Čitam poruku vukovarskog branitelja i heroja Predraga Peđe Mišića, povodom srbovanja u Hrvatskome Saboru, kada je pobjeguša pokušala rasplakati Sabor zbog toga što joj netko nije dao da u Hrvatskoj ima Srbiju: "Volio bih da se sretnete ti i Anja pa joj objasni zašto Brod, zašto godinu dana.
A ti Anja izbaci mržnju iz života uništiti će te kao i tvog ćaću. Reci joj da su njegove granate i meci ubijale i srpsku djecu."
Odgovor vukovarskog branitelja Predraga Peđe Mišića zastupnici Anji Šipragi.
Čitam ovo i razmišljam kako mi je neki dan rekao jedan kritičar, da "prestanem čeprkati po kostima", jer njegovu generaciju to ne zanima." Postaje mi sve jasniji pojam "hrvatska šutnja". Kažu da ih više ne zanima Domovinski rat, da je to prošlost i da žele sagraditi bolji dom za svoju djecu. Hmmm, uočio sam da ipak koriste riječ "DOM", koju na Srbi žele zabraniti pisati i izgovarati 😕 .
Jedan načelnik Općine mi je "objašnjavao", kako su hrvatski branitelji "krvoloci i lopovi", a ne razmišlja da nije bilo njih da on danas ne bi bio načelnik Općine, bio bi možda "predsednik mesne zajednice". A i za načelnika su ga birali ti "krvoloci i lopovi" 😔
U oba slučaja radi se o mlađim ljudima, negdje kao navedene curice (sada žene) dolje i tekstu.
Pitam se gdje je to pogriješila naša generacija, da mladi ljudi nisu svjesni vrijednost koju smo im mi branitelji ostavili u nasljeđe da imaju svoju državu, jer očigledno ne znaju što bi s njom 😟
Da pogriješili smo šutnjom (jer poznato da priče o ratu frustriraju i ih malo koji branitelj želi pričati, da ne optereti sa užasom svoju obitelj - djecu), pa je stav prema krvlju plaćenoj državi kod naše mladeži srpska i jugo propaganda (po kafićima, po medijima, po društvenim mrežama...) koja je iskoristila pogodnosti digitalnog doba i preko mobitela doprla do mozga svakog mladog čovjeka.
Tako gledam kako se naša mladež solidarizira sa saborskom zastupnicom Anjom (evo Hrvati toliko mrze Srbe da su je izabrali za saborsku zastupnicu), a ne Željkom (curicom u plavom kaputiću koja s 6 godina išla s kolnom iz Vukovara koju su pratiti tenkovi i do zuba naoružani Srbi su zaboravili. Jer ona nije došla u Sabor pričati priču "kako je teško biti Hrvat u Hrvatskoj".
Kažu treba oprostiti? Hmmmm, ..... tko sam ja da praštam? Oprostiti može samo dragi Bog !
Kažu da treba zaboraviti? Tko je vidio i doživio zvjerstva Miloševićevih Srba (četnika) koliko god želi to ne može zaboraviti. Čovjek koji je bio uznik srpskih logora (za koje oni tvrde da ih nije bilo, te i na taj način žele praviti budale od nas, kao da nema živih ljudi koji su to ipak preživjeli) koliko god želi to ne može zaboraviti !
Čovjek koje su na živo kastrirali, to nikada ne može zaboraviti.
A svi oni su to prošli s vjerom u bolju budućnost svoje djece i ne žele ih opterećivati pričom o tome. Ne žele da njihova djeca mrze, jer vidjeli su i proživjeli zlo mržnje. I sada im djeca uzvrate brigu i ljubav na način "oprostite, ali naša generacija to vidi drugačije".
Sada nam ponovo nameću Ćirilicu, baš me zanima, koliko će bolje Srbi živjeti u Vukovaru, koji su btw razorili do temelja i sada ga Hrvatska vraća u život i obnavlja, zbog dvojezičnih ploča/natpisa? Srce me boli kada čujem da saborski zastupnici govore srpskim jezikom u Hrvatskome Saboru. Još tamo 23. listopada 1847., na Kukuljevićev prijedlog, Hrvatski Sabor je donio zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao SLUŽBENOG JEZIKA U JAVNOJ UPORABI. U Saboru se hrvatski kao službeni jezik počinje primjenjivati od 1848. godine. To znači da onaj tko danas u Saboru ne govori hrvatskim jezikom ne poštuje Sabor i njegove odluke tj. ne priznaje Republiku Hrvatsku kao državu.
Razmišljam da je sve ovo što sam naveo, a i još puno, puno činjenica posljedica što svoju djecu ne učimo našoj, hrvatskoj, znanstveno istraženoj i dokumentiranoj povijesti, nego dozvoljavamo da im se pričaju priče o "Mirku i Slavku" i genocidnosti Hrvata (Ustaša). I nažalost to ih i uče u školama.
Ja ne razumijem, da mi nokte čupate kako Pupovac može biti profesor na fakultetu? Koje poniženje doživljavaju branitelji i njihova djeca kada moraju slušati predavanja tog "uvaženog profesora" ???? Jer on će o "ugroženosti Srba u Hrvatskoj" čak i da predaje matematiku :(.
Većina današnjih Srba u Hrvatskoj doživljavam kao lojalne građane Hrvatske i ustvari me ni ne zanima nacionalnost, zanima me čovjek.
U SAD-u za Dan državnosti svi ističi američku zastavu na kućama. U Hrvatskoj neko "zaborave" staviti i na zgrade i javne ustanove što je zakonska obaveza. I svi su tada Amerikanci.
Veliki sam zagovornik očuvanja nacionalnog identiteta, ali sam ogorčeni protivnik (što moji gore spomenuti kritičari ni ne znaju) da u Vukovaru postoje dvojni razredi i škole. Da postoji "hrvatski razred" i "srpski razred" čak i u OŠ. Da djeca već od 6 godine života uče dvije povijesti, Srbi srpsku, Hrvati hrvatsku. UŽAS! I čudimo se ekscesima !!!!!???????
Škola ih od malih nogu uči mrziti Ustaše. A kakve veze imaju "Ustaše do 6 godina u hrvatskom razredu" sa Ustašama?
Vidim da još previše ljudi mrzi Hrvatsku kao samostalnu državu, ali to je nepovratna činjenica i kada će svi konačno shvatiti da imaju državu i početi se prema njoj odnositi kao svojoj državi, biti će nam svima puno bolje.
Do, 90-te nismo imali svoj DOM, sada imamo svoj DOM, ali izgleda ne znamo što bi s njim. A prva stepenica da ga opetovano izgubimo je da se riječ "DOM" zabrani u hrvatskome jeziku.
Da jadan sam i razočaran, jer dali smo Hrvatsku onima koji su je htjeli izbrisati s zemljopisne karte Europe, a njihovi preci su zdušno radili na tome.
I zato mi ostaje jedino na citiram SSK
Moj dom !
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
Nema komentara:
Objavi komentar