Gdje i kad smo izgubili Hrvatsku ili Titoizam

Mlađe generacije u Hrvatskoj više u redovitim školskim udžbenicima nemaju informacije o događanjima kada su Hrvati napravili najveću povijesnu grešku, raskinuvši sveze s Europom, bacivši se u zagrljaj Balkanskog krvnika. Ni nakon „ubojstva Hrvatske“ u Beogradskoj Skupštini, Hrvati se nisu opametili. Gledajući sada s odmakom razvidno je da je to posljedica što hrvatski političari nisu slušali glas naroda, već su provodili neki svoju interesnu politiku. Je li i danas tako, pokazati će budućnost. Povijesne činjenice su da je Stjepan Radić bio saborski zastupnik i vođa hrvatskoga naroda, pa se postavlja pitanje ne zaslužuje li obljetnica njegove smrti obilježavanje na saborskoj, državnoj i predsjedničkoj razini ?

Zašto se slučaj atentata u Beogradskoj Skupštini ne obilježava u Hrvatskome Saboru bar posebnom svečanom sjednicom? Zašto se slučaj (jedinstven u svijetu) toga masakra (masovne egzekucije) hrvatskih zastupnika usred Beograda gura u zaborav? Zašto se gura u zaborav da su „velesrbi“ cijelo 20. stoljeće brutalno terorizirali i ubijali hrvatski narod?

Očito se represije koje su činili Srbi u starojugoslavenskoj državi namjerno prešućuju, preskače se kronološki redoslijed uzroka i posljedica, nastavlja se mitomanijska jugokomunistička i velikosrpska podvaljivačka „historiografija“. Smišljenom politikom izmišljenih događaja poput onog tzv. antifašističkog ustanka u Srbu, nastavlja se podmetanje srpskih žrtava, kao kukavičjeg jajeta Hrvatskoj, uz istovremeno napuhavanje brojki sveukupnih žrtava u vremenu NDH, ranije u Jasenovcu, a od 209. godine i u Jadovu.

Aktualna politika je kreirala nečiju „politiku pomirbe“ poslije Domovinskog rata, na način da se žrtva ispričava agresoru, čime se u svijetu stvara slika „krivnje Hrvatske“ za rat. Po tko zna koji puta hrvatska službena politika je nasjela srpskoj propagandi i pritiscima koje Srbija vrši preko svojih lobista u svijetu, te opetovano kao „guske u magli“ srlja u zagrljaj Beograda. Hrvatske političare žrtve ne opominju, ne opominje ih zvjersko iživljavanje na ratnim zarobljenicima (suprotno međunarodnom ratnom pravu) koje vršeno, sada je potpuno jasno, ne kao nekakva odmazda pijanih Četnika, nego smišljena i planska Srpska politika u cilju zastrašivanja Hrvata.

Uvijek se namjerno zaboravlja početak spirale srpskohrvatskih zločina, koja započinje nasilnim pripajanjem hrvatskoga naroda u zajednicu sa Srbima i krvoproliće 05. prosinca 1918. godine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Tada su srpski žandari (što su radili u Zagrebu?) prema službenom izvješću ubili 13, a ranili 17 osoba. Zbog tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izjasniti, kako ne bi odmah bio uhićen.

Nakon pokolja u Zagrebu na ulicama se pojavila brojna vojska novog srpskog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva. Nastavak takve politike nametnute zajednice ponovio se kada je srpski zastupnik Radikalne stranke (deklarirani Četnik) Puniša Račić u Beogradskoj Skupštini „demokraciju“ takve prisilne države potvrdio hicima iz pištolja. Pucnjevima u Srpskom parlamentu usmrtio je hrvatske zastupnike HSS-a, Pavle Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranio Stjepana Radića, a ranjeni zastupnici Ivan Granđa i Ivan Pernar su preživjeli.

Današnji mladi naraštaji, a ni oni koji su prošli kroz jugoslavanske škole, ne znaju da je svjedok tih ubojstava bio i hrvatski zastupnik Ante Pavelić, kasnije vođa Ustaškog pokreta i poglavnik NDH. Jesu li pucnji na Hrvatsku u Beogradskoj Skupštini imali za posljedicu okupljanja nezadovoljnika u Ustaškom pokretu, danas više nije pitanje, nego povijesna činjenica. Hrvatski narod je već poslije atentata bio na rubu sveopće pobune.

Nečuveni srpski teror zapečaćen revolveraškim hicima u Skupštini, ostaje bez primjera igdje u svijetu. U Hrvatskoj je izazvao opće narodno nezadovoljstvo i prosvjede. U Zagrebu je na ulicama bilo oko 100.000 demonstranata (ako usporedimo broj stanovnika sa današnjim Zagrebom, jer je cca kao da je na prosvjedi 1.000.000 ljudi), a srpska žandarmerija i dalje brutalno nastavlja krvoproliće, ubijajući još trojicu Hrvata, ranivši 60-tak ljudi i uhitivši još 120 prosvjednika. Stjepan Radić umro je 08. kolovoza 1928. godine u Zagrebu od posljedica ranjavanja i bio je to do tada neviđen sprovod.

Nažalost, ti se događaji svake godine prešućuju i obilježavaju bez ikakve političke pozornosti i medijskog praćenja, iako je to nezaobilazan i bitan događaj u razvoju svih odnosa Hrvata i Srba. Uostalom, taj je događaj teroristički zločin bez presedana u demokratskom svijetu.

Poslije „Krvave Skupštine“, početkom 1929. godine, uslijedio je novi nastavak srpske „demokratizacije“ u vidu Šestojanuarske monarhističke diktature po izumu kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Raspušten je Parlament, zabranjen rad svih politički stranaka (kasnije je to copy/paste napravio Tito) i sindikata, itd. Zabranjeni su politički skupovi, uvedena najstroža cenzura.

Takve okolnosti su imale velike posljedice u Hrvatskoj, tako je primjerice u Bjelovaru jo 1924. godine regularno utemeljeno Udruženje Četnika, a kao obrana velikosrpstva Ustaški se pokret javlja tek krajem 1928. godine u Zagrebu, a službeno je osnovan 07. siječnja 1929. u Italiji.

U Hrvatskoj se nastavlja srpski teror, hrvatski politički protivnici ubijaju se na ulicama, progone se, zatvaraju i muče. Proklamirano je prisilno integralno jugoslavenstvo, nasilno je promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija, a hrvatski nacionalni političari postaju divljač za odstrel.

Najpoznatiju slučajevi su: u Zagrebu na ulici 19. veljače 1931. godine ubijen je Milan Šufflay, hrvatski povjesničar, albanolog, znanstvenik, a iduće 1932. godine izvršen je atentat na književnika i pravnika Milu Budaka. Svi ti događaji su više-manje nepoznati današnjoj hrvatskoj javnosti. Štoviše hrvatski građani postaju žrtve smicalica nesavjesnih i interesom uhljebljenih političara uz pomoć protunarodnih medija.

Kako inače objasniti što hrvatska politika posljednjih skoro trideset godina slobode i vlastite diplomacije, tu istinu o srpskom zločinačkom stoljetnom teroru nad Hrvatima ne objašnjava domaćoj javnosti, a do sada je nije objavila ni svijetu, kao ni međunarodnom sudu na uzročno-posljedično razmatranje?

Naime, Hrvatska poslije smrti predsjednika Tuđmana iz dana u dan trpi sve veća poniženja. Iz mjeseca u mjesec povećava se broj velikosrpskih provokacija. Bivši teroristi, srpski diverzanti tzv. Republike srpske krajine, nesmetano ulaze u Hrvatsku pod izgovorom liturgije za poginule i nestale Srbe, sa željom podizanja spomenika na cesti Glina - Dvor, čime se ponovo želi podvaliti Hrvatskoj lažna istina o VRO „Oluja“. Da stvar postaje zabrinjavajuća pokazuje što su odmetnuti Srbi uspjeli ući u Hrvatski Sabor, pa i u Vladu Republike Hrvatske.

Slijedi neviđena provokacija Srba preko šefa srpske diplomacije Ivana Mrkića koji ucjenjivački poručuje Hrvatskoj: „Naša kontratužba će biti povučena kada Hrvatska odustane od svoje tužbe.“ Odnosno, Mrkić kaže „Valja podsjetiti da mi nismo ni podnosili svoju tužbu protiv Hrvatske prema Međunarodnim sudom pravde u Haagu, već je to prvi učinio Zagreb. Prema našem mišljenju, potpuno neosnovano, iz uskih političkih razloga koje diktira njihova unutrašnja scena.“

Drskost bez presedana!

Kao da je Hrvatska ikada napala Srbiju i ratovala na njezinom teritoriju, kao da je Hrvatska razarala Srbiju i kao da je Hrvatska za vojni cilj imala bolnice, crkve, dječje vrtiće, groblja, ubijajući civilno stanovništvo u Srbiji, a ne obrnuto.

Na sve te događaje hrvatska politika reagira tzv. „pomirbom“ ??

Zar zaista nitko ne vidi da ta „pomirba“ vodi Hrvatsku ponovo u ralje Balkanskog krvnika?