga odbit ako su statutom utvrđeni ciljevi i djelatnosti udruge u suprotnosti s Ustavom ili zakonom. Znakovi totalitarnih režima, agresorskih vojski, te k tome još potpuno ignoriranje hrvatskih obilježja je u najmanju ruku u suprotnosti s hrvatskim Ustavom ili zakonom.

Stoga je nužno jasno formulirati što je to antifašizam, te koje su njegove sastavnice suvremenog društva, ako bi i u Hrvatskoj antifašizam bio napredna svjetska ideja mlade generacije, a ne nostalgični jecaj za prošlim vremenima.