Hrvati na periferiji Europe

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”).

Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti, piše narod.hr

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“.

Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

Pred I. svjetski rat na političkoj sceni Europe sve više je jačala težnja ka stvaranju nacionalnih država, a siromaštvo je poticalo jačanje nacionalizma, koji ne često poprimao šovinističke elemente. Kako je postao razvidan slom Habsburške Monarhije ubrzana je sve potpunija demokratizacija od proljeća 1917. do konačnog sloma Habsburške Monarhije koja je nastala zbog slabljenja režima, nazaustavljivo je izvela je sve političke snage na otvorenu političku scenu. Moglo se očekivati da će Hrvatski sabor i političke stranke izvesti dramatičan zaokret s obzirom na otvoreni proces raspadanja režima Monarhije.

Nažalost to se nije dogodilo. Nesposobnost hrvatskih političara za samostalno vladanje te nepostojanje ideje o vlastitoj državi, već isključivo traženje rješenja hrvatskog pitanja u savezu s nekim drugim sve su se političke stranke koncentrirale na staroj koncepciji stvaranja države Južnih Slavena. Ipak je ovdje zanimljivo uočiti da su tadašnji hrvatski političari to vidjeli kao stvaranje saveza pod hrvatskim vodstvom. Nijedna politička opcija nije zagovarala ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, već ujedinjenje Hrvatske, Slovenije i BiH, preciznije rečeno, svih slavenskih zemalja pod habsburškom krunom.

Nakon što su hrvatski generali dobili carsko razrješenje zakletve, Hrvatski sabor je mogao bez opasnosti od vojske proglasiti novu državu, no prilika za stvaranje samostalne države je propuštena. Dva su razloga zašto je dio hrvatskih političara odlagao svoju povijesnu odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom. Prvi je u tradicionalnoj privrženosti hrvatske političke elite principu legaliteta. Naime, Hrvati su stoljećima prakticirali proces pregovaranja kao način da se održe u okruženju velikih sila (tijekom više od tisuću godina). Drugi razlog je vjerojatno bio u neizvjesnosti sudbine hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i u nadi da bi se ipak Habsburška Monarhija mogla preobraziti u federaciju ravnopravnih naroda, kao bolja opcija za Hrvatsku.

U tim dramatičnim i sudbonosnim danima, svom svojom odlučnošću Narodnom vijeću se nametnuo Svetozar Pribićević, stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije, potpomognut predsjednikom Sabora Bogdanom Medakovićem, također Srbinom, kojima su sve više prilazili političari iz Dalmacije i Slovenije zbog opasnosti upada talijanske vojske. Pribićevićevi su pristaše nadvladali i upravljali procesima do samoga kraja procedure. Na zasjedanju Sabora 29. listopada 1918. donesena je Odluka o stvaranju Države Slovenaca, Hrvata i Srba .

Na istom zasjedanju Hrvatski sabor je suverenitet prenio na Narodno vijeće i tako je osnovana nova južnoslavenska država.

Država SHS počela se graditi kao federacija. Za tri-četiri dana konstituirana su vijeća (parlamenti) za Sloveniju, BiH i Dalmaciju. Ostalo je otvoreno pitanje hoće li se sjediniti Hrvatska i Dalmacija pod jednim vijećem (Saborom) tako bi država imala tri federalne jedinice. Ostalo je neriješeno pitanje Vojvodine koja je u početku bila vezana za Narodno vijeće u Zagrebu. Sve je to, međutim, presjekla Srbija, uz pomoć svesrpskoga pokreta u BiH i Hrvatskoj i uz pristanak sila Antante. Nakon formiranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, Narodno vijeće je pokušavalo organizirati svoju vojsku i dobiti međnarodno priznanje.

Prvo međunarodno priznanje došlo je 30. listopada od strane Mađarske, a očekivalo se i od Čehoslovačke. Srbija je također priznala Državu SHS i sugerirala članicama Antante da i one to učine. Narodno vijeće je, uz suglasnost cara i kralja Karla, 31. listopada 1918. preuzela ratno brodovlje Austro-Ugarske, i to na svečani, gotovo paradni način. Mase su u Zagrebu nazdravljale “republici” i “Narodnom vijeću”, i jedinicama koje su se stavile na raspolaganje Narodnom vijeću i pjevale “Lijepu našu”.

No valja uočiti da se ime Srbije i Jugoslavije još se uvijek na manifestacijama nigdje nije spominjalo. Rješavanje jugoslavenskog pitanja osnivanjem Države SHS stavilo je velesile Antante i Srbiju pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja Velike Srbije našla se nova država, dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. Četverogodišnja aktivnost Jugoslavenskog odbora saveznicima je otkrila da se radi o veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri. U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do nekoga kompromisa.

Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u Ženevi i potpisale dokument poznat pod imenom Ženevska deklaracija.

U pregovorima hrvatskih i srpskih političara 1918. o formiranju zajedničke države sudarala su se dva gotovo nepomirljiva svijeta. Hrvatska politička elita oblikovala se u borbi za nacionalnu državu protiv mađarskoga i njemačkog nacionalizma, ne pristajući na manje od onoga što je kao autonomiju imala u Austro-Ugarskoj. Ona se oblikovala u procedurama dogovaranja i sporazumijevanja. Nasuprot takvoj političkoj kulturi, Hrvati su se sukobili s novim protivnicima čiji stil je bio sila, arogancija i diktat.

Među srpskim političarima nije bilo republikanaca, svi su oni bili monarhisti. Opijeni trijumfalizmom koji se razvio u tri pobjedonosna rata vođena u proteklih 6 godina (1912.-1918.), Srbi, skloni militarizmu, razvijali su kult jedinstvene centralističke države, a Hrvati, većinom skloni pacifizmu, željeli su konfederaciju.

Srbi su se odnosili prema zemljama i narodima – Hrvatima i Slovencima – kao prema Kosovu i Makedoniji 1912. Nisu im pristupali kao formiranim nacijama i povijesnim zemljama, već su to sveli na tehničku operaciju priključenja Srbiji, čemu slijedi uspostavljanje državnog aparata kojim se centralistički upravlja iz Beograda.

Jednom riječju, radilo se ne samo o sudaru dviju državno-pravnih koncepcija već i o dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, dvije vjere i dva različita pisma.

Ostaje povijesna nejasnoća koji je interes nove Europe i SAD-a bio da se Europa de facto politički odrekne Jugoistoka Europe i to kako je vrijeme pokazalo sve do ratova 1990-tih na tim prostorima, kada procesom tzv. „Euroatlanske integracije“ pridobivanjem Jugoistoka Europe u članstvo Europske unije, Europa ponovo pokazuje interes za ovo područje.

Također je zanimljivo da velike sile i Europa opet miješaju karte na Balkanu. Srbija je u tom vremenu uspjela diplomacijom progurati ideju Velike Srbije, što se posebno razvidno u dozvoli SAD-a 1990. godine Srbiji da u deset dana „smiri stanje u Jugoslaviji“, što je Srpsko vodstvo protumačilo kao pravo na „vojnu intervenciju“ ili de facto okupaciju tuđeg teritorija. Da su krivo razumjeli dozvolu SAD, pokazalo kada je postalo očigledno da je Srbija pred totalnim kolapsom u opasnosti da nestane kao država, pa su se SAD direktno umiješale u sukobe i iako su bombardirali Srbiju, ustvari su spasili Srbiju.

Naime iz nejasnih razloga je SAD prisilio Europu i svijet da se prizna Samostalna država Bosna i Hercegovina, a čak i iz samo naziva je jasno da to nije jedinstvena država. No, Srbija iako poražena u ratovima koje je pokrenula 90-tih time umjesto Kosova dobiva dio BiH (Republika Srpska) i tako prvi puta u povijesti Srbija uspijeva preći rijeku Drinu kao geografsku granicu između istoka i zapada. Još veće iznenađenje izaziva de faco dozvola stvaranja muslimanske države na Balkanu. I jedno i drugo je na izrazitu štetu Hrvatske.

Stoga se postavlja pitanje zaboravlja li Europa što je Hrvatska učinila za nju? Vratimo se na početak teksta i dozvolimo malo slobodnog promišljanja. Da Hrvatska u Mađarska nisu zaustavili Turke i na taj način slomili turski vojnu moć, a time direktno pridonijeli propasti Turskog carstva, kako bi danas izgledala Europa?

Blagonaklonost Njemačke prema Srbiji ?

Njemačka i Srbija nisu nikada u povijesti bili na istoj strani ratovanja. Srpska vojska je bila na strani saveznika i u I. svj. ratu (Verdunski i Solunksi front)

Versajskom mirovnom konferencijom Njemačka je morala priznati da je isključivi krivac za I. svjetski rat, čime je de facto preuzela krivnju umjesto Srbije, jer povijena je poznata činjenica da je neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio. Zanimljivo je da je iz većine internetski dostupnih podataka izbačen podatak da šef srpske obavještajne službe u srpskoj vojsci i čelnik Crne ruke, poslao je tri čovjeka - Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića u Sarajevo da izvrše atentat, čime je nesumnjivo Srbija pokrenula lavinu strahota I. svjetskog rata.

Političke snage u Hrvatskoj u vrijeme padanja moći Austrougarske monarhije nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918.

Otuda je hrvatskoj kolektivnoj svijesti ostala doza nepovjerenja prema iseljenoj Hrvatskoj, jer se već tada sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka. Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji, što je uzrokom stalnih svojatanja teritorija Hrvatske u Bosne od strane Srbije.

U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«.

Kada je polovicom listopada 1918. SAD odbacio ideju o autonomiji južnih Slavena u Monarhiji, odlučeno je da se sazove Hrvatski sabor, koji je na svojem zasjedanju 29. listopada 1918. jednoglasno prihvatio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Ugarskom, odnosno s Habsburškom Monarhijom.

Na sjednici Predsjedništva Narodnog vijeća 19. listopada 1918. izabran je državni vrh nove države na čelu s predsjednikom Slovencem Antonom Korošcem i potpredsjednicima Antom Pavelićem, vođom pravaša-milinovaca i Svetozarom Pribićevićem, čelnikom Srba u Hrvatskoj. Kampanja stvaranja odbora Narodnog vijeća uspjela je do kraja listopada 1918. pokriti veći dio teritorija nove države, ali bez svoje vojske i policije tako da je uprava ostala i dalje u rukama poglavarstva starog režima. Istog dana, 19. listopada, Narodno vijeće je istupilo s prvim državnim aktom međunarodnog značenja.

Bilo je odmah jasno da tako posložena državna tvorevina koja je potpuno pod tutorstvom velikih sila neodrživa, jer je Srbija potom preuzela upravljanje novom državom, što se očitovalo već početkom II. svjetskog rata.

Rješavanje jugoslavenskog pitanja osnivanjem Države SHS stavilo je velesile Antante i Srbiju pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja Velike Srbije našla se nova država, dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. 4 prema 8 milijuna. Četverogodišnja aktivnost Jugoslavenskog odbora saveznicima je otkrila da se radi o veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri. U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do nekoga kompromisa.

Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u Ženevi i potpisale dokument poznat pod imenom Ženevska deklaracija.

Zanimljivo je uočiti da Deklaracija, dalje, priznaje postojanje dviju zasebnih država – Kraljevine Srbije i Države SHS, iz čega Srbija do današnjih dana povlači pravo na konstitutivnost Srba u svim državama bivše SFRJ.

Uzimajući u obzir ovakve povijene činjenica jasno je da se Tito sa svojom Partijom, pod parolom ostvarenja „vekovnog sna južnoslavenskih naroda da žive u istoj državi“ objedinio te dvije države (Kraljevine Srbije i Države SHS) u jednu državu Federativnu narodnu republiku Jugoslaviju pod dominacijom Srba. To je činjenica koju ne treba zanemariti kako bi se shvatila daljnja događanja na ovim prostorima. Činjenica je da se Srbija i prema brojnosti i rješenju s Autonomnim pokrajinama Vojvodina i Kosovo imala 3 glasa u Skupštini.

Pokazalo se da se ta podvala o 3 glasa preko AP, Srbiji u raspadu Jugoslavije obila o glavu, te je ostala bez jedne od tih pokrajina, a sve ukazuje na veliku vjerojatnost da ostane i bez druge. Srbija se sada svjesna toga, zato želi nadoknaditi izgubljene teritorije okupacijom dijelova Bosne i Hercegovine.

Sve to je razlog što su velike sile dale 90-tih desetak dana da SFRJ pretvore u Srbiju ili kako se to Srbi vole reći „Velike Srbije na koju imaju pravo kao što je prije navedeno još iz vremena Londonskog ugovora.

Iz takvog pregleda nije jasno koji je današnji interes Njemačke u odnosu na Srbiji? Naime jedino u II. svj. ratu je postojala njemačka marionetska „Nedićeva Srbija“, koja je nastala poslije vojnog i političkog poraza Srbije od njemačke vojske.

Poslije II. svj. rata upravo iz Srbije (AP Vojvodina) su Nijemci masovno protjerani i oduzeta im imovina

Zanimljivo je da je Njemačka u vrijeme njemačkog vicekancelara i saveznog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera Njemačka davala potporu Hrvatskoj, tako reći bila je saveznica, da bi kasnije kancelarka Angela Merkel potpuno promijenila politiku prema Hrvatskoj, guraju Hrvatsku ponovo u neke Balkanske asocijacije uz svesrdno pogodovanje Srbiji.

U Domovinskom ratu Njemačka je bila na strani koja je zaustavila uspješne napadne operacije koje je započela Hrvatska vojska, čime je de facto Srbija spašena od potpunog vojnog i političkog poraza, jer združene hrvatske i muslimanske vojne snage bi u uvjetima i odnosu snaga koji je nastao VRO „Oluja“ HV, u tjedan dana pregazile Srbiju.

Vojno poražena Srbija je pokušala povrati poljuljani moral i vjeru u snagu Srpske vojske povratiti novim ratom na Kosovu, što bi i uspjela da nije intervenirao NATO, kada je postalo jasno da je Srbija kao vojna sila (kako se i danas voli prikazivati) nestala s Jugoistoka Europe,

Današnje priče o snazi Srpske vojske srpski političari koriste kako bi ublažili razočaranje i gnjev srpskih ekstremista i revolucionarne frakcije u realizaciji Memoranduma SANU. Jer je više nego očigledno da isti za dulja vremena ostaje samo nedosanjani san SPC-a.

Tračak nade im je ostavljen, prihvaćanjem BiH entiteta „Republika Srpska“ što na prvi pogled izgleda da Srbija iako je izgubila sve ratove koje je pokrenula 90-ih ipak realizirala dio plana i prvi puta u povijesti prešla rijeku Drinu.

I dok srpski vođe iz BiH stalno insinuiraju na „volju naroda“ o pripajanju matici zemlji Srbiji, što bi bilo priznavanje okupacije, jer taj prostor nikada u povijesti nije bio dio Srbije, niti u sastavu Srbije.

U takvoj situaciji i novoj geostrategijskoj podjeli je jasno vidljivo da se Srbija vojno našla u situaciji u kakvoj ne bila kada general Simović preuzeo vlast tvrdeći da se može oduprijeti tada vojnoj velesili Njemačkoj, a bezuvjetno je kapitulirao u tri dana. Naime Srbija koliko god pokušava ostvariti svoj utjecaj na Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju (države koje još nisu članice EU) ne bi li nekim novim savezom ojačala vojnu poziciju, je okružena članicama EU ili bolje rečeno EU i NATO integriranim državama.

Sve navedene države su članice NATO-a i u pristupnim su pregovorima za ulazak u članstvo EU, što Srbiju dodatno stavlja u nepovoljan položaj.

Srbija pokušava politikom „sjedenjem na više stolica“ (Titova politika) tj, koketiranjem s Rusijom i Kinom ishoditi povlašteni položaj u EU.

U takvoj politici očigledno ima potporu Njemačke, koja ucjenama prisiljava sve susjedne države Srbiji da bez uvjeta podupiru ulazak Srbije u povlašteno članstvo EU, te se čini da je takvoj politici prema Srbiji, Njemačka počela okupljati istomišljenike (možebitno je to dogovor s Francuskom i Engleskom kao osvjedočenim zaštitnicima) koji su spremni priznati pripojenje BiH entiteta Republike Srbije, državi Srbiji, čime bi de facto Njemačka priznala i aneksiju Krima i okupaciju dijela Ukrajine od strane Rusije. Vidljivo je da Njemačka počinje širiti tezu o nužnosti promjene Dajtonskog sporazuma, jer je nepovoljan za Srbe i BiH, tj. za Republiku Srbiju koja je naučila da u svakom ratu bude nagrađena pa i kada je na strani gubitnika ili je i sama gubitnica.

Jasno je također da se u sadašnjoj geopolitičkoj situaciji Srbija neće usuditi na ratno rješavanje političkih ciljeva, ali je zabrinjavajuće je to što sve više indicija ukazuje da su se Njemačke, Francuske u Engleske tajne službe uključile u realizaciju beogradskog Memoranduma SANU-2, već samim time što ga nisu osudile. A i na očigled Balkanskih političara aktivnosti tog dokumenta su svakim danom sve prisutnije te podupiru širenje Srbije na zapada?

Nejasno je koji je tu interes Njemačke?