ISTINA O LOGORU SMRTI "JASENOVAC"

Što više istražujem po hrvatskoj povijesti, sve sam ogorčeniji manipulacijama i korištenjem ljudskih života za uske političke ciljeve. Uviđam da je čak i svjetskim razmjerima srpska politika zatiranja Hrvata, naišla na istomišljenike među onima za koje su nas uvjeravali da su nam prijatelji. Teško je dokučiti zašto? No, očigledno je da za Srbiju nje završila "Velika seoba naroda" i da se oni još uvijek žele proširiti na zapada, a da su pri tom spremni izbrisati iz povijesti jedan cijeli narod (Hrvate).
Zbog tog promišljanja me prozivaju nacionalistom, ustašom, desničarem ...... u svakakve druge nebuloze.

Pokušajmo biti realni, Hrvati su kroz povijest često mijenjali gazde ili tutore. Bilo smo u sastavu Habzburše monarhije, bilo smo u sastavu Autro-ugarske, znači bili smo u Europi dok nas podlim spačkama otrgnuli od Europe i poklonili srpskom megalomastvu, kroz sve tvorevine Jugoslavije.  Naime, slobodan sam vjerovati da je Europa time htjela smiriti Srbiju, no samo su dali krila srpskom Memorandumu širenja na zapad.  Ulaskom Hrvatske u prvu Jugoslaviju, Srbija je došla u predvorje Europe, u predgrađe Beča, Budimpešte, Praga i Bratislave, tako reći nadomak Berlina.

Malo tko danas zna koliko Njemačka popušta Srbiji (svi na Balkanu znaju za odmazdi Nijemaca u Kragujevcu, početkom listopada 1941. godine, kada je zbog zajedničkog napada partizana i četnika na njemačke vojnike u blizini Gornjeg Milanovca, general Franc Beme kao masovnu odmazdu s namjerom da pokoleba ustanak u Srbiji streljano 2.300 civila iz Kragujevca.), i šuti što je u Srbiji još uvijek Zakon po kojem je Nijemcima zabranjen ulazak u Kragujevac. 
Bilo bi zanimljivo vidjeti reakcije da Hrvatska donese Zakon po kome će zabraniti Srbima ulazak u Vukovar.

Ovo ne ističem radi širenja mržnje i netrpeljivosti, nego samo želim reći da me kroz sva saznanja sve više preuzima osjećaj da je Hrvatska prodana kao Palestina. 

Tako se pitam čitajući vrlo uvjerljivo tumačenje, temeljem dokaza koje iznosi gospodin Natko Kovačević, zašto političari neće ili ne smiju reći istinu? Ili je ne znaju? Ili je ne žele znati? Ili ...... ?????

Zato citiram jedan članak gospodina Natka, pa iako znam da oni koji mrze sve Hrvatsko neće pročitati argumente, već će na neviđeno popljuvati činjenice namećući nam svoju "istinu". No, ovo nije priča, ovo su činjenice!

Istina o žrtvama u "Jasenovcu" i "Staroj Gradiški" za vrijeme NDH je slijedeća, a sve ostalo je neznanje ili ideologija okupatora Hrvatskog naroda koji kroz svoje horor partizanske bajke i basne podmeće svoje zločine i genocid upravo svojoj žrtvi (Hrvatima), a naivci, tupoglavci i teško poremećene psihopate uvijek željni i žedni Hrvatske krvi i lažne Hrvatske krivnje vrlo rado tu zločinačku i genocidnu partizansku ideologiju prihvaćaju i svakodnevno ju ponavljaju! 

U radnom i sabirnom logoru "Jasenovac", koji je još u tzv. staroj srpskoj fašističkoj kraljevini Jugoslaviji "proradio" uključujući i logor u Staroj Gradiški, umrle su ili su umorene tijekom četiriju ratnih godina (1941.-1945.) sveukupno 403 osobe (u Jasenovcu 262, a u Staroj Gradiški 141 osoba). 

To je podatak koji je jugoslavenskoj javnosti otkrio Brozov general Jefto Šašić, ali tek nakon Brozove (Titove) smrti 1986. godine, i to 20 godina nakon njegove spoznaje. Naime, Savezni zavod za statistiku u Beogradu, na temelju Brozove naredbe, došao je do tog podatka još 1966. godine, ali zbog tadašnjega pada Aleksandra Rankovića nije bilo uputno izlaziti s njime u javnost, jer bi se uznemirili “aveti” velikosrpske politike, što bi ugrozilo Titovu političku moć. No, nakon Titove smrti, a na početku političkoga uspona Slobodana Miloševića, general Šašić izlazi u javnost s tim podatkom, ali ne radi istine, već kako bi njime dokazao kako su se i Tito i Savezni zavod za statistiku urotili u Jugoslaviji protiv Srba. 

Taj podatak Hrvatskoj javnosti donosi mr. Mladen Ivezić u svojoj najnovijoj knjizi, “Titov Jasenovac”. Inače ti logori tek pod vladavinom Tita i njegovih partizanskih i komunističkih koljača postaju logorima smrti u kojima su masovno ubijani Hrvatski ljudi, a ne Srbi, Romi i Židovi! Srba po prvom popisu u "Titovoj jugoslaviji" je bilo više nego prije rata kao i Roma, a u prostor budućeg Izraela nakon rata nastanjuju se masovno Židovi i s prostora koje je obuhvaćala NDH, te s tog prostora broj Židova nakon rata je skoro gotovo jednak kao i po broju popisa prije rata, samo Hrvatski narod trpi milijunski nestanak u odnosu od prije rata koji se i danas skriva od Hrvatske i svjetske javnosti! Masovna grobišta Hrvatskog naroda nalaze se upravo i na tom području (okolica Jasenovca), no njihovo iskapanje je još Tito zabranio, jer su mnoge civilne žrtve partizanski krvnici mahom ubijali i zatrpavali u njihovim narodnim Hrvatskim nošnjama koje su tada imale na sebi kao i Hrvatski vojnici svoje domobranske odore, pa je to i danas najstrože zabranjeno otkopavanje od udbaške vlasti u Hrvatskoj, jer bi za sva vremena nestao sotonski mit sotonske ideologije (velikosrpske fašističke i jugoslavensko komunističke) o "genocidnosti" Hrvatskog naroda, jer upravo je i tamo bilo ubijeno na tisuće i tisuće i stotina tisuća nevinih Hrvatskih civila i predanih i razoružanih Hrvatskih vojnika poslije rata, a to genocidno zvjersko masovno ubijanje Hrvata je trajalo sve do 1952. godine! Logor "Jasenovac" je "radio" masovno ubijao i mučio od 1945. do 1952. godine, a "Stara Gradiška" još do 1995. godine sve dok ju mi nismo oslobodili vojno-redarstvenom akcijom "Bljesak" od srpskih terorista koji su tamo mučili, mrcvarili i ubijali nevine zatočene Hrvate! No sve te velikosrpske teroriste i krvnike mađarski Kazar i Titov komunistički general i partizanski komesar ubojica Franjo Tuđman besramno abolira, te im omogućuje nastavak njihovog terorističkog djelovanja protiv Hrvatskog naroda kroz sve državne institucije uključujući i sve političke stranke, kao i HRT, banke, "kulturu" i naravno obavještajne službi koje su i tako pod nadzorom i upravom britanske kazarske masonerije koja je i stvorila OZNU i njihovog mega monstruma dvadesetog stoljeća zvanog "Tito"! Zato danas i jesu svi ti velikosrpski teroristi i njihovi sljedbenici u koaliciji s kazarskim antihrvatskim titoističkim jugoslavenskim HDZ-om i njihovim pederskim smokvinim listom MOST-om na vlasti, ali jednako tako su i u SDP-u, HNS-u i njihovim satelitima koji veličaju titoizam i stostruko umanjuju njegove žrtve, te zajedno s masonskim i antihrvatskim Kaptolom Hrvatsku i Hrvatski narod podređuju sotonistima i perverznjacima iz NWO-a, EU i NATO saveza pri tome ga planirano uništavaju, truju, osiromašuju, iseljavaju i zatiru njegovu istinitu povijest i znanje o istini! SAMO S ISTINOM POBJEĐUJEMO ZLO! Natko Kovačević

Komentar: Ostavljam svakome za sebe, a ja ga nemam, meni je sve jasno.

Istina i mit Jasenovca

Zbog tzv. „ustaškog pozdrava“ razapinju Hrvate na križ, jer zamislite te Ustaše su „pobili preko 700.000 Srba od čega 20.000 djece u logoru u Jasenovcu za vrijeme II. svjetskog rata. Nedavno se time bavio i parlament Republike Srpske koji je tu informaciju poslao u svijet.

Kako istina najčešće nije crno-bijela dostupni dokumenti i istraživanja nedvojbeno potvrđuju veliku manipulaciju sa istinom Jasenovca koju koristi jedan narod za širenje svojih granica na zapad, nastojeći pri tome „dokazati genocidnost i fašisoidnost“ drugog naroda koji živi na tim prostorima dokazujući svijetu istoznačnost riječi „Ustaša“ i „Hrvat“. Spomenuti materijali govore da kroz ustaški logor u Jasenovcu nisu prošli samo Srbi, pače više je bilo Židova, Roma i Hrvata, nego Srba.
Iz dostupnih i objavljenih tekstova, te drugih lako dostupnih podataka jasno je da je fizički nemoguće da je u logoru Jasenovcu ubijeno kako Srbi tvrde, a to čak prihvaća ne mali broj suvremenih hrvatskih političara. Naime, logor je postojao oko 1330 dana, što bi značilo da je svakoga dana trebalo likvidirati oko 520 logoraša. Nije manje važno ni da ne postoje posmrtni ostaci tih navodnih žrtava. Oko logora su šezdesetih godina prošlog stoljeća rađena opsežna istraživanja i pronađeno je oko 400 posmrtnih ostataka. Neodrživa je i konstrukcija da su leševi bacani u Savu. Naime, tijela bačena u Savu isplivala bi, a veći broj zakrčio bi tok rijeke. Da je bilo leševa u Savi, vjerojatno bi ih netko fotografirao, ali toga tamo naprosto nije bilo. Cijelo vrijeme rata Savom se odvijao vrlo živ riječni promet brodovima i šleperima. Poznato je da su u svibnju 1942. partizani s desne strane Save izveli jedan gusarski napad na šleper koji je vozio robu iz Jasenovca u Staru Gradišku i pobili posadu te zatočenike koji su radili na šleperu.

Zapanjujuća je činjenica da se na popisu žrtva u muzeju Jasenovac za 1941. godinu nalazi 10.700 imena ubijenih, a dokumenti i dvadesetak tadašnjih zatočenika tvrde da u logoru nije bilo više od 1200 ljudi.

U prosincu 1941. godine u selo Donja Gradina, na desnoj obali Save, naspram logora Jasenovac je došla skupina partizana i pucala na logor. Dva, tri dana trajalo je puškaranje, a onda su Ustaše i Domobrani prikupili jače snage i od Dubice napali partizane. U selo je netko javio za napad pa su se partizani sa stanovnicima povukli na jug, prema Kozari, gdje su razbijeni, a zarobljenici s Kozare dovedeni su u logor Jasenovac.

No u logoru nije bilo ubijanja. Zarobljenici su razdvajani na dvije velike skupine, jedna je išla na rad u Njemačku, uglavnom odrasli muškarci i žene, a druga, u kojoj su bili stariji ljudi, žene i djeca, preko Lipika i Pakraca razmještena je po tamošnjim slavonskim selima. Oko 16.000 pravoslavnih žitelja Kozare i Potkozarja bilo je razmješteno po tim selima, da ne bi i dalje podupirali partizanske skupine raspršene nakon bitke na Kozari.

Grupa koje je odvedena na rad u Njemačku brodovima je je prevožena Savom na istok do Zemuna, a onda Dunavom na sjever u Njemačku i sve do Norveške. Nekih devet tisuća muškaraca odvedeno je na rad u Njemačku. Neki od njih su na popisima ubijenih u Jasenovcu, iako su kroz njega samo prošli. Najčešće je riječ o djeci. U Beogradu postoji organizacija „Jasenovac Memorial“ koja se bavi prikupljanjem izjava tih izbjeglica. Jedan od njih bio je smješten u selu Rajić u pravoslavnoj obitelji koja je tamo živjela, i on je rekao da su se njegov brat i bratić razboljeli i umrli. Ti su dječaci također stavljeni na popis kao da su ubijeni u Jasenovcu.

Čak se nestali i umrli u Njemačkoj i Norveškoj vode na popisu jasenovačkih žrtava. Kao primjer se može uzeti Muhamed Pilav, jedan od zatočenika logora – on je čovjek koji je bio s Pavelićem u emigraciji, haesesovac i hrvatski nacionalist – zbog kritiziranja ustaške vlasti i Pavelića te sumnje da surađuje s partizanima osuđen je i poslan u Jasenovac, a odatle preko Stare Gradiške i Zemuna upućen u njemačke radne logore. On je nabrojio tko je sve s njim u njemačkom logoru i kuda se upućuje, a sva imena koja spominje nalaze se na popisu ubijenih u Jasenovcu.
Malo je poznato da se u židovskom muzeju u Washingtonu nalazi popis sa šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Sve je to pripisano Jasenovcu. Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju koji država financira ipak je uži, ali prema dostupnim podacima provedenih istraživanja, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu. Do 1990. godine objavljeno je nekoliko knjiga bivših logoraša iz Jasenovca i sve govore da u Jasenovcu nije bilo masovnih pokolja, posebno ne Srba. Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH-a, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku. Neki su Židovi vjerojatno sačuvali život jer su ostali u Jasenovcu, a nisu deportirani u Auschwitz, Treblinku, Birkenauu…
Čak i Slavko Goldstein tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno 12.000 Židova s područja NDH, ali to je tvrdnja bez uvjerljivih dokaza. Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici. Jednostavno nije bilo moguće likvidirati toliko ljudi u Jasenovcu, jer Židovi su prvo bili smješteni na otoku Pagu s idejom da rade u solanama, a onda je zbog ustanka u Lici i dalmatinskom zaleđu Italija reokupirala taj demilitarizirani pojas i ti su zatočenici prebačeni, muškarci u Jasenovac, a žene u Loborgrad. Tako je 1941. godine u Jasenovcu bilo i 1200 do 1400 zatočenika i to uglavnom Židova, dvjestotinjak je možda Srba, tridesetak Hrvata i nešto ostalih. U 1942. godini Židovi iz Zagreba, Osijeka itd. deportirani su u kolovozu u Njemačku, Poljsku, Auschwitz… dio prolazi kroz Staru Gradišku i Jasenovac i također odlazi tamo. U Jasenovcu ostaje skupina Židova, njih 700 do 900 i taj broj ostaje u sljedeće tri godine. Po popisima koji se mogu pronaći razvidno je da su oni tu živjeli 1942/43/44. godine. Oni predstavljaju i glavni dio unutarnje uprave logora. Predstavnik, predsjednik zatočenika, zvao se logornik, njemu podčinjeni bili su grupnici, i oni su organizirali funkcioniranje logora. Ustaše su davali vanjsku stražu i pratnju kada se išlo izvan logora na radove i kad je bilo potrebe za disciplinskim mjerama.

Ne može se zanemariti da bio rat. U logoru je bilo strijeljanja radi održavanja stege. Zatočenicima je rečeno da se ne smije bježati iz logora i ako netko pobjegne bit će strijeljano njegovih deset i više kolega iz radne ili zavičajne skupine. Također je bilo kažnjavanja i zbog krađe pa su jednom zajedno strijeljani ustaše i zatočenici koji su se povezali i zajednički švercali izvan logora, npr. oduzeto zlato, novac, odjevne predmete sašivene u logoru i slično. Među strijeljanima bio je i Ljubo Matković, brat zapovjednika logora Ivice Matkovića. Čak ni za njega nije bilo milosti. A strijeljano je i deset ustaša jer su pljačkali po okolnim selima.
Ako bi pri bijegu stradao netko od Ustaša tada su kazne bile drastičnije. Tada bi za odmazdu bio strijeljan veći broj zatočenika. A bilo je i slučajeva kada su ljudi kažnjavani po zapovijedi iz Zagreba. Zapovjednik logora Ivica Brkljačić rekao je u istrazi kada su ga partizani zarobili 1945, da je on 1943. dao strijeljati pet zatočenika po zapovijedi iz Zagreba. Tvrdio je da je to bilo jedino strijeljanje provedeno 1943.

I ovdje se može uočiti da je po popisu u muzeju, u jasenovcu, te je godine navodno ubijeno 3600 zatočenika. No i bivši zatočenici slažu se da je 1943. bila mirna i da je bilo samo to jedno strijeljanje. Brkljačić, inače bivši student bogoslovije, u želji da zatočenicima olakša izdržavanje kazne u logoru, uveo je slobodno vrijeme pa je 1943. igran turnir u nogometu između radnih skupina. Djelovala je kazališna i glazbena skupina, koje su redovito izvodile kazališne predstave za zatočenike. Muzikolog i predratni istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić pjevao je ariju izMale Floramye. Nije točno da je izvođena cijela opereta, nego je samo pjevana jedna arija. Ali je točno da su zatočenici napisali libreto i glazbu za vlastitu operetu Raj na oceanu, autor glazbe bio je Jozef Kende, austrijski Židov koji je skladao u prostoriji gdje je imao pijanino. O svemu tome piše zatočenik Milko Riffer u knjizi Jasenovac 1943, koja je objavljena 1946, odmah poslije rata, ali je pri izlasku bila cenzurirana od također zatočenika Grge Gamulina, poslije poznatoga povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora i književnika. Gamulin je izbacio poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako. Godine 2011. objavljen je reprint te knjige, a pronađeno je i uvršteno i to izbačeno poglavlje. Na suđenju Dinku Šakiću bivši su zatočenici također potvrdili da su se te 1943. održavale predstave. Inače orkestar je osnovan 1942, osnovao ga je i vodio Natko Devčić, poslije poznati skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je umro 1990-ih godina, a da nikada nije htio govoriti o logoru.

Nepobitna je činjenica da za period od1941. do 1945. nigdje ne postoje dokazi o masovnim ubojstvima. Jasenovac je bio zatvor, mjesto internacije, radni logor. Tu su najvećim dijelom bili internirani ljudi za koje je Ustaška nadzorna služba procijenila ili otkrila da su opasni za NDH. Dobrim dijelom to su bili članovi komunističke partije: članovi mjesnih komiteta Zagreba, Bjelovara, Osijeka itd., zatim ljudi koji bi prikupljali pomoć i slali je partizanima. Spomenuti Riffer dospio je u logor zato što je jednom partizanskom kuriru, koji je s Papuka došao u Zagreb, dao pisaći stroj i trake za pisanje, što je tretirano kao aktivno pomaganje u rušenju države. Nije bio kriv da ga se kazni smrću, nego je poslan u logor kako ne bi dalje pravio probleme. Bilo je slučajeva da se nekomu na prijekom sudu nije mogla dokazati krivnja, ali nije pušten kući, nego je upućen u logor. U studenom 1941. donesen je zakon po kojem je regulirano slanje tako nepoćudnih osoba u logor. Kazne su bile od tri mjeseca do tri godine. Dakle, kad bi nekoga predložili za logor, tada su ustaške službe u Zagrebu ispisivale odluku i o svemu se vodila precizna kartoteka.

Doduše dijelovi kartoteke su uništeni ili odneseni na neka druga mjesta, u arhive koji negdje vjerojatno postoje. Ali bez obzira na nedostatak dijela dokumenata može se rekonstruirati sve što se događalo. U arhivima u Beogradu postoje brojni dokumenti, ali i na temelju onoga što postoji u Hrvatskoj: u Zagrebu, Bjelovaru, Novoj Gradiški, Sisku itd., može se rekonstruirati što se i kako radilo. Recimo kad je donesena odluka da netko ide na neko vrijeme u logor, odluka bi se slala na nekoliko adresa; njegovoj zavičajnoj općini, njemu da zna zašto je i na koliko dugo interniran itd.

Nakon isteka kazne ti logoraši bi odlazili kući, a bilo je i slučajeva da su nekomu nakon isteka kazne predložili da ostane raditi u logoru za plaću, ako je nedostajala njegova struka. Tako je student arhitekture Tibor Lovrenčić iz Zagreba nakon izdržane kazne ostao raditi kao građevni stručnjak.

Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942. Tito u jednoj depeši slavonskim partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“. Ispod te brojke nije se smjelo ići, nego je dodavano i danas još neki dodaju. Već 1945. brojka je narasla na šesto, sedamsto tisuća zbog ratne odštete. Tko je mogao provjeriti stvarnu brojku jer su, prema tvrdnjama komunista i partizana, ustaše bili primitivna rulja koja nije vodila evidenciju. No to nije točno, NDH je bila uređena država, od Austro-Ugarske naslijedila je administraciju koja je i u doba Kraljevine Jugoslavije bila dobro organizirana. Zato se u fizičkom obliku mogu pronaći materijalni dokazi, dokumenti, o poslanima u logor.

Iz svih tih dokaza proizlazi da masovnog ubijanja Srba u Jasenovcu nije bilo. Srpska je skupina s Kozare došla i otišla, od njih gotovo nitko nije ostao u logoru. Osim Židova i male skupine Roma koja se spominje u ljeto 1942, u logoru je među protivnicima države u početku, bilo 200 Srba, nešto Hrvata i muslimana. Ni kasnije, sudeći po prezimenima na autentičnim popisima, nije u logoru bilo više od nekoliko stotina Srba, a to činjenica je iz jednostavnog razloga što je međusobno ratovanje Srba i NDH uglavnom završilo 1941. Nakon toga status se Srba i pravoslavnih popravlja; osniva se Hrvatska pravoslavna crkva, u Vladu se imenuje predstavnik pravoslavnih, Savo Besarović iz Sarajeva, s četničkim skupinama po Bosni potpisuje se sporazum o nenapadanju i pokreće zajednička borba protiv partizana. U sporazumima precizno piše, ako neki četnik pogine u borbi protiv partizana, da njegova udovica ima pravo na penziju od NDH. Ili ako je ranjen, da se ima pravo liječiti u bolnicama.

Dakle, nema potrebe dovoditi Srbe u Jasenovac kada s njima imate sporazum o nenapadanju i priznavanju NDH. Od tada nema informacija o nekim hrvatsko-srpskim sukobima na području NDH. Srpski se mladići ne regrutiraju u naoružane hrvatske postrojbe jer im je uvažavan prigovor savjesti, oni idu u logističke jedinice kako ne bi morali ratovati sa svojima koji su otišli u partizane. Ali neki su sudjelovali i s oružjem u vojsci NDH. Već od 1941. imate Srbe generale, pukovnike, brojne zapovjednike… Pa je tako načelnik stožera Pavelićeve vojske general Grujić bio Srbin.Jedan od junaka obrane Ozlja od partizana bio je satnik Pantelija Ratković, koji je bio, što bi sada rekli, specijalac, alpinac, jedan od vrhunski obučenih vojnika. Mnogi od Srba stavili su se na raspolaganje već od prvih dana NDH. NDH je bila mirna dva mjeseca sve do napada Njemačke na SSSR, onda je bio Lipanjski ustanak u Hercegovini, koji je smiren i tek prava pobuna Srba kreće u srpnju i kolovozu 1941., a godine 1942. odnosi se normaliziraju. Nema ni masovnog iseljavanja pravoslavnih iz NDH. Jedan takav pokušaj 1941. inicirali su Nijemci kako bi napravili mjesto Slovencima koje su protjerali. U toj kampanji iseljeno je oko 13.000 pravoslavnih i ona prestaje u jesen. Postavlja se pitanje zašto se ne dopušta revizija povijesti o Jasenovcu? Vjerojatno zbog toga što bi to za sobom povuklo reviziju i svega ostaloga o NDH, što bi dovelo do drukčijeg definiranja njezina mjesta u povijesti. Ali to treba napraviti. Priča o „strašnom logoru“ pomaže i onima koji svoj svjetonazor naslanjaju na one koji su se borili protiv „zločinačke države i njezina režima“.

Ako pođemo od ovih činjenica o logoru Jasenovac i ako je NDH bila relativno uređena država u tim ratnim okolnostima, onda se može postaviti pitanje je li je trebalo napadati. Nisu li to bili zapravo teroristički napadi, kojima cilj nije bilo spašavanje života, već borba za komunističku ideologiju i Jugoslaviju. Ta nametnuta „istina“ o Jasenovcu na neki način uvjetovala je i nedavni rat između Srba i Hrvata. To je poslužilo kao motivirajući faktor, gorivo za mržnju, a prije je koristilo za držanje Jugoslavije u pokornosti. Čim bi se pojavila želja za samostalnosti hrvatskog naroda odmah bi se pustila priča o Jasenovcu i klanju, što je značilo: mi moramo vladati. Zato je važno znati i da je od 10. travnja 1944. do 10. travnja 1945. iz logora kućama pušteno 1600 zatočenika. Oni nisu pobjegli u proboju, kao što se govorilo i pisalo, nego su pušteni. Popisi postoje u arhivima. Mnogi su bili amnestirani i puštani kućama, primjerice, na datum 10. travnja, onda za Pavelićev imendan Antunovo, pa 14. srpnja, za njegov rođendan, za Božić… Samo, ti ljudi o tome nikada nisu govorili. Njihove izjave bile su bunkerirane i tek sada može se doći do njih i čitati ih, a ima i još uvijek i živih svjedoka.

Jedna od najgorih komunističkih laži jest tvrdnja da je u Jasenovcu ubijeno 20.000 djece, njihova imena su na popisu ubijenih u muzeju. Ali to je velika laž. Nitko od stotina i stotina bivših zatočenika ne govori o velikim skupinama djece u logoru. Ta djeca su u ljeto 1942. godine prošla kroz logor i odatle su odvedeni u prihvatilišta, gdje ih je zbrinula NDH, njezini organi vlasti.
Ima dokaza da je u logoru Jasenovac bilo djece. Bilo je dječaka koji su tamo išli u školu. U logoru je postojala škola za obrte u koju su bili upućivani dječaci iz hrvatskih obitelji izvan logora. Među njima je bio i Ilija Ivanović, Srbin, koji je s kozaračkim zbjegom došao i ostao u školi. Jedan od tadašnjih dječaka Zvonko Pajur kaže da ga je Ozna obrađivala i nagovarala da kaže kako je u jasenovačkom logoru vidio tisuće ubijenih. Umjesto potvrde o ubijenima oznašima je rekao: „Nek mi nebo padne na glavu ali ja neću reći ono što nisam vidio!“ Od daljnjeg maltretiranja spasio ga je Srbin, njegov majstor na zanatu, koji je nakon logora poslije rata radio u policiji. Ljudi su uglavnom šutjeli o istini jer bi došli bi pod udar komunističke policije, koja je od njih tražila da lažu.

Protivnici beatifikacije kardinala Stepinca izvlači dokaz „Jasenovac“ , jer je on navodno doprinosio istrebljivanju Srba. No činjenica je da nije bilo nikakva istrebljenja ili genocida Srba u NDH, a Stepinac ni na koji način nije pridonio pogoršanju njihova statusa. Stepinac je bio velika osoba, uvijek odan temeljnim, moralnim zasadama vjere, čovječnosti i humanizma. To se vidi po njegovim izjavama još 1930-ih godina, a onda i za vrijeme rata. Njegov odnos prema Jasenovcu svakomu tko drži do činjenica posve je jasan. Već u jesen 1941. od jednoga pobjeglog židovskog logoraša, kojega su mu doveli članovi židovske općine, bio je informiran o logoru u Jasenovcu i tada je od Pavelića tražio da uvjeti u logoru budu što humaniji, ako već zbog ratnih okolnosti netko mora biti interniran.
Te 1941. logoraši su uglavnom bili Židovi, a među njima i oni koji su prešli na katoličanstvo ili su bili vjenčani s Hrvatima, tražio je da ih se pusti iz logora. Isto je tražio i za one koji su bili vjenčani s pravoslavcima, što se vidi u molbama za puštanje. Stepinac je još tražio da se omogući prakticiranje vjere. I doista 1942. dolazi franjevac Zvonimir Brekalo, koji je logorski svećenik sve do 1944, kada se zarazio tifusom i umro. Postoji priča o svećeniku Majstoroviću za kojega piše da je ubijao maljem. Ali to nitko ne može dokazima potvrditi. To je propaganda kakvih ima u svakom ratu. Priča o ogrlicama od dječjih prstića, o košarama očiju, to se provlači od Burskih ratova, a i ranije. U Jasenovac je dvaput mjesečno dolazio i Tahir Vojniković, hodža rodom iz Kozarca, koji je petkom za muslimane održavao muslimanske obrede.

Stepinac je tražio to jer se „po vjeri razlikujemo od bezbožnih boljševika“. Svoje je stavove iznosio u propovijedima, pisao je pisma Paveliću i drugim dužnosnicima, zauzimao se za svakoga i predlagao blaže kazne. Osuđivao je rasizam, izlažući se nacističkim prijekorima. Za njega je, naravno, bilo neprihvatljivo da se netko internira u logor samo zato što je Židov. Odnos prema Srbima u NDH bio je bitno drukčiji od onoga što je plasirano kao istina. U tome ima previše praznina, konstrukcija, ideologije, svega što se ponavljalo dok je bilo Jugoslavije, a što se ponavlja i sada kao istina iako je očita laž. Malo je poznato javnosti da je logor Jasenovac sa Starom Gradiškom nastavio djelovati kao logor za zarobljene ustaše, domobrane, hrvatske domoljube, za sve prave ili potencijalne protivnike partizansko-komunističke vlasti. I to po nekim dokazima i indicijama do 1951, a po nekima čak do 1953. godine.

U tom periodu je bilo likvidacija pojedinih skupina s Križnog puta, ali poslije tog prvog vala to je bio radni logor; logoraši su popravljali pruge, mostove na Savi, raščišćavali ruševine. U logoru su bili zatočeni mnogi umjetnici koji su djelovali u NDH, među njima Lovro Matačić, Viki Glowatzky i drugi. Glowatzky je pet godina bio u logoru zato što je pjevao na radiju u nekoj emisiji za vojnike. Od tada je za sebe znao reći da je gradišćanski Hrvat.

Na kraju ostaje samo pitanje, zašto povjesničari šute, a političari govore?

Pitam se jesmo li u Savskoj podijelili Hrvatsku?

Evidentno je da su predsjednički izbori stvorili idealne temelje da Hrvati opet mrze jedni druge. Neki naši aktivisti iz Savske, svako dru ili drugačije mišljenje proglašavaju "crvenim vragovima", pa je evidentno da su "plavi vragovi" preuzeli nadzor u Saskoj. Evidentno je da Glogoški više ne može vladati situacijom jer su ubačeni "jastrebovi" vrlo vješto isprovocirali javnost i uz pomoć "lešinara" sa druge strane okreću hrvatsku javnost, posebno mlade protiv branitelja.

Koliko god su naši zahtjevi opravdani, sve se pretvorilo u politički cirkus koji će donijeti nemjerljive štete braniteljskoj populaciji. "Izumrijeti" ćemo brže nego partizani.

Najveća greška je kad smo pristali na "hodočašća" političara u naš Šator, neki su čak prozivali političare koji nisu došli. Ja jesam dragovoljac DR i do mirovine radio u OS RH. Od kad sam otišao u mirovinu prije 7 godina, mirovima mi je smanjena 30% umjesto da je rasla sukladno troškovima života.

Freda ne priznajem. Mi ga nismo predložili niti za savjetnika predsjednika, a niti za ministra. Nije bio ni na jednoj listi, već ga je na prijedlog Vlade imenovao Sabor. I stava sam da peticija Saboru nosi izglasavanje nepovjerenja Fredu - "ministru" ??? Zašto upitnici? Neću pisati svoj ratni put, jer to je bio dug prema Domovini, no otišao sam u mirovinu kao zapovjednik brigade u činu pukovnika. Fred je kao vojnik dobio čin brigadira. E pa da je Kotromanović vojnik, predložio bi vrhovnom zapovjedniku da mu se oduzme taj čin, jer se po nikakvim kriterijima nije mogao dodijeliti.

Očigledno: Pustimo politiku, političari nemaju što hodočastiti u Šator i nisu dobro došli ! Treba napraviti prijavu DORH-u jer je Fred ili lažirao dokumente o PTSP-u ili o ozdravljenju od PTSP-a. 
Osobno bi rekao da nije ozdravio. Ovo sam morao napisati, jer jednoumlje više nikada ne priznajem !
Znam i da nisam ništa postigao ovim monologom, ali meni je lakše !

Lustracija

Slušam bojne pokliče „Lustracija“ po tko zna koji put u Hrvatskoj. Evo podsjetnik da je lustracija (lat. lustratio – rasvjetljivanje) provjera i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima (članovi nacionalsocijalisticke i komunističkih partija te službenici i doušnici njihovih tajnih službi).

Nekako mi to jako liči na onu narodnu: „Vidjela žaba da konje potkivaju pa i one digla nogu!“. Naime tko je taj koji će procijeniti (presuditi) da ne netko bio ili nije bio aktivan u službi totalitarnog režima? Korumpirani sudovi i suci iz vremena totalitarnog režima? Političari koji su vodili pokret za osamostaljene Hrvatske, a svi su bili aktivni u službi totalitarnih režima, doduše neki su pred promjene ili od 1975. postali disidenti.

Ma to su samo predizborne floskule koje „nabrijani doboljubi“ jako vole slušati i galamiti po društvenim mrežama. Svi ti koji galame imaju razloga se itekako bojati da ih netko ne upita za porijeklo imovine, zato misle da je učinkovito upirati prstom „držite lopova“. Jedan od velikih zagovornika lustracije je i aktualni predsjednik HDZ-a, a dovoljno je samo pogledati Latinicu (https://www.youtube.com/watch?v=hXY6Hco5I6c) iz vremena kad je bio ministar, a što je sad. Govorimo o totalitarizmu? Makar što! Nije lijepo upirati prstom, jer narod kaže: „očisti prvo ispred svog praga, pa onda zaviri u tuđe dvorište“.

No, lustracija, Ustaše, Partizani to je ono što treba gladnom narodu! „Kruha i igara!“ – parola iz starog Rima, doduše u hrvatskoj praksi je sve manje kruha. Direktori i vlasnici propalih firmi nam postaju lokalni i državni političari – živjela lustracija! Direktor gradske i državne firme se može biti isključivo ako je „stručnjak“ član pobjedničke koalicije – živjela lustracija! U tijelima državne uprave rade činovnici i službenici koji su tu radili i za vrijeme Socijalizma, rade na identičan način kao tada, jer nesposobni i nepismeni šefovi ne znaju raditi i zavise od tih činovčičića – živjela lustracija! Za postati političar ne treba politička (diplomatska) škola, ali za vožnju automobila treba. Za ulazak u Sabor ili Vladu ne treba liječničko uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, ali za vožnju automobila treba – živjela lustracija! Političara izabranog u neko tijelo se ne može smijeniti za vrijeme trajanja mandata, ne odgovara više biračima i može čak promijeniti i stranku i politička uvjerenje, biti čak protiv svojih birača i nema ga šanse maknuti – živjela lustracija! Ako se smjenjuje nekog direktora kojeg je politika postavila na direktorsko mjesto, jer je došla druga politička opcija, traži zaštitu suda jer njega se diskriminira, kao da nije bila diskriminacija njegovo imenovanje – živjela lustracija!

Ma kakva nova lustracija sada, lustraciju je već odradio prirodni odljev. Sada treba baciti, zakopati parole, uzeti krampove i motike i početi raditi! Tko ne može ili ne zna, oprosti, ali Hrvatska nema vremena čekati 4 godine kako bi opet netko dokazivao da ne zna. Kažu da prošla Vlada nije znala raditi, a svi članovi bivše Vlade su sada u Saboru – živjela lustracija !

I na kraju sam shvatio što je lustracija, lustracija je:
- Razvoj gospodarstva – zapošljavanje u proizvodnom sektoru
- Izjednačavanje plaća sa EU prosjekom plaća
- Razvoj učinkovite i ekološke poljoprivrede
- Činovnika u državni upravi nije previše, ali je premalo onih koji pune državni proračun
- Otvaranje postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije
- Otvaranje slobodnog tržišta i odbacivanje svih elemenata monopolizma u trgovini
- Razvoj sela i malih seoskih domaćinstava kao dio tradicijskog načina života u Hrvatskoj
- Micanje lopova iz javnog života, potpuno je jasno gdje im je mjesto
- I jedina zabrana koju trena promtno uvesti je zabrana političkog rada i djelovanja svima koji su do sada bili članovi Vlade ili Sabora od osamostaljenja do sada, jer su po nekoliko puta dokazali da su nesposobni.

Promišljanja - zbrda zdola

Razmišljam ovih dana, kada je dnevna politika kako bi se dograbila vlasti, podijelila hrvatski narod jače nego je to bili za NDH, jače neko je to bilo ikada u povijesti Hrvata kako to da je svaki hrvatski političar kada dođe na neku odgovornu funkciju pun afera, kako to da su na funkcijama ljudi čije su imovinske kartice pune sumnjivih vrijednosti, kako to da baš svi funkcioneri imaju podignute basnoslovne kredite, kako to da su branitelji koji dođu na funkciju oličenja ljudi koji su sramota ove države, …….. razmišljam i ne mogu vjerovati.

Nikako ne razumijem zašto političarima koji su oteli državu istinskim hrvatskim braniteljima, a njih stavili na teret hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, da budu teret poštenim hrvatskim radnicima koji bi trebali uplaćivati u svoj mirovinski fond, a ne uzdržavati svaki po jednog penzića, zašto tim političarima nije u interesu da se konačno zna istina i o Franji Tahiju i o Matiji Gupcu i o Paveliću i o Titu? Ili da se zna istina u Ustašama, Partizanima i Četnicima.?

I dok političari iskorištavaju naivnost jedne, druge, treće strane, sve više ih udaljujući jedno od drugim, smatrajući svojim povijesnim dostignućem što ponovo po tko zna koji put Hrvat mrzi Hrvata, mediji ekstremistima bilo koje boje daju nevjerojatni senzacionalizama.

Zar je važno u kojoj jami ima više kostiju? Dok Kinezi imaju „Kineski zid“, Dok Ameri imaju

„Yellowstone“, dok Francuzi imaju Eiffel Tower, Hrvati imaju „jame“. Hmmmm … možda je to i dobar turistički potencijali „Mala zemlja s velikim jamama!“ i ne zvuči tako loše.

Jame su sve iste; i Jazovka, i Huda jama, i Ovčara, i Tufinjača, i Golubinka, i Šestica, i Jasenovac, i Gradiška Stara, i Gradina, i Otok Goli, i ….. još puno puno jama diljem Hrvatske. U njima su kosti ljudi koji nisu željeli umrijeti, u njima su nečija djeca, nečiji očevi i majke, nečiji braća i sestre … a oni žele još jama, još kostiju …… Istina se mora znati, ali moraju je reći povjesničari s naučnim spoznajama da nam bude opomena i put u sretniju budućnost, a ne da nam povijest tumače razni Parage, Karamaki, Pusići, Milanovići, Mesići, Josipovići, Pupovci i ini veliki „znalci“ koju su povijest učili režimskih „povijesnih“ knjiga nekog bivšeg propalog (nebitno je lo bio bolji ili lošiji) političkog sustava.

Čitam neki dan ona smotana Rudanica piše da je NDH je bila jedina zemlja u kojoj je postojao koncentracijski logor za djecu, a tko je to nju naučio, nego režimska povijest u državi za kojom ona toliko plaće i kaže: „Dok smo živjeli u Jugoslaviji, uređenoj zemlji, učili su nas da ne smijemo mrziti. Mržnja je bila službeno zabranjena, bili smo “nesvrstani”, jednako su nam bili mrski i “istočni” i “zapadni” zločini.“ Razmišlja opet u kojoj je to ona Jugoslaviji živjela, očigledno nismo živjeli u istoj Jugoslaviji. Ne, ne kažem da puno stvari u Socijalističkom društvenom uređenju nije bilo daleko bolje riješeno nego danas u „mladoj demokraciji“ , počev od socijalne politike preko zdravstva do školstva, ali zar nismo morali mrziti Ustaše, bogomoljce, unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja? Hmmm … Četnike baš i nismo morali jako mrziti. Lijepo u spomenutom članku sveznajuća Rudanica kaže: „… jednako su nam bili mrski i “istočni” i “zapadni” zločini“. Točno, potpuno točno! Mrzili smo cijeli svijet a jedino smo voljeli Partiju na čelu sa drugom Titom koja je znala što je najbolje za napaćene narode bivše Jugoslavije i šire, a posebno Hrvate.

Rudanica pojma nema da je Jugoslavija školovala sve sadašnje bliskoistočne i afričke vođe ili njihove

učitelje koji sama vode najveće i najgnusnije pokolje diljem svijeta, jer genocid je preblaga riječ za ono što čite. Samo to se u doba Jugoslavije zvalo „revolucionarni pokreti“ a danas su teroristi.

Kažu mi danas da sam desničar, hmmm …. Zašto pojma nemam? Zato što želim znati istinu, ali ne je koriti za osvetu i svoje političke ambicije, nego da učim na vlastitim greškama, ili možda zato što pišem i sve radim desnom rukom?

A možda i zato što su meni jednako dragi i Zrinski, i Frankopani, i Gubec, i Starčević, i Pavelić, i Broz, i Tuđman … ostali još nisu dio povijesti. Ja se ne sramim svoje prošlosti, niti hodam s škarniclom na glavi. Ponosan sam Hrvat, Međimurec i ponosan sam na sve svoje pretke, svi su oni bili Hrvati, a Hrvat, Hrvata ne može mrziti, ustvari ne bi smio mrziti.

Možemo li Pavelića zamijeniti sa Milanovićem? Možemo li Tita zamijeniti sa Karamarkom? … ne, ne možemo, povijest se ne može mijenjati, povijest ne možemo birati kao ni roditelje, pa zašto onda mrzimo roditelje?

Kaže moja draga nepoznata prijateljica Rudanica: “Danas, danas živim u sprdačini od zemlje i oči mi padaju od srama kao da sam sama kriva za to. Nisam! Nisam glasala za HDZ! Nisam glasala za SDP!“ Lijepo je to rečeno i u tome je i glavni problem, najlakše je sjediti kući, Pilatovski prati ruke i derati se iz petnih žila „car je gol“.

Kao dragovoljac Domovinskog rata, kao branitelj često razmišljam o onome „što je meni država dala“ to galame svi, od branitelja do beskućnika, a nitko, baš nitko se ne upita, a što sam ja dao državi. „Oni“ su nas pokrali. Ma tko oni? Zar ih nismo MI birali, zar im nismo MI omogućili da donesu robovlasnike zakone? Zar im nismo MI omogućili da nas pljačkaju, žmireći i šuteći „čuvajući“ svoj posao ili posao svoje djece.

Svakodnevno se na kavici čuje i priča o „lažnim braniteljima“, pa „lažni branitelj“ skoro da je postalo i zanimanje u Hrvatskoj, a „lažnog branitelja“ jednostavno nema, branitelj ili je ili nije, a kriteriji su jasno propisali uvjete za dobivanje statusa. Pa ako je netko na prijevaru ili falsificiranjem dokumenata došao do tog statusa on nije „lažni branitelj“ jer jednostavno on nije branitelj nego kriminalac.

Koliko je nas građana koji sve znamo, prijavilo takve kriminalce, pa ako treba i osobno podnijelo prijave DORH-u? Nitko, …… ali mi znamo !

Kažemo to je posao države. MA koje države kad smo tamo izabrali sto takve manipulatore, pogledajmo im samo imovinske kartice. Prije Domovinskog rata su bili šoferi, vodomeštri, monteri centralnog ili su bili djeca predškolskog uzrasta, a 20 godina poslije su vlasnici nekretnina i pokretnina neprocjenjive vrijednosti i vjerovali ili ne, ali baš ni jedan beskućnik nije saborski zastupnik.

Kaže nauka: „demokracija označava pluraristički oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore“

Opravdanje je uvijek, „oni su birali“ „oni su kreirali izborne liste“, u redu a tko su to „ONI“ zar u strankama isti tako nisu Hrvati, zar u Strankama nisu naši susjedi, rođaci, očevi, majke, djeca ..? Pa tko su to „ONI“? Ma nisu to „ONI“ to smo „MI“ u ogledalu, oni ne rade točno ono što im dozvolimo. A kada netko od nas uspije dobiti posao u nekoj državno ili općinskoj instituciji „ONI“ za njega više nisu „ONI“ samo smo takvima „MI“, „ONI“.

Historija est magistra vite! Točno! Ali kada nam povijest prezentiraju povjesničari, a ne „političari“. Zašto navodnici kod političara? Pa koliko znam u Hrvatskoj nema političke/diplomatske škole osim vojne diplomatske škole na HVU. Na fakultetu političkih znanosti se školuju novinari i slična zanimanja, a ne političari.

Koliko mi moje skromne spoznaje omogućavaju znam da jedino Predsjednica Republike Hrvatske ima završenu diplomatsku akademiju, jedini je školovani političar u Hrvatskoj. Svi ostali su; učitelji, profesori, liječnici, ekonomisti, vozači, šumari, manipulatori, šasonjeri …..nijedan nema ni „veliki odmor“ u nekoj diplomatskoj školi, pa čemu se onda čudimo?

Može li vrstan kirurg postati čovjek bez medicinske akademije? Može li vrstan pravnik postati čovjek koji nema završen pravni fakultet? Može li svećenik postati čovjek koji nema završen teološki fakultet? Može li medicinska sestra postati bez petogodišnje srednje medicinske škole? Ne, ne može, pa zato su i otvarane škole. A političar može biti svatko čak i bez temeljnog zdravstvenog pregleda koji je obavezan kod zapošljavanja. Čak ni motornom pilom se ne smije upravljati bez ispita, ali za upravljanje državom je jedini uvjet da imovinska kartica bude što punija.

Zapošljavaju li se i na kirurgiji po nacionalnom ključu? Imaju li manjine rezervirano mjesto na kirurgiji?

Razmišljam tako kako su bolnice izgubile odlične liječnike, kako su škole izgubile vrsne profesore, kako su firme izgubile ekonomske stručnjake …… a Sabor dobio nesposobne političare.

Puky

Čeprkanja po povijesti

Čitajući članak na internetskom portalu Kamenjar, autora Sam Pusića, nalazim kako su njegove tvrdnje i promišljanja itekako dokaziva i logična. Volio sam povijest još iz pučkoškolskih dana, jer mi je na neki način davala odgovore na: tko smo i odakle smo? Iz čega sam stvarao zaključke kamo ćemo. Ali od osamostaljenja Hrvatske nailazim da činjenice i uviđam o velikim povijesnim prijevarama. Sjećam se i Vojne povijesti na prostorima Jugoistočne Europe, a kad sve to povežem, dolazim do zaključka da sam tijekom školovanja na svim razinama za vrijeme Jugoslavije ustvari učio o Srpskoj povijesti ili bolje reći o mitologiji Srpske pravoslavne crkve, koja je u temelju povijesne i trenutne srpske povijesti, a zasniva se ne samo na lažima i poluistinama nego na povijesnim izmišljotinama koje kad bolje razmislim imaju temelje Biblijskim pričama o izabranom narodu, samo što su to po tumačenju SPC Srbi, a ne Židovi (Izraelci).

Pa tako ako čitamo umotvorine Srpske pravoslavne crkve koje srpski povjesničari koriste kao povijesne dokaze tj. povijesnu istinu, Hrvati ako narod nikada nisu postojali, a još manje živjeli na ovim prostorima. Možda bi sve te priče mogli i smatrati zabavnim štivom, poput bajki braće Grimm, da te umotvorine nije preuzela službena srpska politika. Da politika, jer kako se provodi u Srbiji, tako se provodila i u Jugoslaviji bilo koje ere. A tragično ne samo za Hrvate,nego za sve narode tog dijela Europe je što svije voli bajke.

Po toj srbijanskoj nadripovijesti Hrvate je izmislio Rim, dokazuje što znači da su Hrvati pokatoličeni Srbi, dokazuje Sam Pusić, a te tvrdnje potkrjepljuje povijesnim činjenicama.
Po srbijanskim umotvorinama na Balkanu su živjeli samo Srbi, koji su došli na ove prostore navodno u 5. stoljeću mada se taj etnik prvi put pojavljuje u hrvatskim primorskim gradovima pod bizantskom vlašću polovicom 8. stoljeća. Povijesni Serbi, nakon što su dalmatinski gradovi došli pod vlast Venecije, postaju Latini ili se vraćaju svojoj Matici hrvatskoj i tako nestaju sa povijesne scene.

Radi se o još jednoj u nizu podvali Hrvatima o kojoj hrvatski povjesničari šute, jer Veneci ili Veneti dakle, Mleci su se ponašali kao nasljednici Bizanta nakon crkvenog raskola 1054. godine i nastojali oteti Hrvatima cijelu obalu. Srbi su navodno pokršteni u 7. stoljeću za vrijeme vladavine bizantskog cara Heraklia koji je vladao od 610. do 641. godine. Ovdje se ne radi samo o lažima nego o otimanju hrvatske povijesti, što Srbijanci čine i danas, bez ijednog valjanog argumenta i bez ikakvog prosvjeda od hrvatske intelektualne elite.

Tko je bio Heraklie? Zašto se nije zvao Seraklie nego Heraklie ili Eraklie? Nema nikakve sumnje da su Herak-lie u prošlosti pripadali starijoj haravačkoj civilizaciji jer njegovo pravo ime je bilo Harvač. Pod semitskim Helama, to ime se odrazilo kao Eras ili Erak, jer Heleni nisu imali slovo za glas V, a slovom E su pisali glas H. Glas Č se tada na helenskom pismu pisao slovom S. Dakle, na prostoru Stare Grčke ili Helade, prije dolaska semitskih Hela su živjeli civilizacijski Hrvati. Zar Herak ili Jerak nisu i danas hrvatska prezimena koja su slavenizirana kao Erić ili Herić i Jerić, odnosno, Eraković ili Heraković i Jerković. Čija imena i prezimena su izvedena od imena Jerko, Jere, Jergo, Jerolim, Ero, Hero i mnogih drugih koje su prisvojili Srbijanci? Zar i Jeras nije hrvatsko prezime, a odatle slavenizirana prezimena Jerasović ili Đerasović. Zar nije i danas logično zaljučiti da su prezimena Erak, Herak, Jerak ili Jeras, odnosno,(H)Eraković, Jerković i (Đ)Jerasović izvorno hrvatska? No, to nisu uočili ni hrvatski marksistički jezičari ni hrvatski marksistički povjesničari. Izvorno ime za Hrvate je bilo Harvač. Semitski Latini su to pisali Cerve, dakle, Kerve jer nisu imali slovo za hrvatske glasove H i Č. Naziv Cerve je nastao odbacivanjem sufiksa en, a to je današnji pridjev crven. Rusi za pojam crven koriste pridjev krasan, dakle, riječi harvač+an ili karas+an. Od riječi kerve nastaje hrvatska imenica kerv ili krv, koja je tada značila rod. Dakle, naziv Cerve je najprvo postao Serve, što se pod Bizantom odrazilo kao Serbe. Isto tako pod Bizantom etnik Avar je postao Obar, ali Srbijanci i dalje vjeruju da je Obrovac srbijanski grad.

Kako se etnik Obar još pisao Obal, od tog etnika nastaje hrvatska riječ obala koja se ranije odrazila kao avela ili vela. Abal je helenska inačica etnika Avar. Od naziva Abal nastaje kanaanski bog Bal. Bal je, dakle, bio bog ratara, stočara, trgovaca i obrtnika. Naziv Čevore Heres ili Evore Eres, Heleni su pisali Bore-Alis, što je značilo sjeverni Hrvati jer riječ bore je označavale sjever, a riječ Alis ili Alek je označavala Harvače na helenskom semitskom jeziku.
Ranije riječ čavare ili avare je označavala jednu od dvije kaste u haravačkoj civilizaciji.

Nakon raskola 1054. godine mijenjaju se granice katoličkog i ortodoksnog kršćanstva , dakle, Rima i Bizanta. Cervenu Hrvatsku ili Krajinu koja je uključivala Rašku i Duklu, a koja je bila vazal Bizanta, nakon raskola je razdvojila rijeka Drina. Ovo podjela nam pokazuje da je i Mađarska ranije bila bizantska jer Sremski Karlovci, su pripadali Ugarskoj, a tamo su služili braća Ciril i Metod. Ugarska je nakon raskola došla pod jurisdikciju Rima. Tako je Raška zadržala bizantsku liturgiju i došla pod bugarsku jurisdikciju, a to nam najbolje pokazuje liturgija koja je napisana staroslavenskim jezikom bugarske redakcije, ali ne i srbijanskom ekavicom.

U vrijeme monaha Save Nemana, Raška, a ne Srbija, dobiva arhiepiskopiju, čije središte je smješteno u manastir Žiča. Dakle, postojala je žićka, ali ne i srpska ortodoksna episkopija Peć u Raškoj.

Pojava nemira u Carigradu zbog osmanlijske opsade je omogućilo raškom despotu Dušanu Nemanji, poznatom kao Dušan Silni, osvajiti istočnu Hercegovinu, Duklu, dio sjeverne Albanije, Makedonije i Grčke. Sjeverni Albanci su bili poznati kao Kruči (Hruči), a danas se nazivaju Kuči. Tad je Dušan Silni osnovao i pećku Patrijaršiju. Nakon toga je Dušan Silni sebe nazvao Srbom, a ne Srbinom ili Srbijancem. Sebe je proglasio carem Srba i Grka, te zatražio od carigradskog vaseljenskog Patrijarha da ga okruni za srbsko grčkog cara, što je ovaj odbio i izopćio ga iz zajednice bizantskih Crkava.

Dakle, pećka arhiepiskopija nikada nije postala patrijaršija, ali je Srbijanci i danas lažno nazivaju srbijanskom Patrijaršijom. Nakon odbijanja carigradskog Patrijarha da ga okruni za cara, preko svojih emisara u Rimu, Dušan Silni je zatražio priznanje od Pape, ali je u međuvremenu umro.

Ovdje otkrivamo početak laži o Srbima i njihovoj srednjevjekovnoj državi. 1463. godine žičko arhiepiskopija, a ne pećka Patrijaršija, je pripojena ohridskoj arhiepiskopiji. Sada dolazimo na još jednu povjesnu podvalu. Naime, Srbijanci tvrde da je 1577. godine Mehmed-paša Sokolović dao svojem bratu Makariju, dakle, SPC, koja uopće ne postoji, osim u glavama srbijanskih mitomana i lažljivaca, da upravlja pravoslavnim pukom u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hrercegovini, te Hrvatskoj.

Nije li krajnje neuvjerljivo da je sve ovo bio srbijanski teritorij dok je pučanstvo današnje Srbije bilo islamizirano. U Beogradu je bilo više đamija nego li u današnjoj BiH. Jedan veliki broj muslimana iz Srbije se preselio u BiH nakon pada beogradskog Pašaluka. Teško je ipak povjerovati da je jedan musliman mogao biti toliko odan svojem bratu koji je bio kršćanski ortodoks.
Godine 1878. po prvi put u povijesti nastaje suverena i priznata srbijanska država, a tek 1879. godine se osniva SPC kojoj autofekalnost daje RPC. Međutim, prije toga nigdje se ne spominju Srbijanci ili srbijanska država, niti je postojala SPC.

Cijela srbijanska povijest i povijest SPC su utemeljeni na lažima i mitovima. Tada nisu postojale autokefalne ortodoksne Crkve. Arhiepiskopije i episkopije su dobivale ime po gradovima u kojem su bile smještene. Autokefalne pravoslavne crkve se pojavljuju tek kad je sjedište bizantskog ortodoksnog kršćanstva postala Rusija, koja ga je nazvala pravoslavlje, a prije toga su postojale samo arhiepiskopije i episkopije koje su dobivale ime po gradovima. Patrijarh je stolovao u Carigradu i on je krunio narodne careve, sa tim da carigradski Patrijarh nikad nije okrunio nijednog srbijanskog cara. Dakle, preko pravoslavlja i slavenstva širio se ruski Imperij, čiji nauk su prihvatili srbijanski knezovi i kraljevi, što je kasnije Srbijancima u Jugoslaviji omogućilo posrbljivanje svih bugarskih, rumunjskih, mađarskih, hrvatskih, bosanskih, crnogorskih, kosovskih i grčkih ortodoksa preko SPC.

Umjesto da se u Jugoslaviji stvori JPC jer tako je nazvana država, SPC zahvaljujući mitu o darežljivosti muslimana Mehmed-paše i naivnost Hrvata dobiva nadležnosti nad bugarskim, rumunjskim, mađarskim, hrvatskim, bosanskim, hercegovačkim, crnogorskim i kosovskim pravoslavcima. Dakle, žrtve SPC postali su Bugari, Rumunji, Mađari, Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Crnogorci i Kosovari.

Poznajući povijesne činjenice muslimansko – kršćanski odnosa nemoguće da je jedan musliman promicao kršćanstvo. Kraljevina SHS 1920 godine ukida CPC i pripaja je SPC iako je CPC bila 9., a SPC 14. po redu u zvaničnom katalogu pravoslavnih Crkava koji se zvao Sintagma.
Do kraja 1918. neovisna država Kraljevina Crna Gora, pod bajunetima Vojske Kraljevine Srbije i četničkih skupina koje je predvodio Kosta Pećanac i odlukama nelegalne Podgoričke skupštine, anektirana unutar nove državne tvorevine Kraljevine SHS. Crnogorska pravoslavna Crkva je prestala postojati i svedena je na eparhiju koju kontrolira Srpska pravoslavna Crkva sa sjedištem u Beogradu.

Zahvaljujući tim lažima u novonastalim državama Balkana SPC stvara nerede, te upućuje Srbe na najgnjusnije zločine i preko njih Srbijanci pokušavaju oteti tuđe teritorije. Zdrav razum govori da bi sve novonastale države raspadom Jugoslavije morale osnovati svoje autokefalne, dakle, državne pravoslavne Crkve, a nikako prihvatiti da na njihovom teritoriju djeluje Pravoslavna crkva druge države.

Srpska pravoslavna crkva smatra da MPC treba biti u kanonskom jedinstvu sa SPC, pa srpske vlasti i crkva kao legalnu u Makedoniji priznaju samo Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju pod vodstvom episkopa Jovana (Vraniškovskog). Makedonska javnost, u ogromnim količinama, smatra da je stav SPC izravno negiranje makedonske državnosti i samostalnosti. Isto tako, postoji mišljenje da je na ovakav stav SPC u odnosu na MPC veliki utjecaj izvršila Grčka pravoslavna Crkva.

U suverenoj Hrvatskoj svi etnici su državljani RH, dakle, Hrvati različitog etničkog porijekla. Međutim, bauk titoizma se proširio Hrvatskom jer svijest u RH je još uvijek komunistička. Zato i postoje nacionalne, a ne etničke manjine. Ako želimo sačuvati suverenu hrvatsku državu, hrvatski povjesničari bi se trebali trznuti iz letargije i prepisivanja srpskih spisa. Postavlja se i pitanje može tj, je li opravdano da na području suverene Hrvatske države djeluje SPC? Onima koji su zagovornici takvog rješenja postavljam pitanje, zašto onda u Srbiji je djeluje Ruska pravoslavna crkva? Naime za razliku od Katolicizma koje ne ističe državne atribute, jer Katolička je crkva nadnacionalna i centralizirana.

U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo prirodnim doseljavanjem Srba sa sela u obližnje gradove odnosno u velike gradove i industrijska središta.
Pravoslavlje je u Hrvatskoj nažalost bilo obilježeno i velikosrpskom politikom, koja je, primjerice, planirala naseljavati Makedonce u Hrvatskoj, jer su velikosrpski ideolozi smatrali da Makedonci s područja Kraljevine Srbije pokazuju sklonost bugarstvu, a u Hrvatskoj će prikloniti se srpstvu i postati Srbima; praksa to nije pokazala.
Drugi zanimljiv slučaj je bilo privođenje hrvatskog katoličkog stanovništva k pravoslavlju na otocima, gdje se stanovnicima dijelila zemlja uz uvjet da prijeđu na pravoslavlje (o toj pojavi piše hrvatski književnik Brešan). Ipak, ta politika nije uspjela polučiti značajnije rezultate.

Najveće rezultate je polučivala planskim naseljavanjem državnih službenika, Srba i Crnogoraca u gradove. Nakon drugog svjetskog rata, pravoslavlje se širilo koloniziranjem Srba i Crnogoraca iz pasivnih krajeva u iseljena njemačka sela te u hrvatska sela koja su bila proglašena "ustaškima", čije je stanovništvo bilo prisilno raseljeno uz zabranu povratka.

Od 1942.-1945. godine, na području NDH, djelovala je Hrvatska pravoslavna crkva, koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh Germogen. 1990-ih godina su krenule inicijative za obnovu njena rada.

Promišljajući na temelju ovih povijesnih činjenica ne mogu se oteti dojmu da je SPC izvor svih zala u ovom dijelu Europe.

Zašto? Na kraju ću samo reći kako izgleda ustroj Pravoslavne crkve po diptihu Carigradske patrijaršije: Autokefalne crkve su: Carigradski patrijarhat, Aleksandrijska, Antiohijska, Jeruzalemska ,Ruska, Srpska, Rumunjska, Bugarska, Gruzijska, Ciparska, Grčka, Poljska, Albanska i Pravoslavna crkva čeških zemalja i Slovačke. Te postoje još Autonomne crkve: Sinajska pravoslavna crkva i Finska. Poseban autonomni status ima: Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata, a postojala je i Hrvatska pravoslavna crkva – koja je u postupku ponovne obnove.

Posebno treba uočiti da je osporen status: Makedonske pravoslavne crkve, Crnogorske pravoslavne crkve, Ukrajinske pravoslavne crkve i Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata, jer to su područja na kojima službena srpska i ruska politika ima svoje pretenzije, a meni su poveznica da je službena srpska politika preuzela mitsko-bajkoviti nauk Srpske pravoslavne crkve. Analogija pokazuje što se događa u Ukrajini.

Mesić & Tito (svaka sličnost je slučajna)

Nevjerojatna je činjenica, da je Mesić ostao predsjednik i poslije završetka mandata. Takve povlastice na ovim prostorima su poznate samo za vrijeme života Josipa Broza. Takve povlastice nema nijedan predsjednik Predsjedništva SFRJ. I što je najtragičnije u državi kojoj nad glavom visim mač bankrota. Za vrijeme dok je bio predsjednik neki članovi njegove obitelji su postali poduzetnici u transferima koji su dizali skandale u hrvatskoj javnosti. Ako njega usporedimo s predsjednikom Josipovićem koji se odrekao urede poslije završetka mandata, onda je logično pitanje jesu li predsjedničke beneficije poslije završetka mandata po zakonu ili po slobodnoj volji „bivšeg“.

Računajući i njegovu mirovinu Mesić državu godišnje stoji oko sto tisuća eura. Za njegov ured u pet godina potrošeno je preko petsto tisuća eura. Preko četrdeset tisuća eura su plaćena su putovanja, a da se ne zna jesu li to privatna ili državnička putovanja, a još manje koji su rezultati tih putovanja.

Skoro trideset tisuća eura je potrošeno za reprezentaciju, a duplo više na razne intelektualne usluge, a preko šezdeset tisuća eura su porezni obveznici morali izdvojiti za plaćanje režija i komunalija ureda. Sve navedeno ne podliježe nikakvom nadzoru niti reviziji.

Za uživanje ovakvih povlastica, potrebno je imati jako dobro razrađenu prijateljsku mrežu ili nešto puno opasnije od toga. Ta famozna „prijateljska“ mreža je Mesiću omogućila da i poslije dva mandata vlada Hrvatskom.
Na ovim prostorima jedino je Tito bio „izabran“ za doživotnog predsjednika, a Mesić nije čak ni namještao izbore, ishodio si je zakon koji mu to omogućuje. Jedino je još nepoznato jesu li te beneficije prenosive i nasljedne?

Vjerojatno to ni ne bi bilo toliko bolno i ponižavajuće, da se Mesić koristeći stečena poznanstva za vrijeme predsjednikovanja, po svijetu lobira za Hrvatsku. Da propagira hrvatsku, a ne svoju politiku, to bi bila bar mrvica zahvalnosti hrvatskom narodu. Ako se zna da je sve to Mesić dogovorio je s Jadrankom Kosor, prema kojoj je slao otrovne strelice i uvrede kao protukandidatkinji na predsjedničkim izborima, te je donesen zakon koji uz ured osigurava i službeni automobil kojega može trajno koristiti kao i dva službenika, odnosno vozač i osiguranje.

Sada kad se ponovo u medijima špekulira i kad su pojedini političari postavili pitanje opravdanosti „Ureda bivšeg predsjednika“, Mesić po tko zna koji put pokazuje svu svoju bahatost i zlu ćud. Naime odmah se poziva na „stečena prava“ i gura ispred sebe državu koja ga „mora“ štititi, jer to je podcjenjivanje države?

Tko je Stjepan (Stipe) Mesić je rođen u Orahovici 24. Prosinca 1934.? Gimnaziju je pohađao u Osijeku i Požegi, a diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon studija, Mesić je radio u Orahovici i Našicama. Odslužio je vojsku, položio pravosudni ispit i radio kao općinski sudac. Oženio se Milkom rođ. Dudunić, i dobili su dvije kćeri.
S cijelom je obitelji preselio u Zagreb i godine 1964. postao direktor sektora općih poslova u poduzeću Univerzal Corporation, te je svojom voljom postao član Saveza komunista Jugoslavije (partijska podružnica: Savez komunista Hrvatske).
Godine 1966. izabran je kao neovisan građanin u Općinsko vijeće Orahovice, pobijedivši kandidate iz Saveza komunista te iz Socijalističkog saveza radnog naroda. Godine 1967. postao je gradonačelnik Orahovice, i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Pokrenuo je građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji, pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam (nezakonit po Ustavnom poretku). Poslije donošenja "Deklaracije o položaju i imenu hrvatskoga jezika" 1967. godine, Mesić ju je javno osudio u govoru pred Saborom, gdje je njene sastavljače prozvao kao: "političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije", i pozvao da ih se kazneno progoni na sudu. No ipak se predomislio i u 1970-ima je podržao Hrvatsko proljeće, pa je optužen zbog "neprijateljske propagande" i osuđen na godinu dana zatvora. Suđenje je trajalo 3 dana, a od 55 svjedoka samo je 5 svjedočilo protiv njega. Nakon priziva, proces se odužio do 1975., kada je odslužio godinu dana u zatvoru u Staroj Gradiški.

Neki neovisni promatrači smatraju da je Mesić u doba kad je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ

(zadnji predsjednik Jugoslavije) osigurao mjesto u povijesti vještim manevriranjem i blokadom velikosrpski nastrojene vrhuške da izvede državni udar, te da je, unatoč mnogim svojim kasnijim problematičnim potezima, u to vrijeme bio pravi čovjek na pravom mjestu.

Kad je Hrvatska proglasila neovisnost, Mesić se vratio u domovinu i dao ostavku na mjesto predsjednika jer SFRJ očigledno više nije postojala. Godine 1992. izabran je u Sabor i postao njegov predsjednik.

Godine 1994. istupio je iz HDZ-a i osnovao novu stranku, Hrvatske nezavisne demokrate. Kao razlog za istup navodio je protivljenje vladinoj politici prema Bosni i Hercegovini, optužujući Tuđmana da želi podijeliti BiH s Miloševićem. Međutim on je iz HDZ-a istupio tek godinu i pol nakon bošnjačko-hrvatskoga sukoba. Njegov izlazak iz HDZ-a se poklapa s njegovim (i Manolićevim) sukobom sa Šuškovom strujom unutar HDZ-a. Kritizirao je i privatizaciju zbog pljačke i profiterstva. Godine 1995. je sudjelovao na 2. saboru HSP-a, tj. frakcije HSP-a odane Dobroslavu Paragi, na Zagrebačkom velesajmu. Nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak Mesić odlazi kod američkog veleposlanika Pitera Galbraitha i uspoređuje ju s "etničkim čišćenjem". Mesić je 1997. zajedno s većim dijelom svoje stranke prešao u Hrvatsku narodnu stranku (HNS) gdje je postao izvršni potpredsjednik stranke. Izabran je za predsjednika Hrvatske 2000. godine nakon što je pobijedio u prvom krugu izbora, te u drugom krugu porazio kandidata HSLS-a i SDP-a Dražena Budišu. Mesić je nastupio kao kandidat stranaka HNS, HSS, LS te IDS. Nakon što je postao predsjednik, istupio je iz članstva u HNS-u.

Kritizirao je politiku pokojnog predsjednika Tuđmana kao nacionalističku, bez slobode medija i s lošim gospodarstvom. Na početku svoga prvog mandata odmah se zalagao se za liberalniji pristup kako bi se Hrvatska otvorila stranim investitorima, s manje više uspjeha.

Kao predsjednik tijekom svog prvog mandata, umirovio je 7 hrvatskih generala koji su dvaput pisali otvorena pisma javnosti u kojima su tvrdili da vlast želi kriminalizirati Domovinski rat i da zanemaruje Hrvatsku vojsku. Mesić je tvrdio da časnici na dužnosti ne smiju pisati javna politička pisma bez odobrenja vrhovnog zapovjednika, tj. predsjednika države jer oni njemu izravno odgovaranju po zakonu i ustavu. Oporbene stranke su brzo osudile ovu Mesićevu odluku kao opasan potez za nacionalnu sigurnost Hrvatske, no on je tvrdio da je to bila jedina ispravna odluka koju je mogao donijeti jer se u vojsci neposlušnost ne može tolerirati. Mesić je kasnije umirovio još četiri generala sa sličnim objašnjenjem.

Tokom svoga prvog mandata u vanjskoj politici, predsjednik Mesić se zalaže da Hrvatska postane članica Europske unije i NATO-a. Također je pokrenuo obostrane isprike za moguće ratne zločine s predsjednikom Srbije i Crne Gore, što je dio hrvatske javnosti loše primio. Posebno pozitivno je bio primitak u izraelskom parlamentu (Knesset), koji je bio prvijenac za Hrvatsku. Ondje se ispričao za istrebljenje Židova u NDH tijekom 2. svjetskog rata, te se nakon njegovog govora počinju otvarati izravni diplomatski kanali s Izraelom.

U predsjedničkim izborima 2005-e je kao kandidat osam političkih stranaka osvojio skoro polovicu glasova (48,92%). U drugom krugu se suočio s protukandidatkinjom Jadrankom Kosor i pobijedio s gotovo 66% glasova. Njegov drugi petogodišnji mandat istekao je u veljači 2010.

Iz ove kratkog pregleda razvidno je da se Mesić vješto prilagođavao trenutnim političkim strujama, koketirajući čas s lijevima, čas s desnima, a najčešće i s jednima i s drugima istovremeno.
No upada u oči da je sve to radio radi osobnog probitka i da ga međunarodni status Hrvatske i nije previše zanimao, jer potez u Knesset-u je primjeran i hvali vrijedna akcija, dok je obostrano ispričavanje za ratne zločine Srbiji i Crnoj Gori povijesni gaf bez presedana. Naime i Srbija i Crna Gora su poslale svoju regularnu vosku u rad na teritoriju Hrvatske.

Nijedan hrvatski vojnik nogom nije stupio na tlo Srbije ili Crne Gore, niti je tamo ispaljen ijedna metak ili granata. U umjesto da lobira i pojašnjava europskoj i svjetskoj javnosti da je Hrvatska bila napadnuta, da je razorena u vojno i ekonomski, te da su to uradile Srbija i Crna Gora, on prihvaća poltronsku politiku „obostrane isprike“, čime je, što se kasnije pokazalo, dao krila nekim strukturama koje su se uspjele ubaciti u hrvatsku političku scenu da se vrate skoro stoljeće unazad „dokazujući“ povijesnu krivnju i genocidnost hrvatskoj naroda. Pa su djecu opet počeli plašiti sa „ustaškim zmijama“ „Francetićevim crnim legijama“ , te slaviti i veličati srpske pokolje po Hrvatskoj kao „humanitarno ubijanje“. Ubijen Srbin je – genocid, a ubijen Hrvat je – zgažena ustaška zmija.

Ali politika tako i tako nije za mene, no pokušavam čitajući po tko zna koji put gornji tekst shvatiti čime nas je to Mesić toliko zadužio?