subota, 19. prosinca 2015.

Jad i bijeda hrvatske politike

Parlamentarni izbori 2015. godine jasno su pokazali da je hrvatska razjedinjena do te mjere da se građani počinju dijeliti na „mi“ i „oni“, a što je još gore na „ili mi“ i „ili oni“. Ako je to palilo u predizbornoj kampanji, rezultati izbora jasno su ukazivali najvećim političkom taborima (koalicijama) da je rezultat „neriješeno“ tj. da birači nisu zadovoljni dosadašnjom politikom i da žele promijene.

Ali želja za foteljama, nadvladala je svaki razum i dok jedan zanemarljivo mali broj izabranih zastupnika ucjenjuje obje strane, dijeleći packe i lekcije, pa čak ucjenjuje „ili ćete uz nas ili idemo na nove izbore“, najveću korist od svega ima povratak puzajućeg predsjedničkog političkog sustava.

Prosječnom biraču, ma koje boje bio nije jasno zašto se HDZ i SDP
nisu dogovorili i već formirali Sabor i Vladu? Nije mu jasno zašto dozvoljavaju da im lekcije i packe dijeli jedna ad hoc skupljena grupa, čak i nije koalicija koja se naziva Mostom? Ako je trebalo formirati Vladu nacionalnog jedinstva, zar Hrvatima (SDP i HDZ) za to treba posrednik? Birači su davanjem glasa MOST-u dali jasno do znanja i HDZ-u i SDP-u da žele promjene i jedinstvo. Ali osobni animozitet je zapreka svakoj suradnji. Mora li to biti tako? Ili još uvijek djeluje "Zvonimirova kletva" ?

Jad i bijeda hrvatske političke scene, ništa drugo!

Ako su se birači izjasnili 39% za HDZ i 37% za SDP, nijedna strana nema pravo ignorirati i omalovažavati drugu stranu. Ali koja to strani? Zar i jedni i drugi ne žele ljepšu i bolju Hrvatsku?

Zar i jedni i drugi nisu hrvatske političke stranke? Ili je sve to možda pokušaj vraćanja jednopartijskog sustava? Zar takvo ponašanje nije početak toliko spominjanog u prošlosti Hrvata „Bratoubilačkog rata“. Nijedan politička opcija nije od birača dobila mandat za takvo ponašanje.

Zar je tako teško prema izbornim rezultatima podijeliti fotelje? Zar je teško poslušati glas građana (birača) samo da netko bio „pametniji“ i tome doveo Hrvatsku na svjetski stup srama i poniženja?

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je da pomirbi ostvario samostalnost Hrvatske. A sada 25 godina kasnije opet su otvorne jame Ustaša i Partizana, Jasenovca, Danice, Golog otoka. Dokle više?

Da b' Rvati skladni bili,
Neb' ovako žalost pili:
Reko , da bi sklad imali,
Svim bi svitom ti vladali.
Na oružju junak vrli,
svaki kralj ji zato grli
I na službi svojoj drže,
Pak s' među se oni prže.
……..
Preuziše zemlje,grade,
Jedno drugo sada krade.
Dobra , koja prije biše,
Sad se u zlo prominiše.
Da bi reka, tebi paka,
Sad nji dila sva s' opaka.
Ne poznaju roditelja
Nit imaju prijatelja.
Svako oće mudro da je,
podbuđuje vižle, laje.
Svatko znade odgovore,
Ide sa zla sve na gore.
……
(Iz Cvita razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga)

subota, 31. listopada 2015.

Svoj gospodar na svome biti ili smo na vječno kmetsvo osuđeni

Listajući po svojoj arhivskoj građi, naišao sam na pismo jednog povratnika iz Njemačke koje je napisao  14. siječnja 2000. godine. Koliko je čovjek bio u pravu u pokušaju da Hrvatima i njihovim političarima otvori oči, vrijedno je pročitati. Ovo tog pisma, pa prosudite sami!

Mi Hrvati smo “ČUDAN NAROD” Uvijek se borimo za slobodu i slobodnu državu, a poslije je dajemo drugome da s njom gospodari! Uvijek se nađe netko tko nas “GURA” pod tuđu vlast da nam drugi zapovjedaju. Započnimo ispočetka iz doba Kolomana, koji uvjeri neke hrvatske slavonske velikane o “NJIHOVOJ DOBITI I SIGURNOSTI”, ako se priključe Mađarima.

Tako Mađari uz pomoć slavonske vlastele ili slavonska vlastela uz pomoć Mađara ubiše zadnjeg Hrvatskog kralja PETRA SVAČIĆA, te tako postade Hrvatska Mađarski KMET. Sa Mađarima postasmo Austrijski KMETOVI. Hrvatski narod bunio se i zato su mu skidali glave ili ih krunili usijanom krunom. Nejedanput, narod prodan od samih Hrvata koji misliše samo na svoju dobit a ne na Hrvatsku domovinu, (danas bi tzv. Hrvate nazvali “TAJKUNIMA”).

Po raspadu Austrijske monarhije, umjesto samostalnosti i svoje države, uz pomoć “TAJKUNA” i KLERA uguraše nas u nekakvu zajednicu sa Srbima gdje postadosmo srpski KMETI, koji pomoću ubojstva proglasiše Kraljevinu Jugoslaviju. Jedva preživjeli, iza ubojstva u beogradskoj Skupštini, Hrvati mole cijeli svijet za pomoć – no, nitko KMETU ne pristupa u pomoć sve dok Njemačka ne napadne Jugoslaviju i tada HRVATSKI NAROD OSLOBAĐA DOMOVINU I PROGLAŠAVA NDH.

Na žalost opet nekakvi Hrvatski “TAJKUNI” – Brozovići, Bakarići i slični, dobro nagovarani od Srba i Rusa borili su se protiv svoga naroda i Hrvatsku vratiše pod Srpsko – komunističko KMETSTVO. Koliko je nas Hrvate zemlje (dvije trećine) i života (preko milijon i tristo tisuća) to koštalo, još dobro pamtimo.

Po raspadu Jugoslavije 1990. godine, uz teške žrtve i razaranja napokon smo dobili malu ali SLOBODNU I PRIZNATU HRVATSKU DRŽAVU. Nažalost, pojavljuju se opet neki nazovi Hrvati tzv. “TAJKUNI”, koji radi svojih interesa hoće prodati našu hrvatsku slobodu i samostalnost tuđinu, jer bi time pomogli da se u potpunosti uništi ne samo hrvatska država već i hrvatski narod i hrvatsko ime, te bi tada iz iz spiska naroda u svijetu nestalo imena Hrvat.
Svi ti diplomati govore “TO JE JEDINI SPAS ZA HRVATE”, a to isto govorili su Mađari slavonskoj vlasteli, pa mađarskoj i hrvatskoj govorila je Austrijska monarhija, tako govoriše “TAJKUNI”, za savez sa Srbijom, tako govoriše i srbokomunistički Jugoslaveni pozivajući nas u “BRATSTVO I JEDINSTVO”, a mi se svi sjećamo kakvo je to “BRATSTVO I JEDINSTVO” bilo.

Ulazeći u nove asocijacije to će biti stvarno kraj hrvatstva. Zar su Švicarci i drugi neki narodi poput Norvežana i Šveđana ludi, kada odbijaju pristupiti Europskoj uniji? NE! Oni nisu ludi videći kako Njemačka “STENJE”, pod teretom te zajednice, a Poljaci već “PLAČU”, a još nisu ni pristupili već se samo pripremaju i pokušavaju ispuniti Europske uvjete, jer nezaposlenost raste, a tržište je preplavljeno stranim EZ proizvodima dok njihovu proizvodnju nitko ne kupuje. A što će biti sa Hrvatskom ako stupi u Europsku uniju? Svi bolji i rentabilniji centri biti će rasprodani po najnižim cijenama i većinom uništeni, kao npr. Istočna Njemačka, da bi mnoga poduzeća zatvorili i od njih napravili skladišta za svoju jeftinu robu.

Nezaposlenost će za 15 do 20 % porasti, a time postižu jeftinu radnu snagu, jer radnik će biti sretan da dobije i slabo plaćeni posao. Zatim slijedi najezda stranaca, a pogotovo Talijana, Mađara i Srba, jer kao pripadnici EZ-a mogu se naseliti gdje hoće i kupiti što hoće, a oni će se većinom naseljavati na Jadranu, a unutrašnjost zemlje će upotrijebiti za iskorištavanje prirodnih bogatstava i kao SMETIŠTE EUROPE.

Hrvati će se morati trbuhom za kruhom iseljavati, a na njihovo mjesto dolaziti će još jeftinija radna snaga. Poljoprivreda kod nas već je danas nerentabilna, a tada neće više niti postojati, jer od poljoprivrede seljak neće moći živjeti, a kamoli biti konkurencija njihovoj tehnici i hiperprodukciji. Šumarstvo će biti uništeno i posječeno za njihove potrebe za sirovinama.

Sa iseljenjem Hrvata i useljenjem stranaca uništiti će se ne samo hrvatski jezik nego i hrvatsko ime – slično kako ga se uništilo u Srijemu, Banatu, Bačkoj i Boki Kotorskoj.

Sad još neki “TAJKUNI” pozivaju neke da se vrate i hoće da stavimo opet “ZMIJU OTROVNICU U NJEDRA”, tako da bi nas mogla ujesti i po četvrti put! Pitam se: “Zašto smo se odjeljivali i borili protiv Srpske agresije – mogli smo ostati i dalje njihovi “KMETOVI”, jer tako bi bar Zagorje ostalo pod hrvatskim imenom, a ulaskom u Europsku zajednicu niti Zagorje neće biti više hrvatsko, jer mi Hrvati ne znamo što je to “SVOJ GOSPODAR NA SVOME BITI”, već “KMETI SMO BILI I KMETI BUMO OSTALI”, jer mi imamo takovih “TAJKUNA” od Petra Svačića do dana današnjega koji ne misle sa svojim mozgom već sa svojim novčanikom. Zato preporučujem novoj hrvatskoj vladi da ne pada pod utjecaj tih “TAJKUNA”, i da se ne klanja “ZLATNOME TELETU” dok mi imamo svoga BOGA – i jedinu našu Domovinu!

U vojni pakt sa NATO-om? DA! U Europske i Svjetske trgovinske unije? DA!
U Europsku zajednicu? NE! NE! NE!

četvrtak, 27. kolovoza 2015.

Hoćemo li zabraniti i pozdrav „Zdravo!“ ?

Ne veličam Ustaše, niti NDH iako su se borili za svoju državu, kao ni Franju Tahija koji je pobio pola Zagorja i Istočne Slovenije, ni Beč koji nam pogubiše Zrinskog i Frankopana, te prigrabiše njihove posjede, ni Peštu koja je htjela od nas Međimuraca, napraviti Mađare.

No nikako da shvatim ovako rano ujutro uz kavicu o famoznom „verbalnom deliktu“. Čitao sam malo prije jednog kolumnistu koji kaže: „Možete li zamisliti njemačkog kapetana da s tribina viče 'Sieg Heil'?“ Autor se dalje čudi: „Tako se danas Bleiburg izjednačava sa žrtvama fašizma i traže se argumenti da se dokaže da su te dvije stvari jednake. Saveznici su bombardirali Dresden, pri čemu su stradale tisuće ljudi, no ne možemo sada reći da su Englezi jednaki Hitleru“.

Pitam se zar nisu? Sa svih strana na pritišću da sudimo našim generalima, jer su vodili „udruženi zločinački poduhvat“, pa čak i kad međunarodno sud utvrdi da to nije istina, ti isti i dalje trabunjaju kako su Hrvati ustašoidni i fašisoidni, jer zamislite žele se pozdravljati sa „Za Dom! Spremni!“
Neću opće ulaziti u genezu tog hrvatskog pozdrava, koji se ne malo puta kroz povijest zlorabio. Možda onako uz put nije za zanemariti na ta toliko omražena NDH nije okupirala ni centimetar tuđeg teritorija, pače nije kontrolirala ni cjelokupni hrvatski teritorij. Sada neki smatraju da je sve koji su pozdravljali, „Za dom i poglavnika! Spremni!“ trebalo pobiti jer oni nisu bili nevini? Pa im to nije dosta, žele pobiti i one koji pozdravljaju, „Za Dom! Spremni!“ i to samo zato što neke prođe jeza od straha ka čuju „Za Dom!“.

Hmmmmm … , a upoznao sam jako mnogo ljudi koje prolazi jeza kad čuju pozdrav, „Zdravo!“, kako god on nevino zvučao. Povijest je neumoljiva, pa iako je kreiraju političari, istina se ne može sakriti vječno. Naime pod pozdravima, „Smrt Fašizmu! Sloboda narodu!“, „Za domovinu s Titom! Naprijed!“, „Drugovi zdravo! Zdravo!“ pobijeno je više ljudi nego pod svim gore navedenim pozdravima zajedno i to nevinih, žena, djece i staraca, jer su oni izdržljiviji uspjeli pobjeći najviše u Južnu Ameriku, gdje su i danas u planinama Ćilea i stepama Argentine sela naseljena isključivo sa Hrvatima, a da ne spominjem Australiju. Sada se ti podrumaši čude prijedlogu Borkovića, zadnjem zapovjedniku obrane Vukovara što predlaže da se kao službeni pozdrav u HV uvede „Za Dom! Spremni!“, kažu to nije Tuđmanova politika. Ma nije to ničija politika. Naši mladići na svim ratištima Hrvatske, a posebno u Vukovaru su ginuli s osmjehom na usnama i pozdravom „Za Dom!“ , jer borili su se za svoj Dom, za svoju Domovinu.

I ti dušebrižnici, koji misle da treba mijenjati nastavni plan i program u školama, jer tamo djeca nauče boriti se „Za Dom“, zaboravljaju da je zabranjeno voće najslađe. Sjećam se 71. kad smo poslije batina na tadašnjem trgu Republika u sporednim ulicama i na svim privatnim feštama s ponosom pjevali „Ustani bane!“

Za kraj samo da usporedim dva pozdrava: „Za dom i poglavnika! Spremni!“ i „Za domovinu s Titom! Naprijed!“. Ako usporedimo značenja, jasno je da je „dom=domovina“. Riječ „spremni“, znači da ne netko za nešto osposobljen i spreman izvršiti tu zadaću, ali čeka. Riječ „naprijed“, jasno implicira na akciju. Ako se poigramo riječima, bilo bi zanimljivo čuti te koji u svakom hrvatskom izrazu vide genocidnost i ustašoidnost što misle o pozdravu: „Za Dom s Titom! Ubij!“.

I onda nema „verbalnog delikta“, vražju mater nema „verbalnog delikta“, pitanje je samo kako ga tko naziva.

Prisjetih se i pozdrava, „Drugovi vojnici zdravo! Zdravo!“ i slušam pozdrav, „Pozdrav Domovini! Pozdrav“ te mi je potpuno jasna inicijativa suborca Borkovića o promjeni pozdrava u Hrvatskoj vojsci.

subota, 27. lipnja 2015.

Sindrom Grčka

Izlazak Grčke iz Eurozone pa vjerojatno i iz EU imati će velike političko-povijesne posljedice n Balkanu. Europa je još jednom podcijenila područje koje je i dalje velika potencijalna opasnost po svjetski mir. Iako je žarište svjetskih sukoba provedbom USA-politike „Kontroliranog kaosa“ prebaćeno na Bliski i Srednji Istok, nije umanjena opasnost povijesnog ishodišta velikog broja međunarodnih sukoba, pa i svjetskog rata na Balkanu koji je sjecište nekoliko politika, vjera, kultura i naroda.

Izlaskom Grčke iz EU, neprihvaćanjem višedesetljetne zamolbe Turske za prijem u EU, previranja u Srbiji, te pasivnost i nemoć Rumunjske, Bugarske i Albanije moćnici EU, na očigled osiromašenog naroda guraju te države u neformalni Pakt (za sada). Ako se još uzme u obzir da u Crnoj Gori veliki utjecaj (ekonomski i politički) ima Rusija, te da Rusi nude „ruku spasa“ i Grčkoj i oduvijek naklonjenoj Srbiji, a da su Rumunjska u Bugarska bile članice „Varšavskog pakta“, postaje razvidno da EU zbog gladi za novcem, zbog želje za političkim utjecajem „na male“, vođena politikom njegovog veličanstva „Profita“ reskira mir na ovim prostorima, te zanemaruje realnost mogućeg šireg ratnog sukoba na području EU i opasanost krvavog raspada EU.

Nije zanemarljivo da su se sve Svjetske ekonomske krize u povijesti rješavale ratom. Tvrde analitičari da je EU izašla iz recesije, što je promašena analiza. Ekonomska kriza 80-tih na zapadu uspjela se zatomiti „uništenjem Komunizma“ tj. izlaskom na nova tržišta zemalja čija je ekonomija bila iscrpljena višegodišnjoj „državnom ekonomijom“ i „društvenim vlasništvom“. Glad za novcem tj. inficiranje Konzumerizmom natjerao je cijeli Istok Europe da otvori vrata Zapadu za nekontroliranu pljačku građana i država, što je dovelo do propasti ekonomije Istoka. Neminovnost je da je ulaskom zapadnog kapitala i ekonomije, istok i politički postao podređen Zapadu.

SAD Krizu vješto kontroliraju politikom „kontroliranog kaosa“ potpirujuću sustavno sukobe na Mediteranu, Bliskom i Srednjem Istoku, no Recesija stalno visi nad vratom Američke ekonomije.

I „velike članice“ EU su na sličan način zatupile djelovanje Recesije na njihovo gospodarstvo, no nepobitno je da još od 80-tih prošlog stoljeća kao okidača efekata ekonomske krize u Europi većina država Europe još uvijek nije izašla iz Recesije, već sve dublje tone u politiko – ekonomsku zavisnost od „velikih“ provođenjem politike „privlačenja stranog kapitala“. Povremeni oporavak koji se mjeri u promilima, rezultira još većim padom. Dovoljno je analizirati što se događa Pirinejskom, Apeninskom i Balkanskom poluotoku. Sjever Europe je nešto stabilniji jer je imao jaču ekonomsku podlogu, no razvidno je da ni Švedska, Finska, Danska i Nizozemska nisu „države blagostanja“ iz 70-tih godina prošlog stoljeća.

Poznato je da je prazan želudac najveći politički problem i da je u takvim uvjetima najlakše manipulirati narodom. Takva situacija pogoduje rađanju nacionalističkih ekstremnih pokreta, što nam je povijest dokazala, ne jednom.

Ideja o balkanizaciji Jugoistoka Europe nije nova, ne radi se o sukobima nego ideji u ujedinjenu svih država Balkana, što je, ne smije se zanemariti bila Titova ideja poslije 2. svjetskog rata, ali tada je spriječena Ruskim i Američkim interesima na tim područjima. No bilo je kontakata i pregovora od strane Jugoslavije sa Bugarskom, Albanijom, a po nekim izvorima i Grčkom o osnivanju zajedničke Federacije.

Neminovnost je da će eksperiment sa Grčkom imati dalekosežne posljedice za Jugoistok Europe, a možebitno i daleko šire.

nedjelja, 21. lipnja 2015.

Ustašoizacija Hrvatske ?

Biološki sat nezaustavno otkucava, pa je Ustaša i Partizana sve manje. Ali čitajući o nekim događanjima i istupima političara (posebno hrvatskih) običan Hrvat, hrvatski građanin se pita u kakvoj to državi živi? Jeli stvarno na djelu povratak jedne propale ideologije ili …… no kad malo bolje razmislim dolazim do zaključka, da je sve što se u najnovije vrijeme događa na „nacionalizmom“ u Hrvatskoj samo nastavak Velikosrpske politike, koja se ponovo poput Feniksa izdiže na Balkanskom i međunarodnoj sceni, nažalost potpomognuta nekim Hrvatima, koji nikada nisu ni željeli svoju državu iako su u njoj obnašali i najviše državne dužnosti ili su sada na takvim dužnostima.

Podaci na internetu koji su dostupni mladim generacijama kažu: „Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija bila je hrvatska nacionalistička fašistička organizacija. Pripadnici organizacije nazivani su ustaše, po starijoj hrvatskoj riječi za pobunjenike, ustanike, gerilce. Danas se ta riječ koristi isključivo kao naziv za pripadnike organizacije UHRO, organizirane nositelje ustaške strukture vlasti u NDH te pripadnike Ustaške vojnice. Ustašku organizaciju osnovao je 7. siječnja 1929. u Italiji Ante Pavelić. Ustaški pokret nastao je kao radikalan nacionalistički i šovinistički odgovor na hrvatsko nezadovoljstvo položajem u Jugoslaviji. Između 1929. i 1941. pokret je djelovao kao teroristička organizacija s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države na što većem području, koja bi obuhvaćala i čitavu BiH. „ (izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ustaše)

Ako se pogleda neka druka verzija Wikipedije onda su podaci: „ Ustaški pokret nastao je kao reakcija na ubistvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika 20. juna 1928. u Beogradskom parlamentu, te na nastavljena ubistva i progone Hrvata pod velikosrpskom diktaturom kralja Aleksandra. U temelju Ustaškog pokreta je bio državotvorni program Hrvatske stranke prava, iz koje je proizašao, kao i zaključak Hrvatskog državnog sabora od 29. oktobra 1918. o uspostavi nezavisne hrvatske države, koji je značio volju hrvatskog naroda. U domovini su djelovale brojne proustaške organizacije, od kojih su najpoznatije bile: Uzdanica, Hrvatski domobran, Ante Trumbić, Ustaški sveučilišni stožer, Junak, Domagoj, Križarsko bratsvo, August Šenoa, Eugen Kvaternik, Hrvatska mladica, Hrvatsko akademsko potporno društvo, Pravaška radnička mladež, Hrvatski Radiš, Seljačka Sloga, Građanska zaštita, Gospodarska Sloga, Pogod, Matica Hrvatska. Izvorno, naziv ustaša znači ustanik - ustao je - dignuo se protiv nekoga. Nakon poraza sila Osovine neki pripadnici ustaškog pokreta bivaju zarobljeni i predani vlastima SFRJ. Neki uspijevaju pobjeći na zapad odakle su nastavili borbu protiv Jugoslavije. Sam Pavelić je nakon bijega iz zemlje raspustio ustaški pokret i njegove članove razriješio prisege odanosti. Umjesto toga je osnovan Hrvatski oslobodilački pokret koji i danas postoji u Hrvatskoj kao minorna politička stranka.“ (izvor: https://bs.wikipedia.org/wiki/Ustaše)

Upravo zato tvrdim rečeno na početku, da je i za „Dom spremni“ i „Svastika“ na stadionima i slični istupi samo nastavak jedne politike koja, nažalost, nije dovoljno prepoznata u svijetu, a hrvatski političari se poltronski posipaju pepelom, ne znam radi čega?

Koliko puta smo doživjeli kroz povijest da se Hrvati proglašavaju genocidnima, krvolocima, a sve u cilju otimanja hrvatskog teritorija i negiranja hrvatske nacionalne pripadnosti. No, Hrvati nikako da shvate da je Historia est Magistra Vitae. Nitko ne želi revidirati laži i poluistine navedene na wikipediji, a da ne govorim o službenim informativnim izvorima, stvarajući na taj način osjećaj krivice naraštajima Hrvata u budućnosti.

Sasvim je jasno da se jedna promašena ideologija koristi i danas u političke svrhe. Glupo mi je raspravljati o pozdravu „Za dom – spremni!“, a ne raspravljati o pozdravu „Zdravo!“ kojim se iako je bio službeni pozdrav jednog totalitarnog režima, koji je po broju žrtava bio nemjerljivo iznad ovo prvog. Pa ako se analiziraju riječi pozdrava, razvidno je da je to samo dio pozdrava jednog apsolutističkog režima, no dovoljan da ima efekt na kojem je nastao i Ustaški pokret. To u Srbiji jako dobro znaju i mora se priznati vrlo vješto korite u prikazivanju hrvatske genocidnosti, ustašoidnosti i nacionalizma. Tko više priča o rehabilitaciji Draže Mihajlovića, kad je „Svastika“ osvanula usred Splita?

A zbog svastike će pasti HNS (previše je tu novaca, da bi „neki“ mirno gledali), a nije im bitno što će pri tome stradati ne samo hrvatski nogomet, nego se lijepi još jedna crna mrlja iz poznatih krugova na hrvatsku povijest. Jer zamislite ovo, na stadionu kluba koji je kompletan bio u partizanima i na dresu do nedavno ponosno nosio zvijezdu, odjednom se ukazuje „Svastika“. Stvarno je više dosta i Ustaša i Partizana i popovanja sa Istoka. Zar nije vrijeme da konačno budemo svoj na svome? Nama treba razvijeno gospodarstvo, trebaju nam ljudski plaćena radna mjesta, treba nam budućnost, ….. pustimo prošlost povjesničarima, jer tako i tako je promijeniti ne možemo.

nedjelja, 3. svibnja 2015.

Sjećanja umirovljenog hrvatskog časnika s najvišim činom OS RH

Sudionik sam i operacije "Bljesak" i "Oluje", u koje sam bio uključen, od planiranja do "terena". Predsjednik Franjo Tuđman je od nas, kada smo pripremali te akcije, tražio da ih solidno pripremimo i brzo izvedemo. Jer nam je i međunarodna politika postavljala uvjete. Odmah poslije operacija koje smo izvodili 1991., u zimu 1991. već su bili stvoreni uvjeti da se zapadna Slavonija oslobodi, no došlo je do potpisivanja Sarajevskog primirja, 2. siječnja, i sve je obustavljeno. Premda je operacija bila spremna već tada. Za "Bljesak" smo, primjerice, samo malo doradili taj plan s kraja 1991. te u dva-tri dana očistili prostor zapadne Slavonije.

U jesen 1991. imali smo oko 150.000 vojnika pod oružjem, do kraja te godine i 200.000 njih u 64 brigade, i na tom prostoru smo mogli izvršiti operaciju poput "Bljeska" iz 1995. Mogli smo mobilizirati toliko vojnika, zahvaljujući sada negiranoj Teritorijalnoj obrani, koja nam je bila izvor ljudstva. Da nismo imali njih i rezervni časnički i dočasnički kadar, mi to ne bismo mogli obaviti. Nikoga nismo morali učiti kako se puca iz puške, topa, kako se vozi tenk... A pobunjeni Srbi i JNA tada su imali ovdje oko 60.000 vojnika. No moramo uzeti u obzir da se tu uplela i politika, koja je planirala nešto drugo, stigao je i UNPROFOR, sve je blokirano i nije se moglo ići u otvorene vojne operacije. A potom je težište svega prebačeno na – BiH. Razlog zašto je rat trajao pet godina, je samo politička situacija. Mi smo krajem 1991. bili spremni krenuti i uvjeren sam: da smo se tada mogli pošteno "potući" s pobunjenicima, u idućih godinu dana, do 1993., sve bi bilo riješeno. No, onda se aktivirala BiH, borba za teritorij i prostor, s dogovorenom ili ne politikom, a kod nas se gase veća borbena djelovanja.

Bio sam zapovjednik slavonskog bojišta i provodio operacije u Bosanskoj Posavini. Početkom lipnja 1992. preuzeo sam tamo zapovijedanje. Tu su se igrale kojekakve igre. Primjerice, nisam znao koji je, ustvari, moj zadatak. I onda smo, umjesto presijecanja koridora, vodili sporadične bitke i dopuštali Srbima da se prebacuju s jedne na drugu frontu. Ne znajući pritom da su u Grazu Karadžić i Mate Boban potpisali sporazum po kojem se njima garantira da će im koridor biti slobodan. Ja naivac forsirao sam borbu za oslobađanje Dervente, presijecanje koridora, da bih, 12. prosinca 1992., bio i smijenjen radi pokušaja presijecanja koridora. Vratili su me u Zagreb, gdje sam preuzeo zborno područje. Meni je jako žao što, eto, do danas nije na državnoj razini napravljena temeljita raščlamba vojnih djelovanja u Domovinskom ratu.

Nije, nikada. I svi pričaju svoju priču, stotine su knjiga napisane, no to je tek iskustvo jednog čovjeka ili grupe ljudi. Ja imam svoje doživljaje, drugi svoje, pa se onda i posvađamo, jer Hrvati se samo svađaju, i tako nema raščlambe. Nemamo čak ni za Oluju. Bila je jedna, rađena odmah nakon Oluje, ali ta je bila, tako – šu-šu, više komentar što se dogodilo. Vojska, međutim, treba temeljito analizirati rat i onda bi se vidjelo što je bilo pozitivno, negativno i kakve su pouke za budućnost. Ni žrtve nismo analizirali. Procjenjivali smo 1995. da imamo oko 13.000 poginulih vojnika i oko 25.000 ranjenih, stradalih.

Vojska djeluje hijerarhijski, prema činovima, ja sam ih poštovao, bez obzira na to je li te činove netko stjecao desetljećima ili kroz rat ili ih je dobio u Legiji stranaca. To je počelo nakon rat, a u ratu – ne. Osjećala se jedino dvostruka linija zapovijedanja, što pojedinci i sada negiraju. Ratni ministar se bio miješao, remetio zapovijedanje nekim dijelovima sustava, no mogu reći da to nije imalo bitnog utjecaja kad su u pitanju vođenja velikih operacija, poput "Bljeska" i "Oluje". Cijenim to što je Gotovina napravio. On je i odležao godine u Haagu, što nije bilo lako.

Pomno je isplanirana operacija, temeljem starog plana, ali s novim i kvalitetnijim postrojbama. Tuđman je isprva planirao, pritisnut međunarodnom politikom, tek oslobađanje koridora širine po kilometar u dubinu s jedne i druge strane autoputa, no mi iz Stožera uvjerili smo ga da je to neizvedivo. Kad napad krene, to je lavina i trebamo ići na puni prostor. I jedva je to prihvatio, no dogodio se incident na benzinskoj pumpi i – krenulo se. Pokazalo se da smo spremni.

"Oluja" je planirana od 1992. Već smo tada izdali generalni plan svim ZP (Osijek, Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Gospić, Split) da pristupe planiranju završnih operacija na svojim pravcima djelovanja. Oluju nemojte svoditi samo na Knin, koji je bio jedan operativni zadatak, a Oluja je strategijska operacija i širi pojam. Njezina je zadaća bila osloboditi sva okupirana područja RH, kao i operativnu zadaću spajanja s 5. korpusom Armije BiH i deblokirati Bihać. Ne može se za Knin reći da nije imao veliki doprinos. On je bio moralna pobjeda, uzeli smo im centar i to je nama dalo krila. Zastoj na Banovini, koji se dogodio prvog dana operacije, dogodio se zbog pogrešne uporabe snaga. Tri godine smo ih učili i dovodili na svoje pravce djelovanja, da upoznaju zemljište, da se znaju snalaziti, a onda je general Ivan Basarac, neposredno, dan prije Oluje "ispretumbao" jedinice koje su došle na njima nepoznati teren.

Ne znam. Možda je generalom netko drugi zapovijedao, takva naredba mu nije stigla iz Glavnog stožera. Možda je cilj bio da se netko – proslavi! Mislilo se da će ušetati u Petrinju, a protivnici su tu imali jako utvrđene položaje. Dočekali su nas protuoklopnom vatrom, uništili nam pet tenkova, dva transportera, a poginulo nam je 18 gardista, među njima i zapovjednici, brigadiri Predrag Matanović i Stjepan Grgac. A kad poginu zapovjednici, vojska baš ne ide lako naprijed.

Do intervencije nije došlo pa sam drugog dana "Oluje" dobio Tuđmanovu zapovijed da preuzmem sektor Sjever. Održao sam navečer sastanak sa zapovjednicima, provjerio gdje su jedinice i u kakvom stanju, nakon šoka. Izdao sam zapovijed da se sa svim snagama po planovima krene, 153. velikogoričku brigadu prebacio s Topuskog na pravac Gline i ujutro je krenulo k'o po loju. U sedam ujutro zauzeli smo Petrinju, u podne je Luka Đanko od Dubice izbio u Kostajnicu, a navečer smo ušli u Glinu. U okruženju se našao 21. kordunski korpus pa su kalkulirali kome će se predati. No, pukovnik vojske RSK Čedo Bulat, koji me poznavao iz JNA, procijenio je da mu je sigurnije da se predaju meni.

E, pa taj je događaj bio faktično završetak Oluje. Taj čin predaje korpusa 8. kolovoza i potpisa zapovjednika neprijateljske vojske da se predaje. To se, zanimljivo, nikada ne obilježava. Do predaje je došlo nakon dogovora s UNPROFOR-om. 7. kolovoza mi je iz Zagreba stigla depeša da obustavimo borbena djelovanja i da se pripremimo za njihovu predaju. Dogovorio sam se s generalom UN-a Petersom da ćemo se idućeg dana naći u Glini. No, nije stigao. Našao sam se u ukrajinskom kampu UN-a u Glini i pitao ih "gdje su Srbi"? Nema. Nazvao sam Zvonimira Červenka, načelnika GS OSRH, i pitao ga što da radim. "Ne znam, Pero", kazao mi je, a ja njemu da ne bih više čekao, nego krenuo. "'Ajd zovi i Gojka (Šuška)", rekao mi je Červenko. Nazvao sam Šuška i rekao mu da je Červenko prepustio odluku njemu. "Ako mislite da opet ne popušimo, ja moram krenuti", kazao sam Šušku. I onda je Šušak kazao, uz neke "kolokvijalne" izraze – Ma, kreni. No, tu se iz UNHCR-a našla neka Španjolka koja je baš kleknula ispred mene i zavapila: "No, generale, pliz, no." Rekao sam da ću čekati još pola sata. I stigli su. To je bilo izvan Gline, prema Topuskom, kod motela "Brijuni". Stao Čedo 50 metara od mene, stao i ja, vidim, popravlja uniformu i kreće, "lupa" strojevim korakom i pozdravlja vojnički. Ja stojim, čekam i pozdravim ga. A on će: "Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestitam HV-u na pobjedi." Zahvalio sam, pružio ruku i pitao ga kako je. Vidim, jadan, predaje se, nije to lako. Rekao sam mu: "Nemamo što razgovarati, ako se predajete, napravit ćemo kratak zapisnik, ja zapovijedam, a vi ćete slušati." Rekli su da ih ima, s narodom, oko 25.000. Potpisali smo bezuvjetnu kapitulaciju, dogovorili da ujutro na 16 punktova predaju oružje.

Međunarodna politika je pritisnula i došlo je do sporazuma o mirnoj reintegraciji. Originalno, pak, mi smo u Glavnom stožeru imali plan da glavninu naših elitnih postrojbi i gardijske brigade, plus kvalitetne druge brigade, prebacimo odmah na istok zemlje i, u roku od desetak dana, oslobodili bismo i zadnji dio okupirane zemlje. No, nije mi krivo što nismo na kraju išli na vojno oslobađanje.

Odlučili smo se za ulazak u NATO, a samim time smatraju pojedinci da nam više i ne treba neka velika vojska. Uglavnom se s time slažem, no mi moramo imati toliko veliku i jaku vojsku koja jamči da u nekakvim kriznim situacijama imamo snagu kojom možemo intervenirati. Stoji da imamo zaštitu od NATO-a, no kad će ona i hoće li doći, to je ipak pod upitnikom. HV je u fazi da, ovako malen, pokušava podignuti stupanj tehničke opremljenosti, no vrlo se malo ulaže. Odobrena sredstva iz proračuna nisu dovoljna. Mene posebno boli što se ne mogu odlučiti za borbeni zrakoplov, a smatram da ga moramo imati. Da budemo barem gospodari svog zračnog prostora. Treba nastaviti s obukom profesionalaca, modernizacijom i – vrlo važno – uvođenje pričuve.

Moramo imati 40.000 ljudi u pričuvi. Ne zagovaram ja oružje, ali mlade generacije oružje vide samo na filmovima. Dogodi li se nešto, morat ćemo ih prvo obučavati, dok je nas, podsjetimo se, početkom 90-ih spasilo to što smo imali obavljenu obuku. Oko 500 vojnika godišnje. Obuku od 3 mjeseca prođe tek toliko ljudi. Nastavimo li tim skromnim tempom, za 10 godina obučit ćemo 5000 ljudi. Znači, trebat će nam 100 godina, to je apsurdno. Pa to su tri generacije!

Onih 200.000 jer 16.000 vojnika za prostor Hrvatske nije ništa. To je – paučina.

Govore sada o vraćanju vojnog roka. Ne protivim se. Da mladi prođu kraći vojni rok, ne samo što bi stekli neka vojnička znanja nego bi se naučili i na kolektivni život, na neke norme ponašanja. To bi im dalo i veće samopouzdanje. Čak i u privatnom životu. Švicarci nikad nisu ratovali, ali i dalje svi služe vojni rok.

I Grčka je bila u NATO-u pa su Turci podijelili Cipar. Iz mog iskustva, to da imamo jamstvo NATO-a jesu priče lijepe za uši, ali opasne za državu. Kad odbijemo vojnu "administraciju", pod oružjem imamo 15.000 vojnika. Trećina od njih uvijek je na nekim drugim zadaćama, dakle spremnih je – 10.000. Ja sam vojnik i znam da je to premalo, no nisam ekonomist, njihov je posao da riješe kako naći novaca.

Živim vrlo skromno. Moja mirovina iznosi 7800 kuna

Imali smo ministre koji, ne znam što su zastupali, ali vojsku sigurno nisu. Svi su oni samo željeli – smanjenje, smanjenje. Od 2000., kad sam još bio načelnik Glavnog stožera, počele su velike demobilizacije, tada smo imali 46.000 vojnika. Kad sam završio mandat, 2003., bilo ih je 26.000. Postigao sam sve u vojničkoj karijeri. Dobio sam najviši čin – stožernog generala, bio i na najvišoj vojnoj funkciji, načelnika GS-a. Više vojnik poželjeti ne može. No, nakon dugogodišnje vojne karijere, ja sada nisam zadovoljan čovjek. Sanjao sam neku ljepšu i bolju državu. Sanjao sam i za sebe i svoju obitelj ljepši život. Nakon svega što sam prošao i odradio, nisam mislio da ću oskudijevati u bilo čemu. Međutim, živim vrlo skromno.

Moja mirovina iznosi 7800 kuna i kad Đuro Glogoški štrajka u Savskoj, najčešće negodujem. Žao mi ga je, kao i svakog invalida. On je gotovo izgubio život, jer nakon takvog ranjavanja, to je više životarenje. No, njemu je ipak ova država dala da, koliko-toliko, može pristojno živjeti. On je svoju mirovinu zaslužio ranjavanjem i njegova invalidska mirovina iznosi 14.000 kuna, ne ulazim sada u dodatke. Kao stožerni general, a taj sam čin dobio za zasluge u ratu, nemam ni 8000 kuna. Dok platim režije za stan u Zagrebu, ode 2500 kn. Platim nešto poreza za ovu vikendicu, godišnja davanja za automobil, dodam troškove života i dolazim u situaciju da bismo moja supruga, koja nije bila zaposlena, i ja – da nemamo kćer – bili siromasi. Razočaran sam ja i stanjem u društvu.

Cijenim to što je Gotovina napravio. On je i odležao godine u Haagu, što nije bilo lako. Anti svaka čast što se na kraju od svega toga okrenuo i izgovorio onu rečenicu nakon povratka na Trgu bana Jelačića: Zaboravimo što je bilo, okrenimo se budućnosti. Knin nije "Oluja", on je jedan od operativnih ciljeva. U onim početnim godinama, nakon rata, shvaćam zašto se slavilo isključivo u Kninu, to jest bio simbol naše cjelokupne pobjede. No, 5. kolovoza jest i Dan pobjede hrvatskog naroda u cjelini. I ne samo u Oluji. Trebala bi na svakoj kući biti zastava i svatko bi trebao osjetiti to pobjedničko raspoloženje. A mi smo sve sveli na Knin, popet ćemo se na tvrđavu, dignuti barjak, otići na groblje položiti vijenac, u crkvu na propovijed i proslava je završena. A poslijepodne idemo u Čavoglave, gdje slavi 100.000 ljudi, pet puta više no u Kninu. I u zadnjih nekoliko godina ta proslava u Kninu poprimila je odlike seljačkog derneka, gdje se zviždi najvišim dužnosnicima. Ja poštujem predsjednika RH, Vlade, Sabora i ne bi mi napamet palo da im zviždim i dobacujem dok oni govore. Ima načina da se negoduje, ali izvan proslave. Zato sam za to da se 20. obljetnica proslavlja i u drugim mjestima, i u Glini, Petrinji, Topuskom, Gospiću, Sisku, Karlovcu, a posebno u glavnom gradu, Zagrebu, mimohodom. I ne zaboravite, Zagreb je u Domovinskom ratu dao 60.000 vojnika. Osim toga, vojska bi rado pokazala na mimohodu snagu, spremnost, a diglo bi joj i moral. No, ne bih da se mimohod i proslava organizira u dva dana, da ne bismo još jedan dan ljenčarili...

Uvijek ćemo morati gledati što Beograd radi. Još i nismo raščistili neke stvari s njima. No, mislim da stvarne opasnosti za zemlju sada nema. Možemo se mirno okrenuti drugim pitanjima, a naša vojska neka prati, ocjenjuje i neka na vrijeme pošalje signale da se nešto sprema.

stožerni general Petar Stipetić

nedjelja, 12. travnja 2015.

Historia est magistra vitae (je li Ciceron bio u pravu?)

Europa, pa i neki dijelovi svijeta Hrvatskoj nameću kolektivnu krivnju jer je postojala Nezavisna država Hrvatska pod vodstvom Ustaša kao profašističkim pokretom.

Proučavajući dostupnu nezavisnu literaturu zaključujem da je nama Hrvatima „netko“ na veliko „smjestio“. Naime nisam našao za tvrdnju s početka promišljanja baš nikakve poveznice. Za takav stav i odnos prema Hrvatima ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Hrvati su se uvijek od Zvonimira, preko Zrinskih i Frankopana, Pavelića do Tuđmana uvijek zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu u pokretima koji su pratili njihove ideje nema ni riječi, niti se mogu naći bilo kakve poveznice osim „priča iz naroda nepoznatog autora“. Ustaše nikada nisu bili dio fašističkog pokreta iako ih je ratni vihor svrstavana na istu stranu, jer su se borili protiv nadolazećeg totalitarizma koji je odnio daleko više žrtava doduše ne birajući nacionalnost.

Prvo ime organizacije bilo je Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), a od 1933. Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret. Pripadnici organizacije nazivani su ustaše, po starijoj hrvatskoj riječi za pobunjenike, ustanike, gerilce. Ustaški pokret nastao je kao radikalan nacionalistički odgovor na hrvatsko nezadovoljstvo položajem u Jugoslaviji i provođenjem Velikosrpske politike na povijesnim prostorima Hrvatske. Između 1929. i 1941. pokret je djelovao kao teroristička organizacija s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države na što većem području, koja bi obuhvaćala i čitavu BiH. Djelovali su uglavnom u emigraciji - Italiji i Mađarskoj, gdje su imali svoje logore za obuku. Nakon napada Sila osovine na Jugoslaviju organizacija vlasti i kontrola u novostvorenoj NDH povjerena je ustaškom pokretu. Vlast je organizirana kako je to priličilo ratnim uvjetima koji su vladali na tim prostorima u to vrijeme.

Od 5. travnja krugovalna postaja Glavnog ustaškog stana “Velebit” pozivala je iz Firenze hrvatski narod na uspostavu hrvatske države. Nakon proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novo uspostavljenoj državi.

Ako se isčita dostupna dokumentacija razvidno je da ustaški pokret nije imao nikakvih nacionalnih predrasuda. Šovinizam i genocidnost koja je imputira Ustašama je ustvari preslikavanje ratnih sukoba na nacionalne odnose. To je krivo. Politika ustaškog pokreta nikada nije bila protiv Srba, ali je bila (tako je i nastala) protiv velikosrpske politike koja se provodila u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Ta velikosrpska politika je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poticala Srbe na otpor i rušenje hrvatske države. Četnički i komunistički buntovnici su počinili brojne zločine već od samog početka NDH. To je dovelo do općeg nepovjerenja prema Srbima, dovelo je, na žalost, do ratnih prilika, do neprijateljstava i oružanih sukoba sa Srbima. No, to objektivno ratno neprijateljstvo nema nikakve veze s nacionalnom mržnjom i s isključivošću.

Tek je Domovinski rat razotkrio da je ustvari histerična mržnja prema Hrvatima bila od strane Srba (službene srpske politike i velike većine srpskog življa na svim prostorima gdje su se susretali s Hrvatima).

Iz današnjeg gledišta potpuno se zanemaruje da je bio rat. Bilo je mnogo mržnje i podlih napada na novonastalu državu. Država je bila rušena i ugrožavana s mnogih strana. Pritom se potpuno ignorira i marginalizira da su hrvatske žrtve, koje su stradale od komunista i četnika, bile uglavnom nevine. U takvoj situaciji jasno je da je bilo nevinih žrtava na drugoj strani, više kroz borbena djelovanja, a mnogo manje zbog neodgovornih postupaka skupina ili pojedinaca. Ali to nikad nije bila službena državna politika NDH. Takve je pojedince hrvatska vlast strogo kažnjavala, dok druga strana svoje zločince nije kažnjavala, pače krvnici i ubojice su proglašavani „Narodnim herojima“.

Dozvoljena službena literatura na prostorima bivše Jugoslavije čak vjeru poistovjećuje s nacijom, pa se tako tvrdi da su pravoslavci odbili podržati NDH. To su velikosrpske i komunističke laži kojima je nasjela Europa i svijet, jer „povijest pišu pobjednici“. U vojsci i u vlasti NDH bilo je mnogo pravoslavaca. General-pukovnik Fedor Dragojlov bio je od 1943. do kraja 1944. glavni zapovjednik Hrvatske vojske. General-poručnik Gjuro Gruić bio je glavar Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Ministar u Hrvatskoj državnoj vladi bio je i dr. Savo Besarović. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju igrao je Mirko Kokotović. Cijelo vrijeme rata u Hrvatskome narodnom kazalištu nastupali su Dejan Dubajić, Aco Binički, Mila Dimitrijević… Svi su oni, i brojni drugi, bili pravoslavci. S pravoslavcima je bilo problema jedino tamo gdje ih je zahvatio četnički ili komunistički bunt protiv države.

Kao krunski dokaz piše se o provođenju prekrštavanja. To nikad nije bila službena politika niti NDH, niti ustaškog pokreta. U knjizi ‘Hrvatska pravoslavna crkva’, koju je uredila Višnja Pavelić (kći poglavnika Pavelića), nalazi se Pavelićev tekst ‘Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih’. On je 28. veljače 1942. u Hrvatskome državnom saboru rekao: ‘U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpske pravoslavne crkve’. Srpska imperijalna politika koristila se pravoslavljem za svoje političke ciljeve u borbi protiv hrvatske države, a to je Pavelić shvatio i želio spriječiti. Zato je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, kojoj je na čelu bio patrijarh Grigorij Ivanovič Maksimov Germogen. Pavelić je isticao načelo oca domovine Ante Starčevića “da se po vjeri ne dijeli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom nametati”. O tome piše i osječki odvjetnik dr. Stjepan Hefer.

Nedvojbeno je da razvojem ratne situacije NDH donijela rasne zakone. U onim teškim prilikama NDH je pod pritiskom tadašnjih svjetskih sila morala učiniti neke neželjene stvari. Stvorena je država s nizom problema i nedostataka, ali alternativa je bila da nema nikakve državu. Njemačka nije jednostavno i lako priznala NDH. Jedan je od uvjeta bilo i donošenje tih zakona. Glede rasnih zakona ne želi se govoriti da se sam Pavelić koristio svim mogućnostima da te zakone izbjegne i zabaci. Uostalom, njegova žena Mara podrijetlom je bila Židovka. To su bile i žene brojnih ustaških dužnosnika. Pavelić je ustanovio titulu počasni arijevci kako bi zaštitio Židove od primjene tih zakona.

Jasenovac je sinonima za sva ustaška zla, ali postoji u arhivi puno sačuvanih dokumenata Crvenog križa, koji je obilazio logor, koji svjedoče da se tamo humano postupalo, no to se jednostavno prešućuje. Sva ozbiljna istraživanja pokazuju da je Jasenovac lažni mit koji je broj žrtava monstruozno preuveličao.

Odnos Muslimanima i Hrvata je bio odličan. O tome odnosu i suradnji može se mnogo saznati iz knjige ‘Džamija poglavnika Ante Pavelića’. To je bio pravi primjer vjerske snošljivosti i bratskoga razumijevanja. Takav je bio odnos i s pravoslavcima koji nisu potaknuti na pobunu protiv države. Da nije zlogukih neprijatelja koji hrvatskome narodu spore pravo na opstanak i neovisnost i da nije bilo teških ratnih okolnosti, NDH bi bila priznata kao pravi pobornik vjerskoga pluralizma i snošljivosti ili, kako se to danas veli, multikonfesionalnosti. U fokusu interesa NDH je bila isključivo država i državna nacija, bez koje ne može biti države. Tko je koje vjere, za službenu politiku NDH bilo važno. Poglavniku Paveliću se posebno spočitava potpisivanje Rimskih ugovora. Potpuno se zanemaruje trenutak da tog, 18. travnja, NDH nije imala ustrojenu vojsku i nije se ni s čime mogla oduprijeti Mussoliniju, koji je prijetio da će u protivnome okupirati Hrvatsku sve do Karlovca. Poglavnik je Ugovore potpisao, ali ih nikad nije prihvatio, kao što nije priznavao ni okupaciju Međimurja. Dapače, uvijek je govorio da treba čekati trenutak kad ćemo ‘Talijane baciti u more’. To je i učinio kad je nakon kapitulacije Italije proglasio pripojenje okupiranih krajeva matici zemlje. Zahtijevao je isto i za Istru, ali Hitler je odredio da će se to pitanje riješiti nakon rata.

Postoje ozbiljne optužbe da je Poglavnik kukavički ostavio narod i vojsku poslije povlačenja na Zapad. No, to je „kukavičje jaje“ udbaške politike koje je željela diskreditirati NDH i ustaški pokret i prikazati kao „rulju kukavica“. Naime neki bi bili sretni da je i Poglavnik stradao na Bleiburgu ili na kojem od križnih putova, ali osim vlastite žrtve, pogubljenje Poglavnika ne bi bio umanjio stradanja, a niti je bio u mogućnosti zaustaviti tragediju Bleiburga. „Povijest pišu pobjednici“, no vrijeme mnoge stvari može promijeniti, ali ne može promijeniti istinu.

Dok se ne obznane svi dokumenti, dok se ne doznaju sve činjenice i dok se ne bude rasuđivalo u slobodi duha, ne će se moći objektivno prosuditi ni razumjeti uloga Nezavisne Države Hrvatske u hrvatskoj povijesti. Uza sve opravdane kritike, koje je moguće uputiti svakoj ljudskoj tvorevini, kada se otkloni talog patvorbi, laži, manipulacija i neistina, kad se odstrane mržnja i predrasude, kad prestane osporavanje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državnu samobitnost, tada će ideja Nezavisne Države Hrvatske ukazati se u svoj svojoj veličini, kao vizija najboljih naših sinova da prokrče stazu k oslobođenju svojega naroda. Ta je ideja skupo plaćena, ali staza je utrta, osnažena je jedna velika slobodarska ideja.

Uvjerenja sam da bez toga hrabrog državotvornog pokušaja ne bi bilo ni današnje samostalne hrvatske države.

Danas se naziv "ustaša" uglavnom koristi za hrvatskog šovinista koji svojim idejama i postupcima (ultranacionalizmom, vjerskom ili nacionalnom netrpeljivošću) podsjeća na ustaše iz 2. svjetskog rata.

U zemljama u okružju naziv "ustaša" katkad se koristi od strane šovinista kao pogrdan i uvredljiv naziv za sve ili većinu pripadnika hrvatskog naroda. U Srbiji riječ ustaša je epitet za stigmatizaciju političkih protivnika: tako je čak i Slobodan Milošević, u doba poraza od srpskih nacionalista proglašavan za ustašu, budući da se riječ ustaša rabi u uvredama kao oznaka za nešto štetno za Srbiju ili srbofobno. U Bosni i Hercegovini se također izraz "ustaše" rabi u pogrdnom značenju, a osim Srba koriste ga i Bošnjaci. Štoviše, pojedini Bošnjački nacionalisti katkad rabe pogrdnu sintagmu "ustaški jezik" za izvorne hrvatske riječi koje rabe Hrvati u BiH.

Sve to Europa tolerira, ali za javno izrečeni stari hrvatski pozdrav „Za Dom, spremni!“ kažnjava pojedince „oduzimanjem karijere“ ili čak cijele države, a hrvatski političari šute pognute glave, čekajući da ih pozovu na stratište.

U Hrvatskoj se naziv „Ustaša“ u korištenje nekih simbola iz hrvatske povijesti, ustaškog pokreta i NDH sve više koriste kako „Pokret otpora“ te izraz samobitnosti, inata i ponosa hrvatskog naroda prema vladajućoj hrvatskoj i međunarodnoj oligarhiji. Što se više zabranjuje spominjane Ustaša, NDH i kažnjavanje, to je Pokret otpora jači.
Podaništvo u koje su po tko zna koji puta u povijesti gurnuti Hrvati i Hrvatska država, stvaraju revolt u narodu, koji, ako ništa drugo u svom očaju, bijedi i jadu, može uzvikivati „ZA DOM! SPREMNI!“ iako mu to žele oduzeti !

subota, 4. travnja 2015.

Hrvatska poslije 1. svjetskog rata

Na kraju 1. svjetskog rata nezadovoljstvo najširih slojeva naroda u svim je zemljama Austro-Ugarske monarhije, pa i u Hrvatskoj, bilo golemo. Preživjelima je bilo dosta frontova, rata, blata, gladi i umiranja. Kada su pak po slomu frontova konačno došli svojim domovima, dočekalo ih je strašno siromaštvo, bijeda, bolest i smrt, razorene obitelji i korupcija. Bilo je naravno i onih koji su iskoristili rat i nagomilali bogatstvo.

Oni ratne strahote nisu niti osjetili. Bili su to gospoda birovi,
bilježnici, različiti državni službenici, trgovci, odvjetnici, zemljoposjednici i zelenaši. Nije trebalo dugo da plane iskra bunta sa snažnim socijalnim i nacionalnim nabojem.

Prilike pred 2. svjetski rat pružale su nadu da je došao povijesni trenutak da Hrvati ponovo imaju svoju državu. No međunarodni događaji umonogome su otežali realizaciju hrvatskoga sna. Naime, 25. ožujka 1941. u bečkom dvorcu Belvedere predstavnici Kraljevine Jugoslavije Cvetković i Cincar-Marković potpisuju pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Samim time izgubljena je nada za stvaranje hrvatske države. Ali na sreću, Hrvatima tradicionalno neskloni Britanci, preko svoje su tajne službe uspjeli pridobiti skupinu zrakoplovnih časnika oko generala Borivoja Mirkovića, da pod vodstvom tadašnjeg zapovjednika zrakoplovstva, generala Dušana Simovića, uz pomoć stranačkih prvaka, u noći od 26. na 27. ožujka 1941. izvrše državni udar: svrgnu vladu Dragiše Cvetkovića, odstrane kraljevske namjesnike, dovedu na vlast malodobnog kralja Petra II. i isprate kneza Pavla preko granice u Grčku te preuzmu vlast. Ovaj udar poznat je kao „beogradski puč".
Novonastalu situaciju koriste Hrvati okupljeni oko Ante Pavelića te 3. travnja 1941. šalju kapetana Vladimira Krena, koji zrakoplovom odlazi u njemačko zapovjedničtvo u Grazu, gdje je uspio postići dogovor s Nijemcima da njihovo zrakoplovstvo neće bombardirati hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva.

Tako se ponovo javlja nada da će na svetome hrvatskome tlu, tu gdje su naši preci stoljećima branili svoju slobodu, a time i slobodu Europe, Hrvati ponovo imati svoju državu. Hrvati su svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima Europe.

Ali 1918. godine Srbija je na prevaru zaposjela hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija. Beograd je pod pokroviteljstvom Velike Britanije i Francuske, od prvog časa uvodio i podržavao najstrašniju tiransku strahovladu ad Hrvatskom, koju su plaćale hrvatske zemlje, obeščašćujući hrvatska seljačka ognjišta. Tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao je, povješao i utamničio samo zato što se nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa. (o.a. izdaja Britanaca na Bleiburškom polju samo je slijed takvog stava prema Hrvatskoj).

Beogradski su vlastodršci uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo zavrati hrvatski narod da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu.
6. travnja 1941. počeo je rat između Sila osovine i Jugoslavije. Beograd je bombardiran, a dan kasnije njemačka vojska prodire iz Bugarske u Srbiju. U Zagrebu se užurbano priprema doček njemačkih vojnika koji su doživljeni kao oslobodioci.

7. travnja 1941. mr. ph. Teodor Košak preuzima građansku vlast u Međimurju. Ondje je ostrojena prva hrvatska vojna jedinica - Čakovečka konjanička pukovnija pod zapovjedništvom satnika Ivana Žagara. Proglas o preuzimanju vlasti u Međimurju glasio je:
"Hrvatice, Hrvati! Međimurci, Međimurke! Nepokolebivom voljom hrvatskog naroda, preuzimam ovim časom građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo obćinu Strigovu sa Razkrižjem. Povodom toga pozivam cjelokupno pučanstvo, da se svim mojim naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir. Najmanji rad protiv interesa hrvatskog naroda kaznit će se najstrožom kaznom.
Mr. Teodor Košak, ljekarnik, povjerenik za Hrvatsko Međimurje.
U Čakovcu, dne 7. travnja 1941. godine"
Istog dana dogodio se sukob između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, pri
čemu je đakovačka katedrala pogođena topovskom granatom. U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara pobunio se 108. pričuvni puk kojeg su činili Hrvati. Zapovjedništvo puka preuzeo je Hrvat, narednik Cvek. Na putu prema Bjelovaru pridružuje im se 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć hrvatskoga građanstva, vojnici slamaju otpor preostale vojske i srpskih žandara. Pobunjena vojska, poduprta gradskim načelnikom dr. Julijem Makancem, narodnim zastupnikom Franjom Hegedušem, Fabijanom Antoljakom, v.d. kotarskog predstojnika Verhasom i Tomom Funtekom, ušla je 8. travnja u Bjelovar, zaposjela vojarne i razoružala oficire Srbe.

Prijetnje koje su hrvatskim ustanicima uputili ban Šubašić i zapovjednik srpske vojske general Nedeljković, ostale su bez učinka.
Maček je 8. travnja preko radija pokušao Hrvate nagovoriti da ostanu vjerni jugoslavenskim vlastima te da se ipak odupru njemačkom napadu na Jugoslaviju. Svi njegovi pokušaji ostali su bez učinka.
Već 9. travnja 1941. slijedi srbočetnička odmazda. Tog dana je 2. konjički puk „Car Dušan Silni" iz Virovitice, povlačeći se s položaja iz sela Peteranca kod Koprivnice stigao u selo Donji Mosti kod Bjelovara, a sljedeće jutro, 10. travnja 1941. na sam Veliki četvrtak, počinio gnusni pokolj nenaoružanih mirnih seljaka u selu Donji Mosti.

Josip Broz Tito u to vrijeme traži od srbijanskog generala Orlovića oružje za borbu protiv Ustaša i hrvatskih „zaštitara" - seljačkih vojnih postrojbi HSS-a.
Na Veliki četvrtak 10. travnja njemačka vojska ulazi u Zagreb. Po cijelom gradu izvješene su hrvatske trobojnice, Hrvati na ulicama slave dolazak njemačkih osloboditelja u grad, jugoslavenski vojnici s glava skidaju šajkače i gaze ih, ljudi se penju na njemačke tenkove i grle začuđene njemačke vojnike, u gradu vlada opća euforija.
Tog je dana pukovnik Slavko Kvaternik preko radio valova proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sadržaj proglasa je sljedeći:
„Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan Uzkrsnuća Božjeg Sina, uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska! Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve častnike, dočastnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika!
Bog i Hrvati! Za Dom spremni!„
Isti dan i dan nakon toga Hrvati dižu bunu u Bilom Brigu kod Vagnja u Dalmaciji, u Crikvenici, Šibeniku, Splitu, Sisku, Kerestincu, Doboju, Livnu i Rijeci.
Ustaše kao naorganiziranija skupina u tom općem metežu, uspostavljaju Glavni Ustaški Stan u Zagrebu u Ilici 8, pod zapovjedništvom Ćire Ćudine. Poglavnikov zamjenik Slavko Kvaternik 12. travnja uspostavlja privremenu vladu, koja je dobila naziv Hrvatskog državnog vodstva. Poglavnik dr. Ante Pavelić u Hrvatsku ulazi preko Sušaka u rano jutro 13. travnja, u pratnji ustaške vojnice. Budući da mu je priređen svečani doček u svim mjestima kroz koja je prolazio, u Zagreb je stigao tek 15. travnja u 4 sata ujutro. Njegov dolazak objavio je službeno toga dana S. Kvaternik , a u 6,45 sati poslijepodne govorio je prieko krugovala sam Poglavnik, najavivši da je preuzeo vlast, da je jučer zamolio, a danas od Hitlera i Mussolinija dobio priznanje Nezavisne Države Hrvatske. 16. 4. Sastavljena je prva hrvatska državna vlada i izvršena je prisega vjernosti. Kralj Petar II. i njegova vlada pobjegli su sa 27 zrakoplova, krcatih zlatom, u Grčku, a zatim u Egipat. 17. travnja jugoslavenska vojska bezuvjetno kapitulira. Isti dan izbija pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, a Srbi dižu u zrak razarač „Zagreb".

Komunistička je partija Jugoslavije od svog osnutka, godine 1919. stajala na jugoslavenskom stanovištu, na čelu s Titom. Tito je zabilježio: „Dva dana prije ulazka njemačkih trupa u Zagreb, CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) - koji se u to vrijeme nalazio u Zagrebu - održao je zajedničku sjednicu sa CK KPH (Centralnim komitetom Komunističke partije Hrvatske), na kojoj je odlučeno da se pošalje delegacija u štab IV armije sa zahtjevom da se izda oružje radnicima i antifašistima za borbu protiv Ustaša. Na dan ulaska Nijemaca u Zagreb, CK KPJ na svojoj je sjednici odlučio da se većina članova CK probije pješice u Bosnu, Crnu Goru, Srbiju i Sloveniju radi preuzimanja u svoje ruke rada oko pripreme Partije i naroda za ustanak. Politbiro CK KPJ odredio je Beograd za svoje središte; odatle je bilo lakše rukovoditi pripremama u svim oblastima".

Kako je iznio Vladimir Dedijer ("Tito - Prilozi za biografiju", Beograd 1954., str. 53) -"... u Hrvatskoj su ne samo seljaci, već i radnici predavali komuniste u ruke Ustaša..." - pak je vodećim komunistima bilo vruće pod nogama.
Od svibnja 1941. Jugoslavija više ne postoji na međunarodnoj pozornici pa je tako npr. jugoslavensko poslanstvo moralo je napustiti Moskvu, no KPJ je ostala i dalje jugoslavenska. Ona se u duhu njemačko-sovjetskog sporazuma nije ničime dizala protiv Osovine i NDH sve do njemačkog napada na Sovjetski savez 22. lipnja 1941. Tada je pozvala "narode Jugoslavije" da podignu oružani ustanak protiv "okupatora" i "sluga okupatora". Komunistička partija Jugoslavije uvijek je ostala na načelu zakonitosti Jugoslavije, protiv bilo kakve nezavisne hrvatske države.

Jugoslavenska je kraljevska vlada pod britanskom zaštitom u Ateni izjavila već 18. IV. da predaja ne vrijedi i da Jugoslavija nastavlja rat na strani Velike Britanije. Ova vlada u izbjeglištvu, u kojoj je dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik HSS-a, bio dopredsjednik, a krilnik Draža Mihajlović ministar vojske, mornarice i zrakoplovstva, odnosila se dakako potpuno neprijateljski prema državi Hrvata. Ona je tek obećavala da će nakon rata Banovina Hrvatska u okviru Kraljevine Jugoslavije biti ne samo poštivana, već i njena prava proširena. Dr. Vladko Maček poslao je tajnu poruku britanskom predsjedniku vlade Winstonu Churchillu, u kojoj kaže da je "stvar Engleske stvar hrvatskog naroda".
Mnogi pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske i ratne mornarice, posebice Hrvati, dragovoljno su se uključili u redove novoformirane hrvatske vojske.
Svibanjska katastrofa hrvatskog naroda 1945. godine, slom NDH, predaja hrvatske vojske i fizičko uništenje života zarobljenih hrvatskih vojnika, časnika i branitelja Hrvatske od strane jugokomunističkog partizanskog režima, zajedno s ubojstvom brojnih zarobljenih hrvatskih civila u pratnji vojske NDH, koincidirala je temporalno i kauzalno s političkom i vojničkom kapitulacijom Njemačke, ali nije bila posljedica sloma 3. Reicha nego fatalne politike vladara Nezavisne Države Hrvatske, poglavnika Ante Pavelića.

Zbog Pavelića, hrvatska država kao takva, ne samo Nezavisna Država Hrvatska, doživjela je sudbinu 3. Reicha – slom, propast i nestanak, dok je njemačka država preživjela, a hrvatska država, dakle, nije.

Sreća koja je Pavelića dovela na vlast pretvorila se, paradoksalno, u nesreću za hrvatski politički narod jer je Pavelić prihvatio Hitlerov diktat o progonu i istrebljenju hrvatskih i bosanskohercegovačkih Židova koji su bili hrvatski državljani i prirodno integralni dio hrvatskog političkog naroda. No, rasni propisi koje je Pavelić na pritisak 3. Reicha dao donijeti na samom početku svoje vladavine zavele su u crno hrvatske obitelji židovskoga podrijetla, nanijele ideji hrvatske države i Hrvatima sramotu te pola stoljeća i dulje donijele hrvatskom narodu nezasluženu etiketu koju su Titovi komunisti kao pravi licemjeri kolektivno nalijepili hrvatskom narodu. (Partizani i komunisti hrvatskim Židovima nisu nadoknadili ili vratili imovinu koju im je ustaški režim oteo, niti su rehabilitirali progonjene Židove nego su manipulirali holokaustom i upotrebljavali ubojstvo židovskog naroda za vrijeme NDH kao batinu protiv hrvatskog naroda. Istina je da se titoistima fućkalo za tužnu sudbinu Židova.

Osim toga, jugokomunistički režim bio je antisemitski - nakon rata je minirao preostale židovske sinagoge u Jugoslaviji i preživjelim Židovima oduzimao imovinu u zamjenu za vizu kojom su žrtve iselile u državu Izrael, čije je arapske neprijatelje desetljećima pomagao titoistički jugoslavenski režim.)
Anti Paveliću hrvatska država je darovana od strane Adolfa Hitlera i prava je šteta za hrvatski narod što se Pavelić ponašao kao vladar onako loše i neodgovorno kako se ponašao odnosno kako je vladao.
Najgore je bilo što je Pavelić sudbinu Nezavisne Države Hrvatske vezao lancima za svoju vlastitu, političku i osobnu sudbinu. Stoga je hrvatska država kao prirodna tvorevina silom prilika i zbog sile 1945. morala ustupiti mjesto neprirodnoj odnosno umjetnoj jugoslavenskoj tvorevini, a Pavelićevu despotsku vlast zamijenila je (ništa manje) divlja ili anti-civilizacijska vlast Titovih partizana.

Jugoslavenske su komunističke oružane snage "maršala" Tita krajem 1944. uz izravnu pomoć Crvene armije zavladale u potpunosti istočnim dijelom bivše Jugoslavije; Makedonijom, Srbijom, Vojvodinom i Crnom Gorom, ali tada ne još i zapadnim dijelom prijeratne Jugoslavije: Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom i Slovenijom. Prostor zapadno od Drine jugoslavenske su snage osvojile u cijelosti tek u travnju/svibnju 1945. godine. Zajedno sa slovenskim nacionalistima vođa se hrvatskih nacionalista Pavelić mogao povezati u savezništvo protiv proširenja obnovljene Jugoslavije na politički teritorij Hrvatske i Slovenije, zapadno od Drine, i to upravo argumentom sprječavanja širenja komunizma na Zapad. Velikosrpski odvjetnici i glasnogovornici Jugoslavije sjedili su tijekom četiri godine rata u Londonu, a komunisti i partizani su u šumi 29. "novembra" godine 1943. obnovili Jugoslaviju i zajedno se sa četnicima borili za Jugoslaviju oružjem, svatko iz svojih motiva: komunisti da bi nakon rata instalirali komunizam, a četnici da bi nakon rata pod plaštom Jugoslavije stvorili novu veliku Srbiju za koju su etničkim čišćenjem Hrvata i bosanskih Muslimana pripremali teren još za vrijeme Drugog svjetskog rata. Da Jugoslavija nije kao država obnovljena 1943. od strane komunista, Jugoslaviju bi obnovili velikosrpski nacionalistički šovinsti, uz pomoć ili odobrenje ratnih pobjednika sa Zapada, jer je Velika Britanija kroz Jugoslaviju branila svoje nacionalne interese u vidu interesne sfere utjecaja na Balkanu. Uspostavom komunističke Jugoslavije Hrvati se 1945. nisu, unatoč marksističkoj propagandi, spasili od velikosrpskog uništenja, jer su Hrvati uništenje doživjeli 1945. od Titovih jugokomunista.

Poglavnik Pavelić mogao je pred kraj rata proglasiti vojnu neutralnost Nezavisne Države Hrvatske, kao što je to učinila Rumunjska, nakon što je u drugoj polovici 1944. napustila Osovinu. U tom slučaju je hrvatska vlada mogla njemačke jedinice pustiti da se kao bivši saveznici izvuku iz Hrvatske, bez da ih hrvatske oružane snage smatraju neprijateljskim formacijama na svom teritoriju, i pružiti njemačkom povlačenju zaštitu od napada Titovih partizana odnosno tada već respektabilne Jugoslavenske armije. Međutim, najkasnije tijekom prvih pet mjeseci 1945. godine, a posebno u siječnju/veljači 1945. godine NDH se trebala izvući iz Osovine i prebaciti na stranu zapadnih saveznika, bez obzira prihvatili to angloamerički saveznici ili ne. Bio bi to pozitivni signal koji bi se čuo sve do Jalte gdje su u tom trenutku pregovarali antifašistički saveznici i krojili novu političku kartu Europe. Gesta dobre volje trebala je doći s hrvatske strane jer angloamerički saveznici nisu prvi objavili rat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske objavio rat Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Vlada u Zagrebu, na čelu s poglavnikom NDH, nije 1941. sebi smjela dopustiti luksus da objavi rat vladi SAD u Washingtonu i britanskoj vladi u Londonu, čime je NDH od strane zapadnih saveznika još za vrijeme rata stavljena na optuženičku klupu kao agresor i kao država članica Osovine koja je prva objavila rat Amerikancima i Englezima, a ne obratno (Španjolska, članica Osovine, i Finska, također članica Osovine u 2. Svjetskom ratu, nisu objavile rat zapadnim saveznicima, i Hitler ih zbog toga nije kaznio). Posljedice su jednostrane objave rata NDH bile da su zapadni saveznici u samom startu odbacili mogućnost razgovora i pregovora s hrvatskim vlastima i Nezavisnu Državu Hrvatsku izložili ubitačnim masovnim zračnim napadima svojih moćnih, angloameričkih zračnih snaga.

Nezavisna Država Hrvatska imala je mogućnost opstati nakon 1945. godine, ali uzroci njenog sloma ne leže samo kod jugoslavenskih partizana i četnika, nego i kod poglavnika ustaškog pokreta i šefa Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića.

Koliko god negirali postojanje Hrvatske u vrijeme od 1941. do 1945., ona je postojala. Teoretski Hrvati su ponovo dobili svoju državu u Socijalističkoj Jugoslaviji Ustavom iz 1974. kojim su Republike sastavnice Federacije dobile atribute državnosti, grb, zastavu, himnu, Vladu, mogućnost samoodređenja do odcjepljenja tj. izlaska iz Federacije, što je omogućilo domoljubno orjentiranim Hrvatima da se pripreme za ponovno stvaranje samostalne hrvatske države.
U tome im je išla na ruku velika ekonomska kriza koja je prouzročila krah i raspad socijalizma u Istočnoj Europi.

Najspretnije su to iskoristitili domoljubi okupljeni oko dr. Franje Tuđmana. Na prvim demokratskim izborima u do tada jednopartijskoj Jugoslaviji 1990. godine premoćnu pobjedu ostvaruje HDZ predvođen dr. Tuđmanom koji 30 svibnja 1990. konstituira višestranački Sabor. Referendumom održanim 19. svibnja 1991. većina od 93.24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu. Slijedom te odluke Sabor Republike Hrvatsje 25. lipnja 1991. Donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojim se Hrvatska uspostavlja kao neovisna država. Neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida državnopravne sveze s dosadašnjom SFRJ.
Oružanom pobunom dijela srpskog stanovništva počinje Domovinski rat, koji je završio 1995. godine hrvatskom pobjedom u operaciji Oluja. Hrvatska je 22. ssvibnja 1992. godine primljena u Ujedinjene narode kao punopravni član. Drugu polovicu devedesetih karakterizira loša gospodarska situacija uzrokovana prelaskom na tržišno gospodarstvo, netransparentom privatizacijom i posljedicama rata. Razdoblje nakon 2000. godine karakterizira razvoj i rast gospodarstva, mnogobrojne reforme kao i problemi poput visoke nezaposlenosti, korupcije i tromosti javne uprave i pravosuđa.

Još od svog osamostaljenja glavni vanjskopolitički ciljevi Republike Hrvatske su ulazak u euroatlanske integracije, prije svega ulazak u Europsku uniju i NATO. Od 01. travnja 2009. Hrvatska je članica NATO-a, dok je 03. listopda 2005. godine Hrvatska započela pregovore o pristupanju Europskoj uniji. Hrvatska je postala 28. članica Europske unije 01. srpnja 2013. godine.

Republika Hrvatska trenutačno sudjeluje u 14 mirovnih misija UN-a, od čega u

12 sudjeluju pripadnici Oružanih snaga RH s ukupno 134 pripadnika.
Svoje prvo sudjelovanje u mirovnoj misiji UN-a Republika Hrvatska je započela 1999. godine upućivanjem 10 pripadnika Oružanih snaga RH u mirovnu misiju u Sijera Leone (UNAMSIL) u svojstvu mirovnih promatrača. Osim u mirovnim misijima UN-a, u veljači 2003. sudjelovanjem voda Vojne policije u NATO-voj misiji ISAF u Afganistanu, Hrvatska je započela svoj angažman i u NATO-vim misijama. Trenutno se u misiji ISAF nalazi 273 pripadnika OSRH. Od listopada 2008. po prvi put je u mirovnu misiju EU-a (EUFOR) u Čad i Srednjoafričku Republiku na 6 mjeseci upućen izvidnički tim (15 pripadnika).



subota, 21. ožujka 2015.

Promišljanja penzičkog dokoličara (ili je li NDH naša sramota ili ponos?)


Razmišljam tako u svojoj penzičkog dokolici o onome što više od pola stoljeća svog života nisam razmišljao i nisam shvaćao u svojoj ljudskoj grješnosti da mi ispiru mozak i da mi ne žele reći istinu.

Zašto, hmnmm ... neka to slučajni čitatelj ovih redaka prosudi sam. Očigledno je iz dana u dan da “Oni” žele pošto poto zatomit istinu i zaključat je negdje da nikad ne ugleda svijetlo dana. Na njihovu žalost, istina je odavno izašla na površinu jer u narodu se ne može lagati i zatomiti ono što zovu “usmena predaja”. Ali ….... a tko su …... tko su to “Oni”? Žalosno je gledati, da jedna šačica bijednika, i ljudi koji sigurno ne predstavljaju većinu ovog naroda, provocira iz dana u dan iz godine u godinu s nekakvim “obilježavanjima” koji se gotovo uvijek u praksi pretvore u srcedrapajuće lažljive parole!

Te bajke, te basne sa stvarnosti nemaju savršeno nikakve dodirne točke, a još manje s istinom. Takvi danas na žalost vode hrvatsku, to su ljudi koji nemaju vremena otić na misu za domovinu, nemaju vremena otići na Blajburško polje, ali imaju vremena hrliti u Brezovicu, Srb, Jasenovac, ali …. da ne razmišljam o tim niškoristima i provoditeljima Zvonimirove kletve, srećom, “Oni” će prije ili kasnije otegnuti papke, a kad mladost jednom preuzme vodstvo ove države mislim da će stvarno izgledat bitno drugačije, jer istina se ubiti ne može!

Neću daleko, razmišljam koji su izbor imali Hrvati u 2. sv. ratu? Židovski pokret otpora u Varšavskom getu je imao židovski karakter, a ne poljski ili njemački. Taj pokret otpora vodio je svoje akcije uvjeren da time štiti židovski interes. Za koga su se borili ustanici u Hrvatskoj 1941., svejedno, krenuli iz Brezovice ili iz Srba?

Ne opravdavam postupke Ustaša o kojim su mi govorili, niti najmanje. Zašto? Nisu demokrati, uveli su rasne zakone, ekonomski su nekompetentni, “stoljetni san Hrvata” u to vrijeme upriličenog o obliku NDH, pljačkaju i Nijemci i Talijani, dakle nedostaje joj suverenosti. Govorili su mi da je NDH progonila Židove, Rome i Srbe. Ne opravdavajući takav neljudski režim, nešto tu i nije kako još uvijek “živa riječ” govori, baš povijesna istina. Na strašnim žrtvama Židova i Roma, pokušavaju se “šlepati” i Srbi, ne bi li ostvarili svoj “vekovni san” prelaska preko Drine.

Nije slučajno da su kako to danas vole govoriti “antifašistički ustanici” većinom Srbi. Nisu se ono borili protiv Fašizma (što dokazuju i zbivanja u Srbiji u to vrijeme) nego su digli silino kao i 50 godina kasnije ustanak protiv Hrvatske. Protiv zemlje u koju su se doselili, a neki i pokoljenja izrodili, protiv zemlje Hrvata, nadjenuvši im u iskonskoj mržnji epitet “genocidnog naroda”, jer upravi ti Hrvati su im prepreka u njihovom poznatom “Pohodu na zapad!”

Odakle mi ove misli ?

Ustanici prema dostupnoj dokumentaciji 1941. su 60%, 80% ili 95% Srbi. Njihova interna dokumentacija je pisana srpskim jezikom, a i dobar dio njihovih proglasa. U svojim akcijama oni napadaju isključivo snage NDH i hrvatske civile, ali ne njemačke I talijanske Fašiste. Svi njihovi aktivisti i pripadnici Hrvati, su predratni komunisti (dakle staljinisti, a poznata je uloga Rusije u slamanju Poljske zajedno s Hitlerom i okupaciji baltičkih država, napadu na Finsku te općenito poznato je što su komunisti napravili od Rusije od 1917. na dalje. Nitko od njih se do rata nije zalagao za neovisnu Hrvatsku.

Hrvati u nedostatku informacija su tada bili u dilemi, je li se pridružiti tim ustanicima i hoće li tek utemeljena Hrvatska (NDH)  u kojoj je hrvatski napokon službeni jezik, a radna mjesta u državnim službama otvorena i nacionalno svjesnim Hrvatima (za razliku od razdoblja 1929.-1939.) biti očuvana ako u redovima ustanika budem ratovao protiv ustaškog režima? Ili, ako je, kako to kažu ustanici, NDH=Ustaše pa time osuđena na uništenje, bore li se ti ustanici za neku drugačiju Hrvatsku koja odgovara mojim uvjerenjima ili ….... ?

Uhvatim se kako sam sebi idem na živce sa tim filozofiranjem i glumljenjem mudrosti, kad je više manje znamo da smo i dan danas ovisni o politici velikih! Možda čak više nego u vrijeme "kvislinške" NDH, jer NDH nije imala političke veze s mnogim zemljama koje danas itekako jako utječu na hrvatsku političku scenu. Nedvojbeno je da Hrvati žele državu od stoljeća sedmog, pa ako isključimo govore “Onih”, potpunoma je jasno da je NDH bila i nastala kao želja većine Hrvata da ima svoju državu, neovisnu od ostalih država i naroda.

Danas znamo da potpunu neovisnost NDH nije mogli imati, pogotovo u tim trenucima povijesti gdje je Europom bjesnio najveći rat u povijesti, gdje je Hitler imao najjaču vojsku koja je mogla slomit bilo koga tko bi joj se odupirao, a ovi što misle da bi šačica Hrvata Hitleru bila nekakav problem su stvarno optimisti. Jugoslaviju je porazio za 11 dana, Hrvatsku, koja tada ni svoje vojske nije imala, pregazio bi u 24 sata. Razvidno je da su Hrvati tada imali dvije opcije, ili pristat na borbu sa saveznicima (iako u vrijeme formiranja NDH saveznici još praktično nisu postojali) i 5 godina bit pod Hitlerovom čizmom, do okončanja rata i opet ući u Jugoslaviju bez obzira bi li u tom slučaju Hrvati išli u Partizane jer Ustaša ne bi bilo. Ili pristat na ono na što je jedan dio Hrvata pristao, imat kontroliranu nezavisnost pod njemačkim nadzorom, i ovisnošću.

Danas se lako može procijeniti da je ipak bila bolja i ta kontrolirana ovisnost od strane nacista i njemačke, nego bilo kakva Jugoslavija i savez sa Srbima, a usuđujem se reći i ostalim narodima s ovog prostora. Hrvate koji su navikli stenjati pod tuđinskom čizmom krasi naivnost i mišljenje da mi možemo utjecat na neke stvari na koje ne možemo, potpuno je jasno i vrapcima na grani da ovdje ne bila NDH da nije bilo Nacista, niti bi ovdje bila Jugoslavija da nije bilo saveznika, dakle uvijek nam ovi faktori na koje mi ne možemo utjecat odlučuju o nama samima, a mi živimo u utopiji i “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu, o hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu”.

Realnost je priznali mi to ili ne da mi možemo samo odabrat stranu na kojoj ćemo se borit i ništa više, jer na ostale stvari ne možemo utjecat. Tako da stalno prozivati Ustaše za neku pogrešku zbog suradnje s Nacistima, je glupo i krajnje nenormalno, kada se zna da se s Nacistima sklopio Pakt samo iz razloga jer se ovdje uz pomoć istih stvorila NDH pod njihovom kontrolom, a pod čijom to kontrolom se mogla i trebala nalaziti, kada su ti isti slomili Jugoslaviju za 11 dana?

Dakle u tom trenutku su nas riješili Srba i Beograda, ali nije valjalo, radije smo opet postali ovisni o Beogradu i Srbima, Bosancima i kome sve ne, ali Berlinu i Beču ne daj Bože.

Zar nije u to vrijeme (nemojmo to gledati s današnjim odmakom) bilo bolje biti podložan razvijenijoj i jačoj zemlji, nego slabijoj. Dakle radije Njemačka-Italija, nego Srbija, ili recimo Albanija. Hrvati su zajedno sa Slovencima godinama morali financirat slabije razvijene zemlje Jugoslavije, prema tome taj strah od ovisnosti prema njemačkoj je neutemeljen, jer Hrvati su i u Jugoslaviji bili ovisni o zemljama i narodima koji su slabije razvijeni od njih i to nikome nije smetalo, a smetalo im je da s Nijemcima i Talijanima imamo savez i odnos, je li to baš realno?

Zato razmišljam da je Hrvatima bolje sa Nijemcima, Talijanima, Austrijancima … imati posla, nego sa ovima sa jugoistoka (da ne daj Bože ne uvrijedim nekoga), pa neka drugovi pjevaju “Hej Slaveni” i prodaju svoje demagogije po svim mogućim novinskim naslovnicama i portalima.

Suverenost nikada nismo imali, niti ćemo je imati i tu kraj priče, premali smo a umišljamo si da smo kao Kina ili Rusija i da možemo stavljat “veto” na odluke najjačih, a ne možemo ni “Pelješki most” napravit, bez pristanka "velesile" BiH.