Neki dan se je u HTV emisiji 100 godišnji partizan Josip Manolić između ostalog osvrnuo i na Ustaše, kaže da su Ustaše su činile strašne zločine i da se on borio protiv njih. Slušam pažljivo, NIJEDAN zločin Ustaša nije spomenuo, jer naravno nekim ljudima je dovoljno relevantan dokaz „rekao borac NOP-a“ ili „priča se“. Takva situacija je posebno karakteristična za Međimurje.
Naime Međimurje i dan danas ima više spomenika partizanima, nego braniteljima . Prosječnom Međimurcu spomenite partizane, srce mu zaigra od radosti i odmah poskakuje Užičko kolo, a pitamo li ga tko su bile Ustaše s izbezumljenim pogledom od straha, ogledavajući se da ga nitko drugi ne čuje, pojasniti će nam da je to: „superman i liku đavla s nožem u ustima, a iz krvavih očiju mu izbija oganj pakla, koji luta bespućima Balkana, tražeći Srpsku djecu i nejać da iz zakolje, pa i hrvatsku u nedostatku tražene žrtve“.
Malo tko od Međimurca da da je 7. travnja 1941. mr. ph. Teodor Košak preuzeo građansku vlast u Međimurju. Ondje je ustrojena prva hrvatska vojna jedinica - Čakovečka konjanička pukovnija pod zapovjedništvom satnika Ivana Žagara. Proglas o preuzimanju vlasti u Međimurju glasio je:
"Hrvatice, Hrvati! Međimurci, Međimurke!
Nepokolebivom voljom hrvatskog naroda, preuzimam ovim časom građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo obćinu Štrigovu sa Razkrižjem. Povodom toga pozivam cjelokupno pučanstvo, da se svim mojim naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir. Najmanji rad protiv interesa hrvatskog naroda kaznit će se najstrožom kaznom.
Mr. Teodor Košak, ljekarnik, povjerenik za Hrvatsko Međimurje.
U Čakovcu, dne 7. travnja 1941. godine"
U medijima će se naći (nepoznati izvori za takvu tvrdnju, osim navedenog „rekli su“) da je oslobađanje Međimurja od mađarske okupacije počelo 31. ožujka 1945. savezničkim bombardiranje Čakovca (i ovaj puta je pala jedna bomba). Piše da su se nakon toga Mađari povukli u velikom broju (https://povijest.hr/nadanasnjidan/madari-posljednji-put-osvojili-medimurje-1941/ ). A što posebno iritira je tvrdnja u istom tekstu da je Grad Čakovec oslobodila bugarska vojska i Crvena armija uz pomoć lokalnih partizanskih jedinica 6.4.1945., nakon čega je Međimurje vraćeno Hrvatskoj.
Nitko u Međimurju ne zna da su u Čakovcu djelovale „lokalne partizanske jedinice“?
Povijesne činjenice su „malo“ drugačije. Naime, vojne snage NDH koje je osnovao Teodor Košak nisu pružale otpor niti Nijemcima, a niti Mađarima (razlog je naveden prije), već su se povukle preko Drave u Varaždin. Snage NDH (Ustaške snage) nisu imali nijednu akciju u Međimurju.
Za vrijeme II. svjetskog rata postojano je neko vrijeme „Međimurski bataljun“ u sastavu Kalničkog partizanskog odreda, ali preko Drave na Kalniku. U Međimurje su ti partizani upali samo jednom razoružavši Žandarmerijsku postaju, ali ujutro su Mađari poslali vojsku u partizani su hrabro zbrisali preko Drave i nikada više nisu došli u Međimurje (to je izjava učesnika – pripadnika Međimurskog bataljuna prije dvije godine kod obilježavanja Dana antifašističke borbe u Čakovcu).
Doduše ti partizani su se spremali na oslobođenje Međimurja, a po nalogu Tita i Partije kroz Međimurje su prešle (oslobodile ga) snage Crvene Armije (Čerkezi i Bugari) koje su pri tom napravili više štete i zvjerstva nad Međimurcima neko Mađarska vojska za svo vrijeme okupacije.
Kada su u gonjenju Njemačke vojske snage Crvene Armije napustile Međimurje, hrabro su se s Kalnika spustili partizani i uspostavili „narodnu vlast“ o kojoj nam dan danas mogu ispričati roditelji. Malo mladih posebno mladića je prihvatilo tu vlast, te su onim malog broja koji su prihvatili podaništvo mladići između 18 i 30 godina masovno tajno bježali preko granice u Austrijske prihvatne centre, odakle su deportirani u Njemačku na edukaciji i potom u prekomorske zemlje. Mnogi su „zaglavili“ na granici (ili su bili ubijeni od jugoslavenskih graničara, ili su se utopli pri prelasku Mure. A oni koji nisu uspjeli pobjeći na vrijeme „progutala ne noć“. Brojne su grobnice po Međimurju o kojima se i danas šuti ???? Stari ljudi su naučili na moraju čuvati glavu!
Činjenica je da ni partizani ni ustaše ustvari nikada u Međimurju nisu bili, ali prosječni Međimurci vole partizane i „smrt fašizmu“ (znači poziv na ubijanje), a mrze „za Dom spremni“ (znači poziv da se brani dom). Zanimljivo da Međimurci ne mrze Mađare iako su bili okupatori u nekoliko navrata kroz povijest.
To se događa kada politika definira povijest, a Međimurci često kažu da ih je Zagreb zaboravio, pa ja bi rekao da i nije, komunističkim spačkama naveo je Međimurce da ne vjeruju sami sebi. Da ne istražuju svoju povijest, nego bespogovorno prihvaćaju da im je bilo tako kako kaže Zagreb.
Nema komentara:
Objavi komentar