Prčkanja po povijesti

Proučavanja i istraživanja porijekla Hrvata započela se činjenično tek kad se javlja ideja o ujedinjenju Južnih Slavena i IX stoljeću. Današnja proučavanja i istraživanja jako su opterećena „političkoj historiografiji“ po stvaranju Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije) preko koje je Srbija više-manje širila svoj utjecaj na Jugoistoku Europe.
Takvim „istraživačkim dokazima“ opterećeno školstvo u tim krajevima, te su se ljudi putem školovanja (što je bilo razvijenije to je jači utjecaj) pripremali za stvaranje jedne hibridne nacije, koja je čak u nekim dijelovima Jugoistočne Europe i prihvaćena, a to je „Jugoslaven“ ili „Jugosloven“ zavisi od izričaja, što je u nekim krugovima smatrano kao istoznačnica za „Srbin“.

Po tom „proučavanju“ tzv. „tradicionalno prihvaćena teorija“ je svrstala Hrvate u Južne Slavene, te je opće prihvaćeno je bijele Hrvate iz Velike/Bijele Hrvatske u 7. stoljeće, prvenstveno na temelju kasnijeg bizantskog dokumenta De Administrando Imperio. Kao takav, dolazak Hrvata smatran je drugim valom slavenskih migracija, koje su preuzele Dalmaciju od avarske hegemonije.

Međutim, već 1970-ih znanstvenici su doveli u pitanje pouzdanost Porphyrogenitusova djela, napisanog kao što je bilo u 10. stoljeću. Umjesto da bude točan povijesni prikaz, De Administrando Imperio točnije odražava političku situaciju tijekom 10. stoljeća. Uglavnom je služila kao bizantska propaganda hvaleći cara Heraklija za ponovno naseljavanje Balkana (prethodno razorenog Avarima) s Hrvatima, koje su Bizantinci smatrali naseljenicima koji su živjeli na onome što je oduvijek bila "rimska zemlja". Znanstvenici su pretpostavili, a pojavilo se sve više dokaza da bi ime Hrvat (Hrvat) moglo biti iransko, što upućuje na to da su Hrvati vjerojatno bili sarmatsko pleme iz pontičnog kraja koje je bilo dio većeg pokreta u isto vrijeme kada su se Slaveni kretali prema Jadranu.

Glavna osnova za tu povezanost je percipirana sličnost između Hrvata i natpisa iz Tanaisa iz 2. i 3. stoljeća, spominjući ime Khoro(u)atos. Slični argumenti izneseni su i za gotičko-hrvatsku vezu. Iako doista postoje mogući dokazi o kontinuitetu stanovništva između gotičkog i hrvatskog doba u dijelovima Dalmacije. Ideje s dokazima o gotičkom podrijetlu Hrvata javlja se u vremenima kad su Hrvati imali svoju državu, što čak i suvremeni znanstvenici pod utjecajem s Istoka pokušavaju povezati s ustaškim pokretom, što je samo još jedan u nizu od dokaza negacije Hrvata kao samostalnog i autohtonog naroda.

Danas je područje Jugoistočne Europe tzv „Balkan“ opterećeno međunacionalnim sukobima i traženju identiteta naroda koji nastanjuju taj prostor. Najveću ekspanziju na tom području napravili su Srbi. Vidjevši da su vojno preslabi za protjerivanje autohtonih naroda na tom području, posebno poslije velikih poraza od Turaka, pokreću ideju o „vekovnu težnju ka ujedinjenju Južnih Slavena“, te su sve narode regije proglasili Južnim Slavenima (čitaj „Srbima“). Takva determinacija je dovela do stalnih sukoba naroda na tim prostorima poznato u Europi i svijeta kao „Bure baruta“, što nesumnjivo koriste i današnje Velike sile.

Kako su drugi pokušaji neslavno propali, a upitno je zadržavanje teritorija u današnjoj Bosni i Hercegovini od strane Srba i Srbije, isti autori su krenuli s teorijom o nepostojanju Albanaca kao autohtonog naroda, tvrdeći da se područje Kosova, pa i Albanije bilo „vekovno srpsko ognjište“. U poraću II. svjetskog rata pregovaralo se da Albanija bude uključena u Jugoslaviju, ali kako je u to tvorevini bilo predviđeno na Albanija bude Autonomna pokrajina u Republici Srbiji, ideja je propala iako je dio Albanaca smještenih na Kosovo proglase kako je planirano – Autonomnom pokrajinom - u Jugoslaviji u sastavu Republike Srbije. .

Dostupni podaci i povijesne činjenice pokazuju da su Albanci Indoeuropski narod nastanjen u Albaniji i susjednim područjima Makedonije i Kosova, te u Crnoj Gori i Grčkoj. Albanci su svakako jedan od najstarijih suvremenih naroda nastanjen na zapadnom području balkanskog poluotoka. U VI. stoljeću za vrijeme tzv. Velike seobe naroda, tjeraju Ilire na današnje područje Albanije. Od nekada jakih plemena Dalmata, Autarijata, Liburna, i mnogih drugih, u povijesti je ostalo zabilježeno i ime plemena Albanoi, prema samom imenu, a i po vjerovanju samih Albanaca oni bi trebali biti njihovi potomci. Albanoi (u izgovoru Albani) su otprilike naseljavali područje danas naseljeno Gegima, odnosno južno od Skadarskog jezera. U 2. stoljeću poslije Krista spominje ih Ptolemej iz Aleksandrije.

Podrijetlo Albanaca gubi se u dalekoj prošlosti. S drevnim Ilirima danas ih uglavnom povezuje ime plemena Albanoi, kao i njegov oblik Albanitai. Značajna poveznica Albanaca sa drevnim Ilirima je općeprihvaćen stav u konvencionalnoj povijesti da su teritorij na kojem tradicionalno žive balkanski Albanci (Albanija, Kosovo, dijelovi Makedonije, Crne Gore i južne Srbije) nastanjivali upravo Iliri, te da je jedna od tradicionalnih prijestolnica jednog od najznačajnijih ilirskih kraljevstava, onog Ardijejskog, bio upravo današnji grad Skadar u Albaniji, tada poznat kao Scodra, čije ime se nalazi i na ilirskom kovanom novcu, uz druge značajne ilirske gradove poput današnjeg Durresa (Dyrachion) u Albaniji, itd.

Ne postoje neposredni i autentični izvori koji govore o bilo kakvom naseljavanju ili migraciji balkanskih Albanaca na Balkan, što je najveći broj stručnjaka u ovoj oblasti i navelo na općeprihvaćeni stav da bi Albanci, ako ni zbog čega drugog, ono bar zbog naprijed navedenog, morali bar djelomično biti potomci drevnih Ilira koji su vrhunac svog razvoja postigli upravo na širem području današnje Albanije i graničnih dijelova susjednih zemalja.

Albanski jezik je član indoeuropske porodice jezika, i danas mu nije srodan nijedan drugi živi jezik na svijetu. Ukoliko su Albanci stvarno ilirskog porijekla, onda su jedini živi narod koji jezično još pripada Tračko-ilirskoj grani Indoeuropljana. Gegijskim dijalektom, po jednom podatku, govori 2,8 milijuna ljudi. Rasprostranjen je na Kosovu, zapadnoj Makedoniji i sjevernoj Albaniji. Toskijski govori oko 3 milijuna ljudi u južnoj Albaniji, susjednoj Grčkoj, te u Turskoj i Italiji. Oba ova dijalekta imaju pisanu tradiciju. Toskijski se pisao grčkim pismom, a gegijski latinskim. U tursko vrijeme koristio se arapski alfabet. Od 1909. godine albanski jezik, baziran na toskijskom dijalektu, piše se latinskim pismom.

Albanci su po kulturi, premda im se domovina prostire uz more, tipičan kontinentalni narod, orijentiran više prema svojoj brdovitoj zemlji i uzgoju sitne stoke, nego prema moru i pomorstvu. Međusobno se također veoma oštro razlikuju, sjeverni ratoborni Gegi od južnih miroljubivih Toska. Sjeverna plemena Gega, mnogi su od njih katolici, kulturno su dosta u nekim narodnim običajima slični Crnogorcima. Prema nekim crnogorskim autorima (Jovan Vukmanović), raznim malisorskim plemenima porijeklo se dovodi u vezu s crnogorskim plemenima iz Brda, ili pak iz Bosne. Sličnosti ovih nekih običaja prije se mogu dovesti u vezu s miješanjem ili kontaktima arbanaškog stanovništva s tamošnjim crnogorskim plemenima. Takav jedan običaj je da se prilikom slave kolje brav (ovan). I kod Crnogoraca i kod Arbanasa, za vrijeme ručka dižu se zdravice, najvažnije su one koje se diže domaćinu i 'u slavu božju i krsnog sveca'. 'Poslužbica' ili 'prislužbica' je još jedan stari običaj arbanaških i crnogorskih plemena, tom prilikom u kuću se poziva svećenik, s tom razlikom, što kod Crnogoraca dolazi samo ako se pozove.

Ovakav površni pregled povijesnih činjenica na Jugoistoku Europe, pokazuje da se migracije naroda, te ponovno osvješćivanje naroda, koje je često bili zatomljeno siromaštvom i hegemonijom drugih, nisu završile. Pri tom ratnim epizodama od strane Srbije se nastoji zastrašivanjem posebno Hrvata i Albanaca, na napuštanje ovih nesigurnih područja. Stalna ratna opasnost i nesigurnost rezultira time da su ovo područja ostala daleko iza ekonomskog razvoja ostalih dijelova Europe. Tako da širenju (utjecaja) Srbije doprinose u ekonomske migracije, što se činjenično pokazuje u smanjenju broja stanovništava Hrvatske i Albanije. Hrvatima je otvoren put za iseljavanje članstvom Hrvatske u EU, ali i Albanija teži Euro-atlanskim integracijama te se i oni iseljavaju posebno u Italiju i prekomorske zemlje.

U prilog ovoj tvrdnji govori činjenica o sve češćim genocidnim parolama od strane Srba, kao što je npr. „Ubij Hrvata, a Šiptar nema brata!“. Nisu ovo naučna istraživanja, ovo je samo promišljanje jednog prosječnog Hrvata, a zasnovana na aktualnom političkim previranjima na Jugoistoku Europe, a koje Europa i NATO gledaju kao „zanimljivu predstavu“ poput gladijatorskih borbi u rimskim arenama.

Okupanija ili oslobođenje ?

Ovo je promišljanje temeljem povijesnih činjenica, bez glorificiranja bolo koje strane iz onoga vremena. Svakim danom postaje sve očitije da su tzv. „partizani“ stvarali svoju Veliku Srbiju nadjenuvši joj naziv „Jugoslavija“ u kojoj se širila floskula o „bratstvu i jedinstvu“ (ako priznaš vlast Srbije) a definitivno se radilo o porobljavanju naroda na Jugoistoku Europe. Malo tko danas zna ja cilj Titovih partizana bio stvoriti moćnu silu na tom dijelu Europe kojom je upravljati Srbija kao „najjača sila na Balkanu“.

Ljudi danas znaju da je postojala Jugoslavija (neki gorke suze rone na njezinom zgarištu) koja je obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Makedoniju. No, manje je poznato da je Jugoslavija trebala osim navedenih država obuhvatiti i Bugarsku, Rumunjsku, Grčku i Albaniju. Tito je vodio vrlo aktivne pregovore i s tim državama i zamalo da uspije, da saveznici na vrijeme nisu shvatili da se tim projektom Srbija želi nametnuti kao lider na Balkanu (što i danas poslije svih izgubljenih ratova pokušava), te su na vrijeme upozorili navedene države što im se sprema. Srpsko-partizanski teror poslije II. svjetskog rata je pokazao koliko su saveznici bili u pravu, jer se u Jugoslaviji prepolovilo stanovništvo svih država (naroda) osim Srbije, koja je stalno rasla.

Danas se ti okupatori hvale kako su oni „pripojili Dalmaciju i Istru matici zemlji“ u rujnu 1943. godine, povijesna istina je „malo“ drugačija.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. rujna 1943. objavio Državno pravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi: “…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poretku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.

S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić. Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.“

Time Rimski ugovori prestaju biti međunarodno važeći dokument između NDH i Italije, ali posljedično time i oni dijelovi Rapalskih ugovora koji su bili implementirani u njih. Talijanska vlast nakon 43 godine odlazi iz hrvatskih krajeva pripojenih temeljem Rapalskih ugovora, kao i nakon dvije godine temeljem Rimskih ugovora između NDH i Italije. Niti su partizani otjerali Talijane, niti su nešto „pripajali“ već su se kao lešinari bacili na ratni plijen umiruće fašističke Italije. Rimski ugovori su ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. svibnja 1941. potpisali su ih Ante Pavelić i Benito Mussolini. Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska).

NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji. U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Prije toga, nakon I. svjetskog rata Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, grad Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. Tako je i Rijeka u Italiji. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku.

Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Činjenica je da je vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji. Talijanska se vlast morala tolerirati, ali čim su Talijani napustili istočni Jadran, ustaška je propaganda učinila sve da proglasi povratak svoje vlasti kao pravedan povratak u maticu državu. Zbog toga je NDH ustrojila novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio splitski odvjetnik Edo Bulat.

Uprava NDH je postojano mogla održavati poziciju samo u gradovima, a ponekad ni tamo. Slabe domobranske i ustaške postrojbe bile su izravna posljedica talijanskoga protivljenja stacioniranju hrvatskih snaga za vrijeme njihove vladavine. Kad je u Drnišu uspostavljen VII. ustaški stajaći zdrug za zadarsko područje te vojna posada u Splitu i okolici, to su bili najjači vojni garnizoni NDH. Šibenik je imao vrlo slabe postrojbe NDH, a na dalmatinskim otocima uopće ih nije bilo. To je na kraju dovelo do velike ovisnosti o njemačkoj vojnoj prisutnosti. Godina je 1943. u Istri se događa kulminacija narodnih previranja. Desetljećima prije se vodi nacionalna bitka, s jedne strane hrvatstvo promoviraju Crkva, dio domaćih intelektualaca, te prekoučarski intelektualci izbjegli pred fašizmom. S druge strane talijanaštvo promoviraju talijanski iredentisti. Sukob se tako zahuktava još za vrijeme austrijske uprave u Istri, a 18. listopada 1910. se zaustavlja djelovanje Istarskoga sabora nakon incidenta u kojemu su sudjelovali zastupnici Zuccon, Spinčić, Kurelić i Trinajstić koji su fizički prekinuli rad sabora. Naime, predsjedavajući nije dopustio zastupniku Zucconu (kojemu je Spinčić stalno upadao u riječ) govor na hrvatskome jeziku. Raspadom Monarhije Istra je pripala Kraljevini Italiji, a uskoro na vlast dolaze fašisti. To stvara plodno tlo za talijanski trijumfalizam, te ugnjetavanje i progone hrvatskog življa. Veliki dio Hrvata iz Istre se iseljava pod talijanskim pritiskom, a u gradove doseljavaju Talijani. Za tim dolazi i II. svjetski rat što prilike dodatno pogoršava, a nasuprot talijanskim fašistima jača antifašistički otpor. Istra je u II. svjetski rat već ušla kao dio države Italije, a hrvatski je narod Istre već gotovo 20 godina stenjao pod fašističkim progonima Nakon pada Italije, prvo pripojenje Istre Hrvatskoj dolazi 10. rujna 1943. kada Ante Pavelić ukida sve sporazume sa Italijom (tj. Rimske ugovore) te pripaja Istru NDH.

Antifašisti, na čijem su čelu su već ojačali komunistički elementi, su imali drugačije ideje pa 25. rujna 1943. u Pazinu donose proglas o sjedinjenju Istre sa Hrvatskom, u okviru željene buduće Jugoslavije. Te se odluke potom potvrđuju u Jajcu na zasjedanju AVNOJ-a dva mjeseca kasnije. Formalno pravno pitanje koje se ovdje javlja je, ako je Istra sastavni do NDH, a partizani nešto kasnije pripajaju Istru Hrvatskoj(čitaj Srboslaviji) nije li to okupacija tada međunarodno priznate države ? To isto je Milošević napravio 1990. godine proglasivši da je granica Srbije na crti: Virovitica – Karlovac – Karlobag.

No, tu nije kraj priče o Istri. Nakon kraja II. svjetskog rata problemi ne nestaju, nego se 1947. sjeverozapadna Istra djeli na tzv. Zonu A (saveznička uprava) i Zonu B (jugoslavenska uprava). Oba su teritorija de iure bili samostalne države. Londonskim sporazumom 1954. Zona A ulazi u sastav Italije, a Zona B u sastav Jugoslavije. Zonu B su pak podijelile federalne jedinice unutar Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska, te je tako Istra većinom postala dio Hrvatske u okviru Jugoslavije. Ali se u toj povijesnoj činjenici krije jedna povijesna istina, a to je da su Talijani zaista uspjeli asimilirati ili prognati većinu hrvatskoga življa iz Istre. Titovi partizani su pak u svojim krvavim pirovima (vidi „fojbe“) porognali Talijane i na njihovo mjesto doselili ne Hrvate, nego Srbe i Crnogorce. Kasnije se pokazalo da to samo priprema za provedbu politike: „gdje je Srbin to je srpska zemlja“.

Konačna jugoslavensko-talijanska granica na definirana je Osimskim sporazumom tek 1975. godine.

Hrvatska jučer, danas, sutra !

Koliko god se negira činjenica je da je NDH je od povijesne težnje Hrvata da imaju svoju državu. NDH prostorno bila duplo veža od sadašnje Republike Hrvatske, a bila je otprilike kao Banovina Hrvatska. Za vrijeme II. svjetskog rata sve države sadašnje EU su imale nacističke (fašističke) Vlade. Za se onda jedino Hrvatima uskraćuje ili spočitava pravo da imaju svoju državu?  

Nije li to licemjerje? 

S druge strane potpuno se ignorira povijesna činjenica da je manipulacijama i malverzacijama Ante Pavelića i Ustaša koji su 13 godina bili Mussolinijevi miljenici i plaćenici, NDH nažalost pretvorena u Pavelićevu osvetu Hrvatima i Srbima za progonstvo iz Hrvatske (Kraljevine Jugoslavije) kao zastupnika u Narodnoj Skupštini Kraljevine Jugoslavije 1928. godine u vrijeme poznatog atentata na Hrvate u toj Skupštini. Činjenica je i da nitko ne može obrisati svoju povijest ili dio povijesti.  Činjenično postoje dvije povijesti svuda u svijetu, politička povijest koja se koristi u međunarodnim odnosima i tajna povijest koje se prenosi usmenom predajom s koljena na koljeno. 

Hrvatska je jedinstvena po tome što joj političku povijest kreira i piše Srbija. Razlog ležu u tome što Hrvatska nema svoju diplomaciju, a sav društveno-ekonomsko-politički život od stvaranja SHS, preko NDH, SRH do suvremene države Hrvatske je činjenično premrežen sa srpskim tajnim službama koje su djelovale čak i za vrijeme Domovinskog rata. Da srpski špijuni nisu ubačeni u sam politički, gospodarski i vojni vrh prilikom osamostaljenja Hrvatske, rat u Hrvatskoj ne bi trajao duže nego u Sloveniji. 

S tog promišljanja može se zaključiti:

Prvo: Po Ustavu Republike Hrvatske koja je međunarodno priznata država, članica UN-a, EU-e i NATO-a Republika Hrvatska nije slijednica Nezavisne države Hrvatske. Svima su puna usta tvrdnji da "nema kolektivne krivice". Ako je tako u čije ime, kojeg to kolektiva su se Mesić, Josipović i Kitarović kao predsjednici Republike Hrvatske išli ispričavati u Knesset?

Drugo: Na nikakvom suđenju NDH nikada kao ni Njemačka, Italija, Japan, Srbija, ... nije osuđena kao zločinačka država  (sve su imale nacističke/fašističke Vlade),  koja je usput budi rečeno bila međunarodno priznata država, pa zašto onda Hrvati ne priznaju taj dio svoje borbe za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku?

Treće: Onima koju su činili zločine pod krinkom NDH (Ustaše su bili osobna Pavelićeva garda, nad kojom npr. Ministar domobranstva Slavko Kvaternik nije imao nadležnost, pače sa Domobranima se borio i sprječavao još veće zulume Ustaša) je suđeno, da ne ulazim u pridružene montirane optužbe, osuđeni su svi redom i to gubitkom svih građanskih prava, oduzimanjem imovine i jedni su streljani, a drugi vješani. Činjenično radilo se "zakonitoj" otimačini i pljački.

Četvrto: Republika Hrvatska je u Ustav ugradila antifašizam, koji se neprimjereno pripisuje partizanima i Komunističkoj partiji jer su oni činili masovne pokolje i zvjerstva te potpuno fizički eliminirali sve protivnike pod krinom "klasne borbe", koje je činjenično bilo genocid nesrpskih naroda, posebno Hrvata i Muslimana.  Nitko, osim srpskih tajnih službi koje su izlobirale takvo rješenje, ne vidi da je i to jedna velika podvala. Naime ubacivanjem titovih partizana u Ustav, Hrvatska je preuzela odgovornost za sva zla koja je počinio komunistički režim.  Zbog toga mora vraćati nekretnine stvarnim vlasnicima i plaćati obeštećenja ljudima raseljenim po svijetu kojima su nemjerljivu štetu napravili partizani u komunistička vlast. 

Peto: NDH, ma kakva bila je država Hrvata. Kažu da su komunisti (partizani) stvorili Hrvatsku i da su joj priključili Dalmaciju, Istru, Baranju i Međimurje, što je činjenično, postoje dokumenti, kićenje tužim perjem, kada se pročita povijesna dokumentacija. Nepobitna je činjenica da je poslije kapitulacije Italije NDH proglasila ništetnim Rimske ugovore koje je s Italijom sklopila Kraljevina SHS (Srbija) darovavši joj Jadransku obalu sa otocima i Istrom, te je te krajeve pripojila NDH. Tada kreće ono što nitko ne vidi, okupacija Hrvatske (NDH) od strane titovih partizana, jer je NDH već bila toliko iscrpljena ratom da nije imala snage za oduprijeti se partizanskom pokretu. Kažu neki i da ne Pavelić dao Međimurje Mađarima što je notorna izmišljotina i podvala srpskih tajnih službi. Međimurje je od Mađara oslobodio suprotno volji Kraljevine Srbije, koja nije htjela ni pomoći Slavko Kvaternik, kasnije Ministar domobranstva u NDH do 1942. godine. U NDH se obilježavao Dan oslobođenja Međimurja i Međimurje se smatralo privremeno okupiranim teritorijem, a posebno svečano je bilo 1943. godine kada se obilježavala 25. godišnjica oslobođenja Međimurja od Mađara, pri čemu su se dodjeljivale i nagrade i odlikovanja zaslužnim učesnicima te akcije vojske Slavka Kvaternika. 

S druge strane, ako su partizani tolike krajeve i teritorije vratili Hrvatskoj (pripojili matici zemlji), kako to da je SRH u Jugoslaviji i sada Republika Hrvatska samo 1/3 NDH ? 

Peto: Samo hrvatskim političkim analfabetima nije jasno i ne vide zašto nam se stalno nameće neka kolektivna krivica, kako Hrvatima slučajno ne bi palo na pamet zatražiti vraćanje u sastav RH, svih otetih teritorija. Nije riječ o nekakvoj "Velikoj Hrvatskoj", jer i Banovina Hrvatska je bila veća od sadašnje "kifle". U današnjem svekolikom životu u Hrvatskoj je dokumentirano jasno da je aktivirana srpska vanjska politika i strategija  u cilj stvaranja "Velikoj Srbiji" koja je u zadnjih 100-tinjag godina od Beogradskog pašaluka, postala najveća država Balkana i to otimanjem prostora od Albanaca, Hrvata i Crnogoraca !  Ta srpska politika pod nazivom "Memorandum SANU II" je veliki destabilizirajući čimbenik na jugoistoku Europe, kao politički tako posebno gospodarski. Poznata je uzrečica Mao ce-Tunga da je "prazan želudac najveći politički problem". Samo politički slijepci ne vide da "Memorandum SANU II" temelji upravo na toj činjenici, jer sa sirotinjom je najlakše manipulirati. Među sirotinjom se pravili mobilizira i stvara agresivni (negativni) nacionalizam, koje treba jasno razlikovati od domoljublja.

Sve je više činjenica da Hrvatski političari vode Hrvatsku u neku novu asocijaciju sa Srbima koja je u suradnji s EU s fraze "West Balkan and Turkey" (Gospodarski i financijski dijalog između EU-a te zapadnog Balkana i Turske održan je u Bruxellesu 19. svibnja 2020. godine) sve više zamjenjuje izrazom "Euroslavija"?

Malo tko u Hrvatskoj uočava da u predizbornim kampanjama nitko od političara ne nudi Strategiju međunarodnog pozicioniranja Hrvatske, niti Strategiju političkog razvoja Hrvatske tj. od nikoga se ne čuje kakva će Hrvatska biti sutra, a predizborne kampanje se baziraju na često nedemokratskoj borbi protiv postojeće vlasti.  Ne nude se programi, vizije, strategije koje će se realizirati dolaskom na vlast, nego "oni ne znaju", što činjenično rezultira i osigurava "onima koji ne znaju da ostanu na vlasti". 

Hrvati na periferiji Europe

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”).

Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti, piše narod.hr

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“.

Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

Pred I. svjetski rat na političkoj sceni Europe sve više je jačala težnja ka stvaranju nacionalnih država, a siromaštvo je poticalo jačanje nacionalizma, koji ne često poprimao šovinističke elemente. Kako je postao razvidan slom Habsburške Monarhije ubrzana je sve potpunija demokratizacija od proljeća 1917. do konačnog sloma Habsburške Monarhije koja je nastala zbog slabljenja režima, nazaustavljivo je izvela je sve političke snage na otvorenu političku scenu. Moglo se očekivati da će Hrvatski sabor i političke stranke izvesti dramatičan zaokret s obzirom na otvoreni proces raspadanja režima Monarhije.

Nažalost to se nije dogodilo. Nesposobnost hrvatskih političara za samostalno vladanje te nepostojanje ideje o vlastitoj državi, već isključivo traženje rješenja hrvatskog pitanja u savezu s nekim drugim sve su se političke stranke koncentrirale na staroj koncepciji stvaranja države Južnih Slavena. Ipak je ovdje zanimljivo uočiti da su tadašnji hrvatski političari to vidjeli kao stvaranje saveza pod hrvatskim vodstvom. Nijedna politička opcija nije zagovarala ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, već ujedinjenje Hrvatske, Slovenije i BiH, preciznije rečeno, svih slavenskih zemalja pod habsburškom krunom.

Nakon što su hrvatski generali dobili carsko razrješenje zakletve, Hrvatski sabor je mogao bez opasnosti od vojske proglasiti novu državu, no prilika za stvaranje samostalne države je propuštena. Dva su razloga zašto je dio hrvatskih političara odlagao svoju povijesnu odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom. Prvi je u tradicionalnoj privrženosti hrvatske političke elite principu legaliteta. Naime, Hrvati su stoljećima prakticirali proces pregovaranja kao način da se održe u okruženju velikih sila (tijekom više od tisuću godina). Drugi razlog je vjerojatno bio u neizvjesnosti sudbine hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i u nadi da bi se ipak Habsburška Monarhija mogla preobraziti u federaciju ravnopravnih naroda, kao bolja opcija za Hrvatsku.

U tim dramatičnim i sudbonosnim danima, svom svojom odlučnošću Narodnom vijeću se nametnuo Svetozar Pribićević, stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije, potpomognut predsjednikom Sabora Bogdanom Medakovićem, također Srbinom, kojima su sve više prilazili političari iz Dalmacije i Slovenije zbog opasnosti upada talijanske vojske. Pribićevićevi su pristaše nadvladali i upravljali procesima do samoga kraja procedure. Na zasjedanju Sabora 29. listopada 1918. donesena je Odluka o stvaranju Države Slovenaca, Hrvata i Srba .

Na istom zasjedanju Hrvatski sabor je suverenitet prenio na Narodno vijeće i tako je osnovana nova južnoslavenska država.

Država SHS počela se graditi kao federacija. Za tri-četiri dana konstituirana su vijeća (parlamenti) za Sloveniju, BiH i Dalmaciju. Ostalo je otvoreno pitanje hoće li se sjediniti Hrvatska i Dalmacija pod jednim vijećem (Saborom) tako bi država imala tri federalne jedinice. Ostalo je neriješeno pitanje Vojvodine koja je u početku bila vezana za Narodno vijeće u Zagrebu. Sve je to, međutim, presjekla Srbija, uz pomoć svesrpskoga pokreta u BiH i Hrvatskoj i uz pristanak sila Antante. Nakon formiranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, Narodno vijeće je pokušavalo organizirati svoju vojsku i dobiti međnarodno priznanje.

Prvo međunarodno priznanje došlo je 30. listopada od strane Mađarske, a očekivalo se i od Čehoslovačke. Srbija je također priznala Državu SHS i sugerirala članicama Antante da i one to učine. Narodno vijeće je, uz suglasnost cara i kralja Karla, 31. listopada 1918. preuzela ratno brodovlje Austro-Ugarske, i to na svečani, gotovo paradni način. Mase su u Zagrebu nazdravljale “republici” i “Narodnom vijeću”, i jedinicama koje su se stavile na raspolaganje Narodnom vijeću i pjevale “Lijepu našu”.

No valja uočiti da se ime Srbije i Jugoslavije još se uvijek na manifestacijama nigdje nije spominjalo. Rješavanje jugoslavenskog pitanja osnivanjem Države SHS stavilo je velesile Antante i Srbiju pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja Velike Srbije našla se nova država, dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. Četverogodišnja aktivnost Jugoslavenskog odbora saveznicima je otkrila da se radi o veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri. U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do nekoga kompromisa.

Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u Ženevi i potpisale dokument poznat pod imenom Ženevska deklaracija.

U pregovorima hrvatskih i srpskih političara 1918. o formiranju zajedničke države sudarala su se dva gotovo nepomirljiva svijeta. Hrvatska politička elita oblikovala se u borbi za nacionalnu državu protiv mađarskoga i njemačkog nacionalizma, ne pristajući na manje od onoga što je kao autonomiju imala u Austro-Ugarskoj. Ona se oblikovala u procedurama dogovaranja i sporazumijevanja. Nasuprot takvoj političkoj kulturi, Hrvati su se sukobili s novim protivnicima čiji stil je bio sila, arogancija i diktat.

Među srpskim političarima nije bilo republikanaca, svi su oni bili monarhisti. Opijeni trijumfalizmom koji se razvio u tri pobjedonosna rata vođena u proteklih 6 godina (1912.-1918.), Srbi, skloni militarizmu, razvijali su kult jedinstvene centralističke države, a Hrvati, većinom skloni pacifizmu, željeli su konfederaciju.

Srbi su se odnosili prema zemljama i narodima – Hrvatima i Slovencima – kao prema Kosovu i Makedoniji 1912. Nisu im pristupali kao formiranim nacijama i povijesnim zemljama, već su to sveli na tehničku operaciju priključenja Srbiji, čemu slijedi uspostavljanje državnog aparata kojim se centralistički upravlja iz Beograda.

Jednom riječju, radilo se ne samo o sudaru dviju državno-pravnih koncepcija već i o dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, dvije vjere i dva različita pisma.

Ostaje povijesna nejasnoća koji je interes nove Europe i SAD-a bio da se Europa de facto politički odrekne Jugoistoka Europe i to kako je vrijeme pokazalo sve do ratova 1990-tih na tim prostorima, kada procesom tzv. „Euroatlanske integracije“ pridobivanjem Jugoistoka Europe u članstvo Europske unije, Europa ponovo pokazuje interes za ovo područje.

Također je zanimljivo da velike sile i Europa opet miješaju karte na Balkanu. Srbija je u tom vremenu uspjela diplomacijom progurati ideju Velike Srbije, što se posebno razvidno u dozvoli SAD-a 1990. godine Srbiji da u deset dana „smiri stanje u Jugoslaviji“, što je Srpsko vodstvo protumačilo kao pravo na „vojnu intervenciju“ ili de facto okupaciju tuđeg teritorija. Da su krivo razumjeli dozvolu SAD, pokazalo kada je postalo očigledno da je Srbija pred totalnim kolapsom u opasnosti da nestane kao država, pa su se SAD direktno umiješale u sukobe i iako su bombardirali Srbiju, ustvari su spasili Srbiju.

Naime iz nejasnih razloga je SAD prisilio Europu i svijet da se prizna Samostalna država Bosna i Hercegovina, a čak i iz samo naziva je jasno da to nije jedinstvena država. No, Srbija iako poražena u ratovima koje je pokrenula 90-tih time umjesto Kosova dobiva dio BiH (Republika Srpska) i tako prvi puta u povijesti Srbija uspijeva preći rijeku Drinu kao geografsku granicu između istoka i zapada. Još veće iznenađenje izaziva de faco dozvola stvaranja muslimanske države na Balkanu. I jedno i drugo je na izrazitu štetu Hrvatske.

Stoga se postavlja pitanje zaboravlja li Europa što je Hrvatska učinila za nju? Vratimo se na početak teksta i dozvolimo malo slobodnog promišljanja. Da Hrvatska u Mađarska nisu zaustavili Turke i na taj način slomili turski vojnu moć, a time direktno pridonijeli propasti Turskog carstva, kako bi danas izgledala Europa?

Blagonaklonost Njemačke prema Srbiji ?

Njemačka i Srbija nisu nikada u povijesti bili na istoj strani ratovanja. Srpska vojska je bila na strani saveznika i u I. svj. ratu (Verdunski i Solunksi front)

Versajskom mirovnom konferencijom Njemačka je morala priznati da je isključivi krivac za I. svjetski rat, čime je de facto preuzela krivnju umjesto Srbije, jer povijena je poznata činjenica da je neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio. Zanimljivo je da je iz većine internetski dostupnih podataka izbačen podatak da šef srpske obavještajne službe u srpskoj vojsci i čelnik Crne ruke, poslao je tri čovjeka - Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića u Sarajevo da izvrše atentat, čime je nesumnjivo Srbija pokrenula lavinu strahota I. svjetskog rata.

Političke snage u Hrvatskoj u vrijeme padanja moći Austrougarske monarhije nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918.

Otuda je hrvatskoj kolektivnoj svijesti ostala doza nepovjerenja prema iseljenoj Hrvatskoj, jer se već tada sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka. Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji, što je uzrokom stalnih svojatanja teritorija Hrvatske u Bosne od strane Srbije.

U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«.

Kada je polovicom listopada 1918. SAD odbacio ideju o autonomiji južnih Slavena u Monarhiji, odlučeno je da se sazove Hrvatski sabor, koji je na svojem zasjedanju 29. listopada 1918. jednoglasno prihvatio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Ugarskom, odnosno s Habsburškom Monarhijom.

Na sjednici Predsjedništva Narodnog vijeća 19. listopada 1918. izabran je državni vrh nove države na čelu s predsjednikom Slovencem Antonom Korošcem i potpredsjednicima Antom Pavelićem, vođom pravaša-milinovaca i Svetozarom Pribićevićem, čelnikom Srba u Hrvatskoj. Kampanja stvaranja odbora Narodnog vijeća uspjela je do kraja listopada 1918. pokriti veći dio teritorija nove države, ali bez svoje vojske i policije tako da je uprava ostala i dalje u rukama poglavarstva starog režima. Istog dana, 19. listopada, Narodno vijeće je istupilo s prvim državnim aktom međunarodnog značenja.

Bilo je odmah jasno da tako posložena državna tvorevina koja je potpuno pod tutorstvom velikih sila neodrživa, jer je Srbija potom preuzela upravljanje novom državom, što se očitovalo već početkom II. svjetskog rata.

Rješavanje jugoslavenskog pitanja osnivanjem Države SHS stavilo je velesile Antante i Srbiju pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja Velike Srbije našla se nova država, dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. 4 prema 8 milijuna. Četverogodišnja aktivnost Jugoslavenskog odbora saveznicima je otkrila da se radi o veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri. U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do nekoga kompromisa.

Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u Ženevi i potpisale dokument poznat pod imenom Ženevska deklaracija.

Zanimljivo je uočiti da Deklaracija, dalje, priznaje postojanje dviju zasebnih država – Kraljevine Srbije i Države SHS, iz čega Srbija do današnjih dana povlači pravo na konstitutivnost Srba u svim državama bivše SFRJ.

Uzimajući u obzir ovakve povijene činjenica jasno je da se Tito sa svojom Partijom, pod parolom ostvarenja „vekovnog sna južnoslavenskih naroda da žive u istoj državi“ objedinio te dvije države (Kraljevine Srbije i Države SHS) u jednu državu Federativnu narodnu republiku Jugoslaviju pod dominacijom Srba. To je činjenica koju ne treba zanemariti kako bi se shvatila daljnja događanja na ovim prostorima. Činjenica je da se Srbija i prema brojnosti i rješenju s Autonomnim pokrajinama Vojvodina i Kosovo imala 3 glasa u Skupštini.

Pokazalo se da se ta podvala o 3 glasa preko AP, Srbiji u raspadu Jugoslavije obila o glavu, te je ostala bez jedne od tih pokrajina, a sve ukazuje na veliku vjerojatnost da ostane i bez druge. Srbija se sada svjesna toga, zato želi nadoknaditi izgubljene teritorije okupacijom dijelova Bosne i Hercegovine.

Sve to je razlog što su velike sile dale 90-tih desetak dana da SFRJ pretvore u Srbiju ili kako se to Srbi vole reći „Velike Srbije na koju imaju pravo kao što je prije navedeno još iz vremena Londonskog ugovora.

Iz takvog pregleda nije jasno koji je današnji interes Njemačke u odnosu na Srbiji? Naime jedino u II. svj. ratu je postojala njemačka marionetska „Nedićeva Srbija“, koja je nastala poslije vojnog i političkog poraza Srbije od njemačke vojske.

Poslije II. svj. rata upravo iz Srbije (AP Vojvodina) su Nijemci masovno protjerani i oduzeta im imovina

Zanimljivo je da je Njemačka u vrijeme njemačkog vicekancelara i saveznog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera Njemačka davala potporu Hrvatskoj, tako reći bila je saveznica, da bi kasnije kancelarka Angela Merkel potpuno promijenila politiku prema Hrvatskoj, guraju Hrvatsku ponovo u neke Balkanske asocijacije uz svesrdno pogodovanje Srbiji.

U Domovinskom ratu Njemačka je bila na strani koja je zaustavila uspješne napadne operacije koje je započela Hrvatska vojska, čime je de facto Srbija spašena od potpunog vojnog i političkog poraza, jer združene hrvatske i muslimanske vojne snage bi u uvjetima i odnosu snaga koji je nastao VRO „Oluja“ HV, u tjedan dana pregazile Srbiju.

Vojno poražena Srbija je pokušala povrati poljuljani moral i vjeru u snagu Srpske vojske povratiti novim ratom na Kosovu, što bi i uspjela da nije intervenirao NATO, kada je postalo jasno da je Srbija kao vojna sila (kako se i danas voli prikazivati) nestala s Jugoistoka Europe,

Današnje priče o snazi Srpske vojske srpski političari koriste kako bi ublažili razočaranje i gnjev srpskih ekstremista i revolucionarne frakcije u realizaciji Memoranduma SANU. Jer je više nego očigledno da isti za dulja vremena ostaje samo nedosanjani san SPC-a.

Tračak nade im je ostavljen, prihvaćanjem BiH entiteta „Republika Srpska“ što na prvi pogled izgleda da Srbija iako je izgubila sve ratove koje je pokrenula 90-ih ipak realizirala dio plana i prvi puta u povijesti prešla rijeku Drinu.

I dok srpski vođe iz BiH stalno insinuiraju na „volju naroda“ o pripajanju matici zemlji Srbiji, što bi bilo priznavanje okupacije, jer taj prostor nikada u povijesti nije bio dio Srbije, niti u sastavu Srbije.

U takvoj situaciji i novoj geostrategijskoj podjeli je jasno vidljivo da se Srbija vojno našla u situaciji u kakvoj ne bila kada general Simović preuzeo vlast tvrdeći da se može oduprijeti tada vojnoj velesili Njemačkoj, a bezuvjetno je kapitulirao u tri dana. Naime Srbija koliko god pokušava ostvariti svoj utjecaj na Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju (države koje još nisu članice EU) ne bi li nekim novim savezom ojačala vojnu poziciju, je okružena članicama EU ili bolje rečeno EU i NATO integriranim državama.

Sve navedene države su članice NATO-a i u pristupnim su pregovorima za ulazak u članstvo EU, što Srbiju dodatno stavlja u nepovoljan položaj.

Srbija pokušava politikom „sjedenjem na više stolica“ (Titova politika) tj, koketiranjem s Rusijom i Kinom ishoditi povlašteni položaj u EU.

U takvoj politici očigledno ima potporu Njemačke, koja ucjenama prisiljava sve susjedne države Srbiji da bez uvjeta podupiru ulazak Srbije u povlašteno članstvo EU, te se čini da je takvoj politici prema Srbiji, Njemačka počela okupljati istomišljenike (možebitno je to dogovor s Francuskom i Engleskom kao osvjedočenim zaštitnicima) koji su spremni priznati pripojenje BiH entiteta Republike Srbije, državi Srbiji, čime bi de facto Njemačka priznala i aneksiju Krima i okupaciju dijela Ukrajine od strane Rusije. Vidljivo je da Njemačka počinje širiti tezu o nužnosti promjene Dajtonskog sporazuma, jer je nepovoljan za Srbe i BiH, tj. za Republiku Srbiju koja je naučila da u svakom ratu bude nagrađena pa i kada je na strani gubitnika ili je i sama gubitnica.

Jasno je također da se u sadašnjoj geopolitičkoj situaciji Srbija neće usuditi na ratno rješavanje političkih ciljeva, ali je zabrinjavajuće je to što sve više indicija ukazuje da su se Njemačke, Francuske u Engleske tajne službe uključile u realizaciju beogradskog Memoranduma SANU-2, već samim time što ga nisu osudile. A i na očigled Balkanskih političara aktivnosti tog dokumenta su svakim danom sve prisutnije te podupiru širenje Srbije na zapada?

Nejasno je koji je tu interes Njemačke?