Blagonaklonost Njemačke prema Srbiji ?

Njemačka i Srbija nisu nikada u povijesti bili na istoj strani ratovanja. Srpska vojska je bila na strani saveznika i u I. svj. ratu (Verdunski i Solunksi front)

Versajskom mirovnom konferencijom Njemačka je morala priznati da je isključivi krivac za I. svjetski rat, čime je de facto preuzela krivnju umjesto Srbije, jer povijena je poznata činjenica da je neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio. Zanimljivo je da je iz većine internetski dostupnih podataka izbačen podatak da šef srpske obavještajne službe u srpskoj vojsci i čelnik Crne ruke, poslao je tri čovjeka - Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića u Sarajevo da izvrše atentat, čime je nesumnjivo Srbija pokrenula lavinu strahota I. svjetskog rata.

Političke snage u Hrvatskoj u vrijeme padanja moći Austrougarske monarhije nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918.

Otuda je hrvatskoj kolektivnoj svijesti ostala doza nepovjerenja prema iseljenoj Hrvatskoj, jer se već tada sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka. Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji, što je uzrokom stalnih svojatanja teritorija Hrvatske u Bosne od strane Srbije.

U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«.

Kada je polovicom listopada 1918. SAD odbacio ideju o autonomiji južnih Slavena u Monarhiji, odlučeno je da se sazove Hrvatski sabor, koji je na svojem zasjedanju 29. listopada 1918. jednoglasno prihvatio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Ugarskom, odnosno s Habsburškom Monarhijom.

Na sjednici Predsjedništva Narodnog vijeća 19. listopada 1918. izabran je državni vrh nove države na čelu s predsjednikom Slovencem Antonom Korošcem i potpredsjednicima Antom Pavelićem, vođom pravaša-milinovaca i Svetozarom Pribićevićem, čelnikom Srba u Hrvatskoj. Kampanja stvaranja odbora Narodnog vijeća uspjela je do kraja listopada 1918. pokriti veći dio teritorija nove države, ali bez svoje vojske i policije tako da je uprava ostala i dalje u rukama poglavarstva starog režima. Istog dana, 19. listopada, Narodno vijeće je istupilo s prvim državnim aktom međunarodnog značenja.

Bilo je odmah jasno da tako posložena državna tvorevina koja je potpuno pod tutorstvom velikih sila neodrživa, jer je Srbija potom preuzela upravljanje novom državom, što se očitovalo već početkom II. svjetskog rata.

Rješavanje jugoslavenskog pitanja osnivanjem Države SHS stavilo je velesile Antante i Srbiju pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja Velike Srbije našla se nova država, dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. 4 prema 8 milijuna. Četverogodišnja aktivnost Jugoslavenskog odbora saveznicima je otkrila da se radi o veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri. U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do nekoga kompromisa.

Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u Ženevi i potpisale dokument poznat pod imenom Ženevska deklaracija.

Zanimljivo je uočiti da Deklaracija, dalje, priznaje postojanje dviju zasebnih država – Kraljevine Srbije i Države SHS, iz čega Srbija do današnjih dana povlači pravo na konstitutivnost Srba u svim državama bivše SFRJ.

Uzimajući u obzir ovakve povijene činjenica jasno je da se Tito sa svojom Partijom, pod parolom ostvarenja „vekovnog sna južnoslavenskih naroda da žive u istoj državi“ objedinio te dvije države (Kraljevine Srbije i Države SHS) u jednu državu Federativnu narodnu republiku Jugoslaviju pod dominacijom Srba. To je činjenica koju ne treba zanemariti kako bi se shvatila daljnja događanja na ovim prostorima. Činjenica je da se Srbija i prema brojnosti i rješenju s Autonomnim pokrajinama Vojvodina i Kosovo imala 3 glasa u Skupštini.

Pokazalo se da se ta podvala o 3 glasa preko AP, Srbiji u raspadu Jugoslavije obila o glavu, te je ostala bez jedne od tih pokrajina, a sve ukazuje na veliku vjerojatnost da ostane i bez druge. Srbija se sada svjesna toga, zato želi nadoknaditi izgubljene teritorije okupacijom dijelova Bosne i Hercegovine.

Sve to je razlog što su velike sile dale 90-tih desetak dana da SFRJ pretvore u Srbiju ili kako se to Srbi vole reći „Velike Srbije na koju imaju pravo kao što je prije navedeno još iz vremena Londonskog ugovora.

Iz takvog pregleda nije jasno koji je današnji interes Njemačke u odnosu na Srbiji? Naime jedino u II. svj. ratu je postojala njemačka marionetska „Nedićeva Srbija“, koja je nastala poslije vojnog i političkog poraza Srbije od njemačke vojske.

Poslije II. svj. rata upravo iz Srbije (AP Vojvodina) su Nijemci masovno protjerani i oduzeta im imovina

Zanimljivo je da je Njemačka u vrijeme njemačkog vicekancelara i saveznog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera Njemačka davala potporu Hrvatskoj, tako reći bila je saveznica, da bi kasnije kancelarka Angela Merkel potpuno promijenila politiku prema Hrvatskoj, guraju Hrvatsku ponovo u neke Balkanske asocijacije uz svesrdno pogodovanje Srbiji.

U Domovinskom ratu Njemačka je bila na strani koja je zaustavila uspješne napadne operacije koje je započela Hrvatska vojska, čime je de facto Srbija spašena od potpunog vojnog i političkog poraza, jer združene hrvatske i muslimanske vojne snage bi u uvjetima i odnosu snaga koji je nastao VRO „Oluja“ HV, u tjedan dana pregazile Srbiju.

Vojno poražena Srbija je pokušala povrati poljuljani moral i vjeru u snagu Srpske vojske povratiti novim ratom na Kosovu, što bi i uspjela da nije intervenirao NATO, kada je postalo jasno da je Srbija kao vojna sila (kako se i danas voli prikazivati) nestala s Jugoistoka Europe,

Današnje priče o snazi Srpske vojske srpski političari koriste kako bi ublažili razočaranje i gnjev srpskih ekstremista i revolucionarne frakcije u realizaciji Memoranduma SANU. Jer je više nego očigledno da isti za dulja vremena ostaje samo nedosanjani san SPC-a.

Tračak nade im je ostavljen, prihvaćanjem BiH entiteta „Republika Srpska“ što na prvi pogled izgleda da Srbija iako je izgubila sve ratove koje je pokrenula 90-ih ipak realizirala dio plana i prvi puta u povijesti prešla rijeku Drinu.

I dok srpski vođe iz BiH stalno insinuiraju na „volju naroda“ o pripajanju matici zemlji Srbiji, što bi bilo priznavanje okupacije, jer taj prostor nikada u povijesti nije bio dio Srbije, niti u sastavu Srbije.

U takvoj situaciji i novoj geostrategijskoj podjeli je jasno vidljivo da se Srbija vojno našla u situaciji u kakvoj ne bila kada general Simović preuzeo vlast tvrdeći da se može oduprijeti tada vojnoj velesili Njemačkoj, a bezuvjetno je kapitulirao u tri dana. Naime Srbija koliko god pokušava ostvariti svoj utjecaj na Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju (države koje još nisu članice EU) ne bi li nekim novim savezom ojačala vojnu poziciju, je okružena članicama EU ili bolje rečeno EU i NATO integriranim državama.

Sve navedene države su članice NATO-a i u pristupnim su pregovorima za ulazak u članstvo EU, što Srbiju dodatno stavlja u nepovoljan položaj.

Srbija pokušava politikom „sjedenjem na više stolica“ (Titova politika) tj, koketiranjem s Rusijom i Kinom ishoditi povlašteni položaj u EU.

U takvoj politici očigledno ima potporu Njemačke, koja ucjenama prisiljava sve susjedne države Srbiji da bez uvjeta podupiru ulazak Srbije u povlašteno članstvo EU, te se čini da je takvoj politici prema Srbiji, Njemačka počela okupljati istomišljenike (možebitno je to dogovor s Francuskom i Engleskom kao osvjedočenim zaštitnicima) koji su spremni priznati pripojenje BiH entiteta Republike Srbije, državi Srbiji, čime bi de facto Njemačka priznala i aneksiju Krima i okupaciju dijela Ukrajine od strane Rusije. Vidljivo je da Njemačka počinje širiti tezu o nužnosti promjene Dajtonskog sporazuma, jer je nepovoljan za Srbe i BiH, tj. za Republiku Srbiju koja je naučila da u svakom ratu bude nagrađena pa i kada je na strani gubitnika ili je i sama gubitnica.

Jasno je također da se u sadašnjoj geopolitičkoj situaciji Srbija neće usuditi na ratno rješavanje političkih ciljeva, ali je zabrinjavajuće je to što sve više indicija ukazuje da su se Njemačke, Francuske u Engleske tajne službe uključile u realizaciju beogradskog Memoranduma SANU-2, već samim time što ga nisu osudile. A i na očigled Balkanskih političara aktivnosti tog dokumenta su svakim danom sve prisutnije te podupiru širenje Srbije na zapada?

Nejasno je koji je tu interes Njemačke?