Pad jasenovačkog mita

Danas je toliko dokumenata o Jasenovcu (logoru NDH) objavljeno da je činjenično jasno da je sve što rečeno o Jasenovcu do osamostaljenja Hrvatske najobičnija laž i srbokomunistički mit.

Teško je već objavljivati dokumente kao dokaze, jer je to pozamašni materijal, a ujedno je činjenica da mnoge dokumente Srbija ne želi dati Hrvatskoj, a postoje i sumnje da te dokumente istine Srbije sistemski uništava.

No, javno objavljena izvješća se više ne mogu zataškavati. A budući da su objavljena, ne mogu se ni zabraniti. Poznato je svima da Srbija lobira po svijetu kako bi se novi podatci o Jasenovcu proglasili „negiranjem Holokausta“ i „buđenjem ustaške zmije“ te na toj osnovi zabrane, te da joj to ne uspijeva. Velika razlike tog srpskog mita i podataka prevelike su i podatci neupitno ruše mit

Prof. dr. sc. Matko Marušić, emeritus iznosi temeljne činjenice (citiram): 

1. Vladimir Geiger objavio je pregled podataka o broju žrtava u Jasenovcu i on se kreće u rasponu od 2.238 do 1,110.929. Toliki raspon govori da s tim brojevima nešto nije u redu. I nije: samo jedan u tom golemom rasponu može biti točan, a svi ostali su laž. Pa taj broj treba objektivno utvrditi ili barem procijeniti.
2. Još 1985, američki autori Bernstein, Hitchcock i Blake napravili su film „A Painful Reminder: Evidence for All Mankind“ u kojemu su objavili da je u Jasenovcu bilo 20.000 žrtava. Taj film je u Hrvatskoj prikazan tek kad se ona osamostalila.
3. Newyorški „Jasenovac Research Institute“ na svojim mrežnim stranicama navodi oko 600.000 imena jasenovačkih žrtava a hrvatska Javna ustanova Spomen park Jasenovac (JUSP Jasenovac) oko 84.000. Otkud tolika razlika?! Onaj tko laže krupno laže a – nije ustaša.
4. Vladimir Horvat, Mladen Ivezić, Josip Pečarić, Stjepan Razum, Vladimir Mrkoci, Mario Kevo i drugi objavili su djela koja uvjerljivo ruše srbokomunistički jasenovački mit. 
5. Igor Vukić je u svojoj knjizi „Jasenovac – radni logor“ dokazao da je Jasenovac bio radni logor, što su javno priznali i Ivo Goldstein i Mirjana Kasapović strastveni podržavatelji mita o Jasenovcu. G. Vukić je ustvrdio da u Jasenovcu nije bilo masovnih smaknuća, a u knjizi „Jasenovac iz dana u dan“ dao je sliku logora u skladu sa svojim tvrdnjama.
6. Stipo Pilić i Blanka Matković analizirali su podatke o tri sustavna iskopavanja na Gradini (gdje je navodno ubijen najviše ljudi, prema srpskoj propagandi i do milijun) koja je provela Titova vlast i koja su našla ostatke 440 žrtava. To ne znači da su to sve žrtve, ali jest pokazatelj goleme razlike između mita i stvarnosti.
7. Potpuni krah popisa JUSP Jasenovac donijela su istraživanja vrhunskih informatičara Nikole Banića i Mladena Koića objavljena u više od 60 članaka (svi na portalu „Narod“). Najprije su otkrili oko 14.000 (i višestruko) ponovljenih imena, a kad je JUSP Jasenovac to „ispravio“ otkrili su da su imena za doknadu višestrukih JUSP-ovci uzeli s jugoslavenskog popisa na kojemu je navedeno da su ti ljudi stradali drugdje (a oni mjesto stradanja promijenili u Jasenovac). Najimpresivniji nalaz Banića i Koića došao je iz njihove analize godina rođenja navedenih uz imena žrtava. Primjerice, broj žrtava koje su navodno bile rođene 1900. dvostruko je veći nego onih rođenih 1899. ili 1901. To je izravan i nepobitan matematički dokaz da se ne radi o pogrješci nego o izmišljanju tih datuma.
8. Objavljeni su kvalitetni dokazi (Horvat-Vukić-Pilić-Marković, „Jasenovački logori – istraživanja“, 2016.) da je poslije rata pobijeno mnogo ustaša i domobrana s Križnoga puta.
9. Pad laži o kardinalu Alojziju Stepincu koje je razotkrila gđa Esther Gitman ključan je dokaz da je sva srbokomunistička historiografija Drugoga svjetskoga rata čista laž.

Ustvari zanimljivo je razmotriti tko je počinio genocid i nad kim?

Srpska premijerka Brnabić, u skladu s velikosrpskom propagandom, kaže da je (čak samo) u Jasenovcu počinjem genocid nad Srbima. Nedugo potom je to strašno pitanje genocida počelo izgledati sasvim drukčije! 

Podatci koje je naveo g. Stjepan Lozo u svojoj knjizi „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima“ (2017. Split: Naklada Bošković), otkrili su dvije stvari: 

1. da su Srbi planirali i počinili genocid nad Hrvatima i
2. da su u sklopu toga planirali i proveli propagandu – da su Hrvati počinili genocid nad Srbima!

Potrebno je da svaki hrvatski građanin prouči tu knjigu! Jer podatci demografa Vladimira Mrkocija i Stjepana Šterca, koji su uspoređivali popise stanovništva Jugoslavije prije i poslije Drugoga svjetskoga rata sugeriraju da između te dvije vremenske točke „nedostaje“ možda i više od milijun Hrvata!

Da se ne prejudicira i stvara mit o toj činjenici nužno je da se ti podaci detaljno stručno analiziraju jer upućuju na moguću strahotu koje danas Hrvati i hrvatska država uopće nisu svjesni.

Na genocidnu srpsku politiku upućuje pored ostalog i niz nalaza o ubijanju Hrvata od Odese 1916. do Domovinskoga rata (Ćelije, Škabrnja, Vukovar-Ovčara i brojni drugi). Uloga hrvatskih povjesničara je da se konačno sruši odurni mit o „ustanku Srbu“, te otkrića najranijih četničkih zločina nad Hrvatima i strahota laži i skrivanja istine o Bleiburgu.

Kako piše Josip Jurčević („Stogodišnji teror Jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“, Zagreb: DIS, 2015.) u Hrvatskoj iz Drugoga svjetskog rata ima 16 grobišta partizanskih žrtava, 1.343 jugoslavenskih komunističkih vlasti, 5 njemačkih okupacijskih vlasti, 30 četničkih, 1 talijanskih, 2 NDH-ovih i 120 nepoznatih počinitelja.

Činjenica je da su pomirenje i kvalitetan suživot Hrvata i hrvatskih Srba nužni su i poželjni. Ali isto tako je činjenica da oni moraju počivati na povijesnim istinama. Zato cijelu povijest hrvatsko-srpskih odnosa, a navlastito onu iz doba Drugoga svjetskoga rata treba ponovno i objektivno istražiti.

Podatci koji su prikupljeni s dolaskom hrvatske samostalnosti upućuju da je ta povijest prikazana potpuno lažno i da je služila velikosrpskoj politici držanja Hrvata podčinjenim s „Istočnim grijehom ustaštva već kod rođenja“.

I zato kako god bio mali pomak tj. pokazivanje naznaka za mogućnost razvijanja kvalitetnih odnosa između Hrvata i hrvatskih Srba, velikosrpsku politiku hvata panika pa je gđa Brnabić otkrila da bi to pomirenje Srbija prihvatila kad bi Hrvati priznali „da je u Jasenovcu počinjen genocid nad Srbima“. No to nije istina i Hrvati nikad ne će progutati tu i takvu udicu. Nego – upravo suprotno – temeljito će istražiti naznake da su upravo Srbi počinili genocid nad Hrvatima a onda Hrvate optužili za genocid nad Srbima.

Neupitno je da samo istina, kakva god bila, može otvoriti vrata pomirenja.

Pomirenje zasigurno donosi bolji život za sve građane Republike Hrvatske.