Galicija - klaonica Hrvata

Galicija je bila najveća klaonica hrvatskih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata. Tamo su živjeli i umirali naši hrvatski domobrani, topovsko meso koje će diljem istočne fronte ratovati u slavu Habsburške Monarhije.

Više od 40.000 Hrvata ostalo je na tamošnjim poljima šumama, a u ukrajinskom selu Hlebivka, Ukrajinci su postavili spomenik na kojem piše: „U slavu poginulih pripadnika 25. i 26. domobranske pukovnije – za kralja i domovinu, Bog i Hrvati, 1916.-1917.“ Na vojnom groblju u selu Uscie Jezuickie, u poljskom dijelu Galicije, pokopana su najmanje 133 hrvatska vojnika iz Prvoga svjetskog rata.

Od siječnja 1915. do jeseni te godine na istočnoj bojišnici, osobito Galiciji (danas područje južne Poljske i zapadne Ukrajine) bile su vrlo aktivne obje zaraćene strane, ruska na jednoj strani i austro-ugrarsko-njemačka na drugoj strani. U veljači su Nijemci potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi su obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U svibnju je počela zajednička njemačko-austrougarska ofenziva u kojoj je probijena ruska crta kraj Gorlica u podnožju Karpata, što je dovelo do lančanog povlačenja ruskih snaga na cijeloj fronti koje je trajalo do kraja rujna i početkom listopada, kada je crta stabilizirana.

Bojišnica se stabilizirala na liniji Dnjestar–Riški zaljev. Rusi su izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Letonije i Bjelorusije. Točan broj Hrvata koji su svoje kosti ostavili u Galiciji se nikada neće znati, ali govori se do 40 tisuća vojnika. Poznato je da da je tamo ratovalo 80 tisuća Hrvata, tada je jasno da se svaki drugi vojnik nikada nije vratio kući.

Grobovi su im razasuti diljem istočnog bojišta, a malo je poznato da ukrajinsko selo Hlebivka krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika u Ukrajini. Selo koje broji jedva tisuću duša i danas čuva spomen na njihovu žrtvu, a priča o Hrvatima, koji su kod žitelja ostavili neizbrisiv trag, ovdje se prenosi s koljena na koljeno.

Groblje hrvatskih domobrana nalazi se u neposrednoj blizini grkokatoličke crkve, sa zaraslih i neobilježenih, ali vidljivih 30-ak humaka, vječnim počivalištem pripadnika slavne 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, čije je zapovjedništvo živjelo i ratovalo upravo u ovom selu.

U neposrednoj blizini nalaze i dva dobro očuvana bunkera, podignuta na samoj liniji fronte prema ruskim snagama, a nešto poviše na brdu uzdiže se kapelica koju su 1916. sagradili hrvatski vojnici.

U Galiciji se kao nigdje drugdje, ratovalo i umiralo. Dnevnik pukovnika Stjepana Delića, zapovjednika Karlovačke, Zagrebačke, kasnije i Osječke domobranske pukovnije, otkriva ratni put hrvatskih postrojbi koje se 1915. povlače s balkanskog ratišta i stižu u Bukovinu, dok dio vojnika nastanjuje Hlebivku.

Pukovnik piše i o krvavom ljetu 1916. kada je ruski general Aleksej Brusilov krenuo u snažnu ofenzivu kojom je prisilio austrijske i njemačke snage na povlačenje. U vrijeme kada su hrvatski domobrani pokazali zašto je 42. domobranska divizija, u čijem su sastavu ratovali Hrvati iz Zagreba, Varaždina, Siska, Osijeka i Karlovca te okolice, slavna i ostala u sjećanju Ukrajinaca.

Prvi zapovjednik te divizije koje se 1915. istakla u borbama u Srbiji bio je slavni general Stjepan Sarkotić. Divizija je prozvana “vražjom” ne zbog nečeg demonskog, već zbog iznimne hrabrosti, za što su ih pohvalili njemački i austrijski zapovjednici pa ih je i car Karlo za obilaska bojišta posebno pohvalio za herojstvo.

Većina ih je izginula 1916., otkad postoje i humci na groblju hrvatskih vojnika u Hlebivki, a preživjeli su se povukli na rezervne položaje kod Stanislawa, gdje su ostali do 1917. i protunapada Centralnih sila kojim su Rusi potisnuti prema istoku.