Hrvati na periferiji Europe

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”).

Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti, piše narod.hr

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“.

Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

Pred I. svjetski rat na političkoj sceni Europe sve više je jačala težnja ka stvaranju nacionalnih država, a siromaštvo je poticalo jačanje nacionalizma, koji ne često poprimao šovinističke elemente. Kako je postao razvidan slom Habsburške Monarhije ubrzana je sve potpunija demokratizacija od proljeća 1917. do konačnog sloma Habsburške Monarhije koja je nastala zbog slabljenja režima, nazaustavljivo je izvela je sve političke snage na otvorenu političku scenu. Moglo se očekivati da će Hrvatski sabor i političke stranke izvesti dramatičan zaokret s obzirom na otvoreni proces raspadanja režima Monarhije.

Nažalost to se nije dogodilo. Nesposobnost hrvatskih političara za samostalno vladanje te nepostojanje ideje o vlastitoj državi, već isključivo traženje rješenja hrvatskog pitanja u savezu s nekim drugim sve su se političke stranke koncentrirale na staroj koncepciji stvaranja države Južnih Slavena. Ipak je ovdje zanimljivo uočiti da su tadašnji hrvatski političari to vidjeli kao stvaranje saveza pod hrvatskim vodstvom. Nijedna politička opcija nije zagovarala ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, već ujedinjenje Hrvatske, Slovenije i BiH, preciznije rečeno, svih slavenskih zemalja pod habsburškom krunom.

Nakon što su hrvatski generali dobili carsko razrješenje zakletve, Hrvatski sabor je mogao bez opasnosti od vojske proglasiti novu državu, no prilika za stvaranje samostalne države je propuštena. Dva su razloga zašto je dio hrvatskih političara odlagao svoju povijesnu odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom. Prvi je u tradicionalnoj privrženosti hrvatske političke elite principu legaliteta. Naime, Hrvati su stoljećima prakticirali proces pregovaranja kao način da se održe u okruženju velikih sila (tijekom više od tisuću godina). Drugi razlog je vjerojatno bio u neizvjesnosti sudbine hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i u nadi da bi se ipak Habsburška Monarhija mogla preobraziti u federaciju ravnopravnih naroda, kao bolja opcija za Hrvatsku.

U tim dramatičnim i sudbonosnim danima, svom svojom odlučnošću Narodnom vijeću se nametnuo Svetozar Pribićević, stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije, potpomognut predsjednikom Sabora Bogdanom Medakovićem, također Srbinom, kojima su sve više prilazili političari iz Dalmacije i Slovenije zbog opasnosti upada talijanske vojske. Pribićevićevi su pristaše nadvladali i upravljali procesima do samoga kraja procedure. Na zasjedanju Sabora 29. listopada 1918. donesena je Odluka o stvaranju Države Slovenaca, Hrvata i Srba .

Na istom zasjedanju Hrvatski sabor je suverenitet prenio na Narodno vijeće i tako je osnovana nova južnoslavenska država.

Država SHS počela se graditi kao federacija. Za tri-četiri dana konstituirana su vijeća (parlamenti) za Sloveniju, BiH i Dalmaciju. Ostalo je otvoreno pitanje hoće li se sjediniti Hrvatska i Dalmacija pod jednim vijećem (Saborom) tako bi država imala tri federalne jedinice. Ostalo je neriješeno pitanje Vojvodine koja je u početku bila vezana za Narodno vijeće u Zagrebu. Sve je to, međutim, presjekla Srbija, uz pomoć svesrpskoga pokreta u BiH i Hrvatskoj i uz pristanak sila Antante. Nakon formiranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, Narodno vijeće je pokušavalo organizirati svoju vojsku i dobiti međnarodno priznanje.

Prvo međunarodno priznanje došlo je 30. listopada od strane Mađarske, a očekivalo se i od Čehoslovačke. Srbija je također priznala Državu SHS i sugerirala članicama Antante da i one to učine. Narodno vijeće je, uz suglasnost cara i kralja Karla, 31. listopada 1918. preuzela ratno brodovlje Austro-Ugarske, i to na svečani, gotovo paradni način. Mase su u Zagrebu nazdravljale “republici” i “Narodnom vijeću”, i jedinicama koje su se stavile na raspolaganje Narodnom vijeću i pjevale “Lijepu našu”.

No valja uočiti da se ime Srbije i Jugoslavije još se uvijek na manifestacijama nigdje nije spominjalo. Rješavanje jugoslavenskog pitanja osnivanjem Države SHS stavilo je velesile Antante i Srbiju pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja Velike Srbije našla se nova država, dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. Četverogodišnja aktivnost Jugoslavenskog odbora saveznicima je otkrila da se radi o veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri. U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do nekoga kompromisa.

Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u Ženevi i potpisale dokument poznat pod imenom Ženevska deklaracija.

U pregovorima hrvatskih i srpskih političara 1918. o formiranju zajedničke države sudarala su se dva gotovo nepomirljiva svijeta. Hrvatska politička elita oblikovala se u borbi za nacionalnu državu protiv mađarskoga i njemačkog nacionalizma, ne pristajući na manje od onoga što je kao autonomiju imala u Austro-Ugarskoj. Ona se oblikovala u procedurama dogovaranja i sporazumijevanja. Nasuprot takvoj političkoj kulturi, Hrvati su se sukobili s novim protivnicima čiji stil je bio sila, arogancija i diktat.

Među srpskim političarima nije bilo republikanaca, svi su oni bili monarhisti. Opijeni trijumfalizmom koji se razvio u tri pobjedonosna rata vođena u proteklih 6 godina (1912.-1918.), Srbi, skloni militarizmu, razvijali su kult jedinstvene centralističke države, a Hrvati, većinom skloni pacifizmu, željeli su konfederaciju.

Srbi su se odnosili prema zemljama i narodima – Hrvatima i Slovencima – kao prema Kosovu i Makedoniji 1912. Nisu im pristupali kao formiranim nacijama i povijesnim zemljama, već su to sveli na tehničku operaciju priključenja Srbiji, čemu slijedi uspostavljanje državnog aparata kojim se centralistički upravlja iz Beograda.

Jednom riječju, radilo se ne samo o sudaru dviju državno-pravnih koncepcija već i o dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, dvije vjere i dva različita pisma.

Ostaje povijesna nejasnoća koji je interes nove Europe i SAD-a bio da se Europa de facto politički odrekne Jugoistoka Europe i to kako je vrijeme pokazalo sve do ratova 1990-tih na tim prostorima, kada procesom tzv. „Euroatlanske integracije“ pridobivanjem Jugoistoka Europe u članstvo Europske unije, Europa ponovo pokazuje interes za ovo područje.

Također je zanimljivo da velike sile i Europa opet miješaju karte na Balkanu. Srbija je u tom vremenu uspjela diplomacijom progurati ideju Velike Srbije, što se posebno razvidno u dozvoli SAD-a 1990. godine Srbiji da u deset dana „smiri stanje u Jugoslaviji“, što je Srpsko vodstvo protumačilo kao pravo na „vojnu intervenciju“ ili de facto okupaciju tuđeg teritorija. Da su krivo razumjeli dozvolu SAD, pokazalo kada je postalo očigledno da je Srbija pred totalnim kolapsom u opasnosti da nestane kao država, pa su se SAD direktno umiješale u sukobe i iako su bombardirali Srbiju, ustvari su spasili Srbiju.

Naime iz nejasnih razloga je SAD prisilio Europu i svijet da se prizna Samostalna država Bosna i Hercegovina, a čak i iz samo naziva je jasno da to nije jedinstvena država. No, Srbija iako poražena u ratovima koje je pokrenula 90-tih time umjesto Kosova dobiva dio BiH (Republika Srpska) i tako prvi puta u povijesti Srbija uspijeva preći rijeku Drinu kao geografsku granicu između istoka i zapada. Još veće iznenađenje izaziva de faco dozvola stvaranja muslimanske države na Balkanu. I jedno i drugo je na izrazitu štetu Hrvatske.

Stoga se postavlja pitanje zaboravlja li Europa što je Hrvatska učinila za nju? Vratimo se na početak teksta i dozvolimo malo slobodnog promišljanja. Da Hrvatska u Mađarska nisu zaustavili Turke i na taj način slomili turski vojnu moć, a time direktno pridonijeli propasti Turskog carstva, kako bi danas izgledala Europa?