Povijest na međimurski način

Neki dan se je u HTV emisiji 100 godišnji partizan Josip Manolić između ostalog osvrnuo i na Ustaše, kaže da su Ustaše su činile strašne zločine i da se on borio protiv njih. Slušam pažljivo, NIJEDAN zločin Ustaša nije spomenuo, jer naravno nekim ljudima je dovoljno relevantan dokaz „rekao borac NOP-a“ ili „priča se“. Takva situacija je posebno karakteristična za Međimurje.

Naime Međimurje i dan danas ima više spomenika partizanima, nego braniteljima . Prosječnom Međimurcu spomenite partizane, srce mu zaigra od radosti i odmah poskakuje Užičko kolo, a pitamo li ga tko su bile Ustaše s izbezumljenim pogledom od straha, ogledavajući se da ga nitko drugi ne čuje, pojasniti će nam da je to: „superman i liku đavla s nožem u ustima, a iz krvavih očiju mu izbija oganj pakla, koji luta bespućima Balkana, tražeći Srpsku djecu i nejać da iz zakolje, pa i hrvatsku u nedostatku tražene žrtve“.

Malo tko od Međimurca da da je 7. travnja 1941. mr. ph. Teodor Košak preuzeo građansku vlast u Međimurju. Ondje je ustrojena prva hrvatska vojna jedinica - Čakovečka konjanička pukovnija pod zapovjedništvom satnika Ivana Žagara. Proglas o preuzimanju vlasti u Međimurju glasio je:

"Hrvatice, Hrvati! Međimurci, Međimurke! 

Nepokolebivom voljom hrvatskog naroda, preuzimam ovim časom građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo obćinu Štrigovu sa Razkrižjem. Povodom toga pozivam cjelokupno pučanstvo, da se svim mojim naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir. Najmanji rad protiv interesa hrvatskog naroda kaznit će se najstrožom kaznom. 

Mr. Teodor Košak, ljekarnik, povjerenik za Hrvatsko Međimurje. 

U Čakovcu, dne 7. travnja 1941. godine"

Dana 06. travnja 1941. godine Njemačka je napala Jugoslaviju i prilikom razbijanja Vojske Kraljevine Jugoslavije njemačke vojne snage su prošle kroz Međimurje ka Zagrebu, pa je sukladno sporazumi Njemačke i Mađarske, Mađarska vojska 16.04.1941 bez otpora okupirala Međimurje jer se Pavelić mora pridržavati nalog Hitlera kako i NDH ne bi bila uništena.

U medijima će se naći (nepoznati izvori za takvu tvrdnju, osim navedenog „rekli su“) da je oslobađanje Međimurja od mađarske okupacije počelo 31. ožujka 1945. savezničkim bombardiranje Čakovca (i ovaj puta je pala jedna bomba). Piše da su se nakon toga Mađari povukli u velikom broju (https://povijest.hr/nadanasnjidan/madari-posljednji-put-osvojili-medimurje-1941/ ). A što posebno iritira je tvrdnja u istom tekstu da je Grad Čakovec oslobodila bugarska vojska i Crvena armija uz pomoć lokalnih partizanskih jedinica 6.4.1945., nakon čega je Međimurje vraćeno Hrvatskoj.

Nitko u Međimurju ne zna da su u Čakovcu djelovale „lokalne partizanske jedinice“?

Povijesne činjenice su „malo“ drugačije. Naime, vojne snage NDH koje je osnovao Teodor Košak nisu pružale otpor niti Nijemcima, a niti Mađarima (razlog je naveden prije), već su se povukle preko Drave u Varaždin. Snage NDH (Ustaške snage) nisu imali nijednu akciju u Međimurju.

Za vrijeme II. svjetskog rata postojano je neko vrijeme „Međimurski bataljun“ u sastavu Kalničkog partizanskog odreda, ali preko Drave na Kalniku. U Međimurje su ti partizani upali samo jednom razoružavši Žandarmerijsku postaju, ali ujutro su Mađari poslali vojsku u partizani su hrabro zbrisali preko Drave i nikada više nisu došli u Međimurje (to je izjava učesnika – pripadnika Međimurskog bataljuna prije dvije godine kod obilježavanja Dana antifašističke borbe u Čakovcu).

Doduše ti partizani su se spremali na oslobođenje Međimurja, a po nalogu Tita i Partije kroz Međimurje su prešle (oslobodile ga) snage Crvene Armije (Čerkezi i Bugari) koje su pri tom napravili više štete i zvjerstva nad Međimurcima neko Mađarska vojska za svo vrijeme okupacije.

Kada su u gonjenju Njemačke vojske snage Crvene Armije napustile Međimurje, hrabro su se s Kalnika spustili partizani i uspostavili „narodnu vlast“ o kojoj nam dan danas mogu ispričati roditelji. Malo mladih posebno mladića je prihvatilo tu vlast, te su onim malog broja koji su prihvatili podaništvo mladići između 18 i 30 godina masovno tajno bježali preko granice u Austrijske prihvatne centre, odakle su deportirani u Njemačku na edukaciji i potom u prekomorske zemlje. Mnogi su „zaglavili“ na granici (ili su bili ubijeni od jugoslavenskih graničara, ili su se utopli pri prelasku Mure. A oni koji nisu uspjeli pobjeći na vrijeme „progutala ne noć“. Brojne su grobnice po Međimurju o kojima se i danas šuti ???? Stari ljudi su naučili na moraju čuvati glavu!

Činjenica je da ni partizani ni ustaše ustvari nikada u Međimurju nisu bili, ali prosječni Međimurci vole partizane i „smrt fašizmu“ (znači poziv na ubijanje), a mrze „za Dom spremni“ (znači poziv da se brani dom). Zanimljivo da Međimurci ne mrze Mađare iako su bili okupatori u nekoliko navrata kroz povijest.

To se događa kada politika definira povijest, a Međimurci često kažu da ih je Zagreb zaboravio, pa ja bi rekao da i nije, komunističkim spačkama naveo je Međimurce da ne vjeruju sami sebi. Da ne istražuju svoju povijest, nego bespogovorno prihvaćaju da im je bilo tako kako kaže Zagreb.

Pad jasenovačkog mita

Danas je toliko dokumenata o Jasenovcu (logoru NDH) objavljeno da je činjenično jasno da je sve što rečeno o Jasenovcu do osamostaljenja Hrvatske najobičnija laž i srbokomunistički mit.

Teško je već objavljivati dokumente kao dokaze, jer je to pozamašni materijal, a ujedno je činjenica da mnoge dokumente Srbija ne želi dati Hrvatskoj, a postoje i sumnje da te dokumente istine Srbije sistemski uništava.

No, javno objavljena izvješća se više ne mogu zataškavati. A budući da su objavljena, ne mogu se ni zabraniti. Poznato je svima da Srbija lobira po svijetu kako bi se novi podatci o Jasenovcu proglasili „negiranjem Holokausta“ i „buđenjem ustaške zmije“ te na toj osnovi zabrane, te da joj to ne uspijeva. Velika razlike tog srpskog mita i podataka prevelike su i podatci neupitno ruše mit

Prof. dr. sc. Matko Marušić, emeritus iznosi temeljne činjenice (citiram): 

1. Vladimir Geiger objavio je pregled podataka o broju žrtava u Jasenovcu i on se kreće u rasponu od 2.238 do 1,110.929. Toliki raspon govori da s tim brojevima nešto nije u redu. I nije: samo jedan u tom golemom rasponu može biti točan, a svi ostali su laž. Pa taj broj treba objektivno utvrditi ili barem procijeniti.
2. Još 1985, američki autori Bernstein, Hitchcock i Blake napravili su film „A Painful Reminder: Evidence for All Mankind“ u kojemu su objavili da je u Jasenovcu bilo 20.000 žrtava. Taj film je u Hrvatskoj prikazan tek kad se ona osamostalila.
3. Newyorški „Jasenovac Research Institute“ na svojim mrežnim stranicama navodi oko 600.000 imena jasenovačkih žrtava a hrvatska Javna ustanova Spomen park Jasenovac (JUSP Jasenovac) oko 84.000. Otkud tolika razlika?! Onaj tko laže krupno laže a – nije ustaša.
4. Vladimir Horvat, Mladen Ivezić, Josip Pečarić, Stjepan Razum, Vladimir Mrkoci, Mario Kevo i drugi objavili su djela koja uvjerljivo ruše srbokomunistički jasenovački mit. 
5. Igor Vukić je u svojoj knjizi „Jasenovac – radni logor“ dokazao da je Jasenovac bio radni logor, što su javno priznali i Ivo Goldstein i Mirjana Kasapović strastveni podržavatelji mita o Jasenovcu. G. Vukić je ustvrdio da u Jasenovcu nije bilo masovnih smaknuća, a u knjizi „Jasenovac iz dana u dan“ dao je sliku logora u skladu sa svojim tvrdnjama.
6. Stipo Pilić i Blanka Matković analizirali su podatke o tri sustavna iskopavanja na Gradini (gdje je navodno ubijen najviše ljudi, prema srpskoj propagandi i do milijun) koja je provela Titova vlast i koja su našla ostatke 440 žrtava. To ne znači da su to sve žrtve, ali jest pokazatelj goleme razlike između mita i stvarnosti.
7. Potpuni krah popisa JUSP Jasenovac donijela su istraživanja vrhunskih informatičara Nikole Banića i Mladena Koića objavljena u više od 60 članaka (svi na portalu „Narod“). Najprije su otkrili oko 14.000 (i višestruko) ponovljenih imena, a kad je JUSP Jasenovac to „ispravio“ otkrili su da su imena za doknadu višestrukih JUSP-ovci uzeli s jugoslavenskog popisa na kojemu je navedeno da su ti ljudi stradali drugdje (a oni mjesto stradanja promijenili u Jasenovac). Najimpresivniji nalaz Banića i Koića došao je iz njihove analize godina rođenja navedenih uz imena žrtava. Primjerice, broj žrtava koje su navodno bile rođene 1900. dvostruko je veći nego onih rođenih 1899. ili 1901. To je izravan i nepobitan matematički dokaz da se ne radi o pogrješci nego o izmišljanju tih datuma.
8. Objavljeni su kvalitetni dokazi (Horvat-Vukić-Pilić-Marković, „Jasenovački logori – istraživanja“, 2016.) da je poslije rata pobijeno mnogo ustaša i domobrana s Križnoga puta.
9. Pad laži o kardinalu Alojziju Stepincu koje je razotkrila gđa Esther Gitman ključan je dokaz da je sva srbokomunistička historiografija Drugoga svjetskoga rata čista laž.

Ustvari zanimljivo je razmotriti tko je počinio genocid i nad kim?

Srpska premijerka Brnabić, u skladu s velikosrpskom propagandom, kaže da je (čak samo) u Jasenovcu počinjem genocid nad Srbima. Nedugo potom je to strašno pitanje genocida počelo izgledati sasvim drukčije! 

Podatci koje je naveo g. Stjepan Lozo u svojoj knjizi „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima“ (2017. Split: Naklada Bošković), otkrili su dvije stvari: 

1. da su Srbi planirali i počinili genocid nad Hrvatima i
2. da su u sklopu toga planirali i proveli propagandu – da su Hrvati počinili genocid nad Srbima!

Potrebno je da svaki hrvatski građanin prouči tu knjigu! Jer podatci demografa Vladimira Mrkocija i Stjepana Šterca, koji su uspoređivali popise stanovništva Jugoslavije prije i poslije Drugoga svjetskoga rata sugeriraju da između te dvije vremenske točke „nedostaje“ možda i više od milijun Hrvata!

Da se ne prejudicira i stvara mit o toj činjenici nužno je da se ti podaci detaljno stručno analiziraju jer upućuju na moguću strahotu koje danas Hrvati i hrvatska država uopće nisu svjesni.

Na genocidnu srpsku politiku upućuje pored ostalog i niz nalaza o ubijanju Hrvata od Odese 1916. do Domovinskoga rata (Ćelije, Škabrnja, Vukovar-Ovčara i brojni drugi). Uloga hrvatskih povjesničara je da se konačno sruši odurni mit o „ustanku Srbu“, te otkrića najranijih četničkih zločina nad Hrvatima i strahota laži i skrivanja istine o Bleiburgu.

Kako piše Josip Jurčević („Stogodišnji teror Jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“, Zagreb: DIS, 2015.) u Hrvatskoj iz Drugoga svjetskog rata ima 16 grobišta partizanskih žrtava, 1.343 jugoslavenskih komunističkih vlasti, 5 njemačkih okupacijskih vlasti, 30 četničkih, 1 talijanskih, 2 NDH-ovih i 120 nepoznatih počinitelja.

Činjenica je da su pomirenje i kvalitetan suživot Hrvata i hrvatskih Srba nužni su i poželjni. Ali isto tako je činjenica da oni moraju počivati na povijesnim istinama. Zato cijelu povijest hrvatsko-srpskih odnosa, a navlastito onu iz doba Drugoga svjetskoga rata treba ponovno i objektivno istražiti.

Podatci koji su prikupljeni s dolaskom hrvatske samostalnosti upućuju da je ta povijest prikazana potpuno lažno i da je služila velikosrpskoj politici držanja Hrvata podčinjenim s „Istočnim grijehom ustaštva već kod rođenja“.

I zato kako god bio mali pomak tj. pokazivanje naznaka za mogućnost razvijanja kvalitetnih odnosa između Hrvata i hrvatskih Srba, velikosrpsku politiku hvata panika pa je gđa Brnabić otkrila da bi to pomirenje Srbija prihvatila kad bi Hrvati priznali „da je u Jasenovcu počinjen genocid nad Srbima“. No to nije istina i Hrvati nikad ne će progutati tu i takvu udicu. Nego – upravo suprotno – temeljito će istražiti naznake da su upravo Srbi počinili genocid nad Hrvatima a onda Hrvate optužili za genocid nad Srbima.

Neupitno je da samo istina, kakva god bila, može otvoriti vrata pomirenja.

Pomirenje zasigurno donosi bolji život za sve građane Republike Hrvatske.

Moj DOM

Čitam poruku vukovarskog branitelja i heroja Predraga Peđe Mišića, povodom srbovanja u Hrvatskome Saboru, kada je pobjeguša pokušala rasplakati Sabor zbog toga što joj netko nije dao da u Hrvatskoj ima Srbiju: "Volio bih da se sretnete ti i Anja pa joj objasni zašto Brod, zašto godinu dana.

A ti Anja izbaci mržnju iz života uništiti će te kao i tvog ćaću. Reci joj da su njegove granate i meci ubijale i srpsku djecu."

Odgovor vukovarskog branitelja Predraga Peđe Mišića zastupnici Anji Šipragi.

Čitam ovo i razmišljam kako mi je neki dan rekao jedan kritičar, da "prestanem čeprkati po kostima", jer njegovu generaciju to ne zanima." Postaje mi sve jasniji pojam "hrvatska šutnja". Kažu da ih više ne zanima Domovinski rat, da je to prošlost i da žele sagraditi bolji dom za svoju djecu. Hmmm, uočio sam da ipak koriste riječ "DOM", koju na Srbi žele zabraniti pisati i izgovarati 😕 .

Jedan načelnik Općine mi je "objašnjavao", kako su hrvatski branitelji "krvoloci i lopovi", a ne razmišlja da nije bilo njih da on danas ne bi bio načelnik Općine, bio bi možda "predsednik mesne zajednice". A i za načelnika su ga birali ti "krvoloci i lopovi" 😔

U oba slučaja radi se o mlađim ljudima, negdje kao navedene curice (sada žene) dolje i tekstu.

Pitam se gdje je to pogriješila naša generacija, da mladi ljudi nisu svjesni vrijednost koju smo im mi branitelji ostavili u nasljeđe da imaju svoju državu, jer očigledno ne znaju što bi s njom 😟 

Da pogriješili smo šutnjom (jer poznato da priče o ratu frustriraju i ih malo koji branitelj želi pričati, da ne optereti sa užasom svoju obitelj - djecu), pa je stav prema krvlju plaćenoj državi kod naše mladeži srpska i jugo propaganda (po kafićima, po medijima, po društvenim mrežama...) koja je iskoristila pogodnosti digitalnog doba i preko mobitela doprla do mozga svakog mladog čovjeka.

Tako gledam kako se naša mladež solidarizira sa saborskom zastupnicom Anjom (evo Hrvati toliko mrze Srbe da su je izabrali za saborsku zastupnicu), a ne Željkom (curicom u plavom kaputiću koja s 6 godina išla s kolnom iz Vukovara koju su pratiti tenkovi i do zuba naoružani Srbi su zaboravili. Jer ona nije došla u Sabor pričati priču "kako je teško biti Hrvat u Hrvatskoj".

Kažu treba oprostiti? Hmmmm, ..... tko sam ja da praštam? Oprostiti može samo dragi Bog !

Kažu da treba zaboraviti? Tko je vidio i doživio zvjerstva Miloševićevih Srba (četnika) koliko god želi to ne može zaboraviti. Čovjek koji je bio uznik srpskih logora (za koje oni tvrde da ih nije bilo, te i na taj način žele praviti budale od nas, kao da nema živih ljudi koji su to ipak preživjeli) koliko god želi to ne može zaboraviti !

Žena i muškarac kojeg su silovali, to nikada ne može zaboraviti.

Čovjek koje su na živo kastrirali, to nikada ne može zaboraviti.

A svi oni su to prošli s vjerom u bolju budućnost svoje djece i ne žele ih opterećivati pričom o tome. Ne žele da njihova djeca mrze, jer vidjeli su i proživjeli zlo mržnje. I sada im djeca uzvrate brigu i ljubav na način "oprostite, ali naša generacija to vidi drugačije".

Sada nam ponovo nameću Ćirilicu, baš me zanima, koliko će bolje Srbi živjeti u Vukovaru, koji su btw razorili do temelja i sada ga Hrvatska vraća u život i obnavlja, zbog dvojezičnih ploča/natpisa? Srce me boli kada čujem da saborski zastupnici govore srpskim jezikom u Hrvatskome Saboru. Još tamo 23. listopada 1847., na Kukuljevićev prijedlog, Hrvatski Sabor je donio zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao SLUŽBENOG JEZIKA U JAVNOJ UPORABI. U Saboru se hrvatski kao službeni jezik počinje primjenjivati od 1848. godine. To znači da onaj tko danas u Saboru ne govori hrvatskim jezikom ne poštuje Sabor i njegove odluke tj. ne priznaje Republiku Hrvatsku kao državu.

Razmišljam da je sve ovo što sam naveo, a i još puno, puno činjenica posljedica što svoju djecu ne učimo našoj, hrvatskoj, znanstveno istraženoj i dokumentiranoj povijesti, nego dozvoljavamo da im se pričaju priče o "Mirku i Slavku" i genocidnosti Hrvata (Ustaša). I nažalost to ih i uče u školama.

Ja ne razumijem, da mi nokte čupate kako Pupovac može biti profesor na fakultetu? Koje poniženje doživljavaju branitelji i njihova djeca kada moraju slušati predavanja tog "uvaženog profesora" ???? Jer on će o "ugroženosti Srba u Hrvatskoj" čak i da predaje matematiku :(.

Većina današnjih Srba u Hrvatskoj doživljavam kao lojalne građane Hrvatske i ustvari me ni ne zanima nacionalnost, zanima me čovjek.

U SAD-u za Dan državnosti svi ističi američku zastavu na kućama. U Hrvatskoj neko "zaborave" staviti i na zgrade i javne ustanove što je zakonska obaveza. I svi su tada Amerikanci.

Veliki sam zagovornik očuvanja nacionalnog identiteta, ali sam ogorčeni protivnik (što moji gore spomenuti kritičari ni ne znaju) da u Vukovaru postoje dvojni razredi i škole. Da postoji "hrvatski razred" i "srpski razred" čak i u OŠ. Da djeca već od 6 godine života uče dvije povijesti, Srbi srpsku, Hrvati hrvatsku. UŽAS! I čudimo se ekscesima !!!!!???????

Škola ih od malih nogu uči mrziti Ustaše. A kakve veze imaju "Ustaše do 6 godina u hrvatskom razredu" sa Ustašama?

Vidim da još previše ljudi mrzi Hrvatsku kao samostalnu državu, ali to je nepovratna činjenica i kada će svi konačno shvatiti da imaju državu i početi se prema njoj odnositi kao svojoj državi, biti će nam svima puno bolje.

Naša mladež ne znam zašto ima rođake širom svijeta; u Australiji u Americi u Argentini u Ćileu .......... e vidite da ti rođaci nisu morali pobjeći tamo daleko, danas ne mi mlade generacije morali ići u Irsku, Njemačku, Austriju, ......

Do, 90-te nismo imali svoj DOM, sada imamo svoj DOM, ali izgleda ne znamo što bi s njim. A prva stepenica da ga opetovano izgubimo je da se riječ "DOM" zabrani u hrvatskome jeziku.

Da jadan sam i razočaran, jer dali smo Hrvatsku onima koji su je htjeli izbrisati s zemljopisne karte Europe, a njihovi preci su zdušno radili na tome.

I zato mi ostaje jedino na citiram SSK

Moj dom !

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!