Šetnja kroz crtice povijesti

Zanimljivo je ovako laički pročitati tekstove objavljene na wikipediji pod nazivom „Srbija“. Naime već nakon nekoliko redala uočljive su nelogičnosti i kontradiktornosti, te je jasno da taj objavljeni tekst nisu povijesne činjenice, već svima nama jako dobro poznati srpski mitovi i legende.

U starom vijeku teritorij Srbije bio je rimska provincija Mezija, dok su se na području današnje Vojvodine nalazili dijelovi Panonije i Dacije. Navodi se da su Srbi naselili to područje u 7. stoljeću, u 8. su osnovali prvu državu te u 9. primili kršćanstvo? Naime u povijesti u to vrijeme se ne može govoriti o „državama“, a i na tom teritoriju je bilo više vladajućih obitelji, te se područje o kojem se govori nije nazivalo Srbijom.

Nadalje se navodi da je prvi srpski poznati knez zvao se Višeslav, rodonačelnik dinastije Višeslavovića, koja je vladala Srbijom od 750. do 959. Prve sukobe Srbi su imali s Bugarima. Što će reći, ako ne na čelu nekog geografskog područja bio knez, onda je to de facto bila Kneževina. U daljem periodu od 1085. do 1106. Srbijom upravlja dinastija Vukanovića, čiji je rodonačelnik veliki župan Vukan. Godine 1168. na vlast dolazi veliki župan Stefan Nemanja. Nemanjina država obuhvaćala je sljedeća područja: Travunju, Duklju, Kosovo, Metohija bez Prizrena, Južno i Veliko Pomoravlje, područje između Drine i Velike Morave te gornje Podrinje. Kao što je razvidno ni u tom vremenu se ne može govoriti o jedinstven državi, ali su vladajuće obitelji priznale vrhovnu vlast velikog župana Stefana Nemanje, što znači da je to područje bilo Županija.

Recimo da je do tada ustvari sve frazeologija, koja je možda i nebitna jer na navedenom teritoriju su živjela plemena koja su se kasnije prozvala Srbima. Ali nakon toga započinju srpski mitovi, pa se tako navodi da godine 1217. papa Honorije III. daje dozvolu da se Srbija proglasi kraljevstvom, odnosno da postane neovisna o svojim susjedima Bugarima i Bizantu. Ova tvrdnja je povijesni „možda“, jer dokumenti pokazuju da je Kneževina Srbija prvi put u povijesti međunarodno priznata kao država (na Berlinskom kongresu 1878. godine - pod uvjetom da osigura prava svim etničkim i vjerskim zajednicama što nikad nije ispunila), te da je područje bilo obuhvaćeno dijelovima Srijema, Bačke i Banata koji nikad nisu bili njihovi, imaju Sandžak i pola BiH, do jučer su imali i Kosovo. U Hrvatskoj, a da ne govorimo o Srbiji rijetko tko smije izreći golu povijesnu činjenicu da je cjeloviti Srijem s gradom Zemunom oduvijek bio hrvatski - sve dok ga komunisti nisu oteli i 1946. godine pripojili Srbiji,

Nadalje srpska wikipedija priča priču o Srbiji pa kaže da dvije godine poslije dozvole pape Honorije III, Rastko Nemanjić tj. Sveti Sava postaje prvi srpski arhiepiskop. To je javno osporio Carigradski Patrijarh Bartolomej poručio Srbima da već 800 godina žive u laži otvoreno srpskoj javnosti u lice rekao 2019. godine na obilježavanju 800 godina SPC i tzv. hirotonije sv. Save, ali je istovremeno podvukao da ne dolazi na obilježavanje autokefalnosti SPC već isključivo na tzv. hirotonije sv. Save, jer je spomenuti Nemanjić krivotvorio vrijeme kada je SPC dobila autokefalnost, koja se u povijesti zapravo dogodila tek 1922. kada je voljom Carigrada došlo do legalizacije srpskih vojnih osvajanja u Prvom svjetskom ratu odnosno do ujedinjenja svih pravoslavnih crkava na prostoru novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Srpska povijest nadalje navodi da je na najvećem vrhuncu moći Srbija je bila za vrijeme cara Stefana Dušana, kada je obuhvaćala teritorij današnje Srbije (bez Vojvodine), Crne Gore, krajnjeg juga Dalmacije (južno od Dubrovnika), Albanije, Makedonije, Tesalije i Epira. Otuda sežu današnje srpske tvrdnje o polaganju prava na ta područja i negiranja Crnogoraca kao naroda, jer srpska je tvrdnja da u Srbiji žive samo Srbi.

No smrću Dušanovog sina, cara Stefana Uroša V. 1371., rasulo se „Srpsko carstvo“ i ugasila loza Nemanjića.

Od 1371. do 1427. Srbijom je vladala dinastija Lazarevića, tj. knez Lazar i njegov sin despot Stefan. Dana 28. lipnja 1389. dogodila se Kosovska bitka između Srbije i Osmanskog carstva. U bitci su poginuli knez Lazar i turski sultan Murat. Godine 1402. Lazarev sin Stefan postaje despot. Zanimljivo je i kako se dalje govori o o Srbiji, pa se navodi kako je od 1427. do 1459. Srbijom vlada dinastija Brankovića te da je Srbija pala pod vlast Osmanskog carstva 1459., a ne porazom na Kosovom polju?

Povijesna je činjenica da nakon toga slijedi postupno iseljavanje Srba i Vlaha u Bosnu i granične predjele Hrvatske. Zbog turske najezde i nasilja nad domaćim kršćanskim stanovništvom, hrvatski kralj i austrijski car Leopold I. daje dozvolu Srbima nastaniti se u Habsburškoj monarhiji, što je prouzročilo prvu seobu Srba pod patrijarhom Arsenijem III. Čarnojevićem 1690.

Do druge seobe Srba došlo je nakon Požarevačkog mira 1739. pod patrijarhom Arsenijem IV. Jovanovićem Šakabendom. Dok su se Srbi iseljavali iz Stare Srbije (Raške, Kosova, Metohije i Makedonije i još nekih južnih krajeva današnje Srbije, poput Toplice i Kosanice), ta su područja naseljavali Albanci. Pored Albanaca, naseljavao se i drugi muslimanski živalj. Posljedice takvog premještaja stanovništva bit će dugotrajne.

Za shvaćanje odnosa Srbije i Hrvatske, značajno je zapaziti da od tog vremena počinju pretenzije Srbije na hrvatske teritorije, kao zahvalu što su mi Hrvati po odluci hrvatskog kralja i austrijskog cara Leopold I. pružili utočište i spas od poturčivanja. Otuda se može i shvatiti hrvatski iskonski strah od izbjeglica, jer jasno je da kad ste nekog primili u svoju kuću i on poslije prespavane noći tu kući naziva svojim vekovnim ognjištem, da se nadalje i "na hladno puše".

No vratimo se povijesnim činjenicama. O Srbiji kao državi se zapravo može govoriti tek kada je formirana jedinstvena Kneževina Srbija u vrijeme kad je prvi put u povijesti međunarodno priznata kao država (na Berlinskom kongresu 1878. godine - pod uvjetom da osigura prava svim etničkim i vjerskim zajednicama što nikad nije ispunila). Znači Kneževina Srbija je postojala u vremenu od 1815. do 1882. godine. Nastala je nakon Drugog srpskog ustanka i postojala sve dok 1882. godine kad je proglašena u Kraljevinu Srbiju.

Srpski otpor Otomanskoj dominaciji mnogo je godina bio latentan, a naročito je uzeo maha početkom 19. stoljeća, kad su izbili Prvi srpski ustanak i Drugi srpski ustanak 1804. i 1815. godine. Turska se u to vrijeme nalazila u stanju duboke krize bez perspektive na oporavak, što se posebno teško odrazilo na kršćanske narode koji su u njoj živjeli. Srbi nisu podigli samo nacionalnu nego i socijalnu revoluciju, nakon koje je Srbija počela loviti korak sa ostalim europskim državama te je prihvatila vrijednosti građanskog društva. Kao rezultat ova dva ustanaka i potonjih ratova protiv Osmanlijskog carstva, stvorena je neovisna Kneževina Srbija, koja je bila međunarodno priznata 1878. godine. 

Oslobođenjem od turske vlasti stvoreni su uvjeti da Srbija za kratko vrijeme izađe iz teške zaostalosti. Gospodarstvo se brže razvija nakon što je oslobođena feudalne stege. Najveću je ulogu imao trgovački promet koji je pokretao druge gospodarske djelatnosti, omogućio akumulaciju kapitala i pridonosio jačanju buržoazije koja po varošima postupno preuzima mjesto Grka i Cincara. Razvitak je u znatnoj mjeri gušila Miloševa samovoljna vladavina, a naročito njegov monopolistički položaj u najunosnijim granama trgovine (stokom i solju).

Miloš s nikom nije dijelio svoju vlast ni s narodom ni sa seoskom buržoazijom jer da narod nije sposoban vladati. Kako je bio polupismen nije razumio one koji su bili obrazovaniji od njega te se borio protiv njih. Tada se počinje stvarati intelektualna populacija s talentiranim studentima, a to je doba i kada je Vuk Karadžić stekao svoju popularnost. Miloš nije dozvolio da stupi na snagu narodni jezik i Vukovo fonetsko pravilo. Knez Miloš nije stvorio nikakve državne organe, nije napravio nikakve pisane zakone pa ta kneževina nema nikakvih obilježja države.

Period vladavine kneza Аleksandra Karađorđevića (1842.-1858.) poznat je kao period vlade ustavobranitelja, jer su pravu vlast imali članovi Državnog savjeta, koji su zapravo činili jedno oligarhijsko tijelo (vladavina nekolicine). Naziv ustavobranitelji potječe od njihovog zalaganja za strogo poštivanje Turskog ustava, a predsavljali su malen dio srpske buržoazije. Ovo vrijeme predstavljalo je period bržeg razvoja Srbije, izgrađivanja države i osnivanja institucija važnih za tu mladu državu. Državna uprava je bila centralistički uređena sa širokom mrežom sudskih ustanova. Uvodi se i poštanska služba. Ustavobranitelji su svoju široku vlast iskoristili za donošenje brojnih zakona pri čemu izdaju "Građanski zakonik" 1844. napravljen na temelju ostalih.

Pedesetih godina 19. stoljeća i kod kneza Aleksandra se javljaju neke ambicije vraćanja moći zbog potpune prevlasti Savjeta i traži oslonac u Austrijskoj monarhiji suprotno tradicionalnoj orijentaciji prema Rusiji. Želi od nje pomoć da se oslobodi utjecaja vijeća i buržoazije pri čemu se javlja otpor. Kao knez ne ispunjava uspješno vanjsku politiku kao knez Miloš, a status autonomije nije zadovoljavajući. Prilika da se nešto postigne u tom pogledu se javila kad se Rusija uplela u Krimski rat (1853. - 1856.). Nije uspio iskoristiti turske poteškoće u ratu koje su mogle pomoći oko samostalnosti jer nije učinio ništa i držao se neutralnim. Ipak su odredbe mirovne konferencije u Parizu zahvatile i Srbiju, zamijenivši dotadašnji ruski protektorat zajedničkom garancijom velikih sila.

S vremenom je vladavina kneza Aleksandra postajala sve manje popularna, naročito zbog svemoći činovništva, isključivog oslanjanja na Austriju i sukoba sa Savjetom što je dovelo do okončanja perioda ustavobranitelja. To je neočekivano rezultiralo vraćanjem kneza Miloša po drugi put na prijestolje 1858. i njegovom kratkotrajnom drugom vladavinom. Njegovom smrću 1860. na prijestolje je po drugi put došao i knez Mihajlo. Oboje su htjeli obnoviti apsolutističku vlast. Srpska se kneževina u drugoj polovici 19. stoljeća politički obrazovala, imala je ideologiju i političku koncepciju u kojoj se razmišljalo o budućnosti, što Hrvatska nažalost dan danas nema. Najveći politički ideolog je bio Ilija Garašanin, autor "Načertanije" iz 1844. koje bilo nacrt vanjske i unutarnje politike Srbije. Razmišlja o napretku Srbije bez pomoći Rusije te da Srbiji trebaju biti primjer zemlje zapadne Europe sa naprednom privredom. U privrednom se smislu trebala dalje razviti iz te poljoprivredne zemlje, ali ne samo oslobođenjem Srbije od turske vlasti nego i drugog južnoslavenskog življa. Tvrdi da bi u okvire Srbije trebala ući i Makedonija zbog izlaska na more. Nazire se ideja o stvaranju "velike Srbije", a te ideje će postati posebno izražene i prihvaćene od kompletne građanske klase krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Nakon što je oformljena komisija za situaciju na Balkanu, vode se pregovori u Carigradu na kojima se srpska država oslobađa turskog suvereniteta i postaje samostalna 1868. Ali tu samostalnost nisu priznale druge europske države, te će na tu pravnu potvrdu čekati još 10 godina.

Knez Mihajlo je postavio i temelje budućoj srpskoj vojsci te se pripremao za budući rat s Turskom. Postojali su i planovi o formiranju veće antiturske koalicije (potpisani su sporazumi sa Bugarskom, sa Grčkom savez i vojni ugovor, sa Crnom Gorom savez, a s Rumunjskom ugovor o prijateljstvu). Pregovarali su o konačnom protjerivanju Turske sa Balkana. Ipak, na međunarodnom planu, Srbija je još uvijek, 70 godina nakon Prvog srpskog ustanka, tretirana kao dio Osmanlijskog carstva. Namjesništvo je vladalo do 1872. godine, a 1869. je donesen Namjesnički ustav, koji će omogućiti prvi prodor parlamentarizma u Srbiju. Po njemu je Srbija bila nasljedna ustavna monarhija s narodnim predstavništvom.

Knez Milan preuzima prijestolje 1872. godine. U vanjskoj politici Srbija je bila pasivna sve do izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini. Pored pomoći ustanicima, ona je u savezu sa Crnom Gorom objavila rat Turskoj 1876. Ovdje se po drugi puta u povijesti vidi „zahvalnost“ Srbije drugoj državi na pomoći, naime poslije ovog saveza, je Srbija Crnogorce proglasila Srbima, a Crnu Goru vekovnim srpskim teritorijem.

A činjenica je da je Srbija u to vrijeme bila nepripremljena i vojnički slaba te je poražena za kratko vrijeme i u jesen iste godine prisiljena na primirje pod povoljnim uvjetima, zahvaljujući intervenciji Rusije. Kada je, međutim, početkom 1877. i Rusija ušla u rat i postigla značajnije uspjehe, zaratila se ponovno i Srbija oslobodivši oblasti Niša, Pirota, Leskovca i Vranja. Rusko-turski mir u San Stefanu 1877. nije vodio računa o Srbiji, ali kad je na Berlinskom kongresu 1878. taj mir revidiran Srbija je dobila potpunu neovisnost i četiri okruga (Niš, Pirot, Leskovac i Vranje).

U isto vrijeme Bosna i Hercegovina, za čijem se oslobođenjem i pripajanjem u Srbiji računalo, došla je pod austrijsku okupaciju. To vrijeme obilježeno ratovima protiv Turske (Srpsko-turski ratovi 1876. - 1878.) i dobivanje nezavisnosti 1878. godine nakon Berlinskog kongresa bilo je, naravno, izuzetno važno. Poslije srpsko-turskih ratova, Srbija je nakon povlačenja Rusije imala manje šanse da u dogledno vrijeme bude međunarodno priznata. Nakon Berlinskog kongresa dotadašnja Srbija proširena je za četiri okruga i najzad međunarodno priznata od Austro-Ugarske, Njemačke, Velike Britanije, Rusije, Francuske i same Turske. 1876.

Nakon stjecanja neovisnosti Srbija duže vrijeme ne vodi aktivnu vanjsku politiku. Knez Milan zaključuje sa Austro-Ugarskom tajnu konvenciju (1881.) kojom u ime Srbije obećava da neće voditi nacionalnu agitaciju u Bosni i Hercegovini i da neće bez prethodnog sporazuma zaključivati nikakve političke ugovore. Zauzvrat Austrija je obećala svoju diplomatsku pomoć u slučaju širenja Srbije prema jugu i garantira knezu i njegovu potomstvu srpsko prijestolje. Kneževina Srbija je, zahvaljujući podršci Austro-Ugarske 1882. godine uzdignuta na rang kraljevine i postaje Kraljevina Srbija, a kralj Milan Obrenović postaje njen prvi novovjekovni kralj.

Prema daljnjem tekstu iz wikipedije je neumjesno raščlanjivati povijest Srbije, jer se govori o povijesti Jugoslavije, pa je očigledno autor poistovjetio pojam Srbija i Jugoslavija, čime se Srbija tako reći preko noći proširila suprotno spomenutom sporazumu s Austro-Ugarskom ne na jug, nego na zapad i sjever, čime je ponovo pokazala sada već poznati „srpsku zahvalnost“ za pružene usluge i saveze i sporazume. U netom završenom Domovinskom ratu u takvo uvriježeno ponašanje Srbije bez časti i čovječnosti uvjerila se u Hrvatska, jer Srbija nije poštivala nijedan Sporazum ili dogovor o primirju, već je svaki takav čin koristila za širenje svojeg utjecaja i zauzimanje teritorije. To se sada s odmakom može sagledati u ponašanju Srba na okupiranom teritoriju pod nazorom mirovnih snaga UN-a.

Ova mala laička raščlamba ukazuje kako je sa srpskim lažima indokrinirana jedna cijela generacija ljudi koji su živjeli na prostorima SFRJ i to sustavno preko školskog sustava, kojim se Srbija prikazivala kao značajan faktor na Balkanu, što se u izjavama preko medija i danas čuje od srpskih vođa. Otuda i jačanje srpskog nacionalizma u Hrvatskoj, jer je Srbija uvidjela da Hrvatska nema definiranu nacionalnu (vanjsku i unutrašnju) politiku, te sustavno političkim djelovanjem ostvaruje svoje ciljeve u Hrvatskoj koje nije uspjela realizirati u ratu.

No, ako se malo zagrebe ispod površine vidi se da Srbija nema baš riješene odnose tj. teritorijalne pretenzije prema nijednom od susjeda, trenutno jesu u fazi mirovanja, jer se Srbija još oporavlja od ratova poslije 90-tih, no razvidno je da i tako siromašna Srbija ulaže značajna sredstva u jačanje vojne komponente. Ako pogledamo ovu raščlambu, zapaziti ćemo da nitko u povijesti nije napadao Srbiju, osim Turaka i to su do nogu potučeni na Kosovu. Sve ostale ratove na tom podruju, pa i jedna svjetski rat započela je Srbija, pretvorivši se u Balkanskog krvnika.

Nastavila bi Srbija s ratovima što je pokazala i ratom na Kosovu, da se nisu umiješale svjetske velesile. No, zapanjujuća je činjenica da su time svjetske velesile spasile Srbiju, jer činjenica je da su se države i narodi koje je Srbija željela ratom porobiti počele podupirati, pa i sklapati sporazume o zajedničkoj obrani. Možemo samo procjenjivati što bi se dogodilo da NATO nije zaustavio rat u BiH Daytonskim sporazumom (koje poštuju samo Hrvati, koji je čast iznad svega). Jer činjenice govore da je zaustavljanje rata u BiH omogućio Srbiji otvaranje fronta (rata) na Kosovu, a već se na veliko šuškalo kao će Vojvodina zatražiti samostalnost.

Sasvim je jasno da bi se takvim razvojem događaja tj. da međunarodna zajednica nize zaustavila ratove na Balkanu, Srbija našla u ratnom okruženju i bezizlaznom položaju, a pitanje je kako bi na to gledali njihovi istočni susjedi koji i danas smatraju da im je Srbija otela dijelove teritorija.

Ovdje se postavlja i pitanje zašto Hrvatska ne pokaže interes za hrvatskim povijesnim prostorom? Jedno je razumljivo iz činjenice da su Hrvati stoljećima bili pod tuđinskom vlašću koja ime je oslabila osjećan nacionalne pripadnosti u smislu državnosti. Hrvatima je važno da se mogu zvati Hrvatima, a kako že se zvati država u kojoj žive i koje će joj biti granice je potpuno irelevantno. Poznato je povijesno ponašanje Hrvata koji se stalno s nekim udružuju da bi se mogli razdruživati.

Zato ostaje pitanje: „Hrvati sada imaju državu, a znaju li što će s njom?“

Narod koji ne poznaje svoju povijest osuđen je ponavljati je !

Danas je razvidno da su najveću povijesnu grešku Hrvati su napravili kada su se izdvojili iz država Europskog kruga i bacili se u naručje Balkanskog krvnika, koji je iznikao na zgarištu I. svjetskoga rata, koji su sasvim slučajni, ni kriv ni dužan našao na strani pobjednica tog rata kojeg je upravo on upalio fitilj.

Povijesna je činjenica da Pravaši koji se i danas busaju nacionalizmom su jedna od kreatora tog početka hrvatskog ropstva na Balkanu iako su kasnije to shvatili i promijenili politiku. Naime i to vrijeme je bila vrlo utjecajna Hrvatsko-srpska koalicija kao vodeći politički savez u Hrvatskoj od 1906. do 1918., nastao kao rezultat politike započete Riječkom i Zadarskom rezolucijom (1905). U njoj su djelovale: Hrvatska pučka napredna stranka, Hrvatska stranka prava i Srpska samostalna stranka. Neko vrijeme su se u Koaliciji nalazile i Socijaldemokratska i Srpska radikalna stranka, ali su 1906. iz nje istupile.

Manifestom od 12. prosinca 1905. objavila je Koalicija svoje osnivanje i svoj program, koji je obuhvaćao političke, socijalne i ekonomske reforme, »uzajamnost« Hrvata i Srba te priznavanje Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. Koalicija je na izborima u svibnju 1906. dobila većinu. Na temelju izbornih rezultata sastavila je vladu. Hrvatska politika sve većim odmakom od Domovinskog rata počinje neodoljivo podsjećati na ta vremena.

Srpski političari oko Pribićevića izravno pristaju uz unitarističku politiku srbijanske vlade Nikole Pašića, zalažući se za ideju integralnoga jugoslavenstva i ulogu Srbije kao »jugoslavenskoga Pijemonta«. Iako je Koalicija pobijedila na saborskim izborima 1908., 1910. i 1913., ne uspijeva bitnije utjecati na političke odluke iz Beča i Pešte. U vrijeme krize oko aneksije BiH (1908) stalno prisutne razlike u motrištima hrvatskih i srpskih političara još se više produbljuju. U sukobu s banom Pavlom Rauchom (1908.–1910.) Koalicija pristaje uz dualističku politiku ugarskoga ministra predsjednika Károlya Khuen-Héderváryja i provoditelja njegove politike u Hrvatskoj, bana Nikole Tomašića (1910.–1912.). Daljnju politiku Koalicije obilježilo je nastojanje da se vrati na vlast i pomno praćenje razvoja međunarodne situacije. Tek uoči sloma Austro-Ugarske njezini su predstavnici ušli u Narodno vijeće SHS, 5. listopada 1918., čime je Koalicija prestala formalno postojati.

Miroslav Krleža je vrlo oštar kritičar Hrvatsko-srpske koalicije i njezine politike. Za »novi kurs« Krleža drži da je u osnovi riječ o »četrdesetosmaškomartovskoj pretpostavci, koja se poslije u svojoj osnovnoj naivnosti pokazala potpuno krivom«, i to zato jer nije uzela u obzir to da »u svoje provincijalizme zaronjeno srpstvo« zapravo nije bilo u stanju shvatiti borbu za državnu samostalnost Hrvatske. Stoga misli da je zapravo srpski dio Koalicije, posebno Svetozar Pribićević, inzistirao da iz nje izađe Supilo. Dodaje, međutim, da Supilo nije odgovarao ni hrvatskom dijelu, a razlog je tome po njegovu shvaćanju u Supilovoj dosljedno antiaustrijskoj i antidinastičkoj politici. Odlaskom Supila, piše Krleža, »Hrvatsko-srpska koalicija postala je konačno državotvornom u austro-madžarskome smislu« što je i dokazala u ratu, glasujući za ratne kredite. U Krležinim interpretacijama političkog djelovanja Koalicije posebno mjesto ima oštra kritika držanja njezinih članova pri pokušaju da se Supilo kompromitira kao dvostruki agent. Osim odnosa prema Supilu, Krleža članstvu Koalicije predbacuje da su iz ratnoga kaosa uspjeli za sebe izvući znatnu ekonomsku korist, a da bi to što bolje prikrili, štitili su »čitav niz sitnih građanskih prava, što se manifestiralo u relativnoj slobodi štampe i sastajanja, koje se kasnije pretvorilo u često izazovno protuaustrijsko šurovanje«. Osim što joj zamjera njezinu u osnovi oportunističku, lojalnu politiku, za Krležu je Koalicija jedan od glavnih krivaca za način ujedinjenja 1918. godine.

Nezadovoljstvo hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se u mnogim mjestima, uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za Republiku. Kada je u Zagreb 2. prosinca 1918. godine, na večer, stigla vijest o proglašenju Kraljevine SHS malobrojan svijet koji je bio uz Svetozara Pribićevića i za ujedinjenje počinje manifestirati za novostvorenu kraljevinu. To se ponavljalo i narednih dana. Pravaši objavljuju u glasilu Hrvatska, br. 2207., od 3. prosinca, proglas: "Hrvatskom narodu": "Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (...)". Dana 5. prosinca, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, od kojih su mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba. Tadašnji šef policije Grga Angjelinović, saznavši prije za njihovu namjeru prosvjeda, postavio je na neke od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na prosvjednike iz 25. i 53. pukovnije te prolaznike. Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na otvorenom trgu, podlegoše. Prema službenom izvješću u tom sukobu ubijeno je 13 (od toga 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić. Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.

Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: "U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!" Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.

Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. godine označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Angjelinovića nad pripadnicima Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda. To je bila reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine.

Dan prije ovog krvoprolića nove su jugoslavenske vlasti pokazale kakva će biti Jugoslavija: velikosrpska, hegemonistička, netolerantna i ponašanjem je najavila desetljeća monarhofašizma. Zabranile su izlaženje pravaško-frankovačkog dnevnika Hrvatske, kojim je posljednji broj izašao 3. prosinca 1918. godine. U tom je broju izašla pravaška poslanica narodu, u kojoj se zalažu za ustroj države koji bi proizlazio iz ujedinjavanja svih hrvatskih zemalja u novu federalnu državu republikanskoga uređenja. Federaciju bi sačinjavale slobodne, nezavisne i suverene države Slovenaca, Hrvata i Srba, a odluka o ujedinjenju mora biti slobodna volja cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. Taj stav nije bio po volji novim vlastima.

Kada čitamo ovaj tekst s ogorčenjem se javlja misao, da smo to već negdje pročitali ili doživjeli. Narod koji ne poznaje svoju povijest osuđen je ponavljati je. Hrvatima kroz povijest stalno netko drugi kreira i piše povijest, do kada ?

Gdje i kad smo izgubili Hrvatsku ili Titoizam

Mlađe generacije u Hrvatskoj više u redovitim školskim udžbenicima nemaju informacije o događanjima kada su Hrvati napravili najveću povijesnu grešku, raskinuvši sveze s Europom, bacivši se u zagrljaj Balkanskog krvnika. Ni nakon „ubojstva Hrvatske“ u Beogradskoj Skupštini, Hrvati se nisu opametili. Gledajući sada s odmakom razvidno je da je to posljedica što hrvatski političari nisu slušali glas naroda, već su provodili neki svoju interesnu politiku. Je li i danas tako, pokazati će budućnost. Povijesne činjenice su da je Stjepan Radić bio saborski zastupnik i vođa hrvatskoga naroda, pa se postavlja pitanje ne zaslužuje li obljetnica njegove smrti obilježavanje na saborskoj, državnoj i predsjedničkoj razini ?

Zašto se slučaj atentata u Beogradskoj Skupštini ne obilježava u Hrvatskome Saboru bar posebnom svečanom sjednicom? Zašto se slučaj (jedinstven u svijetu) toga masakra (masovne egzekucije) hrvatskih zastupnika usred Beograda gura u zaborav? Zašto se gura u zaborav da su „velesrbi“ cijelo 20. stoljeće brutalno terorizirali i ubijali hrvatski narod?

Očito se represije koje su činili Srbi u starojugoslavenskoj državi namjerno prešućuju, preskače se kronološki redoslijed uzroka i posljedica, nastavlja se mitomanijska jugokomunistička i velikosrpska podvaljivačka „historiografija“. Smišljenom politikom izmišljenih događaja poput onog tzv. antifašističkog ustanka u Srbu, nastavlja se podmetanje srpskih žrtava, kao kukavičjeg jajeta Hrvatskoj, uz istovremeno napuhavanje brojki sveukupnih žrtava u vremenu NDH, ranije u Jasenovcu, a od 209. godine i u Jadovu.

Aktualna politika je kreirala nečiju „politiku pomirbe“ poslije Domovinskog rata, na način da se žrtva ispričava agresoru, čime se u svijetu stvara slika „krivnje Hrvatske“ za rat. Po tko zna koji puta hrvatska službena politika je nasjela srpskoj propagandi i pritiscima koje Srbija vrši preko svojih lobista u svijetu, te opetovano kao „guske u magli“ srlja u zagrljaj Beograda. Hrvatske političare žrtve ne opominju, ne opominje ih zvjersko iživljavanje na ratnim zarobljenicima (suprotno međunarodnom ratnom pravu) koje vršeno, sada je potpuno jasno, ne kao nekakva odmazda pijanih Četnika, nego smišljena i planska Srpska politika u cilju zastrašivanja Hrvata.

Uvijek se namjerno zaboravlja početak spirale srpskohrvatskih zločina, koja započinje nasilnim pripajanjem hrvatskoga naroda u zajednicu sa Srbima i krvoproliće 05. prosinca 1918. godine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Tada su srpski žandari (što su radili u Zagrebu?) prema službenom izvješću ubili 13, a ranili 17 osoba. Zbog tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izjasniti, kako ne bi odmah bio uhićen.

Nakon pokolja u Zagrebu na ulicama se pojavila brojna vojska novog srpskog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva. Nastavak takve politike nametnute zajednice ponovio se kada je srpski zastupnik Radikalne stranke (deklarirani Četnik) Puniša Račić u Beogradskoj Skupštini „demokraciju“ takve prisilne države potvrdio hicima iz pištolja. Pucnjevima u Srpskom parlamentu usmrtio je hrvatske zastupnike HSS-a, Pavle Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranio Stjepana Radića, a ranjeni zastupnici Ivan Granđa i Ivan Pernar su preživjeli.

Današnji mladi naraštaji, a ni oni koji su prošli kroz jugoslavanske škole, ne znaju da je svjedok tih ubojstava bio i hrvatski zastupnik Ante Pavelić, kasnije vođa Ustaškog pokreta i poglavnik NDH. Jesu li pucnji na Hrvatsku u Beogradskoj Skupštini imali za posljedicu okupljanja nezadovoljnika u Ustaškom pokretu, danas više nije pitanje, nego povijesna činjenica. Hrvatski narod je već poslije atentata bio na rubu sveopće pobune.

Nečuveni srpski teror zapečaćen revolveraškim hicima u Skupštini, ostaje bez primjera igdje u svijetu. U Hrvatskoj je izazvao opće narodno nezadovoljstvo i prosvjede. U Zagrebu je na ulicama bilo oko 100.000 demonstranata (ako usporedimo broj stanovnika sa današnjim Zagrebom, jer je cca kao da je na prosvjedi 1.000.000 ljudi), a srpska žandarmerija i dalje brutalno nastavlja krvoproliće, ubijajući još trojicu Hrvata, ranivši 60-tak ljudi i uhitivši još 120 prosvjednika. Stjepan Radić umro je 08. kolovoza 1928. godine u Zagrebu od posljedica ranjavanja i bio je to do tada neviđen sprovod.

Nažalost, ti se događaji svake godine prešućuju i obilježavaju bez ikakve političke pozornosti i medijskog praćenja, iako je to nezaobilazan i bitan događaj u razvoju svih odnosa Hrvata i Srba. Uostalom, taj je događaj teroristički zločin bez presedana u demokratskom svijetu.

Poslije „Krvave Skupštine“, početkom 1929. godine, uslijedio je novi nastavak srpske „demokratizacije“ u vidu Šestojanuarske monarhističke diktature po izumu kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Raspušten je Parlament, zabranjen rad svih politički stranaka (kasnije je to copy/paste napravio Tito) i sindikata, itd. Zabranjeni su politički skupovi, uvedena najstroža cenzura.

Takve okolnosti su imale velike posljedice u Hrvatskoj, tako je primjerice u Bjelovaru jo 1924. godine regularno utemeljeno Udruženje Četnika, a kao obrana velikosrpstva Ustaški se pokret javlja tek krajem 1928. godine u Zagrebu, a službeno je osnovan 07. siječnja 1929. u Italiji.

U Hrvatskoj se nastavlja srpski teror, hrvatski politički protivnici ubijaju se na ulicama, progone se, zatvaraju i muče. Proklamirano je prisilno integralno jugoslavenstvo, nasilno je promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija, a hrvatski nacionalni političari postaju divljač za odstrel.

Najpoznatiju slučajevi su: u Zagrebu na ulici 19. veljače 1931. godine ubijen je Milan Šufflay, hrvatski povjesničar, albanolog, znanstvenik, a iduće 1932. godine izvršen je atentat na književnika i pravnika Milu Budaka. Svi ti događaji su više-manje nepoznati današnjoj hrvatskoj javnosti. Štoviše hrvatski građani postaju žrtve smicalica nesavjesnih i interesom uhljebljenih političara uz pomoć protunarodnih medija.

Kako inače objasniti što hrvatska politika posljednjih skoro trideset godina slobode i vlastite diplomacije, tu istinu o srpskom zločinačkom stoljetnom teroru nad Hrvatima ne objašnjava domaćoj javnosti, a do sada je nije objavila ni svijetu, kao ni međunarodnom sudu na uzročno-posljedično razmatranje?

Naime, Hrvatska poslije smrti predsjednika Tuđmana iz dana u dan trpi sve veća poniženja. Iz mjeseca u mjesec povećava se broj velikosrpskih provokacija. Bivši teroristi, srpski diverzanti tzv. Republike srpske krajine, nesmetano ulaze u Hrvatsku pod izgovorom liturgije za poginule i nestale Srbe, sa željom podizanja spomenika na cesti Glina - Dvor, čime se ponovo želi podvaliti Hrvatskoj lažna istina o VRO „Oluja“. Da stvar postaje zabrinjavajuća pokazuje što su odmetnuti Srbi uspjeli ući u Hrvatski Sabor, pa i u Vladu Republike Hrvatske.

Slijedi neviđena provokacija Srba preko šefa srpske diplomacije Ivana Mrkića koji ucjenjivački poručuje Hrvatskoj: „Naša kontratužba će biti povučena kada Hrvatska odustane od svoje tužbe.“ Odnosno, Mrkić kaže „Valja podsjetiti da mi nismo ni podnosili svoju tužbu protiv Hrvatske prema Međunarodnim sudom pravde u Haagu, već je to prvi učinio Zagreb. Prema našem mišljenju, potpuno neosnovano, iz uskih političkih razloga koje diktira njihova unutrašnja scena.“

Drskost bez presedana!

Kao da je Hrvatska ikada napala Srbiju i ratovala na njezinom teritoriju, kao da je Hrvatska razarala Srbiju i kao da je Hrvatska za vojni cilj imala bolnice, crkve, dječje vrtiće, groblja, ubijajući civilno stanovništvo u Srbiji, a ne obrnuto.

Na sve te događaje hrvatska politika reagira tzv. „pomirbom“ ??

Zar zaista nitko ne vidi da ta „pomirba“ vodi Hrvatsku ponovo u ralje Balkanskog krvnika?

O Titu iz gledišta Damira Borovčaka (Vjera u sjeni politike)

U prirodi čovjeka je da je podložan indoktrinaciji, a kada je u tu uključen partijski i državni aparat, činjenice se jako teko prihvaćaju. Čovjek teško priznaje da je živio u zabludi iako je to ljudski, jer naprosto drugih informacija nije bilo.

Malo tko je imao prigodu pročitati knjigu „Rasipništvo i zloupotrebe Josipa i Jovanke“ partizanskog oficira Gavra Dotlića, rođenog u Lici (1912. godine), a koji je 13 godina bio ekonom i upravitelj svih Titovih dobara. Iz Dotlićeve knjige može se doznati o Titovim ergelama konja, farmama goveda i ovaca, o vilama i dvorcima, o automobilima, o tajnim bankovnim računima, o Titovim putovanjima po svijetu, raskošnom životu, o tome koliko su Josip i Jovanka Broz svakodnevno koštali, o skladištu za darove i o Titovoj riznici.

Svemu tome je zanimljivo dodati vijest objavljenu 2013. godine u Večernjem listu od 16. travnja, kako je Titov sef u Narodnoj banci Srbije 31 godinu čuvao tajnu što je u njemu od osobnih stvari Josipa Broza Tita, prema odluci Predsjedništva SFRJ, deponirano poslije njegove smrti. Naime tada je otvoren sef i u njemu su pronađeni zlato, dijamanti, novac …..

Pronađeno je zlato u polugama i u prahu, ukupne težine 30 kg (!), zatim zlatnici veliki i mali, ukupno 2663 komada, predmeti od zlata, briljanata i dijamanata koji su nekoć pripadali dinastiji Karađorđević, ukupno 149 komada, zatim predmeti os zlata i drugih plemenitih metala koji su poslije rata uzeti iz trezor Narodne banke Jugoslavije, zaplijenjeni ili nabavljeni iz državnih sredstava, ukupno 251 komad, zatim numizmatički novac veće vrijednosti, ukupno 1271 komad, zatim odlikovanja koja su pripadala obitelji Karađorđević, 13 komada, pa posuđe od srebra i srebra s pozlatom, ukupno 18 kompleta te ostali predmeti manje vrijednosti kao dugmad za manžete, kutije za cigarete, medaljoni , privjesci, značke i dr., ukupno 83 komada i konačno devizna sredstva u gotovini: 26.219 $, 36.000 DEM, 2200 danskih kruna….

Dakle, pravo Ali babino blago jednog proletera, komunista, radničkog vođe, borca za radničko pravo i socijalističko društvo. Otvaranje Titove ostavštine jasno pokazuje da je bio i pohlepni kradljivac. Na to jasno ukazuju prisvojeni predmeti iz kraljevske dinastije Karađorđević, kao i zlatni prah i poluge. Iste godine Večernji list (12 travnja) objavljuje da Jovanka, lička seljanka i partizanski major, tvrdi kako je većina predmeta iz Užičke 15pripadala njoj i Titu te da su ih zajedno stekli u bračnoj zajednici (!). Nakit i darove je dobila na vjenčanju od kumova i prijatelja, a kasnije i od Tita, a ne kao predsjednikova supruga, a i sama je kupovala vrijedne predmete.

Uz Jovanku, nasljednici Titove imovine su sin Mišo i unuci Josip (Joška), Zlatica, Svetlana i Edvard Broz, piše Večernji list.

Postavlja se pitanje, kako neki još uvijek mogu imati pozitivno mišljenje o Josipu Brozu Titu? Na to pitanje odgovara Ivica Šola (Obzor, Večernji list, 27. travnja 2013) kroz komentar rezultata tadašnjih izbora za EU parlament. U tekstu pod naslovom „Milanović bi bez druga Tita bio politički mrtvac“, Šola ukazuje na primjer u centru Zagreba gdje su rezultati SDP-a uvijek odlični: „Tamo gdje je partija na čelu s Titom opljačkala i oduzela ljudima nekretnine nakon 1945. godine i naselila podobne komuniste pristigle iz šume, oni i njihova 1. i 2. generacija motiviranije izlaze na izbore i glasuju za majku partiju.“ Šola to povezuje s poznatom „jugonostalgijom, kmečanjem za privilegijama i „izgubljenim rajem“, koji je Titova crvena buržoazija stvaranje za svoje podobne.“

Zato otkrića o Titovim zlatnim polugama i prigrabljenom bogatstvu sporo utječe na svijest onih koji nemaju morala pogledati istinu u oči. No, jednom će se morati prihvatiti dokazi i činjenice te kao civilizacijska potreba osuditi svaki komunistički zločin i pljačku tijekom povijesti.

Iščekuje se vrijeme kad će se prestati veličati i štititi Titov lik i djelo, ta kad će se kao znak prihvaćanja istine, to ime ukloniti iz naziva hrvatskih trgova i ulica.

Pravda ! Što je to? Prijeti li nam novi rat ?

Zapanjujući su podaci koje „prosječni“ hrvatski građanin ne zna, a političari koji i znaju pod jarmom Europe šute, zanemarujući tako po tko zna koji puta u povijesti narod koji im je na izborima dao glas da pristaje biti njihovom „robom“. Grubo zvuči, ali Hrvatski izborani zakon neodoljivo podsjeća na ta strašna vremena jer od trenutka kada je netko izabran na izborima po tom zakonu se prekida svaka njegova odgovornost prema narodu (biračima), odgovara samo svojoj Stranci ili još gode „velikom vođi“.

Da, jako malo ljudi govori o žrtvama Domovinskog rata, ako netko i progovori malo glasnije, etiketira ga se kao desničara, pa ako ostaje ustrajan postaje Ustaša. Poslije Domovinskog rata srpska politika je nalagala da svaki Srbin mora imati (naći) prijatelja Hrvata, po mogućnosti branitelja, a sada dva desetljeća poslije hrvatska politika nalaže da svaki Hrvat mora imati (naći) prijatelja Srbina. Sve više se prešutno uvodi i srpski jezik, kao službeni jezik u Hrvatskome Saboru. Ništa nije slučajno !

Svaki agresor koji je izgubio rat do 21. stoljeća je morao plaćati ratnu štetu „ratne reparacije“, no mlakom i podaničkom hrvatskom politikom Srbija je svojom bahatom politikom sve bliže da ne plaća ratnu odštetu državama na Zapadnom Balkanu na koje je izvršila agresiju i izgubila ratove.

U knjizi „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“ (prof. Hebrang) navode se znanstveno obrađeni podaci svih ubijenih i ranjenih osoba, posebice civila u razdoblju srpske agresije na Hrvatsku (1991. – 1995. godina). Ta statistika i danas više od dva desetljeća kasnije kod čitatelja izaziva jezu i zgražanje, pa nije jasno zašto se ne traže ratne reparacije, jer pomirbu i mir mora tražiti onaj tko je izgubio rat, a svjedoci samo da Srbija i „vođe“ Srba u Hrvatskoj ne žele prihvatiti ni pruženu ruku od strane Hrvatske.

Ne spominje se više 14.154 osobe koje su ubijene i nestale na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu, od toga je više civila 7.263 tj. 51,3%, a manji dio, 6.891 čine pripadnici vojske i policije. To je 360 školskih razreda civila ili ukupno preko 700 školskih razreda. To je po paušalnoj usporedbi, da se shvati veličina zločina, kako da su pobijeni i nestali svi učenici Osnovnih škola na području Međimurske i Varaždinske županije zajedno.

Po podatku većinski stradalih civila, ta agresije od strane Srbije je imala obilježje genocida. No, ne samo po tim podacima! U tom genocidu izuzetno je visoki udio ubijenih osoba starijih od 60 godina (3.381 – 46,6%), a također i visok udio ubijenih žena (3.182 – 43,8%). Namjerne žrtve su bila i djeca (ubijenih 345 – 4,8% i ranjenih 1.184 – 12%). Djeca su bili ratni ciljevi, na što ukazuje i podatak iz Slavonskog Broda, gdje je samo tijekom 1992. godine ubijeno 27-oro djece i ranjeno još njih 56, namjerno gađanih u igri ispred škola i vrtića.

Podatak da je na Ovčari pronađeno troje ubijene djece i jedna trudnica ili da je u srpskim logorima završilo 219 djece ukazuje da to na ratni zločini od strane Srpske vojske nisu bili „pojedinačni eksces pijanog Četnika“, već da je rat (što se pokazalo i u radu u Bosni i Hercegovini) vrlo precizno i planski vođen iz političkog i vojnog centra Srbije. Silovanje je bilo dio ratne strategije (trudne žene na okupiranom području su se ubijale jer „nose Ustaše“, a veliki broj ostalih je silovan da rađaju Srbe – tu si izjave silovanih žena). Konačno zastrašujući je podatak o ukupno 30.520 teško ranjenih osoba i 3.000 silovanih žena. U tom ratu Srbi su uveli novinu u „strategiju silovanja“ kao krajnjeg poniženja čovjeka, a to je silovanje muškaraca.

No, to nisu jedini dokazi genocidnosti, naime prema podacima iz knjige ukupno je oštećeno 17 bolnica (14 bolnica teško oštećenih), a pored toga je oštećeno više od 100 ambulanti i domova zdravlja. Za sva ta gađanja zdravstvenih objekta, zaštićenih Ženevskom konvencijom, nitko nije odgovarao.

Svakodnevno nas srpska politika, uz hrvatsku šutnju, zasipa podacima o 200.000 „prognanih“ Srba za vrijeme Domovinskog rata iz Hrvatske, a nikada se ne spominje i malo tko zna da je u Hrvatskoj iz svojih domova protjerano 210.000 Hrvata i nesrba, da su razorene 572 crkve, 80 samostana, 100 groblja i preko 200.000 porušenih stambenih jedinica u Republici Hrvatskoj.

Sve su to elementi genocida !

Neki izvori procjenjuju ratnu štetu u Republici Hrvatskoj na 400 milijardi dolara.

Ako je poznato da je hrvatski vanjski bruto dug 50 milijardi dolara, a da Hrvatska ne traži ratne reparacije od Srbije, nego nonšalantno plaća kamate na dug, postavlja se pitanje je li se službena hrvatska politika štiti interese Republike Hrvatske.

Razvidno je da bi se ratnim reparacijama inozemni dug Republike Hrvatske mogao anulirati, a što to znači za hrvatske građane i gospodarstvo, jasno je i laicima.

Jasno je da su međunarodni odnosi kompliciraniji, ali ako nema želje ni pokušaja da Domovinski rat konačno završi, a time i definiraju, pa i normaliziraju odnosi sa Srbijom, stvaraju se uvjeti i podloga za jedan novi, vjerojatno još strašnije oružane sukobe na Jugoistoku Europe. Europska unija ima veliku zabludu da će ulaskom Srbije u EU nastati mir na Jugoistoku, jer Srbija nikada neće ući u članstvo EU ako ne procijeni da na taj način ponovo može steći dominaciju na Jugoistoku Europe.

Nikada ne treba zaboraviti

Zapanjujući veliki broj Međimuraca me krivo shvaća ili razumije, pa me etiketiraju u najmanju ruku kao "opasnog desničara". No, oni koji me poznaju, znaju da su moji svjetonazori nešto sasvim drugo, nikada ne zagovaram mržnju, nesnošljivost, isključivost bilo koje vrste i slične gluposti. Nikada ne zagovaram osvetu, a dom i domoljublje mi je svetinja.

Želja koja me proganja od kad su postali dostupni neki materijali iz naše povijesti je da se konačno sazna istina. Istina o tisućama i tisućama pobijenih ljudi van ratnog sukoba (civila, razoružanih često i vezanih vojnika) što se protivno svih ratnih zakona i iz onog doba. Svi oni, bez obzira na porijeklo, pripadnost odoru koju su nosili su bili nečija djeca, nečiji muževi i žene, nečiji očevi i majke ....... netko ih je oplakivao, a mnogi dan nas pokušavaju saznati gdje su završili njihovi najmiliji. Svi su oni JEDNAKO mrtvi, nitko nije manje mrtav zato što je ubijen kao Ustaša ili kao Partizan ili kao Četnik ili kao Folksdojičer .... Ne govorim o poginulima u borbi, to ne nešto sasvim drugo. Puno puta čujem u seoskim razgovorima: "nestao u ratu" ili "nestao poslije ii: svjetskog rata", pa ne razumijem kako to čovjek može nestati? Ne, ne može nestati, može se netko drugi pobrinuti da se posmrtni ostaci ubijenog ne nađu, posebno ako je zabranjeno tražiti.  Hipotetski zamislimo da je neka Međimurka poslije II. svjetskog rata tražila "nestalog" muža koji je bio u vojnik NDH ?!?

Mislim da svi jako dobro znamo gdje su poginuli Partizani ili gdje su druge vojske ubile nekog od civila ili zarobljenog Partizana, tu stoje spomenici, to se uči u školama, ali ........

Npr. na području Međimurja Ustaša nikada nije bilo, niti je itko u Međimurju vidio ustašku odoru, ali ...... isto tako Partizana nikada u Međimurju nije bilo i za vrijeme II. svjetskog rata ni jedni ni drugi nisu mogli počiniti u Međimurju nikakve zločine jer ih naprosto nije bilo ovdje.

Poslije II. sv. rata doduše u Međimurskoj trdoj grudi su završili leševi mnogih uznika "Križnog puta", koje su sa željezničke postaje u Varaždinu dovodili i ubijali masovno po Međimurju. A i mnogi Međimurci su nestali preko noći kad je došla "Narodna vlast".

Ne govorim to radi mržnje, tih koji su radili te gnjusobe s bilo koje strane više nema, ali smatram da se istina mora znati jer narod koji ne poznaje svoju povijest je osuđen ponavljati je, a naša povijest je bila strašna, pakao !

I što je najvažnije, a ne znam iz kod razloga, ljudi to ne prihvaćaju, treba razgovarati o tome. Ne slažem se s floskulama da "treba zaboraviti". Bog nam je dao sposobnost praštanja, pomirbe ....... i svim srcem se zalažem protiv mržnje i nesnošljivosti s bilo koje strane dolazi, ali Bog nam je dao i dar pamćenja, da se ne zaboravi!

Jedino želim znati istinu, istinu radi naše djece, radi naših unuka, da ne "ponavljaju povijest" da u budućnosti ne ginu uzalud, zbog interesa političara i za tuđinske interese.

Pitam se kome je u interesu da se ne zna istina ? Imam osjećaj da ti koji imaju "nešto za sakriti" se svim silama trude da se istina ne sazna kao "zaboravimo prošlost, živimo u sadašnjosti". Tako u današnje vrijeme u nekim oznakama marginalnih udruga vide "ustaško označje" a ne znaju ni zrnce povijesti Ustaškog pokreta ili NDH, znaju ono što su im desetljećima trubili kroz obrazovni sustav o "genocidnosti Hrvata". Ti psihopate dan danas žele da brat ubija brata, da Hrvat ubija Hrvata.

Neki mi zamjeraju što stalno podsjećam na povijest, ali ne zamjeraju političarima, pače dive im se kada u svojoj bijedi i neznanju vođenja države politike izvlače iz rukava "ustašku zmiju", "povampireno ustaštvo" ..... a sve u cilju dobivanja glasova onih u Hrvatskoj koji smatraju da "Tito i Partija nisu do kraja obavili svoj posao".

Govoriti o ustaštvu, nacizmu, feudalizmu s današnjeg stajališta je iracionalno, jer društvene prilike su sasvim drugačije, nego kada se to događalo. Sada se može saznati i znati samo povijest kao učiteljici života.

Zato dajmo stručnjacima da istraže i znanstveno utvrde gdje ima i koliko žrtava. Dajmo pijetet svim žrtvama, ....... gledam groblja stradalih u ratu po Europi, svi oplakuju svoje žrtve, svi znaju istinu, a ne mrze se međusobno. Napravili su muzeje i crkve na grobljima, nema "nepoznatih" stratišta, nema jama, sve je istraženo, pa nema ni političkih manipulacija i "razračunavanja".

Imao sam priliku nedavno posjeti Verdun (klaonicu I. svjetskog rata) i groblja svih stradalih tamo. Imao sam priliku vidjeti i groblje poginulim i II. svjetskom ratu u Luxembourgu, gdje svoje groblje imaju sve sukobljene strane i nitko nikome ne razbija spomenike.

Evo za to se i ja zalažem, za istinu s ciljem "ne ponovilo se". I nikada ne treba zaboraviti.