Pravda ! Što je to? Prijeti li nam novi rat ?

Zapanjujući su podaci koje „prosječni“ hrvatski građanin ne zna, a političari koji i znaju pod jarmom Europe šute, zanemarujući tako po tko zna koji puta u povijesti narod koji im je na izborima dao glas da pristaje biti njihovom „robom“. Grubo zvuči, ali Hrvatski izborani zakon neodoljivo podsjeća na ta strašna vremena jer od trenutka kada je netko izabran na izborima po tom zakonu se prekida svaka njegova odgovornost prema narodu (biračima), odgovara samo svojoj Stranci ili još gode „velikom vođi“.

Da, jako malo ljudi govori o žrtvama Domovinskog rata, ako netko i progovori malo glasnije, etiketira ga se kao desničara, pa ako ostaje ustrajan postaje Ustaša. Poslije Domovinskog rata srpska politika je nalagala da svaki Srbin mora imati (naći) prijatelja Hrvata, po mogućnosti branitelja, a sada dva desetljeća poslije hrvatska politika nalaže da svaki Hrvat mora imati (naći) prijatelja Srbina. Sve više se prešutno uvodi i srpski jezik, kao službeni jezik u Hrvatskome Saboru. Ništa nije slučajno !

Svaki agresor koji je izgubio rat do 21. stoljeća je morao plaćati ratnu štetu „ratne reparacije“, no mlakom i podaničkom hrvatskom politikom Srbija je svojom bahatom politikom sve bliže da ne plaća ratnu odštetu državama na Zapadnom Balkanu na koje je izvršila agresiju i izgubila ratove.

U knjizi „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“ (prof. Hebrang) navode se znanstveno obrađeni podaci svih ubijenih i ranjenih osoba, posebice civila u razdoblju srpske agresije na Hrvatsku (1991. – 1995. godina). Ta statistika i danas više od dva desetljeća kasnije kod čitatelja izaziva jezu i zgražanje, pa nije jasno zašto se ne traže ratne reparacije, jer pomirbu i mir mora tražiti onaj tko je izgubio rat, a svjedoci samo da Srbija i „vođe“ Srba u Hrvatskoj ne žele prihvatiti ni pruženu ruku od strane Hrvatske.

Ne spominje se više 14.154 osobe koje su ubijene i nestale na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu, od toga je više civila 7.263 tj. 51,3%, a manji dio, 6.891 čine pripadnici vojske i policije. To je 360 školskih razreda civila ili ukupno preko 700 školskih razreda. To je po paušalnoj usporedbi, da se shvati veličina zločina, kako da su pobijeni i nestali svi učenici Osnovnih škola na području Međimurske i Varaždinske županije zajedno.

Po podatku većinski stradalih civila, ta agresije od strane Srbije je imala obilježje genocida. No, ne samo po tim podacima! U tom genocidu izuzetno je visoki udio ubijenih osoba starijih od 60 godina (3.381 – 46,6%), a također i visok udio ubijenih žena (3.182 – 43,8%). Namjerne žrtve su bila i djeca (ubijenih 345 – 4,8% i ranjenih 1.184 – 12%). Djeca su bili ratni ciljevi, na što ukazuje i podatak iz Slavonskog Broda, gdje je samo tijekom 1992. godine ubijeno 27-oro djece i ranjeno još njih 56, namjerno gađanih u igri ispred škola i vrtića.

Podatak da je na Ovčari pronađeno troje ubijene djece i jedna trudnica ili da je u srpskim logorima završilo 219 djece ukazuje da to na ratni zločini od strane Srpske vojske nisu bili „pojedinačni eksces pijanog Četnika“, već da je rat (što se pokazalo i u radu u Bosni i Hercegovini) vrlo precizno i planski vođen iz političkog i vojnog centra Srbije. Silovanje je bilo dio ratne strategije (trudne žene na okupiranom području su se ubijale jer „nose Ustaše“, a veliki broj ostalih je silovan da rađaju Srbe – tu si izjave silovanih žena). Konačno zastrašujući je podatak o ukupno 30.520 teško ranjenih osoba i 3.000 silovanih žena. U tom ratu Srbi su uveli novinu u „strategiju silovanja“ kao krajnjeg poniženja čovjeka, a to je silovanje muškaraca.

No, to nisu jedini dokazi genocidnosti, naime prema podacima iz knjige ukupno je oštećeno 17 bolnica (14 bolnica teško oštećenih), a pored toga je oštećeno više od 100 ambulanti i domova zdravlja. Za sva ta gađanja zdravstvenih objekta, zaštićenih Ženevskom konvencijom, nitko nije odgovarao.

Svakodnevno nas srpska politika, uz hrvatsku šutnju, zasipa podacima o 200.000 „prognanih“ Srba za vrijeme Domovinskog rata iz Hrvatske, a nikada se ne spominje i malo tko zna da je u Hrvatskoj iz svojih domova protjerano 210.000 Hrvata i nesrba, da su razorene 572 crkve, 80 samostana, 100 groblja i preko 200.000 porušenih stambenih jedinica u Republici Hrvatskoj.

Sve su to elementi genocida !

Neki izvori procjenjuju ratnu štetu u Republici Hrvatskoj na 400 milijardi dolara.

Ako je poznato da je hrvatski vanjski bruto dug 50 milijardi dolara, a da Hrvatska ne traži ratne reparacije od Srbije, nego nonšalantno plaća kamate na dug, postavlja se pitanje je li se službena hrvatska politika štiti interese Republike Hrvatske.

Razvidno je da bi se ratnim reparacijama inozemni dug Republike Hrvatske mogao anulirati, a što to znači za hrvatske građane i gospodarstvo, jasno je i laicima.

Jasno je da su međunarodni odnosi kompliciraniji, ali ako nema želje ni pokušaja da Domovinski rat konačno završi, a time i definiraju, pa i normaliziraju odnosi sa Srbijom, stvaraju se uvjeti i podloga za jedan novi, vjerojatno još strašnije oružane sukobe na Jugoistoku Europe. Europska unija ima veliku zabludu da će ulaskom Srbije u EU nastati mir na Jugoistoku, jer Srbija nikada neće ući u članstvo EU ako ne procijeni da na taj način ponovo može steći dominaciju na Jugoistoku Europe.