Istine i laži

Istina se ne može sakriti ma što pokušavala politička mašinerija, tako je su danas jasne činjenice koje se ne uče u školi, a se ne mogu ne mogu osporiti:

Uspoređivanja zla je degutantno, jer nema „većeg“ i „manjeg“ zla, zlo je uvijek zlo. Ali neosporna je činjenica je da prema broju nevinih žrtava daleko prednjače komunistički režimi, pa tako na nekoj neformalnoj ljestvici prva mjesta zauzimaju Staljin i Mao Ce Tung, dok je nacist Hitler na trećem mjestu. U takvoj statističkoj slagalici Tito je između 9. i 15. mjesta (zavisi koji podaci se uzimaju kao relevantni), jer Tito se sam hvalio da je pobio 568.000 „narodnih neprijatelja“, ni realniji broj žrtava je oko 1.000.000, jer su partizani po njegovim zapovijedima četiri ratne godine činili grozne zločine. Među njegove žrtve se mogu ubrojiti i hrvatski partizani i potkraj rata mobilizirani vojnici koje su “komandanti” namjerno slali u samoubilačke juriše kada im je već pobjeda bila sigurna, ne bi ih što više poginulo.

Brojne poznate i priznate svjetske institucije i istraživači su napravili razne tablice, gradirajući krvnike, pa je tako npr. britanski “Daily Maila”, definirao kao “najmanjeg” masovnog ubojicu čileanskog diktatora Augusta Pinocheta kojemu se pripisuje oko 3.000 žrtava.

Zanimljivo je i da ni na jednoj tablici masovnih ratnih zločinaca nema Ante Pavelića. Pojam “krvoločni ustaški zločinci” je maštovita izmišljotina Srpske propagande, kojoj se priključio i sam Tito.

Htjeli ili ne prihvatiti da nema „opravdanog ubijanja“ radi razumijevanja Srpske propagande koja se vodi prema Hrvatima, a i drugim narodima na Jugoistoku Europe, nužno je ipak govoriti o “kvaliteti” ubijanja, tj. o sotonski bolesnim nagonima prilikom “likvidacije ljudi”.

Jedan autor istraživanja (Mario Filipi - https://croative.net/komunisticka-falanga-brani-stare-lazi-vrhunska-perverzija-konacni-obracun-hrvata-s-hrvatima/) citira zorno svjedočanstvo partizanskog pokajnika “druga Jure“, borca 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije koji je dragovoljno sudjelovao u pokolju, a pred smrt se je ispovijedio i na nagovor svećenika ispričao dru Zoranu Božiću pravu istinu o partizanskim metodama ubijanja.

„U petak 1. lipnja 1945. tijekom prijepodneva, kočevska je stratišta uz iznimno jako oznaško

osiguranje, natkrivenim američkim džipovima obišlo visoko partijsko i vojno izaslanstvo. Jure i “drugovi” uspjeli su među njima prepoznati maršala Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja, potpukovnika Milana Že¬želja, te generale Aleksandra Rankovića, Peku Dapčevića, Ivana Mačeka, Franca Leskošeka, Koču Popovića i Petra Drapšina. Kako je ubijanje “hrvatske bande” bilo u punom zamahu, borci su vrhovnom komandantu i pratnji uživo prikazali sažetak krvoločne metodologije za ekstermi-naciju Hrvata. Između ostalog, pokazali su im razapete svježe oderane ljudske kože pune muha, te na stablo naopako pribijenog svećenika Mihovila Lajoša oderane kože, obrađenog na partizanski način. Iz usta mu je virio vlastiti penis, izvađene očne jabučice bile su mu žašiljenim štapićima zabijene na mjesta odrezanih uški, a testisi su mu bili štapićima zabijeni u prazne očne šupljine. Izvađeno srce bilo mu je velikim čavlom pribijeno na čelo, a na mjestu odrezanog penisa iz trbuha je virilo raspelo. Ushićen prikazanom kanibalskom orgijom, Tito je Simi i Milji “čestitao na primjernom obavljanju zadaće”.

No, vrtimo se “krvoločnim ustašama”. Na proljeće 1942. partizani s Kozare među kojima su bili gotovo isključivo pravoslavci, napali su Prijedor. Iako je u gradu bilo vrlo malo ljudi s oružjem, grad se je branio nekoliko mjeseci. Moglo bi se reći da je bio nešto kao Vukovar tog vremena. Grad je ipak pao u noći s 15. na 16. svibnja 1942. g. partizani su odmah počeli po gradu ubijati Hrvate muslimanske i katoličke vjere. Identificirano je 229 žrtava oba spola i svih dobi, ali bilo je još barem toliko neidentificiranih.

Neki su ubijani na “specijalne” načine – rezanjem mesa s tijela, ubodima noža pod nokte, čupanjem noktiju s ruku i nogu, zabijanjem čavala u tabane, rezanjem noseva i ušiju, paranjem trbuha, te na kraju rezanjem grkljana i ispaljivanjem u ljude „dum-dum“ metaka. Ustaškoj logornici, 19-godišnjoj djevojci Anđelki Sarić na više mjesta na tijelu urezali su slovo „U“ prije nego su ju ubili.

Preživjeli Alija Jahić izjavio je u zapisnik da su neke Hrvate civili pravoslavci, osobito žene, tukli po glavama čekićima i sjekirama od čega su umrli. Neki od civila su se otimali da i oni ubiju kojeg zarobljenog Hrvata.

Nakon dolaska hrvatskih i njemačkih postrojbi partizani su se razbježali, nakon čega je stanovništvo odvedeno s tog područja najprije u Jasenovac, a onda muškarci pretežno na rad u Njemačku, a ostali su raspoređeni po slavonskim selima. Bolesna djeca koju su partizani prilikom bijega ostavili u šumi smještena su u prihvatnim centrima u Jastrebarskom i Sisku, odakle su postepeno zbrinuta po obiteljima. Neka su djeca zbog pothlađenosti, iscrpljenosti i bolesti umrla, što je partizanska propaganda iskoristila za mit o ubijenoj kozaračkoj djeci. O tom događaju, kao i o logoru Jasenovac, najviše je istraživao Igor Vukić, Srbin čija je cijela obitelj bila u Jasenovcu i svi su ostali živi.

Ono što je najvažnije za naglasiti jest da u Jasenovcu nitko nije bio ubijen samo zato jer je Židov, Srbin, Cigan ili nešto drugo. Naravno da nije ubijeno ni jedno dijete. Na tako odvratnu ideju mogu doći samo bolesni mozgovi. U svoj toj protuhrvatskoj(ustaškoj) lažnoj propagandi nema nijednog podatka koje su to mjesto u Srbiji Ustaše spalili i pobili stanovništvo. Ustvari nema podataka da su Ustaše spalile i likvidirale stanovnike bilo kojeg mjesta, kao što su to partizani napravili sa Španovicom, Udbinjom itd.

Neupitno je i dokazano da je Jasenovac mit jugosrpske propagande, u koji spada i omraženi pozdrav „Za Dom spremni!“. Je nema svetije stvari od spremnosti braniti Dom i u toj borbi ako treba i život dati. Sa tim pozdravom se u Domovinskom ratu umiralo u Vukovaru, u Škabrnji, u Dubrovniku u Karlovcu u Sisku, u Osijeku, u Pakracu, u Lipiku, u Novskoj, u Jasenovcu …….., no sve da nije ni bilo HOS-a niti Domovinskog rata uopće, taj pozdrav se ne bi mogao ni po jednom kriteriju svrstati među nacističke ili fašističke pozdrave, niti su ustaše bili nacisti.

Mišljenje Vijeće za suočavanje s prošlošću izravno pomaže četničkoj vladi današnje Srbije koja rehabilitira najteže ratne kriminalce i stvarne naciste, a neke njihova crkva proglašava i svecima. S druge strane mlađe naraštaje u Hrvatskoj se lažima i manipulacija navodi da podržavaju četničko-partizanske izmišljotine koje ih i dalje drži u lancima kolektivne krivice/odgovornosti, jer koliko god da se poslušno cvili, posipa pepelom i dijele isprike, mi Hrvati smo za njih za sva vremena – Ustaše.

Može li to ući akademsko-intelektualne glave članova Vijeća, koje ide po mišljenje kod naručitelja tj. prihvaća zadaću da donese takvo mišljenje?