Igre brojkama

„Egzodus“, ustvari odlazak, 250.000 osoba srpske nacionalnosti tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom „Oluje“ je teza koju veći dio srpske historiografije i srpskih političara pokušava nametnuti s ciljem opravdanja agresije na Hrvatsku i izgubljeni rat koji je Srbija vodila na prostorima skoro svih Republika bivše SFRJ

Paušalna i ispolitizirana interpretacija događaja, izmišljanje slučajeva i pretjerivanje u isticanju njihova značaja, prigovaranje drugima, a zanemarivanje vlastitih postupaka, te preuveličavanje broja žrtava na mjestima na kojima je zaista počinjen zločin nad Srbima, značajke su njegovih javnih nastupa, ali i javnih nastupa sadašnjega političkoga vodstva Srbije u kojima se spominje Hrvatska.

U netolerantnosti koja je na granici bezobrazluka čak i predstavnici Srba građana Republike Hrvatske kao predstavnici u Hrvatskome državnom Saboru „zabrinjavajuće“ ukazuju na nepostojeću „opasnost od ustašoizacije hrvatskog društva“ svjesno preuveličao marginalne pojave u državi u kojoj se ni Vlada RH ni predsjednica RH ni Hrvatski sabor ne mogu optužiti za tako nešto.

Kao argument za tvrdnju o stradanju Srba u Domovinskom ratu navodi se i „traume ljudi srpske nacionalnosti koji su 1991. i 1992. morali potpisivati izjave o lojalnosti“, pri tome potpuno zanemarivši de je to bila reakcija na odluku vodstva „SAO Krajine“ u Kninu od 4. siječnja 1991. da na tom području prestaju važiti ingerencije MUP-a RH. I tadašnje pobunjeničko, velikosrpski orijentirano vodstvo “SUP-a SAO Krajine”, koje više nije priznavalo hrvatsku vlast u Republici Hrvatskoj, ali je očekivalo plaće od hrvatske države, to je ocijenilo “provokacijom” i “oduzimanjem dostojanstva” njegovim pripadnicima.

Kako se ove teze nameću kao rasprava u Hrvatskome Saboru, jasno je da bi trebala postojati i politička odgovornost za izrečeno, posebice kad se neutemeljeno optužuje Hrvatska za prekrštavanje Srba u Domovinskom ratu, kad se javno tvrdi, bez ikakvog dokaza, da su se „masovni zločini nad Srbima u Domovinskom ratu dogodili već u prvoj polovici 1991., a vjerojatno i ranije“.

U pozivanju na „antifašistički karakter ove* zemlje“, treba primijetiti da antifašizam, kao civilizacijski pojam suprotstavljanja fašizmu, zasigurno nije ono što se obilježava svake godine 27. srpnja u Srbu, to najbolje znaju Hrvati s područja Grahova, Drvara, Boričevca… Uostalom, o „antifašističkom“, a zapravo protuhrvatskom karakteru događanja u Srbu 27. srpnja.

Takvi govori, u kojima se potpuno ignoriraju znanstveno utemeljeni rezultati novije hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, zapravo su u službi pokušaja prikrivanja činjenica o uzroku i karakteru rata u Hrvatskoj 1991., a potom i u BiH, kao i zanemarivanje dokazane činjenice da za vojnu opciju rješavanja problema okupiranih područja u Hrvatskoj nisu krivi Hrvati niti Republika Hrvatska.

Masovni odlazak Srba iz Hrvatske u Domovinskom ratu, zapravo uoči početka Domovinskog rata kada je Srpski živalj masovno otkazao lojalnost Hrvatskoj vladi proglašavajući odvajanje hrvatskoga teritorija od matice zemlje, te su u pripremama za rat sklonili rodbinu i prijatelje na „sigurno“ u Srbiju, te uoči operacije “Oluja”, zaista je tragedija srpskoga naroda u Hrvatskoj, bez obzira na to radi li se o 10.000 – 130.000 ljudi (u Izvješću Vlade RH iz 1998. spominje se broj od oko 130.000) ili preuveličanih 250.000, pa čak i 300.000 ljudi, kako se navodi u nekim srpskim izmišljenim izvorima o “Oluji”.

Ali, ono što se ne slučajno, prešućuje u Hrvatskome državnome Saboru od strane predstavnika Srba, a od strane srbijanskog vodstva u Beogradu, jest činjenica da je zbog isključive i bahate srpske, odnosno velikosrpske politike, za “Oluju”, pa tako i za odlazak Srba uoči i tijekom “Oluje”, odgovorno tadašnje srbijansko vodstvo u Beogradu i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu. Oni su odbili prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, u kojima okupirano područje RH nije predviđeno kao sastavni dio Srbije ili kao posebna srpska država izvan granica Hrvatske, uključujući i “Plan Z-4” kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile ponudile Srbima u Hrvatskoj “državu u državi” na području 11 općina gdje su prema popisu stanovništva iz 1991. imali natpolovičan broj stanovnika.

Potpuno se zanemaruju i prešućuju podaci iz srpskih izvora koji potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj 4. kolovoza 1995. naredilo evakuaciju stanovništva iz okupiranih područja Dalmacije i Like. Naime u 16.45 sati tog dana “Vrhovni savjet obrane RSK” donio je odluku o evakuaciji, koju je potpisao Mile Martić, a pola sata kasnije, točnije – u 17.20 sati, ona je ovjerena u Glavnom štabu SVK, kod zapovjednika SVK generala Mile Mrkšića.

Takvom agresivnom srpskom politikom potpuno se za drugi plan, kao marginalno prešućuju podaci koliko je Hrvata prognano u napadima srpskih snaga od 1991. i koliko je Hrvata u srpnju 1995. već četiri godine čekalo povratak svojim, uglavnom razrušenim domovima na okupiranom području Republike Hrvatske, što je nesumnjivo vrlo važno za razumijevanje uzroka pa i posljedica “Oluje”.

Podaci govore da je krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536.000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga. U 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj, s oko 800.000 prognanika (iz Hrvatske) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore), što je bilo više od 15% ukupnog stanovništva Hrvatske” (“Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba”).

Znakovita je i procjena da je početkom 1994. u “RSK”, odnosno na okupiranom području RH, bilo manje od 8000 Hrvata u odnosu na 219.000 koliko ih je na tim područjima živjelo prije rata (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 396). U srpnju 1995., neposredno uoči operacije “Oluja”, na slobodnom teritoriju RH bilo je 384.664 prognanika i izbjeglica (192.828 prognanika i 187.796 izbjeglica) (Pravo na Dom, ur. Slobodan Lang i Branko Pek, 2011.). Njima je povratak svojim domovima onemogućavala tadašnja isključiva politika srpskoga vodstva na okupiranom području RH, a omogućila ga je oslobodilačka operacija “Oluja”.

Sve se to prešućuje dok predstavnici Srba u Saboru ili Srpski političari (očigledno djeluju usklađeno) govore o stradanju svoga naroda, jer bi isticanje uzroka rata u Hrvatskoj, te kronologije događaja i razmjera stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, razotkrilo neutemeljenost njihovih teza.

Činjenice u procjeni mogućega broja Srba koji su Hrvatsku napustili tijekom “Oluje”, iako ta procjena nije najvažnija za razumijevanje događaja, ukazuju da treba uzeti u obzir da je na područjima koja su okupirali Srbi u jesen 1991., prema popisu stanovništva iz 1991. od ukupno 549.083 stanovnika živjelo 287.830 (52,4%) Srba, što je nešto manje od polovice (49,5%) od ukupnog broja (581.663) Srba u RH. Istodobno je većina Srba tj. 293.833 ili 50,5% Srba živjelo je na slobodnom području Republike Hrvatske.

Da se razmjeri „egzodusa“ Srba tijekom Domovinskog rata preuveličavaju, dovoljno je i laiku jasno da su kojim slučajem svi Srbi otišli iz Hrvatske, bila bi to brojka manja od 300.000 s kojom barataju „srpski dušebrižnici“. Očigledno su Srpske vođe, prije „Oluje“ svjesni „propusta“ što nisu naradili „zbjeg naroda“ za vrijeme VRO „Bljesak“, pa je većina Srba ostala u Hrvatskoj, koje su posredstvom „humanitarnih organizacija“ pokušali izvući iz Hrvatske po završetku „Bljeska“, ali se samo manji broj Srba odazvao takvom pozivu, jer su se uvjerili da Hrvatska vojska nisu ubojice i da im je upravo ta vojska ponovo vratila normalne uvjete za život, pače i zaštitila je njihova „vekovna ognjišta“. Shvatili su da su prevareni od strane Srbijanskih vođa.

Nije nevažna ni činjenica da je, uz protjerano hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, okupirano područje RH, na kojem su pobunjeni Srbi osnovali “RSK”, nakon 1991. iz egzistencijalnih razloga napustio i znatan broj Srba. Podatci o tome su različiti, a Srpski izvori i “službene” jugoslavenske publikacije, navode na zaključak da je podatak o “250.000 Srba izbjeglih u operaciji ‘Oluja’” (dakle, iz UN sektora Sjever i Jug) preuveličan.

Činjenice govore slijedeće:

• oko 100.000 Srba iselilo se iz “RSK” (okupirano područje RH) do kraja 1992., a iseljavanje se nastavilo; 
• frizirani su već i podaci Glavnog štaba SVK iz lipnja 1993. koji navode da je na okupiranim dijelovima Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije (koji će biti oslobođeni operacijom “Oluja”) živjelo je 268.795 stanovnika. Jer popis stanovništva iz 1991 godine pokazuje da je na cjelokupnom okupiranom području RH (znači i Slavonije, Baranja i Srijem) bio 287.830, pa ako se iz „RSK“ iselilo 100.000 Srba iz ekonomskih razloga, te ako se izuzme broj Srba iz Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, jasno je da je navedeni podatak GŠ SVK ne samo paušalan, nego i tendenciozno neistinit. A činjenice govore da na prostoru koji je oslobođen u VRO „Oluja“ bilo oko 100.000 Srba, od čega je najmanje polovica bila pod „vojnom obavezom“ tj. nelegalno naoružana. 
• krajem 1994. u SR Jugoslaviji (ne računajući ostale države) živjelo je oko 80.000 Srba iz “RSK”, a zbog političkih i ekonomskih prilika na tom području iseljavanje stanovništva nije se smanjilo ni u 1995. (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 172-173); 
• u siječnju 1995. u SR Jugoslaviji registrirano je 252.619 izbjeglica iz Hrvatske: 198.819 iz UNPA zona, odnosno okupiranoga područja RH, i 53.800 s područja pod kontrolom Vlade RH, uključujući i obitelji “starešina” JNA koja se povukla iz Hrvatske. 
• sredinom 1996. u SRJ je bilo registrirano 314.689 Srba iz Hrvatske, od toga 229.232 s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”: 93.347 iz Dalmacije (sektor Jug) i 135.885 iz Banovine, Korduna i Like (sektor Sjever).

Dakako, sve navedene brojeve treba uzeti s oprezom, jer se statistički podaci o stanovništvu na okupiranom području RH od 1992. do 1995. razlikuju od izvora do izvora, no sigurno je da su mnogi od 229.232 Srba registriranih u SRJ sredinom 1996. kao osobe s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”, u SRJ došli puno prije te oslobodilačke operacije.

„Srpski dušebrižnici“ u javnosti plasiraju izjave kako se za „zločine nad Srbima“ nije odgovaralo, te da se procesuirani mogu nabrojati na prste jedne ruke. Činjenica je da Hrvatska vojska nije napravila nijedan masovni zločin, ali kao u svim ekstremnim situacijama, uvijek ima pojedinačnih ekscesa, ali to nisu bili zločini Hrvatske vojske, već kriminalna djela pojedinaca, što se nikako ne može reći za Srpsku vojsku u slučajevima „Ovčara“, „Srebrenica“ …itd.

Podaci Hrvatskoga pravosuđa nedvojbeno pokazuju da je protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon “Oluje” hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba, a osuđujuća presuda zbog ubojstva s kaznom zatvora u trajanju od jedne i pol do 20 godina do tada je izrečena za još tri osobe (Bijela knjiga o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu, Zagreb, rujan 1999.).

Nakon toga nastavljene su istrage, pa je do sredine 2011. u vezi kaznenih djela počinjenih za vrijeme i neposredno nakon operacije “Oluja”, kad je riječ o žrtvama, ukupno evidentirano 47 osoba; od toga su zbog ubojstva 21 osobe procesuirana 33 počinitelja, a počinitelji ubojstava 26 žrtava nisu otkriveni (podaci Državnoga odvjetništva RH do sredine 2011.).

Spomenuta tvrdnja o broju procesuiranih zločina „koliko se može nabrojati na prst jedne ruke“, sugerira kako se zločini nad Srbima u Hrvatskoj ne istražuju i ne procesuiraju. No, glede istine, treba podsjetiti da je u Hrvatskoj do sada pronađeno 150 masovnih i oko 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Domovinskom ratu (prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja RH, do kraja 2017. iz masovnih, pojedinačnih i zajedničkih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci 5131 osobe, od kojih su završno identificirani posmrtni ostaci 4196 osoba ili 81,7%).

Tek kad se navedenim brojevima pridoda podatak koliko je do sada procesuiranih počinitelja zločina nad Hrvatima, može se donijeti relevantan zaključak o procesuiranju svih zločina, odnosno o mogućoj selektivnosti istraživanja prema etničkom načelu…

Sve ostalo je politikanstvo i svjesno obmanjivanje javnosti, a koje se prvenstveno mora razotkriti u Hrvatskome državnom Saboru.

*, autor u Hrvatskome Saboru ne želi izgovoriti ime Republike Hrvatske već je naziva zamjenicom „ova“

Je li Jasenovac pokriće za srpske zločine ???

Danas se to već zna, premda se dugo tajilo, da je srbijanski logor Sajmište u samoj blizini Beograda bio jedno od najvećih stratišta u Europi i mjesto gdje su masovno likvidirani Židovi iz Srbije. Također se zna da je taj logor, nakon što je riješeno „židovsko pitanje u Srbiji“, kasnije zatvoren.

Holokaust u Srbiji je iskazan kao prvi “judenfrei” u Europi, od 17.800 Židova koji su živjeli u Srbiji i Banatu, ubijeno je njih 14800. Samo u logoru Sajmište ubijeno je preko 6000 Židova, a Sajmište u Beogradu je mjesto s najviše pronađenih posmrtnih ostataka žrtava koncentracijskih logora u bivšoj Jugoslaviji.

Danas se malo zna o kamionu plinskoj-komori koji su nacisti doveli u Beograd vlastima u Srbiji, a koji je služio za masovno ubijanje isključivo Židova. Taj kamion spomenuo je i Roman Leljak u svojoj novoj knjizi „Mit o Jasenovcu“. U svega dva mjeseca u toj pokretnoj plinskoj komori bili su ubijeni svi Židovi iz Srbije. Srbija je postala „judenfrei“ – bez svojih građana.

O tome Srbija šuti, ali zato organizira izložbe o logoru Jasenovac ističući genocidnost Hrvata, sa lažnim tvrdnjama, bez originalnih dokumenta ili sa izvučenim fragmentima iz cjelovitih dokumenata. Tako je početkom listopada 1953. godine, tvornica kamiona FAP u Srbiji, proizvela po kupljenoj licenci model kamiona Saurer 6GGF-L. Gotovo nitko od ljudi nije znao mračnu tajnu tog kamiona koji je bio važan dio holokausta nad Židovima u Srbiji.

Telegram koji je iz Berlina stigao u Beograd jedanaest godina ranije, 1942. godine, nije bio dugačak: „Akcijska komanda sa specijalnim vozilom Saurer i nalogom, na putu je ka vama. Fürerova zapovijed.”

U prvoj polovini 1942. godine njemačka policija je u suradnji sa srbijanskim vlastima „usavršila“ ubijanje Židova u jednom od najzloglasnijih logora Europe – Sajmište pored Beogradu. Pomoću kamiona – plinske komore postizao se osnovni cilj: ubijanje preostalih Židova u Srbiji bez problema oko transporta i slično.

Suradnja srbijanskih vlasti sa nacistima u Srbiji je bila jedna od najkvislinškijih u Europi, a pokret otpora protiv nacizma u Srbiji uopće nije postojao u II. svjetskom ratu, do dolaska Crvene Armije, jer poslije sloma „Užičke Republike“ u kojoj su na malom prostoru oko grada Užice na jugu Srbije četnici i partizani uspostavili vlast koja je trajala 35 dana 1941. godine (od 24. rujna do 29. studenog), suradnja vlasti i naroda u Srbiji i Njemačke okupacijske vlasti bila je besprijekorna.

Još 1942. istovaren je u Beogradu iz Njemačke veliki tamnozeleni kamion, „Saurer 6 GGF-L”. Na karakterističnoj šasiji tada najmodernijeg modela kamionske industrije nalazila se neobična dogradnja: ogroman monolit bez ijednog otvora ili prozora djelovao je neprirodno slijepljen na elegantnu „njušku” i kabinu, i time davao kamionu nekakav turoban i zlokoban izgled. Neobična modifikacija napravljena je par nedjelja ranije u pogonima tvornice Gaubschat Fahrzeugwerke GmbH u Njemačkoj.

Kamion je bio iz prve serije od 20 vozila Saurera prerađenog u dvije varijante: u jednoj je u tovarnom dijelu moglo biti smješteno do 50 ljudskih duša, u drugoj čak do 100.

Ubijanja Židova u Srbiji počela su još ranije. Već 1941. godine počela su masovna strijeljanja Židova u Srbiji u Jajincima u blizini Beograda, a slijedeće godine je na prostoru Sajmišta dovedeno još 6.300 Židova, većinom žene i djece onih muškaraca koji su već ranije strijeljani. Tragičan kraj tih nevinih ljudi počeo je već u prvoj polovici 1942. godine, i to ubijanjem bolesnika i osoblja Židovske bolnice u Beogradu.

Na suđenju u Zapadnoj Njemačkoj sredinom 1960-tih, komandant logora Sajmište Herbert Andorfer je rekao: „Priopćeno mi je da je iz Berlina stigla komanda sa kamionom plinskom komorom čiji je zadatak isključivo bio ugušiti i ubiti Židove.Kamion je bio u uporab dva mjeseca… i u njemu su Židovi ubijani plinom. Sasvim pouzdano znam da u tom vozilu nisu ubijali nikog drugog do Židove… Kad je vozilo sa plinskom komorom napustilo Sajmište, tu više nije bilo Židova, jer su svi bili na ovaj način likvidirani. Židovi su bili veliko opterećenje za nas. Logor se nalazio na teritoriji NDH (Zemun op.), o dovođenju ljudi (Židova iz Srbije op.) se brinuo beogradski šef policije, a stražu je osiguravala njemačka policija.”

Valter Manošek, profesor iz Beča, u dijelu Holokaust u Srbiji, piše da su „između početka ožujka i svibnja 1942. godine, svako jutro osim nedjeljom, dolazila dva kamiona iz Beograda na Sajmište”. Jedan od njih je bila tzv. “dušegupka”, kamion plinska-komora, drugi je odnosio stvari logoraša. Na srbijanskom slengu ili kolokvijalnom govoru dušegupka je zatvoren prostor u kome se teško diše, izuzetno je toplo i postoji nedostatak svježeg zraka.

Logoraši nisu slutili što ih čeka, čak bi i jedan od vozača “djelio djeci slatkiše prije ukrcavanja, tako da su se ona stalno okupljala oko plinskog kamiona”, piše Manošek. Prema njegovim riječima, i unutrašnjosti kamiona površine oko deset kvadratnih metara bilo je poredano desetak klupa. U svakoj vožnji, u kamionu je bilo između 50 i 80 logoraša. Kada bi se kamion napunio, zatvarana su dvokrilna vrata i plinski kamion bi krenuo preko improviziranog pontonskog mosta na Savi iz Beograda prema desnoj obali Save gdje je bio zloglasni logor Sajmište.

Na drugoj strani rijeke, gdje se danas nalazi još uvijek nesrušena takozvana “Španska kuća”, kamion bi zastao, a jedan od vozača okrenuo posebnu polugu za puštanje plina u unutrašnjost vozila. Od tog časa, u toku vožnje prečicom kroz Beograd do odredišta kod Avale, na putu dugom oko 15 kilometara, Židovi u vozilu ugušeni su plinom. Plin bi, umjesto u beogradski zrak, išao direktno u veliku kabinu u kojoj su se, nadajući se preseljenju i spasu, tiskale žene i djeca.

Bila je to strašna smrt za tisuće Židova iz Srbije, a više od 1.800 ubijene djece bilo je mlađe od 13 godina.

U svibnju 1942. godine u nacističkoj Srbiji više nije bilo Židova, a Srbija je postala sramota cijele Europe.

Srpska vojska je poznata u povijesti po učinjenim zvjerstvima, na bilo kojoj strani je ratovala, šireći legendu o „hrabroj srpskoj vojsci“. Svježa su sjećanja na Domovinski rat, te ratove u BiH i na Kosovu. Svi znaju za „Ovčaru“ i „Srebrenicu“, ali sve više se saznaje i za „Kočevski rog“ za „Hudu jamu“, za brojne masovne grobnice pobijenih poslije II. svjetskog rata.

Srpska vojska je poznata po okrutnosti i ponižavanju ratnih zarobljenika i bespomoćnog pučanstva. Tako se i na predavanjima iz predmeta „Vojna istorija“ na VA KoV u Beogradu isticala „hrabrost“ Srpske vojske koja se iživljavala nad bugarskim vojnicima koji su se predavali savezničkim snagama, probojem Solunske bojišnice za vrijeme I. svjetskog rata, te je zbog toga Bugarska vlada zatražila od generala d'Eperea garaciju primirja i bezuvjetnu predaju s jednim zahtjevom da se srpskoj vojci ne dozvoli ulazak u Bugarsku. Generala d'Eperea je zagarantirao primirje, te se tako Bugarska izvukla iz rata i spriječila je odmazdu srpske vojske, a kralj Ferdinand je abdicirao i otišao u izgnanstvo četiri dana kasnije.

SMS - iskra promišljanja

SMS, kao uostalom ni druge slične komunikacije NIKADA nisu bile dokaz za sudu. Ako hoćemo čak i česti se teroriste prati preko mobilnih veza (SMS-ova), ali to nije dokaz da su namjeravali ili počinili terorističko djelo.

Kome trebaju te priče za malu djecu o "aferi SMS" ???? To se može zvati aferom samo za totalno informatički i tkc nepismene ljude. NO, O "AFERI" NAJVIŠE PRIČAJU POLITIČARI I PODOBNI MEDIJI, pa je sve jasno.

Kome je opće jasno kako se može napraviti lažni SMS (mora se nalaziti na najmanje dva mobitela, pošiljatelj i primatelj). O čemu pričamo ?????????

Ako je i bilo lažnih SMS-ova, mogućnost je da je optuženi u MUP-ovoj bazi mijenjao ili lažirao SMS-ove, ali SMS-ovi se čuvaju i kod providera mobilne usluge, gdje ih je bez suradnje s providerom, nemoguće mijenjati.

SASVIM SLUČAJNE "SLUČAJNOSTI":

• donose s važni reformski zakoni
• približava se 13.10. - Dan prvog prosvjeda u Vukovaru
• Agrokor i Uljanik i sl. afere (pljačke) su samo jedan pipak na kraku hobotnice, o INA-i, HEP-U, T-com itd. više se ne piše ni na zadnjoj stranici medija.
• Još jednom, po tko zna koji puta na ispitu javnosti pada "nezavisnost" sudstva
• Nevine žrtve ratnih zločina koji su počinile regularne i paravojne oružane snage strane zemlje na teritoriju Hrvatske u Domovinskom ratu vape i jauču iz jama i bunara, tražeći pravdu.
• Čelništvo HVIDR-e okrenulo je leđa svom članstvu (zna se po čijem nalogu). To isto čelništvo gradonačelnika Vukovara koji se prvi usudio tražiti pravdu i prozvao institucije zbog grijeha "nečinjenja" manipulatorom. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Vidjelo se na presici da dvojica čelnih ljudi HVIDR-e ni sami sebi ne vjeruju u ono što pričaju.

Nevjerojatno je da se u tako kratkom vremenu, ponovo želi uspostaviti totalitarni režim u Hrvatskoj, kojem je glavni cilj, borba protiv svog naroda !!!!!

U Hrvatskoj je na djelu jedan oblik Državnog udara.

Naime, u Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom. . Nadalje, u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.

Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom.

Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu.

Predsjednik Hrvatske određuje mandatara za sastavljanje Vlade, a Hrvatski Sabor potvrđuje Vladu.

Što se događa u Hrvatskoj ?

Postupak izbora i imenovanja je prošao po zakonskoj proceduri. Ali po dobivanju mandata Vlada, ustvari Premijer preuzima svu vlast u Hrvatskoj, te se samo kao demokratski ukras povremeno blago sukobi s Predsjednikom(com), koristeći Stanku u realizacije jednog oblika „diktatorskog sustava“ tj. silovanje demokracije.

Naime, kao predsjednik vladajuće Stranke, Premijer je odredio tko će biti Predsjednik Sabora (postavio je svog čovjeka) i time preuzeo upravljanje Saborom. Vlada „predlaže“ zakone, tj. u praksi Sabor samo potvrđuje Zakon koji je donijela (ne preložila) Vlada. Rasprava u Saboru i esavjetovanje je samo još jedan demokratski ukras, jer se primjedbe i amandmani u pravilu ne prihvaćaju, a često niti se raspravlja o njima. Znači Zakon se usvaja, onakav kakav je predložila Vlada tj. kako je odlučio Premijer.

Ako pojedini ministar počne drugačije misliti od Premijera, istog se na sjednici Vlade razrješava dužnosti, bez rasprave u Saboru, iako Premijer više nije mandatar.

Vjerojatne posljedice:

• Vlast u Republici Hrvatskoj je sve više u rukama jednog čovjeka
• Veterani Domovinskog rata se proglašavaju marginalnom skupinom koja ne smije imaju utjecaja na vlast, iako je direktno stvarala Hrvatsku. - Druge političke stranke (osim vladajućih) se razbijaju, kao i neistomišljenici, na vrlo jednostavan način, ubacivanjem „svojih ljudi“ u njihove redove, koji prisiljavaju te skupine da se bave same sobom, a postoje kao demokratski ukras diktaturi
• Politika ne stvara uvjete za nezavisno sudstvo, nego je ga koristi za realizaciju svojih političkih ciljeva, upirući prstom u „krivce“ (pljačkaše) kod koji se u istražnom postupku obavezno pronalaze skupi satovi, kolekcije umjetničkih slika i 200.000 eura u gotovini, a u zadnje vrijeme i lažirani SMS-ovi.
• Vlast postaje sama sebi dostatna, a zakonima je odredila, da joj od trenutka izbora narod više ne treba, jer ne može oduzeti mandat izabranom (češće postavljenom) dužnosniku.
• Narod, čak ni stranke ne kreiraju Izborne liste, već to radi nekoliko ljudi u Stranci pod vodstvom predsjednika Stranke. Na prošlim izborila su preferencijalni glasovi pokazali svu bijedu kreiranja Izbornih listi.
• Zbog takvog određenja, pokivenog zakonodavnim okvirom, na čisi sadržaj građani nisu imali savršeno nikakav utjecaj, izlaznost na izbore je sve manja, jer su građani shvatili da ne mogu mijenjati ništa, pa ustvari na izbore izlaze samo stranački poslušnici.
• Potpuna besperpektivnost mladih ljudi, dovela je do egzodusa hrvatskih građana u svijet, koji ima razmjere prekomorske emigracije 1880. do 1914. godine, jer im Hrvatska ne omogućava ni osnovne uvjete preživljavanja i ne nudi život kakav priželjkuju. Mnogo ih izravno potiču na odlazak i vjerski razlozi ili nacionalno omalovažavanje. Za razliku od vremena „gastarbaitera“ 60-tih godina prošlog stoljeća koji su se vraćali obiteljima donoseći devize, sada mnogi odlaze zauvijek.
• Državno represivni aparat postaje sve brojniji i osnovna mi je zadaća, zaštita Vlasti i tajkunsko-bankarskog lobija, kojima odgovara takva vlast.
• Na međunarodnom planu Hrvatska sve više gubi suverenitet (politički, ekonomski), te se o ekonomsko-političkom stanju u Hrvatskoj odlučuje u Bruxellesu i drugim centrima moći

Povijesne činjenice:

Hrvatska od stoljeća VII. do 1991. godine nije bila samostalna država, upravljali su (čitaj pljačkali) Hrvatskom Habsburgovci, Ugari, Mađari, Mlećani, Talijani, Nijemci (NDH nije bila samostalna država, jer je njome direktno upravljala Njemačka), Srbi, Jugoslaveni.

Zbog uvjerenja da „Hrvatska ne može sama“ nakon kratkog perioda samostalnosti (1991-2013. godine) ulazi u sastav Europske unije, koje je u naravi teži da postane federacija s privileginarim narodima (Ugovor iz Maastrichta je loša kopija Ustava SFRJ iz 1974. godine).

U Hrvatskoj se po tko zna koji put sva vlast prepušta jednom čovjeku, od kojeg se očekuje da „napravi državu po volji naroda“, a podupiru ga oni koji su po stranačkim kriterijima zaposleni u svim javnim društvima i ustanovama, a često i privatnim firmama. Podupire takvu politiku i jedan dio branitelja, posebno oni koji su stekli određene privilegije, ne na temelju ratnih zasluga, nego koristeći rupe u Zakonu, svjesni da bi ostali bez tih privilegija da ne trebaju „Vladajućem“ da ostane na vlasti i da ima svu vlast u svojim rukama.

Takav razvoj događanja tj. političke situacije u Hrvatskoj neminovno vodi u razjedinjavanja nacionalnog jedinstva, do međunacionalne netrpeljivosti, do općeg nezadovoljstva, a što je zapaljen fitilj na bačvi baruta i samo je pitanje vremena kada će dogoriti do bačve i izazvati eksploziju.

Hrvatska će se po tko zna koji puta morati oslobađati, a svaki puta je taj proces zaliven rijekama krvi i velikom brojem izgubljenih života. Je li Hrvatska spremna izvršiti demokratske promjene, bez oružane revolucije, pokazati će vrijeme uskoro.

Hoće li prestati mit o Jasenovcu

Prateći istraživanja Slovenskog istraživača i publicista Romana Leljaka, koji je iz otvorenih arhiva bivše Jugoslavije, upoznao javnost sa zločinima partizana koje su počinili masovnim likvidacijama „ratnih zarobljenika“ (ne poštujući Ženevsku konvenciju), a što je još gore likvidirali su i žene, starce i djecu koji su bježali pred nastupajućim „osloboditeljima“ i to na najokrutnije načine, koje normalni ljudski um ne može ni smisliti, zaključio sam da u njegovim javnim objavama nema politiziranja, nema ideologije, jednostavno su javnosti objavljeni postojeći dokumenti, koji se potvrđuju izvršenim iskapanjima masovnih grobnica, koja pokazuju vjerodostojnost tih dokumenata.

Najveći prijepor Hrvata i Srba u novijem vremenu je logor Jasenovac koji je kao Radni logor otvorila NDH. Svi koji tvrde da Jasenovac ipak nije bio grobnica preko 700.000 Srba se proglašavaju Ustašama, revizionistima povijesti i sličnim glupostima. Nažalost u svu tu kampanju protiv Hrvatske hrvatski političari u najmanju ruku šutnjom i „obilježavanjem“ srpskih mitova po Hrvatskoj potkrjepljuju, vjerojatno zbog čuvanja „fotelja“, jer na nešto gore se ne usuđujem pomisliti. Zašto to tvrdim? Samostalna Hrvatska postoji već 25 godina i nijedna Vlada nije našla za shodno da osnuje znanstveno-povijesni institut, koji neće smišljati bajke na sjednicama, nego javnosti predočiti postojeće dokumente i dokaze.

Razgovarao sam s nekim ljudima zagovornicima kako je Jasenovac bio stratište Srba, kad sam im predočio dokaze, da baš to nije tako kako oni pričaju i rekao im da zapravo oni raspiruju mržnju između Hrvata i Srba, jer skrivaju istinu, onda su u pravilu prekidali razgovor s naučenom rečenicom: „Ako je ubijen i jedan nevin čovjek puno je.“ Sa time se i slažem, ali samo ako isto vrijedi i za Hrvate.

Zaključujem da povijest u Hrvatskoj nije nauka, čak niti naučna disciplina, već ured za držanje u pokornosti Hrvata i drugih naroda na području Jugoistočne Europe, glorificirajući jedan narod, stvarajući mit o njegovoj hrabrosti i vječnom mržnji svijeta prema njima. Sjećam se čak vica na taj račun, govorili su da je SFRJ okružena BRIGAMA (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska i Austrija).

No, da se vrtim još jednom Jasenovcu, jer gospodin Leljak jednostavno iznosi dokaze, ovaj puta o logoru Jasenovac koje je našao u Arhivima bivše države.

Naime, postojeća povijest govori da je 50 tisuća ljudi tijekom zbjegova s Kozare završilo u logoru Jasenovac, muškarci, žene, djeca. Ali iz prikupljene i proučene dokumentacije u kojima su navedene brojke po danima, zarobljeno je u borbama na Kozari 7938 partizana i 14 753 civila. Svi su ti zarobljenici vlakom s područja Jasenovac odvezeni na Sajmište u Beograd, jedan dio na rad u Njemačku, a nitko od ljudi s Kozare nije završio u logoru Jasenovac. Svi su ti dokumenti dostupni i oni jasno govore da nitko s Kozare nije završio u Jasenovcu. Tu je posebno pitanje djece koja se razmještaju u različite hrvatske domove koji su formirani uz pomoć NDH, a oni su razmješteni u raznim gradovima. Sva ta dokumentacija veoma je jasna i dostupna i iz nje se vidi da nikakvoga likvidiranja djece na području logora Jasenovac nije bilo.

Igor Vukić napravio je izvrsnu knjigu Radni logor Jasenovac, opisao je sve što se u tom logoru događalo, koja mu je bila namjena i jasno i glasno govori o tome da u tom logoru nije bilo nikakvoga masovnoga likvidiranja. Roman Leljak glasno i jasno objavljuje ono što govore dokumenti – nije istina da su ljudi dovezeni u Jasenovac i da ondje nestaju. Točno se zna njihov put, pa tako iznosi podatke kako je bilo sa Srbima koji su prije toga živjeli u Jasenovcu i selu Krapje, kako su oni završili, kako su se 1945. vratili u ta sela…

Samo područje Jasenovac služilo je kao zbirno područje iz kojega su ljudi dalje slani u logore, prije svega u glavni logor od 1941. do 1945. koji je bio formiran na Sajmištu u Beogradu. Dalje, tu su i ljudi koji su odvedeni s područja Jasenovca na rad u Njemačku. Sam logor Jasenovac 3C bio radni logor, koji je čak predviđen kao ratna zona u kojoj će se proizvoditi oružje i druga oprema za buduću vojsku NDH. To se na neki način i obistinilo. Naime, strojevi za proizvodnju pušaka i ostaloga su krajem rata, točnije u srpnju odvezeni u Kragujevac i tvornicu Zastava i ondje se nastavilo s proizvodnjom. Što se tiče lanaca, tako je počela raditi tvornica lanaca u Zaječaru. Život i rad u Jasenovcu, organiziran je u suradnji s tadašnjim trima židovskim općinama u NDH koje su dogovarale kako će dopremiti hranu za Jasenovac, a onda će Jasenovac iz državne riznice plaćati židovskim općinama tu hranu.

I tvornica lijekova „Pliva“ je lijekova u sam Jasenovac, Ministarstvo za socijalu je kupovalo devet tisuća ženskih uložaka za potrebe žena koje su zatvorene na području Jasenovca i Stare Gradiške. Više je nego jasno da je u samom logoru Jasenovac 3C na različite načine (prirodne smrti, bolesti ili likvidacije i presude zbog kršenja propisa koji su tada važili i koji su doneseni u samo logoru Jasenovac) ukupno umrlo 1360 žrtava, a što je sukladno sondiranjima koja su rađena 1964. pod vodstvom Sveučilišta za biologiju u Ljubljani, dr. Vide Brodar i drugih doktora iz Sarajeva i Beograda koji su dali procjenu da je u samom logoru Jasenovac bilo oko 1300 žrtava, što je sukladno popisu iz Arhiva, a u kojemu stoji da ima 1360 žrtava.

Nije zanemarljivo da postoji dokument u kojemu stoji kako je NDH prihvatila i morala prihvatiti rasni zakon 30. travnja 1941. U hrvatskoj povijesti se ne zna da je NDH dugo odugovlačila s tim zakonom, a onda je njemačka strana uvjetovala da će dopustiti formiranje oružanih snaga NDH ako hrvatska vlada s Pavelićem na čelu primi te zakone. Na isti dan, 30. travnja 1941., na prijedlog ministra unutrašnjih poslova NDH, donesen je rasni zakon i istoga dana potpisana je i uredba njemačkih korpusnih snaga da NDH može imati svoju vojsku, da može formirati 19 garnizona i u svakom garnizonu imati 800 vojnika.

Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje sada imamo bavilo se samo s pozdravom ‘Za dom spremni’, druge stvari nije ni radilo. Takva neka komisija koju bi sada predložila predsjednica, pitanje je bi li bila drukčija. Tek javni istupi pojedinaca (istraživača) će ipak potaknuti mnoge povjesničare u Hrvatskoj da pokušaju stvari sagledati drukčije, pročitati dokumente i iznositi povijesne činjenice koje su se dogodile u II. svjetskome ratu. Hrvatski političari bi trebali što prije osigurati da se vrati sva NDH dokumentacija koja se danas nalazi u Vojnom arhivu u Beogradu i da na osnovi te izvorne dokumentacije izgradimo svoju povijest. Ne treba nama nikakva posebna komisija, sagledavati stvari možemo samo na osnovi dokumenata koji u ovom trenutku, na žalost, nisu u Hrvatskoj. Ni jedna komisija nije sama po sebi dostatna, niti će Srbija dati dokumentaciju iz NDH ako se političari ne dogovore. Dokumentacija iz NDH mora se vratiti u Hrvatsku i tada možemo razgovarati o komisijama i radu na tim dokumentima.

NDH je „dala“ arijevsko porijeklo 911 Židova, potom je Pavelić napisao Odredbu gdje se svim liječnicima i njihovim obiteljima daje to porijeklo i samim time ne podliježu rasnom zakonu. U NDH je bilo 28 oficira i generala koji su porijeklom bili Židovi i radili u službi oružanih snaga NDH. Jest da su Židovi stradali na području Hrvatske, ali daleko manje nego u svim ostalim država u Europi.

Najviše su stradali na području Republike Srbije koja je odmah nakon Estonije proglašena Judenfrei državom. Kasnije, kad je Sajmište ispražnjeno 1942. od Židova koji su likvidirani, u to Sajmište dovezeni su ljudi s Kozare. To se sve zna, a danas židovska zajednica sa Srbijom i EU zajednicom sudjeluje u raspravi o holokaustu i zločinima u Jasenovcu, a ne priznaje činjenice koje su se dogodile u NDH i da je dosta pripadnika židovskoga naroda u NDH bilo zaštićeno. Ni u jednoj drugoj državi ne postoji takav popis, postoji samo u NDH.

Mnoge političke strukture i pojedinci htjeli bi i dalje voditi ovaj narod na osnovi lažnih povijesnih kontinuiteta. O Jasenovcu se malo zna, o prilikama koje su se događale od 1941. do 1945. tijekom NDH nikada nije učeno u našim školama, o tome se nije nikada ništa znalo, naša djeca ne znaju kakva je to bila država, kakvo je bilo formiranje, kakva je bila političnost i slično… O tome znamo malo, samo ono što je crveni komunizam rekao. Zanimljiv je podataka iz 1964. godine kada je Savezna komunistička država Jugoslavija za potrebe ratne odštete koje su Njemačka i Austrija trebale platiti Jugoslaviji vezano za II. svjetski rat napravila popis svih žrtava. U tom popisu stoji da je ukupan broj žrtava u II. svjetskom ratu na području Jugoslavije bio 597 323 ljudi, koji su umrli u ratovima i logorima tijekom Jugoslavije. Danas još uvijek u školama učimo našu djecu da ih je ubijeno milijun i 700 tisuća. U Hrvatskoj je umrlo 185 685 osoba, a u istom tom izvješću u zadnjoj postavci navode nevjerojatnu činjenicu koja dokazuje ono što mi sve vrijeme govorimo – da u popisu nije uračunato nešto više od 500 tisuća ubijenih ratnih zarobljenika nakon II. svjetskoga rata. Grubo rečeno, poslije II. svjetskoga rata, u svibnju i lipnju 1945. ubijeno je više ljudi nego u ratu između 1941.-1945. na svim stranama.

Vrlo su važna iskapanja koja su vršena 1964. godine i sve do 90-ih. Ukupno je na području Stare Gradiške i Jasenovca, na tom cjelokupnom području koji uključuje i Uskočku šumu i Međustrugove, u raznim jama oko Stare Gradiške pronađeno ukupno 2570 leševa. Na cijelome tom području od Jasenovca do Stare Gradiške pronađeno je toliko leševa za razliku od Sajmišta gdje je prilikom samo jednoga iskopavanja pronađeno 6500 žrtava. U radnome logoru Jasenovac pokopano je 1360 žrtava,

što je dokazano i dokumentima, gdje je po danima pokazano kada je tko umro, ali i na osnovi sondiranja koja su vršena 1964. godine a koja potvrđuje tu brojku od 1300. U logoru Jasenovac od 1941. do 1945. ukupno je bilo 18 600 logoraša. Tu su i dokumenti Židovske organizacije iz Zuricha koji su redovno u Jasenovac slali pakete. U Jasenovac je dnevno stizalo od 150 do 600 paketa preko Crvenoga križa, najviše je slano iz Švicarske. Dokument iz ožujka 1945. gdje se Židovska zajednica u Švicarskoj obraća Washingtonu sa zamolbom da nije više moguća dostava paketa u Jasenovac, da američke sile ako mogu urede da se ti paketi dostave, da oslobode logor Jasenovac jer da se ondje nalazi oko 1500 Židova. Na to im Amerikanci odgovaraju da oni tu ne mogu ništa napraviti jer je to područje još od kraja veljače okupirano od Titovih partizana.

Ne negiram postojanje (radnih, koncentracijskih i inih) logora na području NDH, ne pravdam time da su postojali i u drugim državama tog vremena, želim samo ukazati, da ne loše izvlačiti tu činjenicu iz konteksta vremena i političkih zbivanja u tadašnjoj Europi. Ali mi je neprihvatljivo da se upiranjem prsta u Jasenovac, prikrivaju daleko veći, brojniji i brutalniji zločini na Sajmištu u Beogradu. Srbija je prošle godine organizirala izložbu o Jasenovcu u zgradi UN-a u New Yorku, je li ikada itko organizirao izložbu o „Sajmištu“, bilo gdje? Osobno sam imao priliku upoznati muzej logora na Banjici u Beogradu, gdje su doduše samo materijali o zvjerstvima Nedićeve Srbije, ali ne i „antifašista-partizana“ kada su preuzeli logor Banjica.

Dva hrvatska predsjednika su se ispričala u izraelskom parlamentu Knessetu koje je „hrvatski narod“ počinio prema Židovima u Drugom svjetskom ratu. Hrvatska nije slijednica NDH, niti je NDH spomenuta u Ustavu Republike Hrvatske.

Apostrofiram „hrvatski narod“, a ne NDH ???

Je li to prihvaćanje kolektivne krivice poglavara jedne suvremene europske države? A svaki dan slušamo preko medija, kao nema kolektivne krivice naroda. Ispada da Hrvati ne poštuju ni sami sebe, pa nije ni čudno što nas ne poštuju ni drugi.

Saga o Neumu

Priča o Neumu i Bošnjačko-muslimanskom „izlazu na more“ nije od jučer, to je već odavno predstavljeno “vitalnim bošnjačko-muslimanskim nacionalnim interesom u BiH”, a bilo je i važna točka u bošnjačko-muslimanskim ratnim planovima 1992. odnosno 1993. godine. Neum je do prošloga rata bio mirno turističko mjesto, uznemiravano tek aferama s vikendicama komunističkih funkcionara BiH. Prema popisu stanovništva iz 2013., u Neumu živi 2938 stanovnika od kojih je 97,5% hrvatske nacionalnosti. U jesen 1991. godine, kao i ostala mjesta južne Dalmacije i jugoistočne Hercegovine s hrvatskim stanovništvom, došao je na udar JNA i srpskih dragovoljaca. Nakon ljeta 1992., kada su stabilizirane crte obrane prema Srbima, Neum je postao točka novih prijepora, sada između Hrvata i Muslimana. Njihovi su se odnosi pogoršali, i to prije svega zbog suprotstavljenih političkih koncepata. Hrvati su pokušavali zaštititi svoj identitet i politički subjektivitet, a Bošnjaci su nastojali dovršiti proces nacionalnog konstituiranja izgradnjom svoje nacionalne države. Ne smiju se zanemariti i islamisti sa svojim planovima. U Sarajevu je u prosincu 1992. održan “Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca” s oko 800 sudionika.

Glavne teme izlaganja ticale su se identiteta Muslimana, budućnosti i obrane. Na Kongresu se isticalo kako sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, se odnosi na Muslimane. To se, naravno, odnosilo i na teritorij, pa i na more. Naime, država Bosna i Hercegovina ima izlaz na more, i to u Hercegovini, u Neumu. Ali to nije bosansko more, pa se onda teško može odnositi “na ovdašnje Muslimane”. Problem je što izlaz na more nema Bosna, nemaju ga Bošnjaci, te je započela potraga za rješenjem.

Drugi bošnjački kongres održan je krajem 1993., u vrijeme pokušaja nacionalnog razgraničavanja unutar BiH, kada se govorilo o Bosansko-muslimanskoj Republici. U sklopu takve politike konstruirana je teza o tzv. bosanskom primorju, koja je iznesena i na tribini “Vijeća bosanskomuslimanskih intelektualaca” 18. prosinca 1993. Nakon tribine, u siječnju 1994., objavljena je i brošura pod nazivom Neum i bosansko primorje, u izdanju Press Centra Armije BiH.

U brošuri između ostalog piše da oko 300 kilometara jadranske obale od ušća Cetine do Bokokotorskog zaljeva “prirodno i istorijski” pripada Bosni i Hercegovini. Radilo se o tipičnoj ratnopropagandnoj akciji u sklopu koje je konstruirana i legenda o “džamiji u Neumu”. Ona je trebala legitimirati teritorijalne pretenzije, i to po logici preuzetoj od Srba – tamo gdje je džamija, harem ili barem stećak, to je bošnjački etnički prostor, odnosno Bosna (Hercegovina u njihovim projekcijama ne postoji). Ideološko-politički zahtjev za džamijom u Neumu zadao je ozbiljne brige nacionalnim djelatnicima odnosno “znanstvenicima”. Morali su “dokazati postojanje” nečega što nikada nije postojalo. U knjizi “Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. -1878.” objavljenoj 1977. godine napisao da je u prvoj polovini 19. stoljeća na području neumske općine u naseljima Klek i Neum živjelo samo 16 obitelji i sve su bile katoličke vjere. Nije bilo muslimanskog stanovništva niti ijednog objekta koji bi im pripadao.

Neum je većim dijelom devetnaestog stoljeća bio tek brdsko seoce s nekoliko kuća. Nigdje traga lukama, džamijama i haremima. U novoj političkoj situaciji, bez ikakvih dokaza, od 1997. godine počinje se širiti priča da je u Neumu “za turske uprave sagrađena džamija”.
Priča izgleda otprilike ovako: “Ne zna se ko ju je i kada sagradio kao ni kakve je dimenzije imala”, priča se da je džamija do 1927. godine djelomično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio. Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila. Začuđujuće je da takva neznanstvena i neodrživa priča koja je nastala na temelju „dokaza“ tipa “ne zna se” i “priča se”. Još je čudnije to što je “džamija” za koju se ne zna tko ju je i kada sagradio, niti se zna gdje je bila – jer je nikada nije ni bilo, ušla 2005. godine na popis “zaštićenih nacionalnih spomenika BiH”!? Radi se o tipičnom primjeru “izmišljanja tradicije” s očitim nelegitimnim i agresivnim političkim ciljem.

Kako materijalizirati ideološku izmišljotinu pokazao je, u stilu Sai Babe, mostarski muftija Salem Dedović, u kolovozu 2017 poručivši: “Bosna i Hercegovina je pomorska zemlja. BiH ima pomorski grad Neum i 24 kilometra morske obale. Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da imamo izlaz na međunarodne vode, da imamo pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat! Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njega ljudi dolaze odmarati…” U svom vjersko-političkom zanosu, Dedović je “otkrio” i najvećim stručnjacima nepoznate artefakte. Ruševine kuće hrvatske obitelji Glavinić, odnosno ostatke nekadašnjeg austrougarskoga “filanačkog” objekta, proglasio je “ostatcima džamije”.

Nakon toga preostalo je samo prisiliti lokalne vlasti da “vrate” parcelu islamskoj zajednici BiH i prihvate besramnu podvalu kao stvarnost. U suprotnom su “islamofobi”, “fašisti” ili nešto slično. Dedović je zapravo nastavio djelovanje svoga prethodnika Smajkića, a u tome ih je podržao i izaslanik reisu-l-uleme bihaćki muftija Makić koji je sve prethodno potvrdio i zaključio: “To je od velikog značaja za Bošnjake muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe.”

Naravno, ne radi se tu o ona 33 Bošnjaka popisana u Neumu 2013. godine, od kojih su neki, a možda i svi, vjernici, nego o značaju za nacionalislamističke projekcije budućnosti BiH i okruženja, u skladu sa “Strategijskom dubinom” Ahmeta Davutogluova i sličnim još dubljim i dubioznijim strategijama.

Ono što Muslimani nisu ostvarili ratom, a to je prije svega ovladavanje dolinom Neretve do Neuma, pokušava se ostvariti na druge načine. Dovoljno je samo podsjetiti da je u jesen 1992. godine upravo u vrijeme kada je i započela aktualna priča s Neumom, policija HVO-a zaustavila u središnjoj Bosni grupu naoružanih arapskih državljana mudžahedina. Kod njih je pronađena veća količina propagand¬nog materijala i nekoliko pisama/letaka u kojima se spominje Neum: “Ovo pismo će skicirati naš projekt ponovnog uspostavljanja muslimanskog suvereniteta na 12 km širokom prostoru kopnenog koridora od Jadranske obale ka unutrašnjosti, inače zatvorene Bosne i Hercegovine. Ovaj koridor je djelomično okupiran od hrvatskih (rimokatoličkih) snaga…” Taj “okupirani” koridor “sveti ratnici” nisu uspjeli osvojiti vojskom te ga sada pokušavaju zauzeti drugim sredstvima. Pelješki most je u svemu tome manje važan i Muslimani dobro znaju da je ta bitka od početka izgubljena. Ispod mosta će se ionako moći nesmetano prolaziti, nešto drugo je važno.

Od “velikog je značaja” da propagandni i svaki drugi materijal može slobodno i ni od koga kontrolirano pristizati iz bliskoistočnih zemalja, baš kao što su kao svojevrsna prethodnica nedavno stizali turski ratni brodovi.
Sva dreka oko gradnje mosta služi tek za kompromitaciju, slabljenje, nametanje osjećaja krivnje, omekšavanje i discipliniranje “agresorske” hrvatske politike koja bi nakon svega morala biti popustljiva barem pri gradnji džamije na moru u Neumu, jer ona je, kako kažu, “od velikog značaja za Bošnjake-muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe”.U takvom ozračju parola koju je plasirao mentor i politički skrbnik Bakira Izetbegovića turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan: “Džamije su naše kasarne, minareti su naši bajuneti a vjernici naša vojska” dobiva novu dimenziju.

Pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i vjernicima. Ona je zamišljena kao kasarna, bajuneta, svjetionik i orijentir; simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH.

Tko smo mi zapravo ?

Antifašizam je u temeljima Ustava Republike Hrvatske. Mnogi se danas kriju po plaštem antifašizma osnivajući udruge „antifašističkih boraca“ čiji su članovi u velikom većinskom dijelu hrvatski Srbi, stvarajući na taj način aluziju prema međunarodnoj zajednici da su Srbi sačuvali Hrvatsku od ustaštva i nacizma, te da su u Hrvatskoj za vrijeme II. svjetskog rata, stradali samo Srbi, a da učinak takve propagande bude jači uz Srbe se spominju i Židovi.

Tako nedavno čitam tekst kako su Ustaše u Međimurju pobili Židove i Rome, a autor očigledno nije bio upoznat da NDH tj. Ustaša u Međimurju nije niti bilo, nego da je bilo okupirano od strane Mađarske.

Ubijanje Hrvatska Srbi u Hrvatskoj prikazuju kao antifašističku borbu, ta se tako npr. svake godine organizira pravi turistički dernek u Srbu 27. srpnja, a što se zapravo događalo zaslužuje zgražavanje svekolike javnosti, dok hrvatski političari o tome šute. Doduše nešto malo, po prvi puta se usudila reći Predsjednica u obraćanju poslije govora Izraelskog predsjednika u Jasenovcu 25. srpnja 2018. koji je također idoktriniran od velikosrpske propagande govorio o Jasenovcu kao „balkanskom Aushcwitzu“, naravno ne spominjajući da je daleko više Židova pobijeno na Sajmištu i Banjici u Beogradu, te da se iz Srbije otišlo već u kolovozu 1942. godine izvješće da je Srbija „Juden frei“. Kakve to veze ima ??? Ima, jer hrvatski političari su se poklonili žrtvama Holokausta u Jasenovcu, Yad Vashemu, Auschwitzu i Muzeju Holokausta u Washingtonu, te ispričali za žrtve koje je počinila NDH, iako se u Ustavu RH, NDH ne spominje, dok se antifašizam spominje.

I ove godine će „hrvatski Srbi“ slaviti 27. srpnja kao Dan ustanka, dok povijesna istina, strogo čuvana od javnosti punih 75 godina, unatoč tome što je jama otvora 80 x 60 cm bila zazidana 1966. godine kako bi se prikrio zločin, napokon je bez velikih nepoznanica izišla na vidjelo i bacila na krivotvoriteljsko smetlište tobožnji »partizanski ustanak« u Srbu.

Koliko god se prave da nemaju informacije i ne znaju o tome ništa, sadašnje SDP čelništvo, antifašističke i druge nevladine udruge, temeljem dosadašnjih znanstvenih istraživanja i svjedočenja potomaka žrtava, ne može se sakriti istina da je riječ o stravičnom zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu. Selo je potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od tri do 18 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka. Pitanje je zašto hrvatski političari o tome šute, a svjedoci smo ovih dana i ometaju istrage oko pokolja na Ovčari.

Tijekom II. svjetskog rata Hrvati istočne Like su nestali, iščezli. Nedvojbeno je to pored ostalog i zasluga tzv. “ustanika” iz srpnja 1941. godine. Tako je npr. župa Boričevac prije 75 godina brojila je 2.000 hrvatskih mještana, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je potpuno nestao. Selo je totalno uništeno i spaljeno, te je zauvijek nestalo s topografije tog područja.

Ekshumacijom na vidjelo izlazi istina o ustaničkom, zapravo četničko-partizanskom teroru iz 1941. godine kada se s tih područja hrvatsko stanovništvo nakon brojnih pokolja moralo iseliti. Tko nije izbjegao teško bi izvukao živu glavu.

Imena odgovornih za taj zločin nisu tajna, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve »prvoboračke« i »antifašističke« blagodati i povlastice! U Srbu je sve počelo no brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica „ustanka“ u Srbu. Nije nebitno zapaziti među pobijenim Hrvatima nema nijedna osoba u vojnoj odori bolo koje formacije, pa ni Ustaša.

Na kraju, nije li došlo vrijeme da se čelnici hrvatske države jasno odrede prema tim događajima i da se pokrene inicijativa, ako ne za uklanjanje spomenika kojim se veliča bezobzirni zločin nad hrvatskim civilima, pogubljenima bez suda i presude, onda bar da svojom nazočnošću ne daju pozornost veličanju četništva i srbovanja u Hrvatskoj, te da spriječe dolaske „turističkih četnika“ da gaze sveto Hrvatsko tlo ?

Nedvojbeno je da u Srbu nije bio ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego pripremljen i smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941.

Jama se nalazi na vrhu brda (Dabin vrh), teško je pristupačna zbog strmina i bespuća. Teško ju je naći i zbog toga što je njezin gornji otvor toliko uzak da se odraslijeg čovjeka jedva može progurati kroza nj. Sve te teškoće ubojice su svladale i progurale kroz to usko grotlo čovjeka po čovjeka da padne na dubinu od 20 metara. Na ostatcima izvučenih kostiju (ondje je nađeno 19 kostura, ali postoje još neotkrivene jame) ne vide se prostrijelne rane pa je sumnja da su ljude žive bacali u jamu ili da su ih klali kao janjad prije bacanja u jamu.

Kada se zna da je tada od pobijenih žitelja sela Brotnje njih 10 bilo ispod 10 godina – dakle djeca, morala je mržnja i želja za ubijanjem biti doista životinjski nagon. Iz Brotnje je tada ubijeno 37 ljudi – doslovno sve hrvatsko i katoličko što je ondje uhvaćeno. Stari guslar Luka (82 godine) morao je svojim guslanjem svemu dati obilježje slavlja.

'Pustoš svuda po brdima vlada
Nema više Ivezića stada
Sve je pusto, tu života nema
Rijeka Una osta vječno nijema'

Kakvi su to ‘viši’ ciljevi koji imaju tako zločinački uvod?

Valja se nadati da će se hrvatska država jasnije odrediti prema takvim nedjelima i da će se prekriti sramom što se ondje tako dugo nastavilo slaviti prvu pušku u Srbu i njezine plodove pokolja hrvatskog puka u Lapačkoj dolini.

Hoće li se i ove godine srbovati u Srbu, pod zaštitom hrvatske države i njezinih institucija ?

Vjerojatno, jer vladajućima treba „većina“ !

Gvozdansko – hrvatski Alamo

U krvavom 16. stoljeću Hrvatska se borila za goli opstanak zbog neprekidnih ratova s Turcima. Brojnim poznatim i nepoznatim junaštvima ostaci ostataka nekad slavnog Hrvatskoga kraljevstva ipak su spašeni od silovitih turskih naleta. Tu je hrvatsku obranu i sam papa nazvao predziđem kršćanstva – Antemurale Christianitatis.

Balkanski krojači povijesti su jednostavno ispustili izreći činjenicu da je u tim ratovima veliki dio Hrvatske okupiran i otet Hrvatskoj, te se do dana današnjeg nije vratio Hrvatima i Hrvatskoj, nego se Hrvati još od sredine prošlog stoljeća sustavno protjeruju sa svog teritorija, pri čemu im se čak nameće kolektivna krivica ustaštva, još iz tog vremena, a u kolektivnoj svijesti je nepoznata činjenica da je Ustaški pokreti nastao kao reakcija za četnička zvjerstva nad Hrvatima i drugim narodima na teritoriju koje poslije poraza Turske nije vraćen Hrvatskoj, već su ga prisvojili Turski ulizice. Izbjegava se činjenica da je Ustašku organizaciju osnovao je 7. siječnja 1929. godine, što znači skoro 4 stoljeća poslije Sigetske bitke.

Iz tih vremena u hrvatskome narodu ostala je u povijesnom pamćenju turska opada Sigeta 1566. godine i junačka smrt posljednjih preostalih branitelja na čelu s Nikolom Šubićem Zrinskim. To junaštvo opjevano je u operi Ivana Zajca s poznatom budnicom „U boj, u boj…“ Danas se u Hrvatskoj zabranjuje navijačkim skupinama na sportskim manifestacijama nositi šal s natpisom „U boj, u boj ..“ s obrazloženjem da je to ustaški poklič.

Krivotvorine o hrvatskoj povijesti, hrvatskom grbu, hrvatskom novcu, pokliču „U boj, u boj….“ Ili pozdravu „Za Dom spremni!“ uvijek šire političari ulizice. Oni su spremni bez ikakvog povijesnog znanja tumačiti podobnost hrvatske baštine. Hrvatska je povijest puna nedovoljno istraženih događaja, o kojima većina Hrvata pojma nema. Tako je nepoznato i da u Hrvatskoj postoji utvrda koja je doživjela sudbinu sličnu Sigetu, a izbrisana je iz hrvatskog sjećanja. U svjetskoj su literaturi nadasve poznata imena židovske utvrde Masade, portugalskog Alakazara ili teksaškog Alamoa. To su istoznačnice svjetskih razmjera za iznimnu hrabrost i žrtvu za domovinu, za junački otpor branitelja, za borbu do posljednjeg čovjeka. Tužno je i tragično što je u Hrvatskoj povijesti namjerno zapostavljen isti takav primjer! Riječ je o utvrdi Gvozdansko i velikom hrvatskom junaštvu.

Župa Gvozdasko osnovana je 1334. godine, a obnovljena 1769. godine. Gvozdansko se spominje i 1488. godine kao posjed Zrinskih. Zrinski su imali vlastitu kovnicu novca te bogate rudnike željeza i srebra. Poznat je i prvi hrvatski novac kovan u Gvozdanskom. Kada su Turci 1556. godine osvojili utvrdu Novigrad, današnji Dvor na Uni, Gvozdansko je postalo ugroženo. Dolinom potoka Žirovnice vodio je na zapad stari put koji je time postao nebranjen i otvoren za Tusrke provale.

Gvozdansko posataje važba strateška točka na tom putu, ako štit pred tursko-vlaškim osvajačima s istoka. Od 1571. do 1577. godine tursko-vlaška vojska poduzela je četiri neuspješne vojne na taj starohrvatski grad. Svaki put je posada Gvozdanskog je u dramatičnim okolnostima odbila napade i uspjela zadržati utvrdu. Obližnji rodni grad Nikole Šubića Zrinskog, utvrda Zrin, pao je već 20. listopada 1577. godine. Tako Gvozdansko ostaje jedina brana od prodora Turaka u srednju Hrvatsku i dalje prema Europi. Tek nakon pete višemjesečne opsade, 13. siječnja 1578. godine Turci su osvojili utvrdu Gvozdansko. No, nisu dobili bitku. Kako to ?

Utvrdu Gvozdansko je branilo oko 300 hrvatskih vitezova, 50-tak vojnika Zrinskih i 250 seljaka, rudara i žena s djecom. Obranom su upravljala četiri hrabra satnika: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. Podno grada utaborila se vojska od 10 tisuća turskih napadača zajedno sa vlaškim četama.

Osvajanje Gvozdanskog započelo je 03. listopada 1577. godine i trajalo nepredviđeno dugo, čak tri mjeseca, sve do 13. siječnja 1578. godine. U vrijeme osvajanja, branitelji Gvozdanskog nisu bili u vezi s slobodnim dijelom Hrvatske, pa pomoć ni u ljudstvu, ni u hrani nije stizala. Zalihe su bile potrošene, toga je bio svjestan i turski osvajač Ferhat-paša. Ponudio je braniteljima Gvozdanskog da slobodno napuste utvrdu sa svom pokretnom imovinom i da odu na slobodni prostor Hrvatske.

Treće noći nakon ponude još uvijek nije bilo predaje. Tih noći 1578. godine u siječnju zima je jaka, drveće je pucalo od hladnoće u šumama oko Gvozdanskog, dok su koji na otvorenom počeli ugibati.

Farhet-paša je zapovjedio stražama da nalože nekoliko vatri. Istovremeno su se vatre u utvrdi Gvozdansko noću 12./13. siječnja ugasile. Sve je utihnulo i tako uznemirilo turske straže. Zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde, turska vojska je bila u pripravnosti. U zoru 13. siječnja 1578. godine Ferhat-paša je zapovjedio svojoj vojsci pokret prema utvrdi zametenoj snijegom. Kad su Turci prišli bedemima grada, na njima su vidjeli nepomične stražare kako stoje s oružjem u rukama. Provalili su gradska vrata i našli samo smrznuta tijela. Tri stotine muškaraca, žena i djece, mjesecima bez dovoljno hrane, vode i ogrjeva, ostali su zaleđeni u junačkoj obrani Gvozdanskog. Turci su dobili grad, no ne i bitku. Tolika hrabrost i izdržljivost zadivile su Ferhat-pašu, te je naredio da se pronađe katolički svećenik te da se branitelji pokopaju na kršćanski način. Bio je to čin posmrtne počasti i poštovanja.

Poviše sela uz cetu Glina – Dvor, na strmom brijegu, još uvijek strše ruševine utvrde Gvozdansko. Hrvati katolici preživjeli su turska osvajanja što potvrđuje i crkva Sv. Filipa i Jakova, ponovo izgrađene 1796. godine. Ipak se stradanja Hrvata u Gvozdanskom nastavljaju. Za Božić 1941. godine pokolj Hrvata čine oni čiji su vlaški preci prije nekoliko stoljeća pomagali Turcima. Selo su napali četnici, Hrvate su poubijali, a preživjele protjerali, kuće opustošili i na kraju zapalili zajedno s crkvom. Istu sudbinu 09. rujna 1943. godine doživjeli su stanovnici Zrina, koji se nikada kasnije nisu smjeli vratiti na svoja ognjišta. Crkva u Gvozdanskom je obnovljena tek 1963. godine, a zatim ponovo srušena 1991. godine. Tada su se dogodili novi zločini od strane srbočetničkih paravojnih formacija.

Istine i laži

Istina se ne može sakriti ma što pokušavala politička mašinerija, tako je su danas jasne činjenice koje se ne uče u školi, a se ne mogu ne mogu osporiti:

Uspoređivanja zla je degutantno, jer nema „većeg“ i „manjeg“ zla, zlo je uvijek zlo. Ali neosporna je činjenica je da prema broju nevinih žrtava daleko prednjače komunistički režimi, pa tako na nekoj neformalnoj ljestvici prva mjesta zauzimaju Staljin i Mao Ce Tung, dok je nacist Hitler na trećem mjestu. U takvoj statističkoj slagalici Tito je između 9. i 15. mjesta (zavisi koji podaci se uzimaju kao relevantni), jer Tito se sam hvalio da je pobio 568.000 „narodnih neprijatelja“, ni realniji broj žrtava je oko 1.000.000, jer su partizani po njegovim zapovijedima četiri ratne godine činili grozne zločine. Među njegove žrtve se mogu ubrojiti i hrvatski partizani i potkraj rata mobilizirani vojnici koje su “komandanti” namjerno slali u samoubilačke juriše kada im je već pobjeda bila sigurna, ne bi ih što više poginulo.

Brojne poznate i priznate svjetske institucije i istraživači su napravili razne tablice, gradirajući krvnike, pa je tako npr. britanski “Daily Maila”, definirao kao “najmanjeg” masovnog ubojicu čileanskog diktatora Augusta Pinocheta kojemu se pripisuje oko 3.000 žrtava.

Zanimljivo je i da ni na jednoj tablici masovnih ratnih zločinaca nema Ante Pavelića. Pojam “krvoločni ustaški zločinci” je maštovita izmišljotina Srpske propagande, kojoj se priključio i sam Tito.

Htjeli ili ne prihvatiti da nema „opravdanog ubijanja“ radi razumijevanja Srpske propagande koja se vodi prema Hrvatima, a i drugim narodima na Jugoistoku Europe, nužno je ipak govoriti o “kvaliteti” ubijanja, tj. o sotonski bolesnim nagonima prilikom “likvidacije ljudi”.

Jedan autor istraživanja (Mario Filipi - https://croative.net/komunisticka-falanga-brani-stare-lazi-vrhunska-perverzija-konacni-obracun-hrvata-s-hrvatima/) citira zorno svjedočanstvo partizanskog pokajnika “druga Jure“, borca 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije koji je dragovoljno sudjelovao u pokolju, a pred smrt se je ispovijedio i na nagovor svećenika ispričao dru Zoranu Božiću pravu istinu o partizanskim metodama ubijanja.

„U petak 1. lipnja 1945. tijekom prijepodneva, kočevska je stratišta uz iznimno jako oznaško

osiguranje, natkrivenim američkim džipovima obišlo visoko partijsko i vojno izaslanstvo. Jure i “drugovi” uspjeli su među njima prepoznati maršala Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja, potpukovnika Milana Že¬želja, te generale Aleksandra Rankovića, Peku Dapčevića, Ivana Mačeka, Franca Leskošeka, Koču Popovića i Petra Drapšina. Kako je ubijanje “hrvatske bande” bilo u punom zamahu, borci su vrhovnom komandantu i pratnji uživo prikazali sažetak krvoločne metodologije za ekstermi-naciju Hrvata. Između ostalog, pokazali su im razapete svježe oderane ljudske kože pune muha, te na stablo naopako pribijenog svećenika Mihovila Lajoša oderane kože, obrađenog na partizanski način. Iz usta mu je virio vlastiti penis, izvađene očne jabučice bile su mu žašiljenim štapićima zabijene na mjesta odrezanih uški, a testisi su mu bili štapićima zabijeni u prazne očne šupljine. Izvađeno srce bilo mu je velikim čavlom pribijeno na čelo, a na mjestu odrezanog penisa iz trbuha je virilo raspelo. Ushićen prikazanom kanibalskom orgijom, Tito je Simi i Milji “čestitao na primjernom obavljanju zadaće”.

No, vrtimo se “krvoločnim ustašama”. Na proljeće 1942. partizani s Kozare među kojima su bili gotovo isključivo pravoslavci, napali su Prijedor. Iako je u gradu bilo vrlo malo ljudi s oružjem, grad se je branio nekoliko mjeseci. Moglo bi se reći da je bio nešto kao Vukovar tog vremena. Grad je ipak pao u noći s 15. na 16. svibnja 1942. g. partizani su odmah počeli po gradu ubijati Hrvate muslimanske i katoličke vjere. Identificirano je 229 žrtava oba spola i svih dobi, ali bilo je još barem toliko neidentificiranih.

Neki su ubijani na “specijalne” načine – rezanjem mesa s tijela, ubodima noža pod nokte, čupanjem noktiju s ruku i nogu, zabijanjem čavala u tabane, rezanjem noseva i ušiju, paranjem trbuha, te na kraju rezanjem grkljana i ispaljivanjem u ljude „dum-dum“ metaka. Ustaškoj logornici, 19-godišnjoj djevojci Anđelki Sarić na više mjesta na tijelu urezali su slovo „U“ prije nego su ju ubili.

Preživjeli Alija Jahić izjavio je u zapisnik da su neke Hrvate civili pravoslavci, osobito žene, tukli po glavama čekićima i sjekirama od čega su umrli. Neki od civila su se otimali da i oni ubiju kojeg zarobljenog Hrvata.

Nakon dolaska hrvatskih i njemačkih postrojbi partizani su se razbježali, nakon čega je stanovništvo odvedeno s tog područja najprije u Jasenovac, a onda muškarci pretežno na rad u Njemačku, a ostali su raspoređeni po slavonskim selima. Bolesna djeca koju su partizani prilikom bijega ostavili u šumi smještena su u prihvatnim centrima u Jastrebarskom i Sisku, odakle su postepeno zbrinuta po obiteljima. Neka su djeca zbog pothlađenosti, iscrpljenosti i bolesti umrla, što je partizanska propaganda iskoristila za mit o ubijenoj kozaračkoj djeci. O tom događaju, kao i o logoru Jasenovac, najviše je istraživao Igor Vukić, Srbin čija je cijela obitelj bila u Jasenovcu i svi su ostali živi.

Ono što je najvažnije za naglasiti jest da u Jasenovcu nitko nije bio ubijen samo zato jer je Židov, Srbin, Cigan ili nešto drugo. Naravno da nije ubijeno ni jedno dijete. Na tako odvratnu ideju mogu doći samo bolesni mozgovi. U svoj toj protuhrvatskoj(ustaškoj) lažnoj propagandi nema nijednog podatka koje su to mjesto u Srbiji Ustaše spalili i pobili stanovništvo. Ustvari nema podataka da su Ustaše spalile i likvidirale stanovnike bilo kojeg mjesta, kao što su to partizani napravili sa Španovicom, Udbinjom itd.

Neupitno je i dokazano da je Jasenovac mit jugosrpske propagande, u koji spada i omraženi pozdrav „Za Dom spremni!“. Je nema svetije stvari od spremnosti braniti Dom i u toj borbi ako treba i život dati. Sa tim pozdravom se u Domovinskom ratu umiralo u Vukovaru, u Škabrnji, u Dubrovniku u Karlovcu u Sisku, u Osijeku, u Pakracu, u Lipiku, u Novskoj, u Jasenovcu …….., no sve da nije ni bilo HOS-a niti Domovinskog rata uopće, taj pozdrav se ne bi mogao ni po jednom kriteriju svrstati među nacističke ili fašističke pozdrave, niti su ustaše bili nacisti.

Mišljenje Vijeće za suočavanje s prošlošću izravno pomaže četničkoj vladi današnje Srbije koja rehabilitira najteže ratne kriminalce i stvarne naciste, a neke njihova crkva proglašava i svecima. S druge strane mlađe naraštaje u Hrvatskoj se lažima i manipulacija navodi da podržavaju četničko-partizanske izmišljotine koje ih i dalje drži u lancima kolektivne krivice/odgovornosti, jer koliko god da se poslušno cvili, posipa pepelom i dijele isprike, mi Hrvati smo za njih za sva vremena – Ustaše.

Može li to ući akademsko-intelektualne glave članova Vijeća, koje ide po mišljenje kod naručitelja tj. prihvaća zadaću da donese takvo mišljenje?

Galicija - klaonica Hrvata

Galicija je bila najveća klaonica hrvatskih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata. Tamo su živjeli i umirali naši hrvatski domobrani, topovsko meso koje će diljem istočne fronte ratovati u slavu Habsburške Monarhije.

Više od 40.000 Hrvata ostalo je na tamošnjim poljima šumama, a u ukrajinskom selu Hlebivka, Ukrajinci su postavili spomenik na kojem piše: „U slavu poginulih pripadnika 25. i 26. domobranske pukovnije – za kralja i domovinu, Bog i Hrvati, 1916.-1917.“ Na vojnom groblju u selu Uscie Jezuickie, u poljskom dijelu Galicije, pokopana su najmanje 133 hrvatska vojnika iz Prvoga svjetskog rata.

Od siječnja 1915. do jeseni te godine na istočnoj bojišnici, osobito Galiciji (danas područje južne Poljske i zapadne Ukrajine) bile su vrlo aktivne obje zaraćene strane, ruska na jednoj strani i austro-ugrarsko-njemačka na drugoj strani. U veljači su Nijemci potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi su obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U svibnju je počela zajednička njemačko-austrougarska ofenziva u kojoj je probijena ruska crta kraj Gorlica u podnožju Karpata, što je dovelo do lančanog povlačenja ruskih snaga na cijeloj fronti koje je trajalo do kraja rujna i početkom listopada, kada je crta stabilizirana.

Bojišnica se stabilizirala na liniji Dnjestar–Riški zaljev. Rusi su izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Letonije i Bjelorusije. Točan broj Hrvata koji su svoje kosti ostavili u Galiciji se nikada neće znati, ali govori se do 40 tisuća vojnika. Poznato je da da je tamo ratovalo 80 tisuća Hrvata, tada je jasno da se svaki drugi vojnik nikada nije vratio kući.

Grobovi su im razasuti diljem istočnog bojišta, a malo je poznato da ukrajinsko selo Hlebivka krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika u Ukrajini. Selo koje broji jedva tisuću duša i danas čuva spomen na njihovu žrtvu, a priča o Hrvatima, koji su kod žitelja ostavili neizbrisiv trag, ovdje se prenosi s koljena na koljeno.

Groblje hrvatskih domobrana nalazi se u neposrednoj blizini grkokatoličke crkve, sa zaraslih i neobilježenih, ali vidljivih 30-ak humaka, vječnim počivalištem pripadnika slavne 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, čije je zapovjedništvo živjelo i ratovalo upravo u ovom selu.

U neposrednoj blizini nalaze i dva dobro očuvana bunkera, podignuta na samoj liniji fronte prema ruskim snagama, a nešto poviše na brdu uzdiže se kapelica koju su 1916. sagradili hrvatski vojnici.

U Galiciji se kao nigdje drugdje, ratovalo i umiralo. Dnevnik pukovnika Stjepana Delića, zapovjednika Karlovačke, Zagrebačke, kasnije i Osječke domobranske pukovnije, otkriva ratni put hrvatskih postrojbi koje se 1915. povlače s balkanskog ratišta i stižu u Bukovinu, dok dio vojnika nastanjuje Hlebivku.

Pukovnik piše i o krvavom ljetu 1916. kada je ruski general Aleksej Brusilov krenuo u snažnu ofenzivu kojom je prisilio austrijske i njemačke snage na povlačenje. U vrijeme kada su hrvatski domobrani pokazali zašto je 42. domobranska divizija, u čijem su sastavu ratovali Hrvati iz Zagreba, Varaždina, Siska, Osijeka i Karlovca te okolice, slavna i ostala u sjećanju Ukrajinaca.

Prvi zapovjednik te divizije koje se 1915. istakla u borbama u Srbiji bio je slavni general Stjepan Sarkotić. Divizija je prozvana “vražjom” ne zbog nečeg demonskog, već zbog iznimne hrabrosti, za što su ih pohvalili njemački i austrijski zapovjednici pa ih je i car Karlo za obilaska bojišta posebno pohvalio za herojstvo.

Većina ih je izginula 1916., otkad postoje i humci na groblju hrvatskih vojnika u Hlebivki, a preživjeli su se povukli na rezervne položaje kod Stanislawa, gdje su ostali do 1917. i protunapada Centralnih sila kojim su Rusi potisnuti prema istoku.