Hoće li prestati mit o Jasenovcu

Prateći istraživanja Slovenskog istraživača i publicista Romana Leljaka, koji je iz otvorenih arhiva bivše Jugoslavije, upoznao javnost sa zločinima partizana koje su počinili masovnim likvidacijama „ratnih zarobljenika“ (ne poštujući Ženevsku konvenciju), a što je još gore likvidirali su i žene, starce i djecu koji su bježali pred nastupajućim „osloboditeljima“ i to na najokrutnije načine, koje normalni ljudski um ne može ni smisliti, zaključio sam da u njegovim javnim objavama nema politiziranja, nema ideologije, jednostavno su javnosti objavljeni postojeći dokumenti, koji se potvrđuju izvršenim iskapanjima masovnih grobnica, koja pokazuju vjerodostojnost tih dokumenata.

Najveći prijepor Hrvata i Srba u novijem vremenu je logor Jasenovac koji je kao Radni logor otvorila NDH. Svi koji tvrde da Jasenovac ipak nije bio grobnica preko 700.000 Srba se proglašavaju Ustašama, revizionistima povijesti i sličnim glupostima. Nažalost u svu tu kampanju protiv Hrvatske hrvatski političari u najmanju ruku šutnjom i „obilježavanjem“ srpskih mitova po Hrvatskoj potkrjepljuju, vjerojatno zbog čuvanja „fotelja“, jer na nešto gore se ne usuđujem pomisliti. Zašto to tvrdim? Samostalna Hrvatska postoji već 25 godina i nijedna Vlada nije našla za shodno da osnuje znanstveno-povijesni institut, koji neće smišljati bajke na sjednicama, nego javnosti predočiti postojeće dokumente i dokaze.

Razgovarao sam s nekim ljudima zagovornicima kako je Jasenovac bio stratište Srba, kad sam im predočio dokaze, da baš to nije tako kako oni pričaju i rekao im da zapravo oni raspiruju mržnju između Hrvata i Srba, jer skrivaju istinu, onda su u pravilu prekidali razgovor s naučenom rečenicom: „Ako je ubijen i jedan nevin čovjek puno je.“ Sa time se i slažem, ali samo ako isto vrijedi i za Hrvate.

Zaključujem da povijest u Hrvatskoj nije nauka, čak niti naučna disciplina, već ured za držanje u pokornosti Hrvata i drugih naroda na području Jugoistočne Europe, glorificirajući jedan narod, stvarajući mit o njegovoj hrabrosti i vječnom mržnji svijeta prema njima. Sjećam se čak vica na taj račun, govorili su da je SFRJ okružena BRIGAMA (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska i Austrija).

No, da se vrtim još jednom Jasenovcu, jer gospodin Leljak jednostavno iznosi dokaze, ovaj puta o logoru Jasenovac koje je našao u Arhivima bivše države.

Naime, postojeća povijest govori da je 50 tisuća ljudi tijekom zbjegova s Kozare završilo u logoru Jasenovac, muškarci, žene, djeca. Ali iz prikupljene i proučene dokumentacije u kojima su navedene brojke po danima, zarobljeno je u borbama na Kozari 7938 partizana i 14 753 civila. Svi su ti zarobljenici vlakom s područja Jasenovac odvezeni na Sajmište u Beograd, jedan dio na rad u Njemačku, a nitko od ljudi s Kozare nije završio u logoru Jasenovac. Svi su ti dokumenti dostupni i oni jasno govore da nitko s Kozare nije završio u Jasenovcu. Tu je posebno pitanje djece koja se razmještaju u različite hrvatske domove koji su formirani uz pomoć NDH, a oni su razmješteni u raznim gradovima. Sva ta dokumentacija veoma je jasna i dostupna i iz nje se vidi da nikakvoga likvidiranja djece na području logora Jasenovac nije bilo.

Igor Vukić napravio je izvrsnu knjigu Radni logor Jasenovac, opisao je sve što se u tom logoru događalo, koja mu je bila namjena i jasno i glasno govori o tome da u tom logoru nije bilo nikakvoga masovnoga likvidiranja. Roman Leljak glasno i jasno objavljuje ono što govore dokumenti – nije istina da su ljudi dovezeni u Jasenovac i da ondje nestaju. Točno se zna njihov put, pa tako iznosi podatke kako je bilo sa Srbima koji su prije toga živjeli u Jasenovcu i selu Krapje, kako su oni završili, kako su se 1945. vratili u ta sela…

Samo područje Jasenovac služilo je kao zbirno područje iz kojega su ljudi dalje slani u logore, prije svega u glavni logor od 1941. do 1945. koji je bio formiran na Sajmištu u Beogradu. Dalje, tu su i ljudi koji su odvedeni s područja Jasenovca na rad u Njemačku. Sam logor Jasenovac 3C bio radni logor, koji je čak predviđen kao ratna zona u kojoj će se proizvoditi oružje i druga oprema za buduću vojsku NDH. To se na neki način i obistinilo. Naime, strojevi za proizvodnju pušaka i ostaloga su krajem rata, točnije u srpnju odvezeni u Kragujevac i tvornicu Zastava i ondje se nastavilo s proizvodnjom. Što se tiče lanaca, tako je počela raditi tvornica lanaca u Zaječaru. Život i rad u Jasenovcu, organiziran je u suradnji s tadašnjim trima židovskim općinama u NDH koje su dogovarale kako će dopremiti hranu za Jasenovac, a onda će Jasenovac iz državne riznice plaćati židovskim općinama tu hranu.

I tvornica lijekova „Pliva“ je lijekova u sam Jasenovac, Ministarstvo za socijalu je kupovalo devet tisuća ženskih uložaka za potrebe žena koje su zatvorene na području Jasenovca i Stare Gradiške. Više je nego jasno da je u samom logoru Jasenovac 3C na različite načine (prirodne smrti, bolesti ili likvidacije i presude zbog kršenja propisa koji su tada važili i koji su doneseni u samo logoru Jasenovac) ukupno umrlo 1360 žrtava, a što je sukladno sondiranjima koja su rađena 1964. pod vodstvom Sveučilišta za biologiju u Ljubljani, dr. Vide Brodar i drugih doktora iz Sarajeva i Beograda koji su dali procjenu da je u samom logoru Jasenovac bilo oko 1300 žrtava, što je sukladno popisu iz Arhiva, a u kojemu stoji da ima 1360 žrtava.

Nije zanemarljivo da postoji dokument u kojemu stoji kako je NDH prihvatila i morala prihvatiti rasni zakon 30. travnja 1941. U hrvatskoj povijesti se ne zna da je NDH dugo odugovlačila s tim zakonom, a onda je njemačka strana uvjetovala da će dopustiti formiranje oružanih snaga NDH ako hrvatska vlada s Pavelićem na čelu primi te zakone. Na isti dan, 30. travnja 1941., na prijedlog ministra unutrašnjih poslova NDH, donesen je rasni zakon i istoga dana potpisana je i uredba njemačkih korpusnih snaga da NDH može imati svoju vojsku, da može formirati 19 garnizona i u svakom garnizonu imati 800 vojnika.

Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje sada imamo bavilo se samo s pozdravom ‘Za dom spremni’, druge stvari nije ni radilo. Takva neka komisija koju bi sada predložila predsjednica, pitanje je bi li bila drukčija. Tek javni istupi pojedinaca (istraživača) će ipak potaknuti mnoge povjesničare u Hrvatskoj da pokušaju stvari sagledati drukčije, pročitati dokumente i iznositi povijesne činjenice koje su se dogodile u II. svjetskome ratu. Hrvatski političari bi trebali što prije osigurati da se vrati sva NDH dokumentacija koja se danas nalazi u Vojnom arhivu u Beogradu i da na osnovi te izvorne dokumentacije izgradimo svoju povijest. Ne treba nama nikakva posebna komisija, sagledavati stvari možemo samo na osnovi dokumenata koji u ovom trenutku, na žalost, nisu u Hrvatskoj. Ni jedna komisija nije sama po sebi dostatna, niti će Srbija dati dokumentaciju iz NDH ako se političari ne dogovore. Dokumentacija iz NDH mora se vratiti u Hrvatsku i tada možemo razgovarati o komisijama i radu na tim dokumentima.

NDH je „dala“ arijevsko porijeklo 911 Židova, potom je Pavelić napisao Odredbu gdje se svim liječnicima i njihovim obiteljima daje to porijeklo i samim time ne podliježu rasnom zakonu. U NDH je bilo 28 oficira i generala koji su porijeklom bili Židovi i radili u službi oružanih snaga NDH. Jest da su Židovi stradali na području Hrvatske, ali daleko manje nego u svim ostalim država u Europi.

Najviše su stradali na području Republike Srbije koja je odmah nakon Estonije proglašena Judenfrei državom. Kasnije, kad je Sajmište ispražnjeno 1942. od Židova koji su likvidirani, u to Sajmište dovezeni su ljudi s Kozare. To se sve zna, a danas židovska zajednica sa Srbijom i EU zajednicom sudjeluje u raspravi o holokaustu i zločinima u Jasenovcu, a ne priznaje činjenice koje su se dogodile u NDH i da je dosta pripadnika židovskoga naroda u NDH bilo zaštićeno. Ni u jednoj drugoj državi ne postoji takav popis, postoji samo u NDH.

Mnoge političke strukture i pojedinci htjeli bi i dalje voditi ovaj narod na osnovi lažnih povijesnih kontinuiteta. O Jasenovcu se malo zna, o prilikama koje su se događale od 1941. do 1945. tijekom NDH nikada nije učeno u našim školama, o tome se nije nikada ništa znalo, naša djeca ne znaju kakva je to bila država, kakvo je bilo formiranje, kakva je bila političnost i slično… O tome znamo malo, samo ono što je crveni komunizam rekao. Zanimljiv je podataka iz 1964. godine kada je Savezna komunistička država Jugoslavija za potrebe ratne odštete koje su Njemačka i Austrija trebale platiti Jugoslaviji vezano za II. svjetski rat napravila popis svih žrtava. U tom popisu stoji da je ukupan broj žrtava u II. svjetskom ratu na području Jugoslavije bio 597 323 ljudi, koji su umrli u ratovima i logorima tijekom Jugoslavije. Danas još uvijek u školama učimo našu djecu da ih je ubijeno milijun i 700 tisuća. U Hrvatskoj je umrlo 185 685 osoba, a u istom tom izvješću u zadnjoj postavci navode nevjerojatnu činjenicu koja dokazuje ono što mi sve vrijeme govorimo – da u popisu nije uračunato nešto više od 500 tisuća ubijenih ratnih zarobljenika nakon II. svjetskoga rata. Grubo rečeno, poslije II. svjetskoga rata, u svibnju i lipnju 1945. ubijeno je više ljudi nego u ratu između 1941.-1945. na svim stranama.

Vrlo su važna iskapanja koja su vršena 1964. godine i sve do 90-ih. Ukupno je na području Stare Gradiške i Jasenovca, na tom cjelokupnom području koji uključuje i Uskočku šumu i Međustrugove, u raznim jama oko Stare Gradiške pronađeno ukupno 2570 leševa. Na cijelome tom području od Jasenovca do Stare Gradiške pronađeno je toliko leševa za razliku od Sajmišta gdje je prilikom samo jednoga iskopavanja pronađeno 6500 žrtava. U radnome logoru Jasenovac pokopano je 1360 žrtava,

što je dokazano i dokumentima, gdje je po danima pokazano kada je tko umro, ali i na osnovi sondiranja koja su vršena 1964. godine a koja potvrđuje tu brojku od 1300. U logoru Jasenovac od 1941. do 1945. ukupno je bilo 18 600 logoraša. Tu su i dokumenti Židovske organizacije iz Zuricha koji su redovno u Jasenovac slali pakete. U Jasenovac je dnevno stizalo od 150 do 600 paketa preko Crvenoga križa, najviše je slano iz Švicarske. Dokument iz ožujka 1945. gdje se Židovska zajednica u Švicarskoj obraća Washingtonu sa zamolbom da nije više moguća dostava paketa u Jasenovac, da američke sile ako mogu urede da se ti paketi dostave, da oslobode logor Jasenovac jer da se ondje nalazi oko 1500 Židova. Na to im Amerikanci odgovaraju da oni tu ne mogu ništa napraviti jer je to područje još od kraja veljače okupirano od Titovih partizana.

Ne negiram postojanje (radnih, koncentracijskih i inih) logora na području NDH, ne pravdam time da su postojali i u drugim državama tog vremena, želim samo ukazati, da ne loše izvlačiti tu činjenicu iz konteksta vremena i političkih zbivanja u tadašnjoj Europi. Ali mi je neprihvatljivo da se upiranjem prsta u Jasenovac, prikrivaju daleko veći, brojniji i brutalniji zločini na Sajmištu u Beogradu. Srbija je prošle godine organizirala izložbu o Jasenovcu u zgradi UN-a u New Yorku, je li ikada itko organizirao izložbu o „Sajmištu“, bilo gdje? Osobno sam imao priliku upoznati muzej logora na Banjici u Beogradu, gdje su doduše samo materijali o zvjerstvima Nedićeve Srbije, ali ne i „antifašista-partizana“ kada su preuzeli logor Banjica.

Dva hrvatska predsjednika su se ispričala u izraelskom parlamentu Knessetu koje je „hrvatski narod“ počinio prema Židovima u Drugom svjetskom ratu. Hrvatska nije slijednica NDH, niti je NDH spomenuta u Ustavu Republike Hrvatske.

Apostrofiram „hrvatski narod“, a ne NDH ???

Je li to prihvaćanje kolektivne krivice poglavara jedne suvremene europske države? A svaki dan slušamo preko medija, kao nema kolektivne krivice naroda. Ispada da Hrvati ne poštuju ni sami sebe, pa nije ni čudno što nas ne poštuju ni drugi.