Politička povijest

"Ovu silu mi već sedamnaest godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i sva moguća naša dobra, te poput kule i predziđa kršćanstva branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje, koliko nam je to uopće ljudski moguće. Neka Vam dakle po nama bude rečeno ovo: ako bi mi popustili Turcima, tada bi oni u svako doba mogli zaskočiti kršćanstvo iz Hrvata."[1]

Ne raščlanjujući uzroke nepobitno je da mnogi Hrvati ne znaju povijesnu istinu da je prostor BiH oduzet Hrvatima, a da su ga, a i sada ga svojataju neki narodi i države. Naime povijest, bez politike, nepobitno utvrđuje da u Bosni od stoljeća sedmog živjeli Hrvati-katolici, ta da je islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavci tek u 17. stoljeću.

Prva povijena istina i činjenica: Bosna je u povijesti bila sastavni dio i srce hrvatskog etničkog prostora.

Došavši u 7. stoljeću na ove prostore Hrvati osim na područje sadašnje Hrvatske jednako tako naselili su u isto vrijeme Bosnu, Srijem i Boku Kotorsku, pa i današnju Crnu Goru (Crvena Hrvatska!). Na tom prostoru nije postojala multinacionalnost, postojao je jedan narod /Hrvati/ i jedan teritorij – hrvatski povijesni prostor. Stalo otimanje hrvatskog povijesnog prostora rezultiralo je današnjom najneprirodnijom granicom između dvije države /Bosne i Hrvatske/. Bez velikohrvatske ideje jasno je da ta „čudna“ granice dokazuje da je Bosna bila srce hrvatskog teritorija, te da je ista istrgnuta utroba iz hrvatskog etničkog prostora.

Druga povijena istina i činjenica: Svi vladari srednjovjekovne Bosne bili su etnički Hrvati.

Činjenica je da su svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina K., kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su hrvatskim jezikom, a Bosansko kraljevstvo bilo je kratko vrijeme nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg hrvatskog narodnog vladara, ali i naravi to je bio nastavak hrvatskog kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni musliman, a ni Srbin! A posljednji kralj hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine.

Treća povijena istina i činjenica: U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba.

Povijesni dokumenti dokazuju da do tada u Bosni nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, čak ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna nije znala za pravoslavlje, a ni za Srbe. Isto tako Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za muslimane. Muslimana u Bosni nema prije Turskih osvajanja. Tek pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski “krstjani” (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Četvrta povijena istina i činjenica: Današnji muslimani u Bosni potomci su Hrvata-katolika i tzv. “krstjana” (bogumila – također Hrvata) koji su pod pritiskom okolnosti ili na silu prešli na islam.

U novoj vjeri tim Hrvatima je nametnut potpuno tuđi i strani arapski jezik. Nema povijesnih dokaza da su današnji muslimani u Bosni potomci Srba iz dva razloga: jer Srba u Bosni nije ni bilo i jer Turci nisu progonili Srbe. (Pećka patrijaršija!). Da je ovaj preobražaj proveden vrlo temeljito i efikasno dokazuje to što velika većina današnjih muslimana nikako ne žele znati, a još manje čuti za svoje hrvatsko podrijetlo.

Peta povijena istina i činjenica: Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709.

Naime tek te godine je osnovana Dabrobosanska eparhija, tako da se ta godina može uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela hrvatska ognjišta.

Povijest dokazuje da je znatan broj katolika-Hrvata uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje (Trebinjska biskupija, Semberija, itd.). Zanimljivo je zapaziti da je tek kasnije, u 19. stoljeću, pravoslavna crkva počela provoditi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Nepobitno je da Bosna nikada u povijesti nije bila “srpska zemlja”.

Iskoristivši propast Osmanlijskog carstva, Srbi su i čiste hrvatske pokrajine počeli proglašavati “vekovnim srpskim ognjištima”, te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, “gdje je Srbin – tamo je i Srbija”!

Šesta povijena istina i činjenica: Pojedinci iz današnjega muslimanskog političkog i vjerskog vodstva zaraženi fundamentalizmom

Žele od Bosne stvoriti islamsku džamahiriju (islamska država, islamski sud, islamsko školstvo, itd.), te ne priznaju povijesnu istinu da u Bosni od stoljeća sedmog žive Hrvati-katolici, da je islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavlje u 17. stoljeću. Na taj način se stvara muslimanska država u srcu Europe, što je i poznati plan Islamskih vjerskih vođa za „povratak islama na prostore gdje se nalazio za vrijeme Osmanlijskog carstva“.

Sedma povijena istina i činjenica: Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća najviše su u Bosni i Hercegovini stradali Hrvati.

Hrvati su ubijani bez suda i nekoliko godina nakon završetka 2. svjetskog rata! U Bosni i Hercegovini je bilo hrvatskih sela 1945. u kojima nije bilo muškog Hrvata u dobi od 16 do 60 godina – sve je bilo poubijano ili raseljeno. Kasnije su komunisti gradili umjetna jezera u čisto hrvatskim općinama – samo da bi raselili Hrvate iz Bosne (Prozor, Ostrožac, Rama, Buško jezero, itd.).

Osma povijena istina i činjenica: Za cijelo vrijeme komunizma Hrvati Bosne i Hercegovine više od svih drugih morali su poput tihe rijeke stalno seliti i napuštati Bosnu i Hercegovinu.

Hrvati su u Bosni bili izloženo strahovitom teroru komunista (uglavnom Srba i Muslimana!) koji su u periodu od 45 godina u ime “bratstva i jedinstva” čistili Bosnu i Hercegovinu od Hrvata. Bosanski Hrvati nisu išli u Komunističku Partiju, držali su se Katoličke Crkve i zato Hrvat u Bosni nije mogao dobiti ni stan, ni posao, a ni položaj.

Zbog takvog „tihog“ etničkog čišćenja od 1945. do 1990. u Bosni je smanjen broj Hrvata za oko 750 tisuća. Samo u Australiju je u tom razdoblju useljeno oko 200 tisuća Hrvata, većinom iz Bosne i Hercegovine.

Po završetku 2. svjetskog rata 1945. godine, Sarajevo je imalo oko 33% Hrvata, a 1999. godine oko 3%.

Deveta povijena istina i činjenica: Muslimanska nacija ne postoji, ona je paradoks i povijesni besmisao.

Muslimansku naciju izmislili su komunisti da bi muslimane odvojili od hrvatskog etničkog korpusa. To je uvidjela i službena muslimanska politika i džamija pa su se odlučili da po sedmi put u ovom stoljeću mijenjaju naciju i sada nisu više po nacionalnosti Muslimani već Bošnjaci.

Također je danas besmisao govoriti o izmišljenoj bošnjačkoj naciji i nepostojećem bošnjačkom jeziku. Bosansko-hercegovačko-sandžački muslimani etnogenetski su potomci Hrvata, koji govore lijepim hrvatskim jezikom, te čija put, oči, krv, književnost i povijest dokazuju hrvatsko podrijetlo.

Nažalost, današnje muslimanske mase pod utjecajem svojih vođa ne znaju istinu o svojoj vjerskoj i nacionalnoj prošlosti.

Deseta povijena istina i činjenica: Najveće poniženje u 14 stoljeća nazočnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini doživljavaju današnji Hrvati od Srba i Muslimana koji su uspjeli svijetu nametnuti antihrvatsku politiku.

Očigledna je i ponižavajuća antihrvatska politika Ujedinjenih naroda i Europe, kao i odviše popustljivu politiku Hrvatske Države svakodnevno etnički čiste Bosnu i Hercegovinu od starosjedilaca Hrvata.

Prije ovoga posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 850 tisuća Hrvata. Danas je u Bosni i Hercegovini ostalo oko 380 tisuća Hrvata.

To znači da je oko 470 tisuća (od 850 tisuća!!) starosjedilaca Hrvata protjerano, iseljeno, raseljeno ili ubijeno na tlu Bosne i Hercegovine. Hrvati su istjerani od Srba iz Bosanske Posavine i mnogih župa Banjalučke biskupije, a od Muslimana iz prastarih “tvrđava hrvatstva i katoličanstva” u Bosni: Bugojna, Konjica, Kraljeve Sutjeske, Travnika, Vareša, itd.

Nepobitan je podatak da je BiH izgubila više Hrvata nakon Daytona i prestanka rata te uspostave Federacije nego li za vrijeme ratnih sukoba!?”

[1] Milan Kruhek, „Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. st.“, Zagreb 1995. str. 49

Antifašizam u Hrvatskoj danas

Bez ikakve političke konotacije mislim da se polazi od krivih pretpostavki i poimanja ideje antifašizma. Naime, danas se više ne može govoriti o antifašizmu kao ideologiji i pokretu u Europi od 1920.-1945. godine. Suvremeni antifašizam je suprotstavljanje neofašizmu u njegovim raznim vidovima: oživljavanju fašističkih ideja, povijesnoj rehabilitaciji fašizma, restauraciji fašističkih elemenata u suvremenim režimima (nacionalna nesnošljivost, agresivni nacionalizam, antidemokratizam).

Najveći promašaji antifašizma u Hrvatskoj su što se antifašizam povezuje s partizanskim pokretom, s SKH(SKJ), i katastrofalna premisa je da je antifašizam ideologija Srpskog naroda u Hrvatskoj. Ne ulazim tko je kriv ili tko zlorabi ideju antifašizma, ali dok će rad antifašističkih udruga podupirati (iako je zakonom zabranjeno da političke strane podupiru udruge) SDSS i SNV , jasno je da će antifašizam imati negativne percepcije u Hrvatskoj ili bolje reći u sredinama gdje se na taj način provodi ideja antifašizma.

Da je to tako jasno je već iz samog naziva udruga antifašista, jer većina udruga antifašista ima u nazivu pojam „antifašistički borci“ što je istoznačnica za partizane ili kako se vole nazivati „borci NOP“. Nadalje ako se raščlanjuje u kojim mjestima su osnovane udruge antifašista, jasno se dobiva politička konotacija ovih udruga, pa one prestaju biti neovisne izvanstranačke organizacije civilnog društva.

Naime, dok se pod antifašizmom smatra „obnova i održavanje partizanskih spomenika i obilježavanje događaja i polaganje vijenaca na mjestima kako je to odredio SKJ i kasnije SDSS i SNV“, i to sve uglavnom sufinancira SDSS (politička stranka) jasno je da takve aktivnosti nisu od interes za opće javno dobro, pače inkubator su netolerancije i nesnošljivosti, čime se usuđujem se reći čak gubi smisao pozivanja na antifašizam. Također u praksi antifašističke udruge uglavnom se participiraju kao „veteranske udruge iz 2. SR“ što je potpuni promašaj, a takva konotacija je stvorena djelovanjem tih udruga.

Dok se to ne shvati, te kad antifašističke udruge ne budu „privilegija“ jednog naroda, tj. kada će imati elemente antifašizma u svijetu, u članstvo tih udruga će se jako povećati, jer ideje antifašizma su i danas, a biti će još dugo vrlo aktualne i društveno prihvatljive. Udruge antifašista nikako ne mogu biti pandam braniteljskim udrugama ili udrugama veterana 2. svjetskog rata (a toga ima izraženog i u Statutima).

Kroz cijelo promišljanje sam apostrofirao „udruge“, a to znači sufinanciranje u skladu s Zakonom o udrugama. Mogu i napraviti paralelu s udrugama za zaštitu potrošača. Naime udruge za zaštitu potrošača se mogu sufinancirati isključivo iz javnih izvora i to sukladno Uredbi za sufinanciranje udruga iz javnih izvora. Antifašističke udruge se mogu sufinancirati pored ostalog i tako, ali mogu na sve zakonske načine prikupljati donacije, a da idu na neki javni natječaj iz područja ljudskih prava na razni EU, nema spora da bi im projekt bio prihvaćen i to s oduševljenjem, a na veliku korist Hrvatskoj, pod pretpostavkom da je projekt „zatiranje aveti prošlosti“, ma sa koje strane postojale.

„Projekti“ koji su tipa „polaganje vijenaca“, „paljenje svijeća“, „obilježavanje događaja iz prošlosti na način da se drže protuhrvatski govori i organiziraju derneci“ po meni nisu projekti i izazivaju zgražavanje suvremenog društava.

Sličnu grešku rade i braniteljske udruge (ima ih dosta koje kroz Statute ističu antifašizam), jer se sve više doživljavaju kao parazitska, privatizirana udruženja građana.

Antifašističke udruge se često kroz medije žale kako regionalna i lokalne samouprave ne podupiru rad antifašista. Ne znam na koji se način očekuje potpora, ali ako se želi izvršiti pritisak na regionalnu i lokalni samoupravu da odvoji više sredstava za udruge antifašista, milim da je daleko efikasnije da se jasno predoči koje to projekte antifašista nisu podržale te samouprave na javnim natječajima. Prema spomenutoj Uredbi, niti gradovi, niti županije ne smiju vršiti izravnu dodjelu sredstava udrugama, izuzetno po odluci gradonačelnika ili župana do 5.000,00 kn i to treba dokazati da je nastala izvanredna okolnost za davanje sredstava na taj način.

I dok antifašističke udruge obilaze Kumrovec, Jasenovac, Staru Gradišku, Kozaru …… a aktivno bojkotiraju, Vukovar, Knin, Škabrnju, Voćin ….. jasno je da se postavlja pitanje, jesu li to po definiciji organizacije civilnog društva, no u najmanju ruku može se povući puno paralela s protuhrvatskim organizacijama. Jer te udruge u pravilu ne podržavaju Vladu RH, ne podržavaju Sabor RH, ne podržavaju političke stranke centra i desnice, pa ni većinu lijevih stranaka posebno ako u programu nemaju „žal za prošlim vremenima“.

Čak se i na nacionalnoj razini partizani prikazuju kao antifašisti (vjerojatno zbog pozdrava koji se koristio na dokumentima FNRJ, gdje službeni dokumenti završavali s parolom „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“. Pozdrav i parola koji su pozivali na ubijanje Hrvata, jer po poimanju antifašističkih udruga, jedino su Hrvati bili i jesu fašisti.

Kada Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) pojašnjava di su ono pravni slijednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske (SUBNOR H) [https://www.sabh.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1&Itemid=2] jasno je da zapravo o antifašizmu ne može biti ni govora, a iz Programskog cilja da se okupljaju sudionici Narodnooslobodilačke borbe i antifašistički opredijeljenih građana Republike Hrvatske jasno ukazuje na ono što sam naveo na početku da je ne samo neprimjereno nego krajnje podlo izjednačavati antifašiste s borcima NOB (čitaj članovima SKJ).

I ne zaboravimo da znak antifašista nije zvijezda petokraka. Naime zvijezda petokraka je čest simbol širom svijeta. To je zvijezda s pet krakova iste dužine postavljenim pod kutom 72° između svakog kraka. U slučaju da su kolinearne stranice spojene međusobno tada se radi o pentagramu, koji je smatran mističnim simbolom s magičnom važnošću.

Brojne države na svojim zastavama i grbovima koriste petokraku zvijezdu kao simbol, u raznim bojama. Pitanje koje se neminovno postavlja je: Zašto antifašističke udruge ujedinjene u Savez antifašističkih boraca i antifašista RH u svojim simbolima, grbovima, zastavama nemaju obilježja Hrvatske, pa čak ni SRH?

Statut SABA RH definira da je znak SABA RH je antifašistički znak: crvena zvijezda petokraka, ispunjena zrakama zlatne boje, razdijeljena u pet smjerova, a u središtu je partizanska kapa s crvenom zvijezdom petokrakom.

Naime Zlatna boja petokrake zvijezde je u cijelome svijetu je povezana s vojskom. PA je pitanje jesu li antifašisti vojnici, ratni veterani, ili građani koji se suprotstavljaju neofašizmu u njegovim raznim vidovima: oživljavanju fašističkih ideja, povijesnoj rehabilitaciji fašizma, restauraciji fašističkih elemenata u suvremenim režimima (nacionalna nesnošljivost, agresivni nacionalizam, antidemokratizam). To pitanje posebno dobiva na značaju kada se vidi jedan od programskih ciljeva koji se odnosi na zaštitu prava članstva iz oblasti mirovinskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja.

Poznato je također da je petokraka zvijezda u raznim varijacijama bila znak i simbol JNA, kao agresorske vojske na Hrvatsku, pa se postavlja također pitanje jesu li udruge antifašista u Hrvatskoj osnovane i djeluju u skladu s Zakonom o udrugama ili se pokušavaju nametnuti kao paralelna tijela vlasti.

Jasno je da država ne smije sprječavati rad civilnog sektora, pače da ga treba podupirati jer to je jedna od glavnih demokratskih stečevina, ali isto tako država mora štititi svoj Ustavno pravni poredak, a to lijepo piše i u Zakonu o udrugama gdje je definirano da se djelovanje udruga temelji se na načelu neovisnosti što znači da udruga samostalno utvrđuje svoje područje djelovanja, ciljeve i djelatnosti, svoj unutarnji ustroj i samostalno obavlja djelatnosti koje nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom. Zakon o udrugama također određuje da će se Zahtjev za upis u registar udruga odbit ako su statutom utvrđeni ciljevi i djelatnosti udruge u suprotnosti s Ustavom ili zakonom. Znakovi totalitarnih režima, agresorskih vojski, te k tome još potpuno ignoriranje hrvatskih obilježja je u najmanju ruku u suprotnosti s hrvatskim Ustavom ili zakonom.

Stoga je nužno jasno formulirati što je to antifašizam, te koje su njegove sastavnice suvremenog društva, ako bi i u Hrvatskoj antifašizam bio napredna svjetska ideja mlade generacije, a ne nostalgični jecaj za prošlim vremenima.

Osveta u Bačkoj

Uz kavicu po Hrvatskoj, a i diljem Balkana, vode se vrlo žučne rasprave o tome koliko su Ustaše poklale Srba, posebito Srpske nejači. Ako slušamo politiku tipa Pupovac&Co, maltene pola Srbije je skončalo u Jasenovcu. No, samo površinsko čeprkanje po povijesnim dokumentima nedvojbeno potvrđuje da su najveće masovne zločine nad Srbima počinili su partizani, a ne Ustaše. No mediji su zaključili da to „ne zanima javnost“, nego laži i obmane, nastojeći učvrstiti kolektivnu krivicu Hrvata, jer „ceo sve zna da su Hrvati svi redom Ustaše“.

U ono vrijeme još prije Bleiburga i Križnog puta, te masovnih poslijeratnih zločina nad Hrvatima, o kojima svjedoče i stotine masovnih grobnica po Hrvatskoj i Sloveniji, partizani su počinili i masovne zločine nad Srbima, Mađarima i Nijemcima u Srbiji. Te zločine povijest (ali ne i uljuđena Europa, indoktrinirana srpskom međunarodnom diplomacijom) poznaje kao „osvetu u Bačkoj“, jer je u Bačkoj odmazda prema domicilnom stanovništvu bila najsurovija, što ne umanjuje brojne masovne partizanske zločine diljem Srbije. Uz pomoć sovjetskih trupa, jedinice partizanskog pokreta su u listopadu 1944. preuzele kontrolu nad cijelom Srbijom. Odmah počinju i odmazde nad Nijemcima, Mađarima, ali i nad tisuće i tisuće nevinih, golorukih Srba, civila, koje su proglasili slugama okupatora i režima Milana Nedića. Četnici su u uglavnom izbjegli „kaznu“ komunista, jer se većina već ranije uključila u partizanski pokret doslovno mijenjajući kape i uniforme preko noći.

Ali zato su bijes i divljaštvo partizana osjetili obični ljudi, uglavnom civili. Procjene broja žrtava kreću se od 80.000 do 100.000, ali bi ukupne brojke mogle biti puno više, obzirom da postoje procjene kako je samo u Vojvodini ubijeno 56.000 Nijemaca, 20.000 Mađara i oko 24.000 Srba.
Prema istraživanju profesora Dragoljuba Živkovića od 1941. do 1948. u Vojvodini je likvidirano 47.000 Srba. Više od polovine žrtve su partizanskih pokolja na samom kraju i nakon Drugog svjetskog rata.

Dana 17. listopada 1944. po zapovijedi maršala Tita, Bačka, Banat i Baranja stavljeni su pod vojnu upravu. Partizani su primili zapovijedi i instrukcije da se moraju odlučno obračunati s tzv. petom kolonom, posebno Mađarima i Nijemcima. Kako bi se dodatno potaknulo partizanske vojnike na zločine nad stanovništvom, objavljivani su i „inspirativni“ tekstovi u novinama. „Slobodna Vojvodina“ tako piše: „Iako smo pobijedili okupatorsku Njemačku i mađarske horde te potjerali ih na Zapad, nismo izbrisali otrovne korijene koje su posadili. Stotine tisuće stranaca se naselilo na teritoriju gdje su naši preci čistili šume, isušili močvare i stvorili uvjete neophodne za civilizirani život. Ti stranci i dalje pucaju na naše i sovjetske vojnike iz mraka. Oni čine sve što mogu da onemoguće normalan život ljudi, i da nam u prigodnom trenutku zabiju nož u leđa. Zato narod mora biti odlučan te je potrebno poduzeti energične korake kako bi se osigurala jugoslavenska budućnost Bačke.“

Vlada Srbije je 2009. godine formirala je državnu komisiju čija je zadaća istraga tajnih masovnih grobnica i zločina koje su počinili partizani nakon 12. rujna 1944. Ta komisija je do sada utvrdila 55.973 poimenične žrtve komunističkog terora i osvete, no za dnevno-politike potrebe i te žrtve su pripisane Ustašama.

O tome se u Hrvatskoj uopće ne govori. Žalosna je činjenica da čak i Srbija istražuje komunističke zločine svjedoči kao je Hrvatska u tom smislu trajnije i dublje kontaminirani komunističkom propagandom i od same Srbije, a što potvrđuje i rehabilitacija Draže Mihajlovića i Nedićevaca. Činjenica je da u Hrvatskoj ne postoji službeni popis žrtava partizanskog i komunističkom tijekom i poslije Drugog svjetskog rata, a procjene se kreću od 200.000 do 500.000 žrtava.

Ako uzmemo i najniže procjene žrtava u svim bivšim Republikama SFRJ, doći ćemo do rezultata koji se ne mogu opravdati, niti uspoređivati s poslijeratnim osvetama u drugim europskim zemljama. Proporcionalno broju stanovnika bivše Jugoslavije, Tito i partizani su likvidirali više žrtava od samog Staljina. Sve vojske i okupatorski sateliti na području bivše Jugoslavije nisu u ratu poubijale toliko življa kao „partizanski antifašisti“ krajem i po završetku II. Svjetskog rata.

Nepojmljivo je zašto te činjenice ne spajaju narode Jugo tvorevine, nego su stalni agregat širenja međunacionalne mržnje i netolerantnosti. „Svijest naroda“ uvelike zavisi od medija i propagandne mašinerije, pa su tako za sve žrtve na srpskoj strani krivi Ustaše, a na hrvatskoj strani Četnici. Ovo se ne odnosi na četnike izdajice, koji su se krajem rata priključivali partizanima i zajedno s njima radili neljudska zvjerstva na civilnim stanovništvom, jer vojnika poslije rata više nije bilo. U ovoj priči „biranja strane“ ostaje nedorečeno, zašto nijedan Ustaša nije preko noći „U“ zamijenio sa petokrakom?

Možda je vrijeme da se događanja zadnjih pola stoljeća pogleda i s druge strane ogledala. Naime sve svjetske i regionalne ekonomske krize, do sada u povijesti su se rješavale ratom. Nije ni sada drugačije, samo što svijetom bijesne „regionalni ratovi“ , no, ako sve stavimo na kartu svijeta razvidno je da je svijet u totalnom (svjetskom) ratu. Doduše neke države i narodi su direktno izloženi pogibelji, a drugi osjećaju ratna djelovanja i posljedice sa distance. No, uključeni su svi, cijeli svijet, dovoljno je samo večeras pogledati Dnevnik.

Na prostorima bivše Jugo tvorevine, kao da rat nije ni prestao, jer definicija kaže: „rat je nastavak politike drugim sredstvima“, iz čega proizlazi da je i „politika nastavak rata drugim sredstvima“. Sve to su na ovim prostorima u amanet ostavili partizani-antifašisti s KPJ-u na čelu, koji i danas vješto manipuliraju s nacionalnim osjećajima naroda, koristeći ih za jačanje netrpeljivosti koja skoro da nikada nije bila jača na ovim prostorima.

Biti će tako dok god se ekonomska kriza na smiri, a ako to potraje duže, uz pokazivanje mišića svjetskih sila od kojih jedna naoružava Srbiju, a druga Hrvatsku, neupitno je da će opet progovoriti oružje.

Balkan je najveća masovna grobnica u povijesti čovječanstva.

Je li Ustaštvo traganje za istinom?

U kontekstu ondašnjeg vremena država NDH i režim koji je po svemu bio jednak režimima gotovo svih europskih država tog doba, a u puno stvari i daleko humaniji od većine ondašnjih režima, primjerice Nedićevog u Srbiji, u kojoj pobiše sve svoje Židove i s veseljem proslaviše svoj “veličanstven uspjeh“, kako su ga oni hvaleći se opisivali, uspjeh je koji do dana današnjeg jedinstven, naime ostali su definitivno jedina država na svijetu koja je pobila sve svoje Židove.

Malo je poznato da jee Adolf Eichmann (SS-ovski dužnosnik , koji bio provoditelj totalnog uništenja Židova u cijeloj okupiranoj Europi) dva puta slao komisije u NDH da utvrde zašto Hrvati štite Židove? Prva komisija nije uspjela, ali druga je prikupila “zapanjujuće” podatke da su Ante Pavelić i preko 1500 ustaških dužnosnika rodbinski vezani za Židove, a što je još strašnije, kako stoji u izviješću, ta strašna NDH izdala je Reich i fašizam i time što je uvela titulu “Zaslužan građanin” pa su tu također trpali sve koje su mogli, istovremeno je Srbija pobila oko 280 000 svojih nesrba, no to nije bitno i ne spominje se jer su nesrbi klasično meso za klanje četnicima u svakom ratu, a i nikom nisu nedostajali, osobito Hrvati.

Francuska je isporučila 75 000 Židova Njemcima, ali ni to nikome nije bitno i nigdje se ne spominje. Ovo nije opravdavanje NDH nego činjenično stanje koje je takvo kakvo je i niti jedan povjesničar ne može poreći ništa od ovoga, jedino politički bolesni umovi ne žele niti čuti istinu, a kamo li je priznati.

U toj i takvoj državi NDH mnogi su generali bili Srbi i Židovi. Općenito, svi oni koji su prihvatili državu nisu bili neprijatelji i država ih je štitila.

Velikosrpsko podvaljivanje rasizma i rasnih zakona koje je imala HND, ali pod pritiskom međunarodnog priznanja kao što se i danas ucjenjuje Hrvatska raznim arbitražama o „graničnim spotrovima“ iako je Republika Hrvatska međunarodno priznata u „AVNOJ_evskim granicama, pa je svako kasnije mijenjanje granica nepoštivanje međurarndog priznaje i svepriznate odluke Badinterove komisije, koju je ustanovilo Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice 27. kolovoza 1991. godine, a čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji. Sada se i Njemačka i EU prave „englezi“ i ne priznaju odluku te komisije koja jasno određuje da se granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom - načelo „uti possidetis“ (lat. kako posjedujete), načelo međunarodnog prava na temelju kojeg se unutrašnja razgraničenja između administrativnih jedinica priznaju kao državne granice u času stjecanja neovisnosti. dan sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju je 8. listopada 1991.

Kada danas podsjećamo na to onda smo Ustaše i sljedbenica NDH. No, vratimo se Rasnim zakonima koje su u ono vrijeme, a i prije imale sve države Europe i većina svijeta, pa je tako i bez prisile uvela, za razliku od NDH i Nedićeva Srbija, a i Kraljevina Jugoslavija, a i općenito nasilno uguravanje u muku židovskog naroda u svrhu je generiranja dokaza o potrebi Velike Srbije u bilo kojem obliku, u najblažem pod imenom Jugoslavija, dok se danas radi na uspostavi nekakvog Regiona, što je samo drugo ime za Veliku Srbiju, opet, i opet će u moru krvi završiti.

Da bismo znali što se danas događa, a osobito zašto se to događa, uvijek se potrebno vratiti na početak, zato i ovaj kratki osvrt na povijest. Dakle, ustaška vojska nakon skidanja velikosrpske terorističke okupacije preuzela je stari hrvatski pozdrav od bana Jelačića koji je pozdravljao sa “Za dom“, a vojska mu odzdravljala “Spremni umrijeti“, te su ga preoblikovali u “Za dom i poglavnika spremni“, i skraćeno “Za dom spremni“. To su ustanovili i neki naši suvremeni političari, da bi za potrebu poltronske politike mijenjali „svoja uvjerenja“ te govore da je taj starohrvatski pozdrav kompromitiran jer ga je ustaški režim koristio. Ako je to tako i ako smo inteligentni ljudi onda je kompromitirana i Himna koja je isto bila Lijepa naša domovino, također je kompromitirana kuna koja je izvorno ustaška, kompromitiran je i grb sa prvim bijelim poljem iako jedan takav stoji na pročelju svoda kuće gradskog suca u Herzog-Friedrichstrasse 35. u Innsbrucku, a potječe iz 1495. Kompromitirano je ime Hrvat, kompromitirano je sve i to samo za Hrvate.

A ostali? Pa naravno ništa nije kompromitirano pokoljem 16 000 Židova u Srbiji za vrijeme Nedićeve vladavine, a ni pokoljem preko 280 000 nesrba, ništa nije kompromitirano u čitavoj Europi iako su sve države imale jednak tretman prema Židovima – isporučivale su ih u nacističke logore. Pa o kasnije npr. Staljin je bio deset puta gori od Hitlera prema svojim građanima i okupiranim zemljama, no nisu kompromitirani, kako to? Kako i zašto je samo Hrvatska kompromitirana, a sami nacisti su bili prezadovoljni Srbima i Srbijom i nezadovoljni otporom Hrvata, kako to da Hrvati to ne smiju znati niti govoriti, nego se stalno ispričavati za „Ustaške zločine“?

Što god da se dogodilo za NDH i koliko god da je ustaški režim bio brutalan, a bio je brutalan jer su prvo velikosrbi okupatori bili brutalni i krvoločni gdje god su stigli i uvijek prvi masakrirali Hrvate, onda je po toj špranci i ustaški režim bio okrutan, no tisuću puta manje okrutan od Titovog komunističkog ili četničkog u Srbu i područjima pod vlasti četnika, a ono što se kasnije dogodilo bio je masakr tisućljeća nad nevinim hrvatskim narodom i sve što je režim NDH loše, a i dobro napravio, Hrvati su platili cijenom koja je neljudski nesrazmjerna zločinu. Desetkovanjem Hrvata izvršena je potpuna osveta za otpor velikosrpskoj politici i eventualno za zločine koje ustaše počiniše, time je Hrvatska, ako je i imala nekakav dug prema nekome, u potpunosti sve platila te neljudski i neshvatljivo preplatila, pa zar nije vrijeme da se Hrvatskoj prizna pravo na istinu?

Analiziram dobro koje je ustaški režim radio, ne umanjujući nedjela koje je radio, zbog toga što se i dobro tog režima jasnosti prikazuje kao zlo. Tako su nakon borbi četnika i partizana, po Kozari, ustaše sakupljali srpsku djecu po šumi i odvodili ih u prihvatilište Jastrebarsko, tamo su djeca zbrinuta po kriterijima koje su u ono vrijeme svi provodili, pa i Amerikanci ili Crveni križ, a onda udomljavani po obiteljima. Ima puno svjedoka koji su bili u dječjem prihvatilištu i dočekali su starost. Nitko nikada od njih nije niti jednom spomenuo ubijanje djece, niti su ustaše ubijali djecu, a da se umiralo od raznih bolesti to je bila svakodnevnica i u obiteljima. Ali kad slušate nacističke velikosrpske i jugoslavenske falange i Goebelse, ispada da je dječje prihvatilište bilo logor u koji su djeca dovedena da ih se pobije, a ne spasi smrti od gladi i divljih životinja i to nakon bitaka u kojima ustaše nisu niti sudjelovali. Zašto bi ustaše sakupljali djecu neprijatelja i trošili hranu i resurse ako je cilj prema velikosrpsko-četničko-jugoslavenskim falangama bio ubijanje, zašto ih samo nisu ostavili užasnoj smrti od gladi, studeni i kao hranu zvijerima?

Kako ni jedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno tako je kao što svi znamo ova laž o “dječjem logoru Jastrebarsko” postala ključna u dokazivanju koliko su Hrvati zao narod. Autistično se pravi da nema veze što nikad niti jedan od tih spašenih Srba nije nikad spomenuo da su djecu ubijali, NIKAD!!! A udomljeni su i odrasli svi koji su preživjeli bolesti i sve što jedan krvavi rat i neimaština donose.
Nedvojbeno je da mi Hrvati nismo ustaše i nismo fašisti, isto kao što nismo ni Tomislavovi konjanici ili Domagojevi strijelci. Ustaše su svi pobijeni zajedno sa njihovim obiteljima, susjedima i sugrađanima.

Ustaše su samo jedna od hrvatskih vojski kroz povijest, to je neupitna činjenica ma koliko nekoga to boljelo, a mi u Domovinskom ratu ni na koji način nismo mogli biti Ustaše jer nije ni postojao takav pokret, mada su sve nas nacisti i fašisti zvali čitavo vrijeme rata i poraća Ustašama.
I za kraj dokument koji sam za sebe govori kakve su bile prilike u NDH.

Ustaška vojnica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao sastavni dio HOS-a sa 1.V.1945 godine imala je sastav:
Sveukupni broj 132.929 vojničara, dočastnika i častnika.
Postrojena u 153 bojne
A one u 26 Ustaška stajaća djelatna Sdruga.

Prema dokumentima Zapovjedničtva Ustaške vojnice (ZUVOJ) – osobnog odjela, po vjerskoj pripadnosti je bilo:
Rimokatolicke vjeroizpovjedi 88.145 ili 66.31% sa 126 vjerskih dusobriznikaIslamske vjeroizpovjedi 33.405 ili 25.13% sa 47 vjerskih dusobriznikaPravoslavne vjeroizpovjedi, 5.689 ili 4.28% sa 8 vjerskih dusobriznikaGrkokatolicke vjeroizpovjedi 2.844 ili 2.14% sa 4 vjerska dusobriznikaEvangelisticke vjeroizpovjedi 1.442 ili 1.07% sa 2 vjerska dusobriznika131.505 ili 98.93% sa 187 vjerska dusobriznikaHebrejske vjeroizpovjedi 1.424 ili 1.07% bez vjerskih dusobriznikaSveukupno 132.929 ili 100% 

Kako bi bili malo bolje upoznati sa stvarnošću ovdje donosimo razpodjelu generalskog Sbora HOS-a razčlambeni po vjeroizpovjedi pojedinih generala!

Prema vjeroizpovjedi:

Hebrejske (zidovske) vjeroizpovjedi:

2.) Ing Hinko ALABANDA
3.) Ladislav ALEMAN
5.) Edgar ANGELI
8.) Emanuel BALLEY
22.) Oton CUS
32.) Julio FRITZ
33.) Josip GAMBERGER
36.) Ferdinand pl. HALLA
41.) Dragutin HELBIN
46.) Gjuro ISSER
48.) Oskar KIRCHBAUM
53.) Rudolf KRAUS-TUDIC
55.) Rikard KUBIN
71.) Josip vitez METZGER
72.) Milan MIESLER
94.) Dr. Milan pl. PRAUNSPERGER
99.) Julio RESCH
102.) Dragutin RUMLER
104.) Julio SACHS
109.) Julio SIMONOVIC
111.) Nikola STEINFEL
114.) Ivan SARNBEK
117.) Ivo SNUR
118.) Josip SOLC (SCHOLTZ)
121.) Kvintijan TARTAGLIA
128.) Rudolf WANNER
129. Mirko ZGAGA
131.) Zvonimir ZORN
Po broju njih 28-mero. U postotku 21.4%
Pravoslavne vjeroizpovjedi:
24.) Milan pl. vitez DESOVIC
28.) Gjuro DRAGICEVIC
29.) Fedor vitez DRAGOJLOV
37.) Gjuro vitez GRUJIC
47.) Jovan ISKRIC
63.) Mihajlo LUKIC
74.) Lavoslav MILIC
85.) Dusan PALCIC
112.) Zvonimir STIMAKOVIC
123.) Milan UZELAC
Po broju njih 10-tero. U postotku 7.63%.
Islamske vjeroizpovjedi:
1.) Jusuf AJANOVIC
4.) Salko vitez ALIKADIC
45.) Muhamed beg HROMIC
Po broju njih 3-je. U postotku 2.29%

Hrvatsko stratiše Zrin

Povodom obilježavanja stradanja Zrina kojim se za sve Zrinjane stradale u Drugom svjetskom ratu održava misa zadušnica na mjestu srušene crkve Našašća sv. Križa u Zrinu, u svojoj znatiželji pročeprkao sam malo po bespućima interneta, ne ulazeći u copy/paste raspoloživih dokumenata i svjedočenja dolazim do spoznaje da se „nepogrešivi 'antifašisti' Partizani izvršili strašan, neljudski pokolj u Zrinu, pokolj kojeg su počinili Titovi partizani u zoru 9. rujna 1943. godine u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinskog.

Nedvojbeno je da tog dna u Zrinu nije bilo vojnih snaga regularne vojske NDH, a također je činjenica da danas tu ne živi više nitko od Hrvata. Zrin je prije početka Drugog svjetskog rata imao oko 850 stanovnika Hrvata u 143 obitelji.

Tijekom II. Svjetskog rata Zrin su više puta opsjedali „partizani“ iz okolnih mjesta koja su naseljena Srbima ili kako se kaže u tom kraju - "Vlasima". Partizani su napali 9. rujna 1943. godine i spalili Zrin do temelja. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata poginulo je ili ubijeno 213 stanovnika Zrina.
Tog 9. i 10. rujna 1943., partizani su opljačkali Zrin, kuće razrušili, župnu crkvu Našašća sv. Križa spalili, a trećinu žitelja pobili.

Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina mještana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto - slično kao što se dogodilo s Hrvatima u Španovici, Boričevcu kod Gračaca, Udbini i nekim drugim dijelovima SR Hrvatske u kojima se etničko čišćenje lokalnih Hrvata shvaćalo i prikazivalo kao antifašističku borbu.

Žene i djeca iz Zrina su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Hrvatima je strogo zabranjen povratak u mjesto, te se doista - sve do danas - niti jedan jedini Zrinjanin nije vratio na svoje obiteljski posjed.

Jugokomunistička historiografija je svojom tumačenjem zaobilazila i prešućivala zbivanja o tim - i sličnim - zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom u NDH.
Protiv zločinaca do danas nije počeo sudski postupak.
Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika.

Obnova hrvatske baštine u Zrinu ide iznimno sporo ili nikako. Pomaci u obnovi na utvrdi i crkvi sv. Magdalene iz godine u godinu su doista sramotno spori.

Mise za pobijene u ovom zločinu još 2010. održavale su se na temeljima spaljene i porušene crkve Uzvišenja sv. Križa. Te iste 2010. stanje je bilo takvo da se hrvatski barjak još nije vihorio na utvrdi Zrinu. Štoviše, jarbol na kojem je bio hrvatski barjak demontiran je. Još uvijek zatrpan je kamenjem.

Hrvatske vlasti još nisu ozbiljno pristupile povratu imovine koja je za komunističke vladavine oteta raseljenim Zrinjanima i njihovim potomcima.

Hajka protiv HOS-a (dragovoljaca DR) pod izlikom zabrane „ustaškog“ pozdrava „Za Dom(omovinu) spremni!“ dokaz je da u samostalnoj Hrvatskoj državi glavnu riječ još uvijek imaju snage koje su počinila brojna nedjela poput opisanog u Zrinu. Sve to dovodi u gospodarskoj neimaštini i siromaštvu do velike podijeljenosti među hrvatskim građanima, a Stratešku politiku u Hrvatskoj vode, što ucjenama, što direktno poražene snage u Domovinskom ratu.

Hrvatska politika „kontroliranog kaosa“

Prateći medije i nastupe nekih političara (jer ostali šute) narod zahvaća pesimizam, shvaćajući sve više kako smo mi Hrvati sitne da ne kaže prodane duše. Mediji pod parolom „javnost želi znati“ te zlorabeći „slobodu medija" pokušavaju Hrvatsku baciti na koljena, što je sve izglednije je hrvatske državne institucije nikako da profunkcioniraju.

Naime svi mediji su ovih dana puni priče o "Jasenovačkoj ploči " i vodi se nezapamćeno crna kampanja prema HOS-u izjednačavajući ih s Ustašama. Ustvari običnom čovjeku je nepojmljivo da agresor iz 90-ih na prostorima bivše Jugoslavije i glavnu krivac za jedan Svjetski rat, da agresor koji je vodio krvaviji genocidni rat protiv Hrvatske ranih 90-tih protiv Hrvatske sada diktira kakve će pozdrave i parole imati Hrvati. Agresor koji je svoje žrtve ubijao na bestijalniji, životinjski način, usporedbi s kojim su fašisti bili pravi amateri, ne damo da ne plaća ratne reparacije, nego preko svoje političke dijaspore sve više ostvaruje ciljeve koje nije uspio ostvariti oružjem.

Dok je hrvatskim političarima nametnuta tema začinjena s ucjenama navedenih grupacija, uz pomoć i potporu kako su nas to godinama učili „domaćih izdajnika“ o „Jasenovačkoj ploči“ jer to je uvjet opstanka Vlade, mediji prešućuju ili marginaliziraju događanja koja su krenula s komadanjem Hrvatske.

Slovenija je sve agresivnija glede primjene „arbitraže“ oko razgraničenja s Hrvatskom i to na način da inzistira primjeni „arbitraže“ u Piranskom zaljevu, jer je u njezinu koriti, ali će o razgraničenju na kopnu tek razgovarati jer je na njezinu štetu. Zabrinjava što Slovenija sve više zvecka oružjem, ne zbog slovenske vojne sile, nego kao potencijalnog upaljača novog balkanskog, a možebitno i svjetskog rata.

Zvuči paranoično ? Baš i ne, jer Slovenski pokušaj aneksije hrvatskog dijela Piranskog zaljeva, je već rezultiralo pokušajem ometanja gradnje Pelješkog mosta s prijetnjama i zahtjevima da i BiH mora imati izlaz na otvoreno more kao i Slovenija, a da bi to ometao most.

No u pozadini je klasičan „Slovenski recept“ – galamiti kako su Hrvati agresivni, ako su ustašoidni, kako su krvoloci, te uz ponovo sve glasnija Velikosrpska zanovijetanja, pribaviti sebi simpatije svijeta, te uz korumpiranu arbitražu prisvojiti sebi dio Hrvatske.

Ostavimo malo po strani što su sve uz pomoć međunarodne zajednice otkinuli (oteli) od Hrvatske upravo na navedenoj platformi, zabrinjava što se u stvari ne zna, pače i ne postoji hrvatska vanjska politika. Ako su raspadom Jugoslavije, nastale države međunarodno priznate u AVNOJ-evskim granicama, o čemu onda pričamo? Iako je to nepovoljno za Hrvatsku, ali bi trebala biti garancija mira, da se Hrvatska konačno posveti gospodarskom razvoju. Ako je to tako, a je, zašto Hrvatska vanjska politika ne odradi svoj dio posla i konačno kaže „dosta“ komadanju Hrvatske.
Kakve arbitraže i ine gluposti za koje se ionako zna da će biti na štetu Hrvatske.

I dok su Hrvati duboko razjedinjeni „Jasenovačkom pločom“, kao „najvažnijim problemom današnjice“, u dugom ili trećem planu je se to internetskim rječnikom kaže „RL“ tj. stvarnost. Nastoji se spriječiti spajanje hrvatskih teritorija, nastoji se oteti hrvatski teritorij, a malo kome pada na pamet da su parole „Tukaj je Slovenija“ i „Ovo je Srbija“ zapravo ista parola agresora na Hrvatsku.
Hrvatska nije miljenik Europe, to je valjda već svima jasno, ne ulazeći u razloge, pokazalo se da Hrvatski cijene jedino kada ima svoje „ja“. Čim se pojave elementi poltronske politike, apetiti prema Hrvatskoj se pojačavaju, a to dokazuju i zadnji događaji kad je Hrvatska zatvorila granicu prema Srbiji zbog izbjeglica, te poslušno povukla odluku, krenuli su dodatni napadi na Hrvatsku, kad je Hrvatska uvela strožiju kontrolu uvoza hrane prema zemljama izvan EU, pa pod pritiskom povukla Odluku, krenula je bajka s „Jasenovačkom pločom“ .

Zabrinjava da se sve to događa i vrijeme tzv. „sezone godišnjih odmora“ , pa dok oni koji su bacili oko na hrvatski teritorij i kojima smeta Hrvatska kao samostalna država, svojski rade, hrvatski političari se odmaraju na bajkovitom Jadranu, nesvjesni okoline i događanja. Nijedan političar, a posebno ne institucije (Sabor i Vlada RH) nije našao za shodno da se događanja oko Hrvatske od općeg nacionalnog interesa i sazvao bar sjednicu Sabora ili Vlade, na kojoj bi se bar definirala zajednička vanjska politika, nego Hrvatske političare to opće ne zanima, više ih brine raketa preko Japana ispaljena od strane Sjeverne Koreje.

Možda je stoga upravo „Jasenovačka ploča“ test hrvatske politike, hoće li i dalje biti poltronska sklona ucjenama ili će se konačno definirati hrvatska vanjska politika, koja se neće koristiti u dnevno političke svrhe i neće zavisiti od Stranke na vlasti.

Izlaz iz ovog začaranog kruga je novi Izborni zakon koji neće omogućavati „lutalicama“ da se nađu u politici i to na vrlo visokim mjestima i funkcijama za koje nemaju niti kvalifikacije niti kompetencije. Izborni zakon kojim će kako to kaže Ustav Republika Hrvatska biti jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Hrvatski Ustav je također savršeno jasan da je suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. Prema tome da Hrvatska i prihvati „arbitražu“ sa Slovenijom, ne može joj prepustiti dio hrvatskog teritorija bez promjene Ustava !

A o tome ne može odlučiti niti Plenković, niti Jandroković, a još manje Pupovac&Co. Zar je opet potrebno da Amerika lupi šakom o stol i kaže Slovencima, Srbima i Muslimanima „DOSTA“?
Ili bi to trebala napraviti Hrvatska, kao međunarodno priznata država u AVNOJ-evskim granicama?

Hrvatsku se podijelile dvoje parole „Za Dom spremni!“ i „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“, koliko god to bilo nepojmljivo, ali ostavljam čitatelju ovih redaka da prosudi sam i posluša zvuk tih dviju parola, koja poziva na mir i poštivanje svojeg, a koja poziva na rat i ubijanje !

Je li Pavelić prodao Istru?

Kad je riječ o prisajedinjenju Istre s maticom zemljom, malo sam prekopao po dokazima, a da ne odem predaleko u bespuća povijesti pokušao sam saznati kakav je status Istre prije bio da bi se „uključila“ u Jugoslaviju? Nije trebalo previše kopati, jer dokazni materijali postoje, pa sam krenuo samo sa spoznajama iz 20. stoljeća.

Ne tako davno je takozvanim Rapalskim ugovorom (12. studenoga 1920.) između kraljevine SHS i kraljevine Italije došlo do podjele teritorija, odnosno utvrđenje granica.
Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo odlučivanja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.

Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS. Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920.

Iz ovoga je neupitno da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo, prisilom, učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke dijelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu, i naravno jaku vojsku u toj državi. Ta zar to nije iracionalno i apsurdno ratno okruženje da bi mogao bilo što uvjetovati protivničkoj strani? Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom.

U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti.

Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije!

Ali drugovi iz Jugoslavije dođaše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe.

Na toj konferenciji su bili istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih dijelova o kojima je bila riječ. Među tim svećenicima najpoznatiju ulogu imao je monsinjor Božo Milanović. Bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra kao dio Hrvatske ušla u sastav Jugoslavije.

Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine.

Spomenicu je donio ”Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Zbog iznimnih zasluga 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

Diplomacija i tako to ......

Aleksandar Vučić: „Srbe više neće nitko ubijati bez kazne“. Hrvate koje su 1995. oslobađali svoju zemlju usporedio je s nacistima, a Srbima poručio: „Obećavam vam, Srbija nigdje više na srpskom etničkom prostoru neće dopustiti provedbu takvih zločinačkih akcija protiv srpskog naroda“. Srpski etnički prostor?

Nitko ne sme da vas bije!

Zvuči li vam ovo poznato?

Još prije pet godine, taj isti Vučić je ponovio kako će granice Velike Srbije biti Karlobag, Ogulin, Karlovac i Virovitica, nazivajući Hrvate ustašama koji su okupirali srpsku zemlju.

Ne zabrinjava retorika političara, nego što se nijedan građanin Srbije, nijedan Srbin nije usprotivio takvoj retorici i ratno huškačkoj politici. Skidam kapu i divim se „Ženama u crnom“!

Hrvati sigurno ne bi šutjeli da političari u Hrvatskoj počnu s pričom kako će vratiti izgubljenu Vojvodinu i Srijem do Zemuna, a neupitno je u u prošlosti to bio hrvatski teritorij. Točno je da se neke elite u Hrvatskoj zgražavaju Titovih (ne)djela, ali je u Hrvatskoj čvrsto ukorijenjena Titova krilatica: „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“.

Mnoge obitelji u Hrvatskoj u zavijene u crno zbog izgubljenih kćeri i sinova u Domovinskom ratu, ali je daleko više obitelji u Srbiji zavijeno u crno jer su im kćeri i sinovi stradali u osvajačkom ratu po nalogu njihovih političara koji su uz „jagnjad na ražnju“ sjedili u bunkerima na Dedinju dok su ljude slali u smrt.

Zar Srbina nije jasno da rehabilitacija Nedića i Mihajlovića ne vodi ka sretnoj budućnosti. Zar im nije jasno da za siromaštvo u Srbiji nisu krivi Hrvati i Hrvatska, nego da su ih njihovi vođe uvođenjem u rat doveli na prosjački štap.

Srpska diplomacija u svijetu je vrlo aktivna da „dokaže“ (podsjeti) genocidnost Hrvata, „potkrjepljujući“ to sve novim i novim tvrdnjama (izmišljenim pričama bez ikakvim dokaza, koje temelje na „narodnoj predaji“), a s nepobitnom činjenicom nastavka realizacije cilja stvaranja velike Srbije na temeljima Memoranduma SANU.

U to cilju se vrlo aktivno i masovno koriste infiltrirane projugoslavenske snage, kojima je za vrijeme „bratstva i jedinstva“ bilo puno bolje i sve zlo svojim neuspjeha vide u postojanju hrvatske države. Također vrlo vješto koriste „znanja“ generacija Hrvatskih građana kojima su kao dogmama punili glave počevši od Pučke škole do doktorata, preko kazališne i filmske umjetnosti, pa čak i sporta.

Upitamo li „prosječnog Hrvata“ tko su bile Ustaše, s izbezumljenim pogledom od straha, ogledavajući se da ga nitko drugi ne čuje, pojasniti će nam da je to: „superman i liku đavla s nožem u ustima, a iz krvavih očiju mu izbija oganj pakla, koji luta bespućima Balkana, tražeći Srpsku djecu i nejać da iz zakolje, pa i hrvatsku i nedostatno tražene žrtve“.

Hrvatska politika čini veliku grešku, pravdajući se stalno nekome za „grijehe prošlosti“, to je izgleda po onoj Biblijskoj, da svi ispaštamo grijeh Adama i Eve. Kako inače shvatiti činjenicu da za vrijeme Domovinskog rata, a i poslije nekoliko stotina hrvatskih branitelja (svih nacionalnosti) bilo u srpskim logorima na teritoriju Srbije, a Srbija je svijetu „objasnila“ da nisu postojali logori, ili da u Srbiji na stotine tisuća majki oplakuje svoje sinove koji su poginuli napadajući Hrvatsku i Bosnu, a ne braneći Srbiju, a Srbija nije bila u ratu? No takva politika rezultira stvaranjem snaga reakcije, nezadovoljstva, netrpeljivosti pa i mržnje što nas od uljudnih i srdačnih domaćima pretvara u „Balkanska barbarska plemena“.

Očigledno je hrvatska diplomacija na koljenima i nesposobna da predstavi svoju državu i zastupa njezine interese. Postavlja se pitanje zašto ? Kome je to u interesu? Ako razmišljamo tako, onda ćemo se vratiti na početak priče.

No, Hrvatska nema svoje Diplomatske akademije (škole) jer tečajevi koje organizira MVEP nemaju nikakav međunarodni kredibilitet, a niti daju bilo koji stupanj stručnog osposobljavanja. Naime Jednogodišnji stručni diplomatski studij traje jednu akademsku godinu i sastoji se od kolegija raspoređenih u dva semestra – oko 300 nastavnih sati (o.a. to je 50 nastavnih dana ili 6 sati tjedno) a proučava: Ustavna vladavina; modeli i praksa, Ljudska prava i civilno društvo, Hrvatska povijest u 20 st., Međunarodni odnosi i vanjska politika, Međunarodne organizacije i asocijacije, Globalna sigurnost i transatlantski odnosi, Europski jugoistok, Globalni razvoj i gospodarski odnosi, Gospodarska diplomacija, Upravljanje markom zemlje i nacionalna konkurentnost, Institucionalni ustroj i pravni temelji EU, Vanjski odnosi EU, Ekonomika EU, EU i svjetska trgovina, Politike EU, Europski upravni prostor, Povijest diplomacije, Diplomacija i diplomatska profesija, Javna i e-diplomacija, Diplomatske metode, vještine i tehnika, Međunarodno, diplomatsko i konzularno pravo, Vanjskopolitički seminar. Iz Kurikuluma je razvidno da se polaznici ne pripremaju za promociju Hrvatske u svijetu, već da se eventualno mogu snaći u stranom svijetu. Nastava se izvodi kroz predavanja, seminare i radionice, a organiziraju se i grupni posjeti različitim institucijama. Predavači su hrvatski i drugi diplomati, domaći i strani sveučilišni profesori, znanstvenici i drugi stručnjaci, dužnosnici i djelatnici Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija RH i ostalih tijela državne uprave RH.

Koje su reference navedenih izvođača da osposobljavaju hrvatske diplomate ? Posebno ako razmotrimo da predavači: „dužnosnici i djelatnici Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija RH i ostalih tijela državne uprave RH“, kad nije tajna da se ti dužnosnici i djelatnici zapošljavaju po stranačkoj podobnosti i da nemaju završenu izobrazbu više razine, koja bi im dala kredibilitet da drže predavanja na instituciji niže razine.

Diplomatska akademija treba biti stručni studij u trajanju od najmanje 5 godina, a ovo što se sada naziva „Diplomatska akademija“ (u kojem nema ponavljača, niti osoba koje ne polože ispite) bi trebao biti osposobljavanje da predstavljanje Hrvatske na međunarodnom planu. Kako objasniti da je u nedavnom imenovanju bivši načelnik Glavnog stožera HV-a Drago Lovrić imenovan za veleposlanika u Kataru, kad su javnosti poznate njegove afere sa „svastikom“, kad se zna da nije bio omiljen među vojnicima i podređenima, a napose da je završio srednju vojnu školu i Vojnu Akademiju JNA u Beogradu. U redu, branitelj je, obnašao je vrlo visoke vojne dužnosti, ali sa diplomacijom veze nema ! General Lovrić je doktorirao na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, s disertacijom: "Transformacija NATO-a i upravljanje krizama u novom svjetskom poretku" – pa je vjerojatno to referenca da bude veleposlanik.

U čemu je povezanosti početka ove raščlambe i završetka. Nema nikakvog smisla, niti opravdanosti niti realnog promišljanja, reagirati ili ne na provokacije Istočnih, a često i Zapadnih susjeda Hrvatske, nego treba svijetu, napose vodećim silama svijeta obrazložiti, informirati, uvjeriti i dokazati da je Hrvatska povijest čista kao suza i da se ne sramimo nijednog dijela naše povijesti, jer ona je prošlost na koju ne možemo uticati. Mi se ne moramo nikome opravdavati, što se sada stalno čini i posipa pepelom zato što je u jednoj točci povijesti na teritoriju Hrvatske postojao „Rasni zakon“, koji službena i međunarodna Hrvatska nikada nije niti ratificirala, niti priznala, a još manje primijenila, pače zgražava ga se.

A gledati povijest s današnjeg stajališta bez uzimanja u obzir povijesnih okolnosti, je raspirivanje mržnje i kontra domoljubno je, a vjerojatni rezultat je neki novi Balkanski rat.

Tko smo i odakle smo?

Hrvati nisu slavenski narod i njihova sačuvana povijest ne seže samo do šestog stoljeća nakon Krista, kako su nas desetljećima učili u školama. Postoje mnogi dokazi da hrvati potječu s područja današnjeg Irana i Iraka, gdje su živjeli nekoliko tisuća godina prije Krista i odakle su migrirali sve do Indije i natrag, pa kasnije na područje Europe. Hrvati su, dakle, jedan od najstarijih svjetskih naroda koji baštini jednu od najstarijih sačuvanih svjetskih kultura, jer su kao gotovo niti jedan drugi narod svoju baštinu uspjeli sačuvati čak 6500 godina! Arheologija, te etnografski i povijesni podatci kao i etnogenetska istraživanja, a posebice živa kulturna tradicija Hrvata, činjenično dokazuju ove tvrde. Arheološki nalazi dokazuju kontinuitet migracija prahrvatskog entosa i kulturnih činjenica kroz period od 6500 godina. U te kulturne elemente uključeni su i simboli hrvatskog nacionalnog identiteta. Kroz cijelo to razdoblje se može, naime, pratiti nastanak i migraciju prvotne šahovnice, zatim uokvirene sumerske (iranske) i vučedolske šahovnice, pletera i obrednih simbola kao što su zvijezda i mjesec, a koje danas možemo naći na grbu Zagreba ili u kruni hrvatske zastave. Te simbole na području Irana, odnosno Mezopotamije (prostor današnje Sirije, Libanona, Iraka) možemo naći već 3000 godina prije Krista. Zvijezdu i mjesec, doduše, i danas koriste islamski narodi, ali s drugim značenjem. U hrvatskoj pretpovijesti to su bili simboli vedskih (iranskih) božanstava Mitre i Varune. Prahrvatski pandan tih vedskih božanstava su Suria i Anahita s područja jugoistočnog Irana, u kraljevstvu Harahvaiti.

Hrvatska tradicijska kultura je sačuvala i glazbala posvećena tim božanstvima koja se i danas sviraju popodne i večer uoči Jurjeva, kao i na samo Jurjevo. To su frule, odnosno svirala bez rupica poznata kao pišta ili slavić, a koja se sviraju za boga Mitru, odnosno boga Sunca. Školjka morskog puža također se i danas koristi kao sviralo, te se svira za Jurjevo u čast boga Varune, koji je tvorac i vladar svemira. Te simbole nalazimo na vazama uz istovremeni prikaz božice Sarasvati, odnosno Harahuaiti.
Mjesec i zvijezda su simboli i mnogih islamskih naroda, ali pronađeni predmeti s tim simbolima na tom području datiraju iz predislamskog razdoblja. Muhamed se objavio tek u 6. stoljeću nakon Krista, a ovdje govorimo o simbolima od više tisuća godina prije Krista. Islamski simboli kasnije su se proširili upravo na području gdje su prije migrirali prahrvati pod imenom Kuravathi, odnosno Huriti. Oni su u to vrijeme imali vrlo naprednu vojnu tehnologiju koju su sačinjavala bojna kola, konjske zaprege, složeni (kompozitni) luk i strijelu, mač s težištem na donjem kraju oštrice… Ta napredna vojna tehnologija prahrvatima je omogućavala brojna osvajanja, odnosno česte migracije. Tako su selili od Kavkaza pa do Sumera na jug. Nakon biblijskog potopa koji se dogodio oko 2400 godina prije Krista ponovno su selili na područje sjevernog Irana te u Europu, dok je drugi migracijski val išao u Indiju i sjeverni i sjeverozapadni Irak. S područja Tigrisa potječu i preci Dalmatinaca, odnosno pleme Dailamites, koje je zajedno s Huritima (Hrvatima) migriralo.

Migracije iz Irana i sjeverne Mezopotamije odvijale su se u vrijeme takozvane neolitske revolucije, kada je poljoprivredno stanovništvo došlo u Europu. Dogodilo se to oko 4500 godina prije Krista od kada datiraju najstarije kamene šahovnice iz kulture Danilo i pleteri iz hvarske kulture.

Vjerodostojnost tih tvrdi potvrđuje veliki broj kulturnih činjenica i arheoloških nalaza koji zajedno s pisanim povijesnim izvorima (zapisi klinastim pismom iz arhiva mezopotamskih gradova i vede, tj. sveti spisi Indijaca) iz istog vremena čine jednu cjelinu i pripadaju prahrvatskom etnosu s Kavkaza, Kurawatha, tj. Hurita, biblijskom narodu, Horitima. Tako veliki broj činjenica vezan za jedan narod, koji ih označava kao visoko razvijeno društvo s agrikulturom, ratničkom tehnologijom i državnim i društvenim uređenjem, religijom, liturgijom, visoko razvijenim simboličkim jezikom, dozvoljava nam da ga pratimo, tj. dokumentiramo njegove migracije od predpovijesti do danas. Tim više što su Hrvati jedini u svijetu sačuvali svoje kulturne i vjerske tradicije do danas, i još žive tu svoju antičko i brončanodobno kulturno naslijeđe u svome folkloru. Prahrvati su prenosili kroz vrijeme i prostor svoja dostignuća duhovne i materijalne kulture, ali jedino ih Hrvati danas u svijetu posjeduju u živim običajima, dakle zaokruženom, dovršenom kulturnom sustavu, dok drugi narodi čuvaju samo dijeliće, tj. pojedine kulturne elemente. Po tome je hrvatski narod, najkonzervativniji narod na svijetu, u najboljem smislu te riječi. Hrvati su sačuvali ono što je Europa izgubila, svoje korjene.

No, hrvatska politička situacija je takva da se ni u samostalnoj Hrvatskoj, a pogotovo ranije, nije poželjno baviti se hrvatskom prapoviješću. To potvrđuje i činjenica da se od Domovinskog rata ni jedna hrvatska institucija, kao ni stručnjaci etnolozi, kulturni antropolozi, kao i pretpovjesničari, nisu pozabavili projektom istraživanja pretpovijesti i migracija prahrvata. Društvo za istraživanje etnogeneze Hrvata objavilo je, doduše, dva zbornika u suradnji s iranskim kulturnim centrom u Zagrebu, a pod patronatom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Nažalost, u tim zbornicima zastupljen je vrlo mali broj stručnjaka specijalista. To je ipak značajna građa koja sadrži bibliografiju stranih autora koji su se bavili i temom podrijetla Hrvata, no primarno podrijetlom iz Irana. Hrvatska, zbog svega toga, treba znanstveni institut koji bi se interdisciplinarno i stručno bavio pretpoviješću i migracijama prahrvatskog etnosa s raznih aspekata. I najvažnije, trebalo bi živu tradicijsku kulturu brendirati kroz etnogenetska istraživanja u turističku ponudu hrvatske kulturne baštine, te omogućiti strancima da dožive pretpovijesne prahrvatske običaje, pjesme, glazbala, plesove, obrede i tako dožive indoeuropske korijene suvremenih Europljana.

Hrvatska je jedina u Europi sačuvala skoro cjelovite vedske obrede iz vremena indoeuropskih početaka (i prije, jer se treba govoriti o sumerskim, hurito-iranskim-arijskim počecima, prije povratka tih naroda iz Indije ponovo u Iran, Mezopotamiju i konačno u Europu, kad te narode nazivamo Indoeuropljanima). Imamo ih u novogodišnjim obredima, u hrvatskim karnevalskim obredima i

plesovima za koje hrvatski etnografi nemaju objašnjenje jer su zaslijepljeni političkim idejama o slavenskom porijeklu Hrvata koji su, po toj teoriji, došli na ove prostore u 6. stoljeću nakon Krista. Nedvojbena genetska istraživanja i arhološki nalazi opovrgavaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Jer 4500 godina prije Krista Hrvati su došli na područje Hrvatske sa simbolom šahovnice i pletera, a kasnije i s drugim simbolima: suncem, mjesecom ili svastikom koja je bila iranski simbol Sunca koje se vrti. Takav ‘sunčev kotač’ (perzijski-„gardun mehr“) imamo u Boki Kotarskoj ugraviranog u liticu još u brončanom dobu. Imamo ga u keramici s Kosova i Makedonije.

Ni genetski nismo Slaveni, jer imamo gen ‘EU 7’, a to nije slavenski gen. Kod Hrvata 48 posto stanovništva ima taj gen, Dalmatinci ga imaju preko 60 posto, a Bošnjaci preko 70 posto. Dr. Dragan Primorac tvrdi da je taj gen došao s Bliskog istoka. Iranci ga imaju, danas 50 posto. Taj gen u Europi je prisutan 25.000 godina prije Krista.

Osim toga, dosadašnja teorija o dolasku Slavena u 6. i 7. stoljeću nije dokazana arheološkim nalazima, tj. prilivom novog genetskog materijala, premda je sigurno bilo migracija stanovništva koje je došlo iz Zakarpaća sa slavenskim jezikom. Bitno je reći da ta teorija govori o dolasku Slavena kao podanika Avara, što očito nije točno, jer avarski grobovi donose više nalaza dvojnih koštanih svirala koje znamo kao diple – i to dalmatinske i hercegovačke, koje danas ne sviraju ni Mađari, ni Srbi, ni Slovenci, već samo Hrvati. Također i arheološki nalazi praporaca u starohrvatskim grobovima od 7. do 12. stoljeća A.D., potvrđuju njihovu vezu s Huritima, tj. prahrvatima. Ta avarska kultura je imala puno bitnih elemenata prahrvata ili Kurawatha koji su na Kavkazu bili susjedi Avarima.
Prahrvati su prihvatili slavenski jezik jer su dugo živjeli iza Karpata, na području Ukrajine, gdje su se miješali sa Slavenima, odnosno sa slavenskim ženama. Prahrvati nisu u osvajanja vodili žene, već su ih uzimali tamo gdje su došli. Otud prihvaćanje slavenskog jezika. Zato i govorimo o materinjem, a ne očevom jeziku. Za dugog boravka u Zakarpaću prahrvati su postavili temelje ukrajinske državnosti. To tvrde ukrajinski znanstvenici. U Ukrajini i danas postoji mjesto Harvati, a postoji i čakavski i ikavski jezik, kao i višestruki arheološki nalazi proto šahovnice na keramici iz 2. i 7. stoljeća nakon Krista, ali i prije toga.

Treba uvažiti činjenice da su se migracije odvijale u višestrukim valovima kroz više tisućljeća, što se može dokazati arheološkim nalazima i narodnim običajima koji pokazuju raznovremene kulturne elemente iz raznih migracijskih polazišta prahrvata. Jedno od značajnijih nalazišta Indoeuropljana, odnosno Hurito Iranaca, pronalazimo iz vremena kada su Hurito Iranci, nakon velike bitke Bharatha (tj. Indijaca) između plemena Kaurava (tj. Kurawatha, odnosno kavkaskih prahrvata) i Pandava (iranaca) na ‘Kuru kšetre’, tj. kurskom, odnosno huritskom polju, 70 km zapadno od Delhia u Indiji, opisane u najvećem indijskom epu Mahabarata, migrirali natrag u sjeverni Iran i u sjevernu

Mezopotamiju, gdje su osnovali državu, kraljevstvo Mitani, kasnije teritorijalno smanjenu državu Hanigalbat, koje je trajalo od 15. do 13. st. pr. Krista (na današnjem državnom teritoriju Sirije, Libanona, Izraela, i Iraka), donoseći sa sobom vedska božanstva. Ta migracija Hurito-Iranaca danas nazivanih Indoeuropljana, započela je oko 1900 godina prije Krista, a dvjesto godina kasnije, migriraju dalje prema Europi. Problem suvremene hrvatske historiografije je to što još uvijek vladaju ‘travestiti’ odnosno presvučeni pripadnici bivše komunističke ideologije kojoj je pripadnost Hrvata Slavenima bilo argument za bratstvo i jedinstvo u Jugoslaviji (u 19. st. panslavizam je bio antigermanska ideologija, sredstvo borbe protiv germanizacije, tj. germanske dominacije).

No, očito je da Srbi u Srbiji, danas niti povijesno ne sviraju diple: niti istarske, niti dalmatinske, dok ih Srbi (kao nekad i „Martićevci“ u otcijepljenoj krajini) u Hrvatskoj sviraju, kao što i govore ijekavski. Oni su podrijetlom avarsko stanovništvo (toponim Obrovac, dolazi od etnonima Obri, što znači Avari) koje ima hrvatsku kulturu i običaje, ali su pod utjecajem Pravoslavne crkve srbizirani, te su prihvatili srpski etnos, jer im je obećano da će oni biti vladari. U arheološkim nalazima postoje zdjele s vučedolskom šahovnicom koja datira između 2500 i 2000 godina prije Krista. Valja istaknuti da se vučedolska kultura prostirala od Trsta do Boke Kotorske, pa preko Mađarske, Slovenije i Austrije i Slovačke sve do Poljske (djelomično područja povijesne Bijele, tj. ‘zapadne’ Hrvatske) i obilovala je šahovnicama na keramici, ali i pleterima. Činjenica je da arheolozima pod utjecajem antihrvatske ideologije nije bilo dozvoljeno da se prava istina objavljuje, javno govori i popularizira. Bitno je napomenuti da su nakon svih istraživanja na vučedolskom području nakon Drugog svjetskog rata arheolozi sve nalaze nosili u Beograd. Skrivali su vrijednu arheološku građu koja svjedoči o

višetisućljetnom prisustvu Hrvata na ovom prostoru. Skrivali su i kipić, poznat kao kličevački idol iz žutobrdske kulture (1500-1000 g. pr. Krista), koji na odjeći ima šahovnicu i nosi kravatu (njezin praoblik, marame vezane oko vrata), a čiju fotografiju sam vam pokazao.

Hrvatska je povijest puna rupa i nedoumica, no zbog politike, odnosno ideologije koja hrvatski narod želi pokazati bez državno pravnog kontinuiteta, što nije točno.

Hrvati su još od kralja Zvonimira imali svoj Sabor (imali su ga i u Iranu; toje bila sabha). Hrvate se, osim toga, ne želi prikazati kao atnički narod i kao nasljednike najstarije sumerske kulture i uljudbe, jer se za te činjenice i arheološke dokaze, do danas, nije niti znalo, jer ih stručnjaci, arheolozi nisu objavili. Razlog tomu je činjenica da nisu komparativno promatrali tipične artefakte iz pretpovijesti, odnosno iz istog vremenskog razdoblja u Sumeru i Vučedolu, tj. Hrvatskoj. Hrvati su jedna od najstarijih poznatih populacija i kultura sa sumerskim elementima i s vučedolskom kulturom koju simbolizira šahovnica, pleteri. Nitko drugi na svijetu to nema, a mi imamo! Dokazivo je sumersko podrijetlo vučedolske kulture a time i Zagoraca kao jedinstvenog sumerskog antropotipa (premda su Sumerani bili mješavina više naroda: Baska, Hurita tj. Kurawatha sa Kavkaza i Iranaca -Arijaca). Zagorci su pristigli u Europu u vremenu između 3.000 do 2.000 godina prije Krista, njihova tradicijska kultura je izuzetno značajna u proučavanju etnogeneze Hrvata. Njihovo sumersko i južno iransko podrijetlo potvrđuju proljetna glazbala od kore drveta (‘trobenta’ i ‘frula od kore kostajna’) koja su simbolizirala vedske bogove Mitru i Varunu u jurjevskom (vedskom, tj. ‘jayurvedskom’ obredu). To drevno sumersko podrijetlo Zagoraca dokazuju i pojedine obredne tradicijske pjesme. Također je dokazivo i kavkasko-sumersko podrijetlo Dalmatinaca (kaspijski narod: Dailamites) prvotno sa područja oko izvora rijeke Tigris. Postoje brojni arheološki dokazi o starosti i podrijetlu određenih kulturnih elemenata kao i o uzastopnim migracijama (običaja i glazbala), od otprilike 3000 godina. Ti dokazi su istovremeno svjetska znanstvena otkrića o podrijetlu i migracijama najranijih Indoeuropljana. Današnji Zagorci (sumeroidni antropotip) i Dalmatinci (kaspijski narod neindoeuropskog jezika kao i Huriti) su prvi Indoeuropljani koji su naselili Europu i stvorili temelje europskim kulturama!

Prva EU je bila prahrvatska!

Do ovih spoznaja sam došao proučavajući radove i tekstove mr.sc. Krešimir Galin (rođenog 17. veljače 1947.g. u Varaždinu) magistrirao je studij etnomuzikologije 1983. godine, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a prije toga studij etnologije na Filozofskom Fakultetu, kao i studij muzikologije i crkvenih orgulja na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu, tako da je stekao akademske naslove: magistar etnomuzikologije, profesor muzike, akademski muzičar i profesor etnologije (u međuvremenu je apsolvirao i studij prava u Zagrebu).
Kao znanstveni asistent radio je gotovo 20 godina u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (tada Institut za narodnu umjetnost, Zavod za etnologiju i folkloristiku) gdje je provodio znanstvena etnomuzikološka i etnoorganološka istraživanja na terenu i objavio oko trideset znanstvenih radova u zborniku radova Instituta, Zborniku radova Udruženja folklorista a kasnije i u Grobničkom zborniku (u izdanju Čakavske katedre), kao i u drugim časopisima.
Dva puta, bio je izabran za predsjednika Hrvatskog društva folklorista. Kao voditelj seminara za svirače tradicijskih hrvatskih glazbala (podučavao sviranje istarskih sopela,šurli,duplica,miha, krčkih sopela, zagorskih dvojnica i drugih glazbala) više puta djelovao je na Ljetnim školama folklora (Punat na otoku Krku, Korčula) u organizaciji Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske i u Grožnjanu, centru Hrvatske glazbene mladeži u Istri.
Do sada je postavio u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Austrija, Švicarska, Mađarska, Irska, Makedonija, Crna Gora) 54 izložbi ‘Hrvatska narodna glazbala’ (iz vlastite privatne zbirke od 200 glazbala) s pratećim glazbenim radionicama (poduka sviranja i izrade određenih glazbala) i održao isto toliko predavanja na otvorenjima istih uz glazbeni ‘performance’ (svirka na dvojnicama / istarskim i zagorskim /, istarskim šurlama, istarskim solpelama, istarskom mihu i dalmatinskim diplama, svirka na svirali bez rupica za sviranje, zujalici, zvrku, kao i izvedbe nekoliko narodnih pjesama), te brojna predavanja u organizaciji drugih ustanova. O izložbi vidi website:www.hrvatska-narodna-glazbala.com. Više informacija o autoru i knjizi može se dobiti na websitu:www. d-design.hr

Anno Domini 879.

O događaju koji je najvažniji u povijesti Hrvatske malo tko zna u Hrvatskoj, jer u obrazovanju nam Kurikulume kroje svi samo ne Hrvati, svi imaju potrebu da nam nameću što se mora nalaziti u Kurikulumima, pa zato prema anketama, preko 98% završenih osnovnoškolaca ne zna za povijesni događaj iz Hrvatske prošlosti koji se veže za 07. lipanj 879. godine

Papa Ivan VIII. uputio je hrvatskom knezu Branimiru pismo kojim blagoslivlja njega i cijeli hrvatski narod, priznajući mu zemaljsku vlast nad cijelom Hrvatskom. Bio je to prvi pisani dokument kojim je Hrvatska međunarodno priznata od vrhovnog autoriteta toga doba.

Time je neupitno počela državotvorna povijest Hrvatske koja se snažno odražava u svijesti Hrvata, ali ne i hrvatskih političara, koji su kroz skoro 12 stoljeća Hrvatsku pripajali svom mogućim skupinama država i uvijek na štetu Hrvata, ali zato su se njihova imanja i blago povećavali. Papa Ivan VIII.: Blagoslovismo tebe, cijeli narod tvoj i cijelu zemlju tvoju Datumom 7. lipnja 879. godine datirano je Papino pismo koje je poslano knezu Branimiru. “Dragom sinu Branimiru. Čitajući pismo tvojega gospodstva, što si nam ga po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao razabrah jasnije od sunca, koliku vjeru i iskreno štovanje gojiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Kad smo, naime, na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cijeli narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom te sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš”, napisao je papa Ivan VIII. Knez Branimir – prvi nezavisni hrvatski vladar koji je na vlast je došao pošto je svrgnuo probizantskog kneza Zdeslava u svibnju 879. Branimir je bio prvi nezavisni hrvatski vladar. Njegova vladavina ujedno predstavlja i najveći stupanj neovisnosti od franačke i bizantske prevlasti, ali i težnju za cjelovitošću hrvatskog područja.

Ovo ne pišem kao nacionalist, jer to nisam, jer nacionalist nije onaj koji voli svoje, nego onaj koji mrzi tuđe. Ovo pišem da i oni "pametni" vide "vekovne granice" i "povijesne granice". Jasno je da su se granice mijenjale, no, najveće promjene su nastale za vrijeme Turaka na ovim prostorima. Od Turaka je Hrvatska izgubila teritorij sadašnje Bosne i Hercegovine. Propašću Turskog carstva, veliki dio ovog prostora su počeli svojatati Srbi, kojima je „vekovni san“ san koji se ostvario ratovima 90-tih, da prijeđu rijeku Drinu.

Razmišljam da valjda zato što su svi otimali od Hrvatske, čerupali je kao kokoš, su ipak "dali" Hrvatskoj Istru i Međimurje.

No, sve je to povijest (aorist), no to nije razlog da nam se na tome kalemi Ustaštvo, genocidnost i tražio općenarodna demencija, jer i sada će mnogi komentirati da sam desničar i Ustaša, samo zato što sam se usudio ovo napisati.

Sve to odgovara političarima i lijevim i desnim i gore i dolje, jer ne znaju kako opravdati pljačku nad narodima, nego prstom upiru "to ti je kriv onaj susjed".

Jedni u svojim državama gdje je po procjeni EU preko 60% građana ispod granice siromaštva, nabavljaju najsuvremeniju ratnu opremu, drugo su opet nešto "ukrali" od Hrvata /Zagoraca/ - "Se bum vas tužil!".

A kad se siromašni puk razjari, primijeni se ona Latinska "Kruha i igara". Doduše, kruha je sve manje, ali "Igara (bez) granica" ima do mile volje, pa se sve začini sa pokojim požarom, nacrtanom svastikom, ispisanim 4S po javnim objektima i površinama i natpisima "Tukaj je Slovenija!" ili pak "Ovo je Srbija", pa ni "U" ne izostaje.

Doduše sva tri natpisa se javljaju se po Hrvatskoj, a nisam vidio nijedan "U", po srpskim i crnogorskim gradovima, ali sam vidio 4S po hrvatskim i crnogorskim turističkim središtima, a po nekim Istarskim i Međimurskim mjestima sam pročitao parolu "Tukaj je Slovenija!".

Natpis "Ovo je Hrvatska" nisam vidio čak ni Boki Kotorskoj, Srijemu i Vojvodini, dijelovima koji su nekada bili sastavni dio Hrvatske i u kojima žive u velikom postotku Hrvati. Koliko sam vidio u svim tim regijama Hrvati poštuju sadašnju matičnu državu i prihvaćaju da su oni manjina, te poštuju zakone države u kojoj žive, jer to je sada njihova domovina.

Najnoviji spin hrvatskih političara, je "za sve vam je kriv Tito". I naravno Koranom, Kupom i Savom počinje teći med i mlijeko, jer su Tita izbacili iz nazivlja ulica i trgova.

OK, neću polemizirati, jer nemam dovoljno vjerodostojnih dokumenata, prihvaćam da je Tito&Co s današnjeg stanovišta bio tiranin i diktator i masovni ubojica. Ratni zločinac? Nedokazano, jer su svi zločini njegove kamarile ustvari nastali po završetku rata, što je daje dodatnu težinu, jer hrabrost su Partizani tek sada počeli iskazivati kad su u rukama imali nezaštićene, ne naoružane ljude.

Ako se vratimo u vremena i povijesne okolnosti u kojima se to događalo, onda priča može biti i pomalo drugačija, jer nitko danas ne spominje Franju Tahija koji je pobio preko 70% mušek populacije u Hrvatskom Zagorju (Hrvatska) i Beloj Krajini (Slovenija) poslije sloma Seljačke bune“ kada je u svojoj kronici „Postupanje plemstva s pobunjenim seljacima po gušenju velike seljačke bune 1573. godine“ hrvatski povjesničar, političar, diplomatski savjetnik, biskupski savjetnik, humanist i pjesnik Nikola Istvánffyj zapisao: "Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik".

Ali i to ostavljam povjesničarima, jer s time se neće pokrenuti gospodarstvo i stvarati bolje sutra (pustimo floskule).

„Narod koji ne poštuje svoju prošlost, nema niti budućnosti“, kažu veliki umovi, no političari su i ovo izokrenuti, na latinsku uzrečicu „Historia est magistra vite“ koriste da nas stalno vraćaju i po nekoliko stoljeća unazad, da iznova učimo povijest po njihovoj mjeri.